Dušan Petrović Boroš rođen je u pograničnom selu Topli Do po dno Midžora 1910. godine. Završio je oficirsku školu i uoči Drugog svetskog rata, priključio se pokretu Draže Mihajlovića i postao kapetan Jugoslovenske vojske u otadžbini. Tokom rata kao veoma sposoban komandant rukovodio je akcijama Nišavskog korpusa Jugoslovenke vojske u otadžbini (JVuO) uglavnom na teritoriji opštine Pirot. Tokom rata nije zabeleženo da je učestvovao i sprovodio ratne zločine. Posle završetka rata je nastavio da četuje obroncima Stare planine odbijajući da se preda novim komunističkim vlastima. Dugo je odolevao poterama uz pomoć jataka na obroncima Stare planine, bio ranjen, i najzad posle dve godine skrivanja, krajem 1946. godine uhvaćen na lokaciji između sela Dobri Do i Planinarskog doma. Osuđen je na smrt i streljan 1946. godine i sahranjen Tijabarskom groblju u Pirotu. Grobno mesto ni do danas nije obeleženo spomenikom
1.Hvatanje Dušana Petrovića Boroša
Najveći deo rekonstrukcije njegovog hvatanja sačinjen je na osnovu izveštaja neimenovanog agenta koje je on slao svojim nadređenima u službi bezbednosti, a koji prenosimo u članku bez izmena.[1]
Oružane bande
….„Na teritoriji sreza Nišavskog, saznali smo preko agenta Dušana Lukića, od koga dugo nismo imali nikave vesti, da se kreću četnici i to: Dušan Petrović Boroš, Mile Ilić iz Vrtovci i Novica iz Šesti gabar. Sem ove trojke, koja se povremeno kreće i na teritoriji sreza zaglasvkog i svrljiškog, naš agent Dušan Lukić uspeo je da 22. decembra 1945. godine ubije četnika Vlajka Lilića. Iz samog Dušanovog izveštaja može se zaključiti da četnike na teritoriji sreza nišavskog podržavaju njihovi ljudi sa kojima su oni održavali veze još za vreme okupacije. Obaveštajnu mrežu zbog nepoverenja prema drugim četnicima drži sam Dušan Petrović i strogo pazi na konspiraciju da se ne bi otkrili.
Sem ove trojke na teritoriji sreza nišavskog kretao se ranije i Dušan Cvetković iz sela Blato, o kome već duže vremena nemamo nikakve podatke. Dezerter Dragutin Pančić iz sela Zaskovci pridružio se našem agentu i sada rade zajedno. Njima je na sastanku u noći između 25. i 26. decembra 1945. godine postavljen zadatak da u najskorije vreme likvidiraju ostale četnike, a po mogućstvu najpre vođu četnika Boroša...“[2]
Dražina organizacija
I,,Na teritoriji sreza nišavskog postoji organizacija Draže Mihajlovća (D.M.) u selima koja se nalaze na granici između okruga zaječarskog i pirotskog, a uglavnom se oslanja na ilegalne četnike. Njen rad se sastoji u davanju hrane četnicima i povezivanju simpatizera pokreta D.M. sa ostalim susednim selima i susednim srezovcima. Iz izveštaja agenta Dušana Lukića, koji se je pre izvesnog vremena ilegalizovao sa ciljem da otkriva organizaciju D.M, i da likvidira ilegalne četnike, vidi se da su sami četnici štampali pred izbore letke, i da su preko od svojih ljudi uspeli da ih rasture u Pirotu, i drugim selima.
Njegov izveštaj je nepotpun, mada su obuhvaćene najpotrebnije stvari. Kako on radi – piše stenografijom najpotrebnije stvari, koje su usled konopirativnosti rada prekratke, to mislimo da posle likvidacije četnika počnemo detaljnu istragu, nad svim licima koja su umešana u rad organizacije D.M.“ …
Izveštaj agenta Dušana Lukića
… „Posle sastanka sa Oponumoćenikom između 3 i 4. novembra, otišao je kod Jovanče iz Zaskovci, kod koga je i ranije odlazio, i ne našavši tamo „Boroša“, produžio je put, i našao se je sa Borošinim bratancem Vladom, koji je hteo da mu da hleba. Pre nego što se je sastao sa Jockom iz Toplog Dola, skitao je i bio je u to vreme kod Pere iz Pokrištice, i njegovog zeta iz Temske u mestu zv. „Murivo lice”, kod kojih je jednom svraćao Boroš. Na istom mestu gde je bio prvi put, našao se je sa „Borošinim” bratancem Vladom, koji ga je odveo kod Jocka iz Toplog dola u mestu zvanom „Markovac”. Ovaj ga je razoružao i predao Borošu i pri razoružavanju ga pitao da li nije špijun. Uveče se je Boroš interesovao kod Lukića, odakle su mu opanci, koparan, pantalone, odakle je, ko ga poznaje i dr. On je odgovorio da mu je dala tetka. Dalje se je raspitivao odakle mu puška municija i drugo.
Osam dana je bio bez oružja, u mestu zvanom „Markovac”. Za to vreme su se kretali kod nekih ovčara iz sela Nišor, koji su im davali hranu. Posle ovoga su otišli u
Javorsku reku. Tačno 11.12. svi su bili zauzeti štampanjem letaka, koje su kasnije radeli svojim poverenicima da ih rasture po selima i gradovima.
Deda Vasi iz Tuštice predali su oko 2.000 letaka i zna da ih je pozitivno rasturio po Pirotu i Knjaževcu. Vasi „Pangarinom” iz Zaskovca Vlajko Lilić je dao silom oko 1500 letaka i zapretio mu da ako ih ne rasturi da će ga streljati.” …
Ucenjeni jataci
… „Na teritoriji pirotskog okruga za sada se nalazi samo 2 naoružana bandita, za koja imamo podatke. Postojanje drugih bandita na teritoriji pirotskog okruga nije primećeno. Jedan od bandita je Dušan Petrović „Boroš“, kome smo na dan 3. januara ubili dva druga, četnika, Mile Milkića i Novicu Davidovića, i njega ranili u ruku, no isti je uspeo da umakne.
Drugi četnik je Dušan Cvetković zemljoradnik iz sela Blato, koji se je ranije kretao na našem terenu, ali za koga već dugo vreme nemamo nikakve podatke.
Sadašnji uslovi za likvidiranje Boroša su pogodni, jer streljanjem 2 jataka iz sela Topli Do, Maksima Zlatkovića i Jovana Ćirića, kao i hapšenjem svih istaknutih jataka iz sela Zaskovci i Topli Dol, sela gde su četnici najviše prebivali, u mnogome je olakšan rad, jer sami seljaci neće smeti da skrivaju četnike. S druge strane postoje i teškoće pri samom otkrivanju Boroša jer nam je Milicija pokvarila plan time što je uhapsila dezertera Gogića, koji je zajedno sa Ćukićem, imao zadatak da likvidira vođu četnika Boroša. Tim činom što je Gogić ispričao miliciji, pa i ostalima koji su ga za to pitali, jer nije postojala kontrola naših organa nad njim, agent Lukić lišen je mogućnosti da ode u daljoj potrazi za Borošem, i prema tome sada je neupotrebljiv za ovaj teren.
Inače Boroš je očajan, jer nema mogućnost da leči ranjenu ruku, a pored toga i noge su počele da ga izdaju, jer ne sme u svaku pojatu da dolazi, bojeći se izdaje.
Mi smo istaknutim jatacima koji su za to pogodni, postavili zadatak da idu i da traže Boroša, i gde ga nađu da ga ubiju, i dana taj način olakšaju sebi kaznu. Međutim do sada nijedan od jataka kojima smo postavili to u zadatak nije ispunio. Dali smo im rok za 5 i ako ne izvrše ništa za taj rok, mislimo da pohapsimo sve jatake, i da ih izvedemo na sud…“
Početak akcije u kojoj je ranjen Boroš
… „Ovaj uspeh smo postigli na taj način što nas je naš agent Dušan Lukić koji je još ranije bio ubačen među četnike sa zadatkom da likvidira vođu četnika „Boroša“ izvestio na dan 2 o.m. da se četnik Dušan Petrović sa još 2 svoja druga nalazio na pojati u mestu zvanom „Muravo lice”. On je ovo doznao na taj način što je dezerter Dragutin Gogić iz sela Zaskovci, koji se je pre izvesnog vremena pridružio Dušanu Lukiću, doznao od svoga oca, da ga je tražio Dušan Boroš da ode na sastanak u tim pojatama. Međutim organi Narodne Milicije, ne znajući da Dragutin Gogić radi na tome da se otkrije Boroš, došli su kod njega kući, i uhapsili ga i sproveli za selo Topli Dol, danju. U to vreme Dušan Lukić se je nalazio na putu za selo Temska, gde je pošao da nas izvesti o tome da zna gde se nalazi Boroš. Izvešteni o tome pozvali smo vojsku Narodne Odbrane iz Pirota, da dođe da bi pomogla pri likvidaciji četnika. Vojnici N.O. stigli su oko 10 časa. Odmah su krenuli oko 30 vojnika u pravcu sela Zaskovci, dok je jedan vod u isto vreme dobio zadatak da iz Kalne (srez Zaglavski), dođe za leđima četnicima.
Naš plan da blokiramo i pretresemo pojate u mestu zv. „Muravo Lice“, morali smo da izmenimo jer smo pretpostavljali da je Boroš dobio izveštaj o tome da je dezerter Gogić uhvaćen, sem toga nismo mogli noću da idemo prema tim pojatama, jer je jedna desetina vojnika N.O. iz sela Topli Dol, već otišla u pravcu tih pojata te smo se bojali da ne dođe do nesporazuma sa njima…“
Ranjavanje Boroša
… „Zato smo izmenili naš plan, da vojnici N.O. blokiraju pojate, gde se je Boroš nalazio, a Lukić i Gogić da odu i ispitaju sami tačno da li se tamo nalaze četnici, pa ako se nalaze, da ih na lice mesta likvidiraju, ili ako to ne budu mogli, onda da se sklone da bi vojska mogla da ih likvidira. Naš plan smo sproveli u delo na taj način što smo oko 20 vojnika N.O. uputili u pravcu pojata „Cangarinskih”, gde se je ciljalo naročito na Vučinu polazila tamo. Momir je vodio vojnike od 3 časa izjutra 3.1. do samog svanuća po svim drugim pojatama, namerno izbegavajući da ih odvede na Vučinu pojatu, i tek u svanuće odveo ih je tamo. Još pojata nije bila dobro blokirana, a četnici su primetili vojnike, i Boroš im je naredio da prime borbu. On je prvi izašao iz kolibe, i počeo da viče vojnicima da se predaju. Kada su vojnici počeli da tuku iz svojih oruđa prema pojati, Boroš se je počeo probijati na najslabijoj tački odbrane, gde nije bilo automatskog oružja. Pri pokušaju prodora dok je pucao iz „zorke”, bio je ranjen u desnu ruku ispod lakta u mišicu, na dva mesta, i jedan metak iz puške, razneo je skrivač plemena na „zorki” koju je Boroš nosio, tako da su parčeta od skrivača plamena ozledila Boroša lakše po licu. Zbog mraza koji je bio prilično jak automatska oruđa nisu dejstvovala kako treba, i to je mnogo pripomoglo te su se četnici skoro izvukli iz ove blokade. Isto tako ni oruđa četnika nisu htela da dejstvuju, i oni su se dali u bekstvo. U bekstvu četnici su naišli na vod vojnika N.O. koji je došao iz Kalne, i tu je Boroš hteo lukavstvom da se izvuče, na taj način što je na pitanje vojnika ko je tamo, odgovorno ovde partizani. Na poziv da stanu, četnici nisu stali, i tada su vojnici počeli da ih gađaju. Odmah u početku puškarenja, četnici su bacili svoje oružje 2 „zorke” i počeli da beže. Međutim bio je ranjen Novica Davidović, na tri mesta, i on je zaostao. Odmazi iza njega predao se je i Mile Milkić, dok je Boroša još jednom pokušao da puca sada iz šmajzera, koga je bacio Milkić. Usled mraza ni šmajzer nije hteo da radi i Boroša ga je bacio, i produžio da beži samo sa revolverom u ruci.
Počinje potera
,, Neprestano gonjen, on je bacio i torbu, i uspeo je da umakne u pravcu zaseoka sela Topli Dol, mesta zv. Selište. Ovde je naišao na 10 vojnika N.O. iz Toplog Dola, i pokušao da ih prevari lukavstvom, vičući: „O lele, ubiste ovčara”. Na poziv vojnika da stane, nije hteo već je produžio bekstvo, vojnici su otvorili vatru, ali usled zastoja u automatskom oruđu vatra nije bila efikasna, i on je uspeo da umakne i ovoga puta.
Nastavljene potere sutra dan 4 o.m. Uspeli smo da ga pronađemo u jednoj ovčarskoj letnjoj kolibi, na mestu zv. „Bevarije” (toplodolski atar) primećen je na velikom odstojanju, a gonila su ga svega tri vojnika dok su drugi bili zauzeti pretresom kuća u zaseoku „Selište”. Uspeo je ponovo da se ukrije na mestu zv. „Kovani Dol”. Sutra dan je teren detaljno pretresan, ali nije se moglo ništa pronaći. Međutim on je sa ovog mesta otišao u mesto zv. „Dubrana”, i tu je presedeo celu noć, ne smejući da ode u neku pojatu. Kako je noć bila hladna, to su mu premrzli prsti na nogama, i po njegovom pričanju kod ovčara Paše, on se boji da mu ne otpadnu nokti, čime bi bio doveden u bezizlazan položaj, jer za sada su mu ostale samo noge zdrave. Na dan 10.1.1946. preduzeta je akcija na inicijativu predsednika Mesnog N.O. da se pretrese pojata Peše iz s. Gostuše, jer se sumnjalo da se je Boroš tamo sakrio. Ova akcija bi uspela u potpunosti i Boroš bi bio uhvaćen, da nije Vukašin demobilisani borac iz s. Topli do, ispalio pušku, na svog druga, za koga je po njegovom pričanju sumnjao da je Boroš, jer se je nalazio iznad njega i prikrivao se. Na pucanj puške, Peša koji je bio na straži i čuvao Boroša, probudio ga je, i kako blokada još nije bila u potpunosti izvedena, Boraš je uspeo da umakne.
Kada je Peša podvrgnut saslušanju da prizna gde je Boroš, on nije hteo ni da čuje sve dok mu nisu izveli sina napolje, i pripretili mu streljanjem. Za to vreme prošlo je oko 30 minuta i Boroš je bio umakao, a zbog slabog rukovodstva vojske i potera je bila poverena seljacima, i jednom desetaru, (Organi OSH-E tako]e su bili odsutni), i nastala je pogodba, da li da se ide za Borošem, ili da se sačeka dok se ne svane, pa da se po danu goni. Rešili su da sačekaju dok svane, pa da nastave sa poterom. Tek oko podne uspeli su da pronađu Borošu, koji je išao prema Bugarskoj granici, ali je bio i suviše daleko da bi mogli da ga gađaju. Nekoliko seljaka zajedno sa jednim vojnikom i Vukašinom koji je tog jutra opalio pušku, nastavili su da gone Boroša i gonili su da ga do same granice, ali kada je on prešao granicu, dalje nisu smeli bez odobrenja da se kreću i tako je Boroš i ovog puta uspeo da se ukrije i to na Bugarskoj teritoriji.
Preduzeta akcija da se Boroša nađe na dan 11 o.m. završila se ime što je vodnik iz N.O. prešao granicu i stigao uveče u selo Marinovo (Vlaško selo) okolija Ferdinandska Bugarska, i tamo je stupio u vezu sa bugarskim grnčarima, koji su odmah preduzeli akciju za Borošem u saradnji sa Narodnom Milicojom i dobrovoljnom milicijom. Vodnik se je tamo zadržao na prenoćište i 12. o.m. vratio se natrag na našu teritoriju. U poteri zaključeno je da je Boroš sigurno prešao za Bugarsku, sudeći po tragu, koji je Boroša ostavljao na snagu sve dok je sneg trajao. Na kopnu gde snega nema, nije moglo da se primeti, da li je Boroša otišao na levu ili desnu stranu, odnosno da li je otišao da se ponovo prebaci na našu teritoriju kod sela Crnog vrha, ili je pak otišao dublje u Bugarsku. Isto tako utvrđeno je i to da se Boroš nije vratio istim tragom, a nije isključeno da se je možda vratio nekim drugim putem.
Preduzeta akcija da se Boroša pronađe na dan 13. o.m. sa 30 vojnika da se blokira mesto zv. Gradište i Korita nije dala nikakve rezultate, jer i pored odlične blokade i osmatranja nije primećeno kretanje Boroša.
Streljanje jataka
Da bi demoralisali i zaplašili četničke jatake u cilju da bi otkrili Boroša, streljali smo na dan 5 o.m. ( maj 1946 –napomena autora) istaknute četnička jataka, Jovana Ćirića i Maksima Zlatkovića, oba iz s. Topli dol. Streljali smo ih s leđa, kao u bekstvu. Ovo je izvedeno od članova KPS i Skojevca, na konspirativni način.
Četnike Mile Milkića i Novicu Davidovića, streljali smo posle kraće saslušavanja, u reci iznad sela Zaskovci. Njihova saslušanja su oskudna jer nisu hteli ništa da govore, izgovarajući se da ne znaju ništa i da sve zna samo Boroš, a stvari koje su imali kod sebe ne predstavljaju skoro nikakav materijal za istragu.
Iste večeri streljani su od vojnika N.O. Vuča Stanković kod koga je pronađen Boroši i drugi i Vitko – Viden Đorđević četnički kurir.
Posle streljanja Jovana Ćirića, i Maksima Zlatkovića iz selu Topli Do, reakcija i četnički saradnici preko demobilisanih boraca koje su iskoristili sa ovu svrhu počela je da postavlja pitanja, kako to da se strelja bez presude i t.d. Demobilisani borci hteli su preko odbora fronta da sazovu konferenciju, odbora fronta da bi raspravljali o tom pitanju, i obratili su se organu O.N. za savet. Odgovoreno im je da se konferencije, zborovi i drugi skupovi mogu održavati samo u tom slučaju, ako se dotični skupovi prijave 2 dana pre sazivanja sreskom Narodnom Odboru (Upravnom odseku). Onda su oni počeli da postavljaju direktna pitanja, kako to da se streljaju ljudi bez suda, i na to im je odgovoreno da su ovi streljani u bekstvu, ispred vojnika. N.O. koji su se nalazili u akciji.
Posle izvršenog hapšenja svih jataka koji su učestvovali u davanju hrane četnicima, i sarađivali sa njima, prestalo je da se komentariše o ubistvima, sem rodbine streljanih…“
2. Saslušanje i osuda na smrt Dušana Petrovića Boroša
U Istorijskom arhivu u Pirotu nalazi se predmet sa celokupnom dokumentacijom sa suđenja komandantu Nišavskog korpusa JVO kapetanu Dušanu Petroviću Borošu, koje je usledilo nakon njegovog hapšenja 1946 godine. Između ostalog u samom predmetu nalazi se i legitimacija kojom se potvrđuje pripadnost JVO potpisana od strane Ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva i načelnika štaba Vrhovne komande armijskog generala Dragoljuba Mihailovića kao i njegova naredba od 7. oktobra 1943. godine o unapređenju za ratne zasluge artiljerijskog kapetana II klase Dušana D. Petrovića u čin artiljerijskog kapetana I klase.[3]
,,Oborio sam sedam aviona“
Dušan Petrović, nadimak – četničko ime „Boroš”, rođen 15.1.1910. godine u selu Topli Do, srez Nišavski, od roditelja, oca Dobrosava i majke Đurđice, aktivni kapetan I klase, pre rata živeo u Beogradu, za vreme okupacije u Pirotu u ulici Kneza Lazara br. 55. Uhvaćen 18.1.1946. godine na pojati u ataru sela Dobri Do. Saslušanje izvršio islednik Mateja Matejić 23. januara 1946. godine u Kancelariji odeljenja zaštite naroda – Pirot:
Gde si bio pre rata?
– Pre rata sam bio ađutant štaba protivavionske odbrane u Beogradu. Rat me je zatekao kao komandira motorizovane baterije u vazdušnoj odbrani Beograda, učestvovao sam u borbi protiv nemačkih aviona i oborio sam 7 aviona. Iz Beograda sam se izvukao 12. aprila i sa baterijom otišao prema Obrenovcu, zatim pravac Valjevo – Zvornik – Sarajevo a zatim dobio naređenje iz štaba I zone da ulazim u sastav Vojnog okruga Sarajevo. Kada sam došao u Sarajevo dobio sam pismeno naređenje od generala Danila Kalafatovića, komandanta pozadine Vrhovne komande po kome se upućujem komandantu IV armije u pravcu Travnik – Jajce. Po saznanju da ta armija više ne postoji vratio sam se. Nakon kapitulacije u selu Neđeri kod Sarajeva muslimani petokolonaši su sakupili sve oficire u kasarnu, a zatim smo oterani u internaciju za Nemačku. U zarobljeništvu sam najviše vremena proveo u Nimbergu gde sam ostao do kraja 1941. godine. Oslobođen sam 31.12.1941. kao stanovnik teritorije koja je bila pod bugarskom okupacijom.
Gde si bio i šta si radio za vreme okupacije?
– Nakon povratka iz zarobljeništva živeo sam u Pirotu u selima Topli Do i Temska. Jedno vreme sam se bavio trgovinom, od toga živeo a i žena je uzimala kiriju, živeli smo kod tašte a i otac mi je finansijski pomagao. Tada nisam imao nikakvih kontakta sa oficirima koji su organizovali pokret DM u Pirotu. Bilo je razgovora o tome kakvu ćemo odgovornost snositi što sedimo skrštenih ruku. Viđao sam se i sa Dimitrijem Mladenovićem Gagom jer smo iz istog sela i imali smo zajedničke poznanike.
Od kada počinju tvoji kontakti i aktivnosti u pokretu Draže Mihailovića?
– Prvi put sam stupio u kontakt sa ljudima iz pokreta DM preko Ace Miloševića iz Pirota koji mi je jednog dana u februaru 1943. godine doneo pismeno naređenje u kome se ja postavljam za komandanta Pirotske balkanske brigade u okviru JVO i u kome se naređuje da odmah otpočnem sa formiranjem bataljona i prikupljanjem ljudstva. U potpisu je bio „Eugen” (jedan od četničkih komandanata). To je u tom trenutku bilo potpuno nerealno. Ova naređenja sam spalio. U martu 1943. godine Bugari su otpočeli sa hapšenjem oficire bivše Jugoslovenske vojske. Nakon saznanja da je uhapšen moj školski drug Milorad Mijalković, odlučio sam da pobegnem za Sofiju. Otuda sam otišao za Ferdinand (Mihajlovgrad), otuda sam peške prešao granicu i otišao u Topli Do. Kasnije sam se spustio do Pirota, našao sa svojom ženom van grada i početkom maja 1943. godine. Otišao preko sela Sinjac za Belu Palanku. Tu sam se sastao sa bivšim oficirima Jovom Živkovićem iz Pirota i Acom Jankovićem Cvikerašom a zatim otišao pravo u štab br. 180 kod „Viktora”. U Štab me je doveo Mile Popović, železničar iz Pirota. Štab se tada nalazio iznad sela Kosmovac. Štab br. 180 je bio Štab istočnog sektora grupe Nišavskog korpusa. Tu su se nalazili Ćirković, Viktor, dr Šijački i Rade načelnik štaba. Nakon nekoliko dana sam po Viktorovom naređenju otišao blizu sela Bežište i u jednoj pećini nalazio se Aca Vidanović sa njegovim ljudima. On mi je dao uputstva u vezi organizacije jedinice. Nakon povratka u Viktorov štab otišao sam za Jalovik Izvor, to je bilo krajem maja 1943. godine. U odredu Bože Milanovića nalazilo se oko 15 ljudi. Zadatak nam je bio da formiramo brigadu. Krajem juna sa grupom od 12 ljudi prešli smo na teritoriju koja je bila pod bugarskom okupacijom. Najčešće smo se kretali na području Budžaka, a najdalje smo išli do sela Pakleštice. Na ovom terenu smo se kretali sve do maja 1944. godine. A zatim smo otišli u selo Jalovik Izvor gde sam primio naređenje da se javim štabu br. 45 koji se nalazio u selu Resnik. Poveo sam nekoliko pratioca i nakon dužeg putovanja našao sam štab br. 180 u selu Koprivnica. Tu sam sačekao i komandanta štaba br. 180 majora Vesića koji je zamenio Eugena. Vesić mi je predao naređenje o mom postavljenju za komandanta Nišavskog korpusa, a moju brigadu sam predao Bati Stefanoviću iz Čegarskog korpusa. Nakon ovoga vrati sam se u Jalovik Izvor izvršio primopredaju brigade a zatim došao u Resnik i primio štab br. 45.
Kakve si akcije imao kao komandant brigade a kasnije korpusa?
Protiv Bugara sam imao borbu kod Kalne. U ovom sukobu sa Bugarima učstvovalo je na našoj strani oko 80 boraca. Takođe imali smo akciju i u selu Cerova odakle smo odneli jedan telefon, i nekoliko pušaka bez municije. Što se tiče sukoba sa partizanima najveća akcija je bila organizacija ubistva partizana Balkanskog koje je izvršeno 08. avgusta 1943. godine kod Toplog Dola. Od komandanta gorskog štaba br. 45 Viktora dobio sam naređenje o likvidaciji 13 osoba označenih kao izdajnici i posebno naređenje o likvidaciji Balkanskog. O kretanju partizana na ovom terenu obavestio me je Zarija Stojanović iz Toplog Dola. On me je obavestio da se Balkanski kreće sa 12 do 13 partizana i u rejonu Toplog dola prema Belanu. Avgusta sam opet dobio obaveštenje da su ostala samo trojica partizana Balkanski, Kota i Dimitrov i da se nalaze u mestu Selište. 07. avgusta sam sa mojim ljudstvom, oko 26 duša od kojih su 12 bili omladinci iz Crnog vrha koji su ostali kod nas da ne bi otišli u Bugarsku na prinudni rad spustio se u Toplodolski atar u mesto Begova njiva. 08. avgusta zarija me je obavestio da će Blakanski da se prebaci iz Selišta u mesto Gronjo krajinska reka. Balkanski se zadržao u selu Topli Dol a ja sam za to vreme postavio dve zasede. Jedna je bila iznad sela blizu Vrle skale i tu je komandovao Vlajko Lilić i još četvorica sve stari četnici. Drugu zasedu sam vodio ja i nlazili smo se na Zatrpanom mostu. U toku noći čula se pucnjava na prvoj zasedi i ja sam čekao spreman i nakon nekog vrmena pojavili su se Balkanski i još dvojica, išli su jedan za drugim. Ja sam pre toga izdao naređenje da se ne puca dok ja ne ispalim iz pištolja. Kada su bili na nekoliko metara ja sam zapucao a i vi ostali. Kota je odmah pao, Dimitrov je pobegao a Balkanski je skočio u reku ali je jedan četnik za njim bacio bombu koja ga je ubila na licu mesta. O ovome sam sutradan obavestio Viktora od koga sam kasnije dobio nagradu od 100.000 leva po kuriru. Nakon 20-30 dan zarija me je obavestio da se prtizan koji je pobegao Dimitrov nalazi na Vasinoj pojati u Kovanom dolu. Ja sam poslao 6 vojnika sa Vlajkom Lilićem i oni su ga uhvatili i doveli ga. Nakon saslušanja koje sam sproveo, ja sam ga kasnije pod pratnjom poslao kod Viktora u štab ali je on stražarima uspeo da pobegne. Kao komandant Nišavskog korpusa jedna od prvih akcija mi je bila borba na Suvoj Planini početkom ili sredinom maja 1944. godine. Od Viktora sam doio naređenje da proteram partizane koji su izbili na greben Suve planine a došli su iz Bugarske. Ja sam sa 2. belopalanačkom brigadom, 2. pirotskom, Lužničkom, caribrodskom i štabom korpusa. U toku pokreta izdao sam naređenja o rasporedu jedinica. Naša prethodnica naišla je na partizane i otvorila je vatru iaoko sa mja naredio da se vatra bez mog znanja ne otvara. Mi smo se onda razvili prema ranijem naređenjeu i krenuli napred, ali su partizani osuli vatru na naše levo krilo i vojnici su počeli da beže a kasnije je i desno krilo počelo da se povlači što je na kraju dovelo do opšteg odstupanja i povlačenja, neki prema Prisijanu, neki prema Bogdanovcu. Kada su partizani nastavili prema Rinju, mi smo se kasnije prikupili kod sela Špaj. U ovoj borbi smo zarobili dva partizana koji su posle isleđenja bili raspoređeni u okružnu komandu. Druga dvojica koja su se predala od koji je jedan otišao za Bor a drugi je ostao kao kuvar u štabu korpusa. Na našoj strani imali smo 18 mrtvih, 36 zarobljenih i oko 10 ranjenih. Mrtve smo sakupili i oni su sahranjeni u Beloj Vodi ili odneti svojim kućama.
Kakve si veze održavao sa Bugarima?
Početkom jula 1943. godine mene je Radiša Petrović Lancert obavestio da bugarski pukovnik Monev želi da se satane sa nekim komandantom iz pokreta DM, i ja sam pristao na ovaj sastanak. U vezi ovoga uputio sam mu jedno pismo u kome ga obaveštavam da ću preko osobe za vezu koja će ga posetiti i ugovoriti ovaj sastanak. Nakon desetak dana sastali smo se u blizini sela Bratiševac. Sastali smo se na jednom proplanku, danju. Razgovarali smo o akciji protiv partizana na terenu Suve planine, Crne Trave i Trna u Bugarskoj. Međutim od ovog dogovora nije bilo ništa. U leto 1944. godine Bugari su bili poseli granicu jer su se u tom kraju bili pojavili partizani. Bugari su me obavestili preko seljaka da im da znak raketom gde se nalaze partizani i da li mi je potrebna pomoć. Ja sam rekao seljaku da kaže Bugarima da me nije pronašao.
Kako ste vršili mobilizaciju ljudstva za vaše jedinice?
Dok sam bio komandant brigade pozivali smo obveznike sa teritorije pod bugarskom okupacijom na taj način što smo slali trojke iz brigade te su ih oni dovodili. Obveznike sa teritorije „Nedićeve” Srbije pozivao je obično Vlajko Lilić. U pozivima koji su im uručivani bilo im je zaprećeno smrtnom kaznom u slučaju neodazivanja. Kada sam postavljen za komandanta Nišavskog korpusa izdao sam naređenje da se mladići regrutuju, a ne da se pozivaju na vojnu vežbu. Takođe sam tražio od opštinskih delovođa da nam dostave spiskove vojnih obveznika iz sela kako bi se ovaj posao kontrolisao. Septembra 1944. godine naredio sam mobilizaciju ljudi do 40 godina na teritoriji celog korpusa. Sve se ovo odvijalo uglavnom na teritoriji belopalanačkog sreza.
Šta si preduzimao u cilju propagande?
Ja sam lično rukovodio propagandnim radom u jedinici. Dobijali smo propagandni materijal koji smo umnožavali na pisaćoj mašini. Takođe smo dobijali i ,,Glas Stare planine” Držali smo časove na kojima smo izlagali naše ciljeve kao pokreta i pokušali da pridobijemo simpatije stanovništva za našu stvar. Održavali smo i zborove po selima. Kasnije smo počeli sa štampanjem lista „Glas Nišave” koji smo štampali otprilike u broju od 100-150 primeraka i izlazio je jedanput mesečno.
Gde si se kretao posle oslobođenja tj. od septembra 1944. godine?
U oktobru 1944. god. iz sela Grabovnica, gde smo ostavili neko oružje otišli smo prema Repušnici, jer je u to vreme počela potera, a kasnije smo prešli u atar Aldine reke, pa preko Tatraštice i Vrtovca došli smo u Zaskovački atar. Nakon saznanja da je organizovana potera prešli smo u Javorsku reku i tamo ostali sve do 5. decembra. Zatim smo napustili ovaj reon i vratili se na teren Budžaka i tamo smo ostali sve do aprila 1945. god. U ovom kraju smo živeli na pojati blizu sela Inova. Tu su nam i donosili hranu i snabdevali se svim potrepštinama. 1. maja smo se povukli prema Ćuštici i vratili se na Toplodolski atar. Od tada smo se kretali na ovom terenu sve od meseca oktobra 1945. god. Tada smo i štampali neke letke i rasturali ih po selima. Negde krajem decembra 1945. godine krenuli smo iz Javorske reke za Zaskovce i 03. januara bili smo u Vučinoj pojati blizu Zaskovaca ali smo tu bili blokirani od vojske. Ja sam uspeo da se izvučem i pobegnem, a dvojica moji pratilaca su uhvaćeni. Skrivao sam se na jednoj pojati sve do 10. januara, a posle toga sam prešao na teritoriju Bugarske ispod Midžora. Kretao sam se na teritoriji sela Pokrovenika i Dobrog dola gde sam 18. januara noću i uhvaćen u pojati starca Kole.
Kako i kada si uhvaćen?
Pre hvatanja ja sam izbegavao bilo kakve sukobe sa vojskom. Imao sam jednu borbu 3. januara 1946. godine kada smo bili opkoljeni u Vučinoj pojati blizu Zaskovaca. Kada sam ugledao vojnike i kada smo shvatili da smo otkriveni mi smo pokušali da se sklonimo. Ali pošto su se vojnici približili mi smo otvorili vatru. Tada smo imali dve „zorke“ i jednu „mašinku“. Prilikom ove pucnjave bio sam ranjen u desnu ruku i pokušali smo da se izvučemo, ali smo naišli na drugu grupu vojnika. Tada smo pobacali oružje i ja sam uspeo da se sklonim u mesto zvano Bazarje, a zatim sam se sklonio u pojatu starca Kole. Nalazio sam se u pojati kada su neki seljaci krenuli da ulaze u pojatu na prva vrata. Ja sam otvorio vatru u pravcu vrata moje sobe na koja su oni trebalo da naiđu. Starac Kola je stajao kraj tih vrata. Pri pokušaju da izađem savladan sam, oboren na zemlju i tako uhvaćen.
Presuda
Na suđenju koje je održano u Pirotu zajedno sa Dušanom Petrovićem Borošem koji je sa još jednim osuđenikom osuđen na kaznu smrti streljanjem . Osuđeno je još 25 osoba na kazne višegodišnjeg lišavanja slobode sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava. Boroš je po krivici od više tačaka osuđen i na trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, sem roditeljskih i na konfiskaciju celokupne imovine osuđenog sa ograničenjem iz člana 6 zakona o konfiskaciji. Branilac Dušana Petrovića je 8. aprila podneo žalbu Vrhovnom sudu FNRJ na donetu presudu, ali je sud već 26. aprila 1946. godine odbio žalbu i potvrdio presudu. Prema Zapisniku o izvršenju smrtne kazne od 5. juna 1946. godine, osuđeni je izveden i istog dan u 20 časova na Tijabarskom groblju kazna je izvršena streljanjem, a leš je pokopan na mestu izvršenja.
Dr Srđan Cvetković
ZAKLjUČAK
Rad se na osnovu tek od skora dostupne dokumentacije državne bezbednosti u Arhivu Srbije bavi rekonstrukcijom operacije hvatanja četničkog odmetnika Dušana Petrovića Boroša na Staroj planini od 1945. do kraja 1946. godine, koju su sprovodili organi bezbednosti novih kumunističkih vlasti. Uočavaju se protiv zakonite metode rada (streljanje jataka!)državne ne bezbednosti prilikom hvatanja odmetnika. Takođe rad prvi put donosi na osnovu dokumentacije iz Arhiva u Pirotu detalje sa njegovog saslušanja i suđenja pre egzekucije u Pirotu polovinom 1946. godine.
[1] АС, Фонд БИА, Акција хватања четничког команданта Бороша
[2] Исто,
[3] ИАП, Окружни суд у Пироту, предмет бр.152/46; Саслушање Душана Петровића Бороша-стенограми
Dr Srđan Cvetković,
naučni istraživač
Institut za savremenu istoriju Beograd
Miljan Manić,
arhivista
Istorijski arhiv Pirot