Miloslav Samardžić, «Pravi i lažni Kalabić – sa nalazom sudskog veštaka» – SVAŠTA? I JOŠ PO NEŠTA?

9

U tom smislu su:

Izmišljane priče o njegovom zarobljavanju u rejonu Čajetine, kao i više drugih lokacija.
O učešću stranih službi (u prvom redu engleske pa i sovjetske).
O avionskom desantu u rejonu Rudog.
O akciji, posle koje je usledilo puno bačenih bojnih otrova i žestok sukob
prevarenih Mihailovićevih, ljudi sa motorizovanim kolonama pripadnika
KNOJ-a, JA i pripadnika OZN-a, koje su nadirale iz pravca Priboja…

Posle ovih teza usledile su druge, koje su uglavnom bile u službi potvrde priče, koja se opet, uglavnom svodila na nekakvu komunističku zaveru diskreditovanja Ravnogorskog pokreta.

Tako su, u tu svrhu, korišteni izvori iz druge ruke (po principu reče mi jedan čovek), navodi iz novina, poput onog objavljenog pisma u jednom lokalnom listu u Švajcarskoj, koje je navodno proturio na Zapad major Miloš Marković  1946. godine, kojim se potvrđuje avionska verzija zarobljavanja generala Mihailovića. (A pri tom zaboravljena činjenica da je major Marković zimu 1945/46 proveo u Visočici (iznad Arilja) u jednoj pećini, osamljen, upućen na pomoć dvojice jataka, Pavla Nikolića i Žarka Matovića, koji su zbog toga i stradali.(ovaj poslednji prilikom izdržavanja dvadesetogodišnje robije)

Vrhunac je teza po kojoj je major Nikola Kalabić proglašen za mrtvog od strane Suda u Valjevu na osnovu iskaza Mihaila Danilovića iz Gornjeg Milanovca, koji je u naveo da je čuo od dvojice ljudi (jedan je Minić) na Kopaoniku 1947. gde se krio, da je Kalabić stradao u Gradačkoj klisuri, kod Degurićke pećine januara 1946.  prilikom sukoba sa pripadnicima vojske.

I niko drugi i nikada o tome ništa nije znao ni čuo (do ove izjave Danilovića 2010.)  a Sud prihvatio i odredio datum smrti majora Kalabića 19. januar 1946. (Da ne poredimo utvrđivanje datuma smrti generala Mihailovića i obrazloženje Suda zašto nije uzet 17. jul, već kraj meseca 31. jul 1946. za datum njegove smrti i upitamo se zašto po toj logici nije uzet datum smrti majora Kalbića 31. januar, iako je i to režirano u istoj  kuhinji)

Onima koji imalo drže do struke i nauke, lako je da izvedu sve zaključke u vezi ovoga, a mi  dajemo jedan: sve službe, pa i naša, po pravilu čuvaju svoje saradnike i vešto im zameću tragove, omogućavajući konstruisanje ovakvih priča.

Primer: Nikola Kalabić sa grupom za hvatanje Mihailovića pojavio se na Jovandan u selu Granje u kući Gajića. Obzirom da ga je Sud, olako, proglasio mrtvim na osnovu jedne drugorazredne priče i uzeo datum 19. januar 1946., njega zvanično (po sudskom Rešenju) nema u selu Granje na slavi u Gajićima,  već je to «lažni Kalabić»…

Da nije tužno bilo bi smešno, jer ko još može ukazati poverenje takvom pristupu i režiranju događaja iz naše prošlosti.

Navešćemo drugi primer:

U jednoj od svojih verzija (ko zna kojoj)  gospodin Samardžić je pisao o jednom svedoku o događajima koji se dovode u vezu sa zarobljavanjem  generala Mihailovića. Napominjemo da je o ovome već pisao prof. Predrag Ostojić u jednoj polemici sa gospodinom Samardžićem u čikaškoj «Slobodi».

Prof.Ostojić se tada osvrnuo samo na jedan detalj iz Samardžićeve knjige, koji se odnosi na svedočenje, Gorana Mikovića iz Štrbaca u vezi mučenja njegovog oca Pavla i sveštenika Dobra Popovića iz Štrbaca. Navedeno je da je svedoka Gorana Mikovića i sve ukućane probudilo jaukanje njegovog oca i štrbačkog paroha iz podruma kafane… I to je dobar deo čitalačke publike čitao i progutao, ne znajući da se svedok nije zvao Goran, već Gorda, da nije iz Štrbaca, već iz Rudog, da kafana nije u Štrpcima nego u Rudom i da je Gorda Miković rođen 14. maja 1956 godine, pa tako nije mogao prisustvovati događaju u kome ga Samardžić označava kao svedoka i koji na 65. strani i ove knjige svedoči.

Isto tako u tek objavljenoj knjizi Samardžić pominje selo Oskorušu, navodeći da je nemoguće u zimskim uslovima stići preko vrha Varde (1388/9) do sela Repuševića, ne znajući da je to udaljenost od 2 sata hoda i da se ne ide preko vrha, već da obroncima ove planine postoje putevi i staze, koje koriste i koje su koristili meštani. Čovek koji nikada nije bio na tom terenu može na takav način da piše i da mu čak poveruju oni kojima on nudi ovu konstruisanu priču, jer su Oskoruša ( oko 950 m) – Ravanci ( oko 900 m) i Repuševići ( oko 800 m nadmorske visine) upravo i visinski i putno povezani i da je pešaku potrebno od Oskoruše do Ravanaca sat hoda i od Ravanaca do Repuševića isto toliko. (Istorijska geografija je predmet koji se uči na prvoj godini studija istorije)

Ali ovo je priča za one koji geografiju i topografiju treba da uče od gospodina Samardžića, koji u želji da događaj pomeri prema Rudom, tvrdi da je do zarobljavanja generala Mihailovića desilo negde južno od Oskoruše. (Rudo je zapadno od ovog sela (južno je s. Mioče) ukoliko ga neko nije premestio.

Međutim, danas ni to nije važno. Oni koji su odlučili da koriste sve i svašta da bi iskrivili jedan istorijski događaj, na njemu gradili reputaciju borca za istinu (naslov jedne od tema u Pogledima je «Bitka za Kalabića»), forsirajući tom prilikom, uvek priču o komunističkoj zaveri, a sve u nastojanju da ostanu aktuelni, mogu to da raditi, jer cilj opravdava sredstva… jer pravila ne postoje.

Kada bi se do detalja analizirale sve teze, navodi i zaključci gospodina Samardžića, u vezi zarobljavanja Mihailovića, od 1998/9 do danas, mogla bi se napisati ne jedna knjiga, već trotomna knjiga, koja bi pokazala sve apsurde njegovih priča o zarobljavanju. (Od avio desanta, iskonstruisanih priča poput one iz feljtona Novosti o Ruži iz Mihailovićevog štaba, koja je sa ocem u aprilu 1941. godine bila na Ravnoj Gori kod Mihailovića (on došao u maju) i koja je u vreme zarobljavanja Mihailovića o kome priča bila u Eboliju – raznih lokacija, pozorišne predstave, koju su sa neskrivenim zadovoljstvom (uz samo par desetina stvarno ubijenih i stotinama maltretiranih, raseljenih i utamničenih )  gledali meštani.

Ali kome to danas treba. Braniti neodbranjivo na takav način je apsurd, ali je zato u bajkama sve dozvoljeno. Još samo kada bi se sve one završavale hepiendom.

Priča o lažnom Kalabiću je apsurdna, ali i opasna, jer je napisana s jasnom namerom i ciljem, mada i ovoga puta  Samardžić, (demontira sebe) praveći iste greške, koje njegovu konstrukciju dovode do apsurda, koju će, sigirno smo u to, nastojati ispraviti u sledećoj verziji, koju «čitalačka publika» očekuje sa nestrpljenjem.

 

 

redakcija www.savremenaistorija.com

Beograd, 24.10.2012.

9 KOMENTARA

  1. niste ni procitali knjigu, a usudjujete se da dajete kritike…ne mora Samardzic nista do dokazuje, jos manje vi da dajete kritike i ubedjujete nas u suprotno..imamo oci da vidimo laznog Kalabica i nevesto falsifikovane potpise…

    • Nije tačno da knjigu nismo pročitali, ali je celu nismo želeli komentarisati, jer je to izlišno. Možda Vi s pažnjom niste pročitali nas. Uzmite knjige gospodina Samardžića, koga pominjete, o ovoj temi i videćete koliko tu samo ima kontradiktornosti i lutanja…
      Tema,koju Vi komentarišete iz ubeđenja, srcem,u nameri da apriori odbacite bilo kakvu pomisao na ulogu majora Nikole Kalabića u akciji zarobljavanja generala Mihailovića, uglavnom je završena.
      Fotografije majora Kalabića,koje poredite sa onima iz 1946. su iz 1944. godine i one prikazuju čoveka u punoj snazi, koji je imao vremena da posveti svom izgledu živeći uglavnom uredno…
      Na drugoj strani, već od septembra 1944. godine počinje njegov hod po trnju – povlačenje iz Srbije, “bosanska golgota” povratak u valjevski kraj i skrivanje od strahovitih potera. Sve u teškim i nikakvim životnim uslovima. Onda sledi period zarobljavanja i muka, fizčkih manje, ali psihičkih do besvesti.
      Posle godinu i po dana to više nije bio isti čovek.
      Imamo izjave svedoka,koji već u jesen 1944. godine konstatuju da se major Kalabić promenio. “Proređene kose iznad uveta, bledog lica i zamišljenog pogleda”(M.V.) A sretali su ga mnogi u to vreme.
      Tako su uzete fotografije iz 1944 i 1946 za poređenje. Obrađene u fotošopu imale su zadatak da u nedostatku dokaza ostave efekat… Pa ni naručeni sudski veštak, u analizi rukopisa nije baš izričit.
      No, to ipak nije tema kojoj treba posvetiti toliku pažnju. Vas, u svakom slučaju, nemamo nameru da ubeđujemo u nešto o čemu ste Vi već doneli svoj sud. Neka tako i bude i neka tako ostane.
      Hvala Vam sto ste se javili, a redakcija http://www.savremenaistorija.com nudi na ovom sajtu i druge zanimljive sadržaje i teme za razliku od nekih, koji ovake i slične teme forsiraju do besvesti vodeći i dalje nekakve svoje bitke.

      http://www.savremenaistorija.com

  2. Значи, од целе књиге ви само толико, а кажете да сте прочитали…
    А шта је са несумњиво доказаном великом разликом у висини између Калабића и глумца? Шта је са материјалном грешком у писму из децембра 1945. године, где се описују догађаји који се нису десили? Шта је са доказаним фактом да комунисти нису упали у четнички систем везе? Шта је са свим сведоцима који сведоче супротно, а које Димитријевић, Николић и Остојић једноставно и не помињу, док користе изјаве сведока узете на начин који нема много везе са принципима ваљаног интервјуисања?
    Шта је са чињеницом да Остојић користи изворе који су чист фалсификат(нпр. ”Тасићев дневник”)?
    Итд, итд, итд…
    Него, најлакше вам је да кажете да ”то није тема којој треба посветити толику пажњу”…

    • Poštovani Ratko,

      Što se tiče teme o kojoj pišete, reč dokazanom ili dokazanim koju koristite uz navode velika razlika u visini ili dokazanim faktom… dovoljno govori da ste Vi ubeđeni u ono o čemu pišete. Mi smo već napomenuli da nemamo nameru da nekoga ubeđujemo u nešto suprotno.

      Što se tiče visine koju prvo pominjete:
      Zar bi komunisti poslali tako niskog (“Kalabića”) da opet nekog prevari? Zar ste stvarno ubeđeni da se proračun na takav način može uraditi? Pa, onda ispada da su komunisti oko Kalabića, bar njih četvorica visine oko 165 santimetara. Zar je tvrdnja gospodina Samardzića da je Kalabić bio izuzetno visok 180 santimetara, a onda malo pojačano – sa čizmama 183 santimetra trebala da dodatno pojačava tu precizno izračunatu visinu od 168 – 168,5.? Zar je 180 santimetara izuzetna visina. Zar nijedan od prisutnih komunista nije viočiji od 180 santimetara? Zar ste ubeđeni da su nekakvi pigmeji išli u akciju zarobljavanja Mihailovića.
      To su gospodine Ratko klimave teze i njima se istorijska nauka osim “filatelisti” ne bavi.
      O svedocima ne bi ovoga puta jer je dovoljan gospodin Sajić, koji je navodno šio odela i kape za generala Mihailovića, a dobro se zna šta je general Mihailović nosio od odeće i šta je starina Sajić radio tokom Drugog svetskog rata.( Znaju ga svi u komšiluku) (A da ne pričamo kako februar može biti januar)
      Imate i Milisava Kiću Markovića iz Konatice, borca Avalskog korpusa koji u svojoj knjizi “Sa Dražom u pobedu ili smrt” priča da je Kalabić bio kod njegove kuće znatno i posle smrti generala Mihailovića.
      Takvih priča i svedoka ima na pretek,(Jedan od njih je i gospođa Ruža Papić udata Jovanović, koju za svedoka nijedan ozbiljan istoričar ne bi uzeo).
      Što se tiče valjanog intervjua, valjda su video zapisi i izjave dovoljne, pogotovu ako su proverljive.
      Ipak, ovaj sajt ima drugačiju koncepciju od teme koja je “interesantna” samo pojedincima.
      I mi, zaista nemamo nameru da ga podredimo samo njihovim sujetama.

      S poštovanjem,

      http://www.savremenaistorija.com

  3. Rешење енигме Калабић врло је просто и може се и данас лако утврдити.У тези коју је прихватио Суд у Ваљеву,а која се провлачи и кроз књиге господина Самарџића Калабић је убијен код Дегурићке пећине у кањону Градца.А сви знамо на основу каквих доказа.Пошто је моје порекло из куће удаљене неких 700 метара од пећине никада нико у овом крају до сада није ни чуо,нити је икада причана ова верзија.И ту настаје заплет.Наиме још као мали прочитао сам књигу Велика игра са Дражом Михаиловићем коју је написао Милован Пејановић,алијас Љубо Поповић.Та верзија не одудара много од праве истине хватања Калабића.А на неких 300 метара изнад пећине и данас постоји кућа (граница села Дегурић-Белић) одакле је Калабић кренуо за Београд.А за ову верзију постоје и сведоци.Историјску истину није тешко утврдити уколико постоји добра воља и прихватање чињеница.

    • Poštovani Dejane,

      Ako ste pratili naš sajt imali ste priliku da nadjete potvrdu Vaše priče. O ulozi majora Kalabića u zarobljavanju generala Mihailovića sve je potpuno jasno. Istoričari Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević su o tome pisali u članku “Zarobljavanje i steljanje generala Dragoljuba Mihailovića 1946. – Nova saznanja o arhivskoj građi”, koji je objavljen u časopisu Instituta za savremenu istoriju – “Istorija 20 veka 2/2009. Posle toga pojavila se rekonstrukcija događaja, koju je dao u istorijskoj studiji “Zarobljavanje generala Mihailovića” istoričar Predrag Ostojić. Da bi potom usledilo i zvanično saopštenje Komisije, koja se izjasnila i povodom zarobljavanja generala Mihailovića i konkretne uloge majora Kalabića. Posle toga su dr Kosta Nikolić i dr Bojan Dimitrijević u do tada najobimnijoj biografiji “General Dragoljub Mihailović 1893-1946”, opisali događaj njegovog zarobljavanja u svetlu novih i već poznatih činjenica i dokumenata, u kojoj je još jednom potvrđena uloga majora Kalabića.
      Izjavom o Nikoli Kalabiću kao Titovim zaštićenim svedokom direktora muzeja na Ravnoj Gori, gospodina Vladana Radosavljevića, data je nova dimenzija o ulozi majora Kalabića (Novosti 11.mart 2011).
      U knjizi “Draža smrt duža od života”, publicista Pero Simić pisao je između ostalog i o ulozi majora Nikole Kalbića u zarobljavanju generala Mihailovića, a književnik Dragoslav Mihailović u nagrađenoj zbirci pripovedaka “Preživljavanje”(pripovetka “Preživljavanje”) u pravom svetlu je opisao njegov lik.
      Sud u Valjevu prenebregavajući sve do tada poznate činjenice, uzeo je za validnu jednu jedinu izjavu milanovačkog prote Mihaila Danilovića, koji je zasniva na priči koju je čuo od nekih, negde… i čak utvrdio “tačan datum smrti” majora Kalabića 19. januar 1946.
      Za očigledan datum egzekucije generala Mihailovića Sud u Beogradu uzima 31.jul 1946. uz objašnjenje da se u takvim slučajevima uzima kraj meseca za datum smrti, mada je i vest o tome objavljena u novinama. Apsurd?!
      Svesni da sudovi ne mogu prekrajati istoriju i da “pokolenja djela sude ne smatramo da ovde ima bilo šta nejasno, osim onma koji to rade zbog predrasuda i potreba.
      Najavljuje se i proces rehabilitacije majoru Nikoli Kalabiću. Ništa neobično u ovo vreme čuda. Ni jednom časnom oficiru JVuO, ni Keseroviću, ni Račiću, ni Vasiljeviću, ni Rakoviću, ni Lukačeviću … Najteži posao po pisanju štampe imaće podnosilac zahteva unuka Vesna Dragojević da dokaže srodstvo i da dostavi smrtovnicu svog dede, koju je Sud u Valjevu već doneo. Znači sve je rešeno.
      A valjevska organizacija JVuO je nestala za manje od mesec dana po zarobljavanju majora Kalbića?! Možda će i to razrešiti sud ?

      http://www.savremenaistorija.com

  4. moram samo da reknem, da je Nikola Kalabic bio visok oko 180cm, moj djed i Nikola Kalabic su od dva brata djeca… a i sam se zovem isto kao major 🙂 e sad djed se bar seca visine ako se niceg drugog neseca….

  5. dok god srbijom bude vladala udba,a vlada ,nikada se neće istina saznati.u konstruisanju laži,oni su nenadmašni.to ja škola nkvde-a.zato ne verujte u sve te priče.naj veća dražina greška je,što nije poslušao vučka ignjatovića,zbog čega ja posle postradala cela srbija i srpski narod,i danas tako ostade.