“Milovan Đilas je u to vrijeme”, piše Nikolaj Tolstoj u svojoj knjizi “Ministar i pokolji”, “bio rangom visoki funkcioner u Titovom Politbirou i jedan od njegovih najdražih saradnika. Iako tada nije imao direktne veze s najvećim masakrima, u više prilika je jasno dao do znanja koliko mu se oni gade i koliko je ogorčen.”

Tolstoj navodi Đilasove riječi: “Naši neprijatelji, koji su sarađivali sa zavojevačem ili su svoje sudbine povezali s fašističkim snagama – četnici, ustaše, domobrani i slovenski domobranci – takođe su zajedno s Njemcima, položili oružje. Neke od tih grupa probile su se do Britanaca u Austriji, a ovi su ih pak predali natrag nama. Svi su bili ubijeni osim žena i mladih ljudi ispod osamnaest godina. Tako nam je, barem, u to vrijeme bilo rečeno u Crnoj Gori, a isto sam čuo i od onih koji su sudjelovali u tim besmislenim, gnjevnim odmazdama. Ta su ubijanja bila potpuno mahnita. Koliko je bilo žrtava? Prema onome što sam ja u prolazu čuo od nekoliko funkcionera zaposlenih u sređivanju računa, broj prelazi dvadeset hiljada – no vrlo vjerovatno se radilo od nešto manje od trideset hiljada ljudi, uključujući sve tri navedene skupine. Bili su ubijani odvojeno, svaka skupina na onom terenu gdje je bila uhvaćena. Godinu ili dvije kasnije bilo je pritužbi iz Centralnog komiteta Slovenije da imaju problema sa seljacima iz tih krajeva jer su podzemne rijeke na površinu izbacivale leševe. Pričali su takođe da se hrpe leševa truleći nadimaju u svojim plitkim masovnim grobnicama, tako da se činilo da tlo diše.”

Osim što je priznao da su se masakri nesumnjivo dogodili, Đilasa je, kako navodi Tolstoj, brinulo i pitanje odgovornosti.

“Ko je izdao naređenje za to masovno umorstvo”, pita se Đilas. Ko ga je potpisao? Ne znam. Vjerujem da pismeno naređenje nije ni postojalo. S obzirom na strukturu moći i na hijerarhijski način izdavanja naredbi, niko nije mogao sprovesti takao važan poduhvat bez odobrenja s vrha. Prevladavala je atmosfera osvete. O tome nije odlučivao Centralni komitet. A što ako i jeste? Nema sumnje da bi Centralni komitet slijedio odluke onih na vlasti. Ionako nikada nije bilo glasanja. I ja bih se složio – vjerovatno uz određeno sustezanje, koje, međutim, ne bi ugrozilo moju revolucionarnu postojanost, moju odanost Partiji i moju solidarnost s vođstvom. Kao da i nije postojala pravda, istina i milost izvan ideologije, Partije i pokrenutih masa, kao ni izvan nas vođa koji smo predstavljali njihovu bit! Nikada o tome nismo razgovarali, ni u Centralnom komitetu, ni privatno. Jednom, dok smo vodili detaljni razgovor – naravno, nakon sukoba sa sovjetskim rukovodstvom 1948, spomenuo sam kako smo tada otišli predaleko, jer su se među ubijenima nalazili ljudi koji su bježali iz isključivo ideoloških razloga. Tito je odmah oštro odgovorio, kao da je već odavno došao do konačnog, no ipak vrlo neugodnog zaključka: – Stavili smo na to tačku, jednom zauvijek! Uostalom uz onakve sudove…

Milovan Đilas, kao jedan od najbližih saradnika Josipa Broza i revolucionar kojega su optuživali i za neke egzekucije koje je lično izveo tokom rata na području Crne Gore, pokušavajući da objasni “slovenački fenomen” u kontekstu “revolucionarnog vremena”, ne skriva da su pobijeni nevini. Wartime navodi Đilasove riječi:

…”Sigurno je da je među ubijenima bilo i onih koje bi i najstroži i najnepravedniji sud poštedio. Ali ratovi, a specijalno revolucije i kontrarevolucije se važu prema dogmatskim i ideološkim kriterijumima. Kriterijumima koji u postupku istrebljenja postaju strast i praksa, navika i vrlina. Osoba je kriva ne zato što je možda učinila nešto, nego jednostavno što je pripadala nečemu. Bijes i mržnja su važni činioci u tim odlukama, ali ne i odlučujući. Za te ljude je pravni postupak izgledao besmislen, osim u spektakularnim procesima gdje se radilo o vođama…”.

feljton-svece

U razgovoru 1979. godine za Encounter o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju (Victims of Repatriation) na pitanje novinara Georgea Urbana, koji je želio da sazna sudbinu Jugoslovena koje su predali Englezi, Milovan Đilas je uporno ponavljao brojku od 20.000 do 40.000.

– Možda bi bilo najprikladnije – navodi Encounter – završiti ovaj razgovor s temom koja je uzburkala javno mnjenje u Britaniji u zadnjih nekoliko godina – prisilna repatrijacija ruskih i jugoslovenskih izbjeglica od strane britanske vlasti u proljeće i ljeto 1945. Okolnosti, bolje rečeno činjenice, o prisilnoj repatrijaciji prvi je iznio najavu Aleksandar Solženjicin u svom djelu Arhipelag Gulag. Do još većeg publiciteta i još upornijeg istraživanja je došlo kad je Nicolas Bethell objavio knjigu “Poslednja tajna”,. Još veće interesovanje, na istu temu, izazvao je Nikolaj Tolstoj objavivši knjigu “Žrtve Jalte”. Političari i državni službenici koji su napravili odluke u to vrijeme ostali su šuteći. Sve do Solženjicinova otkrića javnost je bila držana u mraku. Činjenice su sada već toliko poznate da bi ih bilo suvišno ponavljati. Dopustite da vas jednostavno upitam da li sada mislite da je prisilna repatrijacija 20.000-40.000 Jugoslovena bila ispravna.

Đilas: – Ne, nije! Velika većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije, bili su obični seljaci. Nisu nikog ubili. Sav njihov zločin je bio strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali “kvislinške” vođe kao Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu napravili. Oni su prisilili na povratak svu silu ljudi, a to je bilo potpuno pogrešno.

Njihov broj se računa čak na 40.000?

– Ne mislim da je bio tako velik jer smo mnoge četnike i četničke simpatizere uhvatili na tlu Jugoslavije, prije nego što su imali prilike izbjeći u Austriju. Ali Britanci su imali zasigurno 20.000 do 30.000 u njihovim rukama. Velik broj se odnosio na Ruse-Kozake i Vlasovce, koje su Britanci takođe repatrirali, neke u neposrednu smrt, druge u sporo umiranje u sovjetskim logorima.

 

Comments are closed.