Knjige

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo trinaesti – RASTANAK SA TATOM

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo trinaesti – RASTANAK SA TATOM
25/09/2012
Knjige

Osta granični kamen, gazimo austrijsku zemlju. Osta naša jadna otadžbina za našim leđima da polako umire u kandžama naših jamara. Ostaše želje iza nas, osta Peovac, Vasojevići, osta Crna Gora u rukama bezbožnika da rade sa njom šta hoće. Osta Njegoš na Lovćenu da čami a vatre i vjetrovi sudbine da pale našu slavnu prošlost. Osta Marko Miljanov da sa svojim čojstvom i junaštvom tinja u mraku nove vlasti. Osta Miljan Vukov da gleda zlotvore šta rade sa našom vjerom, šta čine sa našim crkvama, šta rade sa slavnim spomenicima i braniocima pravoslavlja, krsta, Svetosavlja.
Sve više i dalje grežemo kroz planinski povjetarac. Dan odmiče a noć se prikrada. Kao i uvijek, isto se ponavlja. Samo još da dođe momenat za duži odmor, da priklopim oči, pa sve drugo neka ide redom. Ušli smo duboko u šumu. Ostaše za nama jele i borovi, jedini svjedoci naših patnji, naše samoće. U divljini i rukama sudbine.
„Momci“, obraća se tata ostalima, „možda bi bilo dobro da ovdje prespavamo, dosta smo zagazili na teritoriju Austrije. Valjda ovdje neće doći partizani“. Prihvatiše svi tatin prijedlog. Skupljaju trulinu lišća i ostalog šta je na zemlji. Prave nam ležaje sa gornje strane jela ili borova. Dekica nema, šatorskih krila nema. Što je na nama, to je čitavo bogatstvo. Odrasli skidaju svoje kapute, pokriše nas, a umor učini svoje.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo dvanaesti – SLOBODA ILI SMRT

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo dvanaesti – SLOBODA ILI SMRT
21/09/2012
Knjige

Poslije kraćeg odmora u Velenju, konji su se iznova razgoropadili, spremni za novi „let“ u slobodu. Sve isto kao ovih poslednjih dana, pratimo grmljavinu granata. U vatri i haosu, umorni od kolskog truckanja, gladni, žedni, bijedni.
Dok smo se odmarali, tata je sa Miketom otišao pješke naprijed da izvidi situaciju i da pogleda da li ima iko od naših pred nama. Poslije povratka kaže nam da je sustigao kolonu ustaša. „Jedan od oficira mi ispriča“, kaže tata, „da se oni bore protivu partizana sa namjerom da prodru za Austriju. Napominje da ide teško, pošto su partizani stigli sa jakim jedinicama sa namjerom da sve Jugoslovene, bez obzira bili ustaše, domobrani, četnici, bjelogardejci stave pred stroj.“
Divizija ustaša je dobro naoružana i vjerovatno će napraviti proboj. Tata je uvjeren da nema nikog od četnika sa njima, napominje da su većina četnika pošli u pravcu Kamnika i da su imali teške borbe kod Celja sa partizanima. Protjerali su partizane iz Celja i nastavili put.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo jedanaesti – ZIDANI MOST I PAKAO

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo jedanaesti – ZIDANI MOST I PAKAO
20/09/2012
Knjige

Žurimo preko mosta. Mama je ostala bez konja. Zaboravila je na bolest, tifus, prisilno istjeran iz njenog tijela. Prihvatila Milijanu za ruku sa jedne strane, sa druge majka Vasilija. Poslednji u našoj grupi je Branko Đukić, bacio ranac sa ramena, razmahao se, štapom podupire ranjenu nogu i ne dozvoljava sebi da se odvaja od naše grupe. Prije nego smo krenuli preko mosta, tata je zamolio djedove da se oslobode ranaca i pušaka, pošto je pored puta bilo boljeg naoružanja, svakome je dao po automat sa torbicama punim šaržera. Izgleda da Njemci shvatili svoju propast, naoružanje ih više ne interesuje, a djedovima dobro došlo jer, kako reče ujak Milo, partizana ima na buljuke.
Kao što je rečeno, pravac kretanja je samo Celje. Svi drugi pravci su neprihvatljivi. Moramo žuriti da se što prije prebacimo do Celja, pa dalje put Dravograda i preko granice.Tata objašnjava djedovima da u slučaju susreta sa partizanima ne treba čekati ili možda raspravljati. „Znate da rukujete automatima, pa ih ne treba nositi za ukras, nego po njima pa šta bude. Ne smijemo dozvoliti da se umiješaju među nas.“ Milo napomenu da su nas partizani opkolili sa svih strana: „moraćemo na silu se probijati kroz njihove linije“.
„Branko, sine“, kaže Radovan, „razumijemo situaciju, čuli smo sve i vidim da je došao momenat da stanemo na braniku ove đece. Nećemo se žaliti, niti kolebati, ono što možemo daćemo od sebe. Znači, došao je taj momenat da se pogledamo brk u brk sa našim neprijateljima, premda su to naša đeca, naši prijatelji, kumovi, rođaci, komšije koji su se prihvatili lošeg posla i krenuli protivu krsta“.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deseti – ZBORNO MJESTO RADEČE

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deseti – ZBORNO MJESTO RADEČE
19/09/2012
Knjige

Prošli smo Zagreb, tu jazbinu koljača Pavelića i izroda Drljevića. U tom gradu su donošene odluke „kako će nas biti i mučiti, prebijati noge i ruke i vaditi oči čarne“, kako kaže narodna pjesma. Ostavljajući grad iza nas, osjetili smo neku lakoću, topli znoj se spustio niz naša tijela i kao da je očistio strah i sve naše muke, naše patnje.
Pošto je nestao strah iz moje duše, vratili su se umor i glad. I jedno i drugo su nepodnošljivi. Ne vidim sebe, ali vidim Miketu, Milorada, Milijanu, Miraša, vidim majku, mamu, moje djedove, izgledaju kao aveti. Roba što imaju na sebi se raspala, obuća poderana, ranci prazni. Puške mlataraju kao kakve cepanice. Kosti samo što ne izniču kroz kožu. Žalost i tuga, nešto što nijesam vidio u mom životu. Znači i ja tako izgledam, možda i gore.
Odmora nema, naređenje i dalje važi: „Samo naprijed da se što prije izađe sa hrvatske teritorije“. Uz pomoć mojih djedova išao sam prilično dobro. Koraci su radili svoj posao, a umorne noge hvatale bijedni takt mučenika. Žurba nam nije dozvoljavala da primijetimo da li je vedro ili oblačno, da li gore sa nebesa Sunce grije ili Mjesec žmirka. Ne osjećamo proleće iako je maj, prohladni vjetar i neka podmukla hladnoća zadire duboko u naša srca.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deveti – Zagreb 7. maj 1945.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deveti – Zagreb 7. maj 1945.
18/09/2012
Knjige

Stigli smo srećno i zdravo do Dugog Sela. Moji djedovi su, ispunili vojničku obavezu i srećno nas doveli dovde. Bilo je partizanskih prepada ali je sve na vrijeme odbijano, ali su dugo putovanje i teška noć činili svoje. Ostalo je dosta premorenih pored puta. Iz mjesta Dugo Selo krenuli smo put Zagreba. Mršavi, jadni, izgladnjeli, skoro bosi i goli, nogu pred nogu u nekoj nijemoj tišini, ili samrtničkoj povorci. Bez riječi, bez glasa, skoro reći bez duše mili beskonačna povorka patnika.
Većina te mase, te jadne bose i gole kolone, kretala se uglavnom pješke. Nekome su se vukle nogavice po prašnjavom putu. Nekom su cipele klopocale. Nekom su virili prsti iz pocijepanih kožnjaka ili razvaljenih cipela.
Milijana i ja smo našli pored puta jedno sadljivo kljuse čija su rebra štrčala u visinu tako da je jahanje bilo nemoguće, jer su rebra duboko zadirala u naše guze. Milijana je probala da jaše, a ja sam vodio kljuse za jednu kraću uzicu. No, ona nije mogla da izdrži dugo. „Miro, ‘odi ti jaši, ja ne mogu više. Lakše je hodati nego trpjeti ovaj bol među nogama“. Dadoh joj konopce da vodi kljuse, a ja se sa teškoćom nekako popeh na

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osmi – POGREŠAN PRAVAC, RUSIMA U ZAGRLJAJ

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osmi – POGREŠAN PRAVAC, RUSIMA U ZAGRLJAJ
15/09/2012
Knjige

Pokret je uslijedio, usiljenim maršom žurimo u pravcu Dugog Sela. Naporan put, umor, glad, avioni nam nijesu dozvoljavali da se držimo tog usiljenog marša. Kolona od nekoliko hiljada ranjenika, bolesnika i iznemoglog naroda se sve više i više rasteže, kida se u manje grupe. Uzaludno su vojnici napominjali, naređivali, komandovali da se držimo kolone. Pogureni, iznemogli, gladni kosturi hiljada mučenika kite hrvatske puteve. Niko ne obraća pažnju na upozorenja. Iznemogli sijedaju, noge izdale, mišići ostali na dugim marševima, mnogi se zavale, prostru se po ledini kao da je naređen odmor. Nedaleko od Dugog Sela kolona je zaustavljena.
Stiže naređenje: „Ovo je mjesto za prikupljanje bolesnika, ranjenika, izbjeglog naroda kao i vojske“. Naređenje za obećani odmor neko mijenja i kolonu izmučenog naroda skreće u pravcu mjesta Lupoglave, sa napomenom da će biti tamo odmor. Naravna stvar, kad se čuje riječ odmor, snaga pridolazi, a volja počne da izvire odnekuda, a odakle – to je veliko pitanje. Put se nastavlja. Promjena pravca i nastavljanje pješačenja mijenja i volju jadnika. Ali kad se mora i kad se naređuje, mora se prihvatiti. Tetura se umor u dušama a i to malo života visi o koncu, samo što se ne otkine. Stigli smo na određeno mjesto.
Mjesto Lupoglava je tu. Prostrane livade pred Lupoglavom su dovoljne da nas prime. Prihvatismo zelenu travu za željene ležaje. Umor nije tražio ni hranu, ni bolje ležaje. Voćnjaci su bili dovoljni da nas zaklone od „saveznika“, a umor nas zgrabio u naručje. Ko zna koliko je sati ili vremena prohujalo od našeg poslednjeg počinka – pomišlja svako prije nego usni.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo sedmi – SUDBINA „BATALJONA SMRTI“ I VOJVODE PAVLA

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo sedmi – SUDBINA „BATALJONA SMRTI“ I VOJVODE PAVLA
14/09/2012
Knjige

U šumama i potocima u okolini Ivanić-Grada smo se zadržali nekoliko dana. Cerove šume su nas čuvale od „saveznika“. Odmor je korišćen da bi se izvršilo prikupljanje zaostalih, iznemoglih. Čekalo se na vijesti, hoće li bar neko od nestalih uspjeti da nam se pridruži. Čekanje je bilo bolno i tužno, slabo se ko pojavljivao. Čekanje je uzaludno, pa kao i uvijek gubimo vrijeme, gubimo ljude, borce, gubimo i tanku nit nade.
Moji djedovi ukopani u svojim mislima, vjerovatno misle o svom kraju, o Crnoj Gori, o svojim porodicama, o djeci, ženama, rođacima. Koračaju kroz misli vječnosti, marširaju maršutama voljno prihvaćenim, žive put kroz pakao. Koračaju svojim mislima na putu golgote radi vaskresenija, radi svetosavlja, radi vjere. Znam ja da su otišli sa ljubavlju da poklone svoje živote na oltaru časti. Otišli su kao Isus Hristos na svom putu raspeća.
Krenuli su moji djedovi na put nepovratka sa vjerom za neku bolju budućnost. I evo ih, umorni, gladni, mlaćeni nevremenom, snijegovima, smrzlinama, kišama, mitraljirani, bombardovani, danas čame pod Drljevićevim kapama u potocima nepoznatih krajeva.
Iz tih razmišljanja ih izvuče pojava mojih ujaka, Miloša i Boja Bandovića. Kao da nas sunce ogrija u ovim cerovim šumama. Radost koje riječi ne mogu opisati. Maminim licem se prosu vedrina kao da sunce, od kojeg se krijemo, pronađe njeno uvelo, iznemoglo i umorno tijelo. Ustade, vedro i veselo prilazi braći, a susret i zagrljaji liče na neku vječnost. Djedovi su ustali, ali ujacima ne prilaze, dozvoljavaju mami i nama ostalima da ih prvi pozdravimo.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesti – JASENOVAC ILI NOVSKA

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesti – JASENOVAC ILI NOVSKA
13/09/2012
Knjige

Na izlazu iz Okučana vojska je već u dvojnim redovima. Kažu da je to brigada „Vuk Mandušić“ majora Janičića. Nije važno čija je brigada, važno je da su to naši četnici, ponovo naoružani, idu pred nama, neka toplina podgrijava, ne gledamo u Drljevićeve kape, jer se nadam da u prsima ovih junaka još kuca srpsko srce. Lakši ranjenici i izbjegli narod se postrojavaju. Sve ide normalno kao po satu i rasporedu.
„Naprijed, sokolovi“, kaže Radovan. „Evo, tačno je pet sati, krećemo po zagrebačkoj komandi, valjda će taj Drljević biti zadovoljan našom spremnošću, sve dok ga jednog dana ne uhvatimo za gušu“.
„Daj Bože, iz tvojih ustiju, Radovane, pa u Božje uši“, kaže Radule.
„Ne mogu da sumnjam u taj ishod“, sa blažim osmijehom proturi djed Ljubo kroz zube.
„E, ko će kome doći glave, ne znam“, upade Branko, „ali se nadam da će njegova otići prva, jer ta poganska glava ne treba da je na ramenima“.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo peti – PRAVAC OKUČANI

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo peti – PRAVAC OKUČANI
12/09/2012
Knjige

Osvanulo je vedro nebo još zakićeno jatima zvijezda koje trepere; polako nestaju sa izlaskom sunca, ostaviše nebesa čista kao suza, što se kaže kod nas u Vasojevićima. Sunce navalilo sa istoka, prska zidove kazamata Marije Terezije, ali visina zidova ne dozvoljava mu da pronađe bijedni odred vojvode Pavla. Ni ovog jutra sunce ne može da nas ugrije, na žalost dan dobar za posjetu naših „saveznika“.
Djedovi već na nogama a na glavama, po naređenju Drljevića i Krivokapića, zimske kapuljače. Nestale šubare, nestale šajkače, nestale kokarde. Brkovi izgubili svoj izgled, nema kraćih brada koje su djedovi nosili u poslednje vrijeme, a razlog je bio jednostavan, nema se čim više brijati, pustili su kraće brade, mogli su ih uzdržavati makazicama, što je bilo lakše nego brijati tupim žiletima ili izglodanim britvama.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, knjiga III, deo četvrti – DRLJEVIĆ NA BALKONU SRAMA

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, knjiga III, deo četvrti – DRLJEVIĆ NA BALKONU SRAMA
11/09/2012
Knjige

Već drugo jutro nam sviće u kazamatu Marije Terezije. Opet se kuriri raspršili po dvorištu kazamata, ne najavljuju pokret, nego zbor svih bijednika ukliještenih u čeljustima zidina i tenkovskih cijevi koje su uperene i gledaju na roj uznemirenih robijaša.
„Zbor svih jedinica i ostalih grupacija pred glavnom zgradom kazamata“, kaže kurir. Prolazi vojska u tom pravcu, ali većina ne poklanja pažnju ovom naređenju, ostaju na svojim mjestima.
„Ja neću da idem“, kaže tata, „ne interesuju me nikakve priče, nikakvi govori i predavanja. Pođite vas par Mirovih djedova i poslušajte šta će ti novi govornici servirati za ’doručak‘.“