Dr Kosta Nikolić – UNUTRAŠNJI ŽIVOT JUGOSLOVENSKE VOJSKE U OTADŽBINI

0

U svojim prvim sudarima sa Nemcima, srpski rojalisti pretrpeli su znatne gubitke, posebno u oficirskom kadru, a zajedničke akcije sa partizanima dovele su samo do surovih represalija. Posle toga, njihov najvažniji cilj bio je da sačuvaju i sebe i narod i održe plamen srpskog patriotizma da bi kasnije, u skladu sa opštom savezničkom ofanzivom, oslobodili zemlju. Mihailović se odlučio za taktiku klasičnih pokreta otpora, kakvi su postojala u Francuskoj,Poljskoj, Norveškoj ili Holandiji: pritajiti se, neprijatelje uznemiravati pasivnim otporom, u direktne sukobe ulaziti samo u samoodbrani, povremeno vršiti sabotaže i manje gerilske napade. Za to vreme izgrađivati dovoljno jaku organizaciju spremnu da u “odsudnom momentu” izvede opšti ustanak kroz frontalni sukob. Ali, u tim zemljama nije besneo građanski rat.

Nova reorganizaciji JVUO izvedena je po teritorijalnom načelu. Vojne jedinice direktno su bile, po principu obrnute piramide, vezane za selo,opštinu i srez. Operativne jedinice bile su jedinice pod oružjem: ilegalni, tzv. šumski odredi, formirani u čete, bataljone, brigade i korpuse. Na svaki srez, dolazila je po jedna brigada. I organizacija teritorijalnih jedinica izvedena je po srezovima. Od veličine sreza i naselja, zavisila je i veličina teritorijalnih četa. Njihovi osnovni zadaci bili su: staranje o miru i poretku u srezu, a u trenutku opšteg ustanka rušenje komunikacija, tehničkih objekata i ometanje saobraćaja.1

Vojna organizacija počivala je na Uputstvu broj 5 koje je Mihailović izdao 14. februara 1942. godine. Uputstvo je predviđalo četu kao osnovnu jedinicu, bataljon od 2-3 čete, brigadu od 3-5 bataljona i korpus od 2-5 brigada.

Čete su se razlikovale po mobilnosti, zadacima i sastavu. Prvu kategoriju četa  činile su operativne jedinice sa obveznicima od 20 do 30 godina starosti, predviđene za udarna borbena dejstva; drugu kategoriju činile su čete sa obveznicima od 31 do 40 godina (obavljaju sabotaže na putevima i železnici, ruše mostove i ostale komunikacije); treću grupu četa popunjavali su obveznici od 41 do 50 godina starosti – snabdevaju operativne jedinice. Čete druge i treće kategorije, bile su pod komandom sreskih komandanata. Po većim gradovima, organizaciju je trebalo sprovoditi po sistemu kopči (“jedan nađe dvojicu”) kako bi se sprovelo buđenje nacionalne ideje i uspostavljanje nove Jugoslavijeonemogućavanje komunista i fašista, preziranje narodnih izdajnika Ljotića injegovih slugu, preziranje i izbacivanje iz društva svih onih koji služe neprijatelju.2

Druge i treće kategorije četa predstavljale su teritorijalnu vojsku, vezanuza svoja sela. Njihov osnovni zadatak bio je da štite narod od nemačkih potera ili pljačke, stvaranjem sistema obaveštavanja i izviđanja, kao i da održavaju red u selima, preuzimajući na sebe funkciju civilne vlasti.

Najvažniji deo operativne vojske bila je brigada, zamišljena kao mobilna, pokretna jedinica koja će izvoditi složene operacije, ali će i ona, sve do 1944. godine, ostati vezana za svoja sela. Formacija brigade propisivala je da ona ima: 1) štab brigade, 2) štabnu četu, 3) konjički eskadron, 4) pionirski vod i 5) štabnu komoru. Štab brigade sastojao se od: komandanta, načelnika štaba, ađutanta, blagajnika, intendanta, lekara, sveštenika, bolničara, stalnog pratioca komandanta brigade i daktilografa ili pisara. Štab je trebalo da ima i propagandno-obaveštajno odeljenje (šef odeljenja, sposobna i dobro pismena lica, fotograf, daktilograf). Štabna četa trebalo je da ima: komandira, vodnika, zastavnika, bolničara, komesara, kuvara, vozača, automobil i muziku (ako ih bude bilo). Vod za vezu: radio-telegrafistu, po pet ordonansa pešaka, ordonansa konjanika, ordonansa”velosipedista” i kurira; zatim, 30 boraca i specijaliste: artiljerca, mitraljesca, inžinjerca, telefonistu, mehaničara i automehaničara. Konjički eskadron: dva voda od po 30 konjanika, uz ostalo potrebno ljudstvo. Pionirski vod: 40 do 50 vojnika-pionira: mineri, stolari, drvodelje, kovači, limari i slično: “Dužnost je ovog voda da otklanja sve prepreke na putevima na koje se može naići prilikom pokreta brigade”. Štabna komora trebalo je da se stara o ishrani ljudstva po četama.3

Nova vojna reorganizacija izvedena je u junu 1942. godine i od tada se može govoriti o stvarnom postojanju Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Nov koncept bio je uslovljen unutrašnjim potrebama ali je podsticaj došao spolja. Posle zapletenih odnosa proisteklih iz tzv. Kairske afere, krug ljudi oko Slobodana Jovanovića donosi odluku da se Vrhovna komanda ostataka Jugoslovenske vojske iz Kaira prenese u okupiranu zemlju. Inicijativu za to pokrenuo je 9. juna major Živan Knežević, šef vojnog kabineta predsednika Jovanovića. Prednosti jedne takve odluke bile su, smatrao je Knežević, u sledećem: Mihailović ima potpuno organizovan štab, upoznat je sa celom organizacijom u Jugoslaviji koja treba da stupi u akciju u odsudnom času. Mihailovićev štab bio je potpuno spreman da preuzme ulogu Vrhovne komande: Borbom u okupiranoj Otadžbini već više od godinu dana, štab đenerala Mihailovića ne samo da se održao, nego se pokazao i potpuno dorastao da uzme na sebe ulogu Vrhovne komande. Ovaj štab je ne samoorganizovao potrebne snage i uspešno vodio borbu sa okupatorima, nego je vaspostavljena veza i sa izvesnim bugarskim i rumunskim krugovima za zajedničko dejstvo.4

Knežević je isticao kako je preko potrebno da Mihailović postane Načelnik štaba Vrhovne komande, ali su za ovakav predlog ipak bili presudni razlozi spoljne prirode: Sadašnja naša Vrhovna komanda u Kairu potčinjena je unajbukvalnijem smislu engleskoj komandi na Bliskom istoku. Poslednji događaji u Kairu i nasilna smena naše Vrhovne komande 5. marta ove godine, pokazali su svu nezgodu da se jedna tako visoka institucija, kao što je Štab Vrhovnog komandanta Njegovog Veličanstva Kralja, nalazi pod komandom Štaba ne engleske Vrhovne komande, već Štaba na jednom od mnogobrojnih vojišta Britanske imperije. Obrazovanjem Vrhovne komande od štaba đenerala Mihailovića, izbegle bi se sve nezgodne posledice potčinjavanja ovog štaba ma kom savezničkom štabu.5

Događaji se brzo odvijaju. Kralj Petar je 10. juna naredio Slobodanu Jovanoviću da se Vrhovna komanda prenese u “okupiranu Otadžbinu” i za njenog načelnika postavi Mihailović.6 Već 17. juna on je za velika dela svoja i dela svojih boracaunapređen u čin armijskog generala.7 Prioritetan zadatak u novim uslovima bilo je stvaranje vojske koja će baštiniti tradiciju gerile, ali istovremeno biti i oslonac za jednu regularnu armiju, što nije bilo nimalo jednostavno izvesti u uslovima okupacije. Trebalo je rešiti mnoge probleme: snabdevanje, naoružavanje, ishranu, stalni oficirski kadar, pronaći mogućnost za obuku regruta i sve to uskladiti sa raspoloženjem naroda koje nije uvek bilo naklonjeno novim naporima, još manje žrtvovanju za više ideale. Upravo je narod bio osnovna stajna tačka i od njegove volje sve je zavisilo, pa će se vremenom razviti složen i kompleksan odnos između naroda i vojske.

Od početka pa do kraja postojanja JVUO, centralno pitanje njenog života bile su starešine, pre svega komandanti brigada. U projektovanoj organizaciji, on je morao da bude i vojnik i političar koji će dobro sarađivati sa narodom, od koga je direktno zavisilo snabdevanje jedinice, a i sve ostalo. Pošto nije bilo uvek moguće za komandanta postaviti čoveka iz lokalnog okruženja, neminovno se postavio problem prihvatanja starešina sa strane. Narod je od svoje vojske očekivao da rešava i ona pitanja koja su bila van strogo vojničke organizacije, što je takođe uslovljavalo i ograničavalo rad i što će postati izvor velikih nevolja. Unutrašnje slabosti postaće svakodnevna pojava, pa će koncept narodne vojske, čije su jezgro sačinjavali “šumski” odredi, od početka biti na velikim iskušenjima. Sve je to umanjivalo mobilnost jedinica koja je u gerilskom ratu bila od presudne važnosti, pa će JVUO postati neka vrsta teritorijalne milicije, sa dosta samostalnosti u radu, koja je prečesto bila na ivici anarhije. Što se višeodlazilo od zavičaja, disciplina i moral su se smanjivali. Mihailović jeostavljao veliku slobodu u radu potčinjenim starešinama. Od ljudi je svezavisilo, pa će vremenom doći i do stvaranja poluprivatnih jedinica od strane pojedinih komandanata i rivalstva između njih. Neosporno je da su oni bili lojalni svom Čiči, ali više kao čoveku nego kao pretpostavljenom starešini,što se najbolje vidi kroz stepen izvršavanja njegovih naređenja.

U jesen 1942. godine, na jugu Srbije delovali su: Južno-moravski, Jablanički, Vlasinski, Toplički, Čegarski, Nišavski i Deligradski korpus uokviru Štaba 110. Polovinom 1943. godine, iz sastava štaba izdvojen jeToplički korpus, a početkom 1944. Čegarski i Niški. Komandant bugarskog okupacionog korpusa, general Nikolov, u jednom svom izveštaju ukazao je na metode rada četnika na jugu Srbije: postojali sudobro zakamuflirani štabovi nacionalnog pokreta D. Mihailovića. Članovi tog pokreta sakrivaju se iza službenih položaja i ovlašćenja. Nalaze se među rukovodstvom vladinih  četnika, među oficirima SDSa, među sveštenicima, učiteljima i državnim službenicima.8 General Nikolov je priložio i spisak od 194 takve osobe koje je trebalo uhapsiti.

Na kraju 1943. godine, formacija JVUO privedena je kraju. Teritorija Srbije bila je prekrivena mrežom od šest komandi (Srbije, Vojvodine, Istočne Srbije, Južne Srbije, Beograda i Starog Rasa). Svaka komanda bila je podeljena na korpusne grupe (tri do četiri korpusa). Vojna organizacija odgovarala je hijerarhiji civilne uprave: korpusna grupa: komandant okruga; brigada: komandant sreza; bataljon: komandant opštine. Najstariji po rangu iza Mihailovića bio je general Miroslav Trifunović. On je bio komandant Srbije i vodio je organizacionu, administrativnu i pozadinsku službu. Najvažniji Trifunovićev zadatak bila je inspekcija nad komandantima korpusa. Imao je pravo da proizvodi podoficire i izriče disciplinske mere; aktivno je stvarao političke veze na terenu.

Ukupno su formirana 34 korpusa: Avalski (Grocka i Umka); Valjevski (Valjevo, Mionica, Kamenica; pet brigada: Kolubarska, Valjevska, Podgorska, Tamnavska i Posavska); Varvarinski (Jagodina, Varvarin); Deligradski (Aleksinac, Soko Banja, Ražanj); Gorska Garda (Aranđelovac, Topola); Zlatiborski (Užice, Zlatibor – Zlatiborska, Užička i Požeška brigada); Ivankovački (Paraćin, Ćuprija); Jablanički (Vladičin _______Han, Vranje); Jastrebački (Aleksandrovac Župski, Jastrebac); Javorski (Ivanjica, Raška – Javorska i Studenička brigada); Južnomoravski (Lebane, Leskovac); Knjaževački (Knjaževac, Svrljig); Kolubarski (Obrenovac, Ub – Kolubarska i Kačerska brigada); Prvi kosovski (Podujevo, Priština, Uroševac, Kačanik); Drugi kosovski (Kosovska Mitrovica, Vučitrn); Krajinski (Kladovo, Jabukovac, Donji Milanovac, Golubac); Mačvanski (Šabac, Bogatić, Vladimirci); Prvi mileševski (Pljevlja, Priboj ); Drugi mileševski (Nova Varoš, Prijepolje, Sjenica); Mlavski (Žagubica, Veliko Gradište, Požarevac, Petrovac, Žabari); Nišavski (Niš); Požeški (Požega, Arilje, Kosjerić); Rasinski (Trstenik, Brus, Kruševac); Prvi ravnogorski (Gornji Milanovac, Guča); Drugi ravnogorski (Čačak, Preljina, Kraljevo); Resavski (Svilajnac, Despotovac); Rudnički (Rudnik, Lazarevac); Smederevski (Smederevo, Veliko Orašje, Smederevska Palanka); Timočki (Negotin, Zaječar, Boljevac); Toplički (Kuršumlija, Prokuplje, Vlasotince, Surdulica); Cerski (Loznica, Krupanj, Ljubovija); Čegarski (Pirot, Bela Palanka, Babušnica); Prvi šumadijski (Kragujevac, Gruža, Rekovac) i Drugi šumadijski (Levač, Lepenica). Početkom 1944. godine, došlo je do ukrupnjavanja jedinica i formiranja devet grupa korpusa JVUO: Velikomoravska, Zapadnomoravska, JužnomoravskaRasinskotoplička, Mlavskosmederevska, Posavskokolubarska, NišavskaCerskomajevička i Šumadijska grupa korpusa. Stvaraće se i tzv. jurišni korpusi, sastavljeni od najmlađih i najspremnijih boraca, a kao udarna vojna formacija IV grupa jurišnih korpusa.

Posle planova o reorganizaciji JVUO, Vrhovna komanda je tražila odkomandanata korpusa da dostave izveštaje o broju boraca, količini naoružanja i potencijalnom broju ljudstva. Kod svih komandanata bila je izražena tendencija da prikriju ili umanje naoružanje kojim raspolažu, pa nisu uvek podnošeni tačni izveštaji. Ipak, u većini krajeva drastično se oskudevalo u oružju. Teško je utvrditi brojno stanje jedinica JVUO. Često nije bilo izvedeno razgraničenje između operativne i teritorijalne vojske, a mnogi komandanti su u svojim izveštajima slali podatke o ljudstvu po spisku a ne o stvarnom stanju u svojim odredima. Tako je, na primer, Timočki korpus krajem novembra 1943. godine imao naoružanih 1.797 ljudi, a na mobilizacijskim spiskovima 21.995 lica.9 Komanda Deligradskog korpusa (Ražanjska, Aleksinačka, Sokobanjska i Moravska brigada) prijavila je 10. septembra 1943. godine 18.185 ljudi, od toga 95 oficira i 622 podoficira, ali i da poseduje samo 1.267 “komada oružja”.10 To je sigurno bila i prava cifra brojnog stanja korpusa. U Kolubarskom korpusu bilo je svega 5 oficira (dva rezervna) i 26 aktivnih i 48 rezervnih podoficira (narednici i podnarednici).11 Resavski korpus (Gorski štab broj 79) imao je krajem oktobra 1943. godine 337 boraca pod oružjem.12 Prema izveštaju Z. Vučkovića od 31. oktobra 1943. godine, Prvi ravnogorski korpus (Gorski štab broj 52 – 1. i 2. takovska, i 1. i 2. dragačevska brigada) imao je na spisku 8.798 boraca, ali od naoružanja samo 7 mitraljeza, 14 puškomitraljeza, 67 revolvera, 1 bacač, 9 mitraljeza i 1.082 puške.13 Prvi šumadijski imao je početkom novembra 1943. godine osam oficira (jedan rezervni), 11 podoficira (četiri rezervna) u Štabu korpusa, a po brigadama još 20 aktivnih i 46 rezervnih oficira i 46 aktivnih podoficira.14 Znatno slabije stanje bilo je u Rudničkom korpusu. Kako je 28. novembra 1943. godine izvestio kapetan Milijan Jovanović, komandant korpusa, bilo je devet aktivnih i četiri rezervna oficira i devet aktivnih i dva rezervna podoficira.Po spisku je bilo 5.015 boraca, uz 670 pušaka, 7 lakih mitraljeza i 12 puškomitraljeza.15 Knjaževački korpus (Gorski štab broj 44) u prvoj polovini decembra imao je 1.217 ljudi pod oružjem.16

Prema podacima američkog kapetana Valtera Mensfilda koji je u Srbijiboravio od 18. avgusta 1943. do 15. februara _______1944. godine i obišao dobar broj jedinica, brojno stanje JVUO bilo je, kako je njemu saopšteno iz izvora Vrhovne komande, 57.440 vojnika pod oružjem i 472.900 vojnih obveznika, popisanih u mobilizacijske spiskove, što se može uzeti kao prilično tačna procena. Sam Mensfild smatrao je da je JVUO u centralnoj Srbiji imala 35.000 ljudi pod oružjem.17

Ni sa naoružanjem nije bila ništa bolja situacija. JVUO je bila najslabije opremljena za rat od svih vojnih formacija na teritoriji Jugoslavije. Zašto je to tako, teško je reći. Tačno je da se do oružja teško dolazilo, ali je slabost u naoružanju, municiji, vojnoj opremi, odeći i obući ponekad zaista neobjašnjiva. Možda je glavni uzrok ležao u nadi da će oružje stići od zapadnih saveznika. Ali, čekanje je bilo predugo, a već 1941. godine trebalo je da bude jasno da od toga neće biti ništa. Od jeseni 1941. pa do juna 1943. godine, JVUO je dobila od Britanije putem vazdušnih pošiljki 23 tone veoma različite i često neupotrebljive vojne opreme. Do oktobra iste godine (poslednja pošiljka) stiglo je 1.866 pušaka, 1.656 mitraljeza, puškomitraljeza i automatskih pušaka i 443 bacača. Na drugoj strani, partizani su za prva 3 meseca 1944. godine dobili 6.630 tona ratne opreme, a u celoj 1944. godini preko 100.000 pušaka, 50.000 komada automatskog oružja i 1.380 minobacača.18

Oružje se kupovalo od korumpiranih nemačkih oficira, ponekad se ponešto prokrijumčarilo iz Rumunije. Postojale su i radionice za izradu oružja, malobrojne (u proleće 1944. u Srbiji ih je bilo 28) sa primitivnom tehnologijom i još gorim proizvodima. Uspešno su se pravile samo ručne bombe. Nešto više oružja dobijalo se od Nedićeve vojske, ali do kraja rata nije postojalo organizovano snabdevanje iz tog izvora. Osim slabog naoružanja, nedostajalo je i sve ostalo, a najviše nevolja zadavala je slaba odeća i obuća i manjak osnovnog sanitetskog materijala (zavoji). O lekovima ili hirurškim instrumentima, nije bilo ni govora, a za dezinfekciju i kao anestetik, služila je domaća “mučenica”.

Kakvo je stanje bilo sa sanitetskim materijalom, rečito je odslikao komandant Lazarevačke brigade: Gaze nemam, fate, nemam, alkohola nemam, kinina nemam,aspirina nemam, ranac za sanitet prazan imam!” 19

I ono malo oružja bilo je u veoma lošem stanju i šarenoliko po sastavu. Najviše je u upotrebi bila puška M-1924 – domaća verzija nemačke puške tipa Mauzer. Od SDS je dobijano raznovrsno naoružanje: francuske puške (ne zna se kalibar), austrijske, britanske, holandske. Popularni su bili i nemački automati MR-40, u šumi prozvani pikavac. Bilo je i britanskih Tomsona i čeških puškomitraljeza tipa Zbrojovka.20 Kakva je glad za oružjem vladala, svedoči jedan borac Lazarevačke brigade: Dobio sam jednu Zbrojovku. Znaš kako je lepa. Da sam mlađi, sada bi se zaljubio u nju. Ima lepe nožice, vijugavo telo, kao žena kad ima lepu liniju. Slatka je da je miluješ i sa ljubavlju da se maziš oko nje.21

Letimičan pogled na naoružanje pojedinih jedinica JVUO dočarava tužnusliku: Krajinski korpus imao je 21 mitraljez, šest puškomitraljeza i jedan bacač; Mlavski: 39 puškomitraljeza i dva bacača; Prvi ravnogorski: pet mitraljeza, 44 puškomitraljeza i osam bacača; Prvi šumadijski: tri mitraljeza i osam puškomitraljeza; Gorska garda: 10 mitraljeza, 50 puškomitraljeza i 20 bacača; Valjevski: osam mitraljeza i puškomitraljeza. Najbolje naoružana jedinica u Drugom ravnogorskom korpusu bila je 1. žička brigada: imala je 225 “karabina”, po jedan puškomitraljez i mitraljez i 10 automatskih pušaka: Topova i bacača – nema.22

 

Snabdevanje trupa vršeno je preko lokalnih magacina. Samo izuzetno, odeća i hrana kupovani su od naroda ili uzimani uz priznanicu, što je bio češći slučaj. Zajam je mogla raspisati samo Vrhovna komanda, preko obveznica, uz lični Mihailovićev potpis. Krajem 1942. godine, svaki komandant dobio je odobrenje da vrši zajam na svom terenu, uz priznanicu VK, što će biti izvor brojnih nevolja.

Za vreme borbi, snabdevanje je vršeno otkupom po dnevnim cenama, a Mihailović je zabranjivao da se bilo šta oduzima. Ali to je, kao i sve drugo, imalo i svoje naličje. Komande srezova bile su poluvojne organizacije preko kojih se najviše snabdevala vojska. Imale su komandante i pomoćnike, kurire, blagajnike, intendanturu i vod za osiguranje. Svrha osnivanja tih komandi bila je u sprečavanju pljački i drugih nepravilnosti prilikom snabdevanja; komande su bile nadležne uglavnom za sela. Drugi razlog ležao je u nameri VK da se JVUO bavi samo vojničkim poslovima. Osim snabdevanja, komande srezova brinule su se i o mobilizacijskim spiskovima i pozivima za vežbu.

Tokom celog rata vojnici JVUO živeli su, manje-više, bedno. Od seljaka su dobijali hranu i kakvo-takvo sklonište, ali je bilo zaista teško naći dobru uniformu, posebno obuću. Stalni pratilac gerile bile su vaške: Trebimo se ičistimo koliko možemo, ali smo uvereni da one moraju biti naši pratioci. Nosile su se sve vrste uniformi, dopunjene delovima seljačke odeće. Najčešća obuća bili su opanci koji su se nosili po svim vremenskim uslovima.23

Slikovito je stanje u svojoj jedinici opisao poručnik Milovan Nedeljković, komandant Kačerske brigade: Prva kiša koja je pala a na koju sam ja uvek misliojer su ljudi goli i bosi i koji će da se poboljevaju, to je i došlo. Izvršio sam kretanje svega 5 kilometara. Ljudi su skoro svi ostali bosi, uhvatila ih je groznica jer imaju sasvim slabo odelo. Ja sam to sve gledao svojim očima i meni je taj trenutak najteži bio u mome životu.24

Ni higijena nije bila na odgovarajućem nivou. Pošto su mnogi aktivni borci nosili brade i duže kose, odlučivši da se ne briju i ne šišaju sve dok Jugoslavija ne bude oslobođena, poštujući pravoslavnu tradiciju i izražavajući svoju žalost zbog okupacije, dobijali su uobičajene, već pomenute, ratne drugove. U Valjevskom korpusu, kako je zabeležio M. Radosavljević, ljudstvo se posve nečisto drži, higijena uopšte ne postoji, vaške su razonoda pojedinaca, veš se opšte ne pere, niti presvlači, a odelo je iz dana u dan sve pocepanije i prljavije.25 U JVUO nije postojao potreban nivo fizičke kondicije, niti je na adekvatan način izvođena strojeva obuka, a starešinski sastav nije vršio nikakvu kondicijsku pripremu.

Zvanične Ravnogorske knjižice uvedene su tek početkom 1944. godine. Svaki korpus imao je svoju ratnu zastavu. Tip zastave bio je identičan tipu jugoslovenske pukovske zastave koje su od 1930. godine dodeljivane pešadijskim i konjičkim pukovima, sa ćiriličnim i latiničnim natpisom S verom u Boga, za Kralja i Otadžbinu.

Štabovi i štabne jedinice bili su najorganizovanije formacije JVUO i jedine u kompletnom sastavu. Gerilska formacija uslovljavala je postojanje manjihsastava, pa je svaki komandant uz sebe imao svoj štab koji je, ponekad, poprimao izgled lične pratnje. Svaka jedinica imala je i svoj broj gorskog štaba. Broj je korišćen u međusobnoj korespondenciji i na svim pečatima.

Za sredstva veze korišćene su radio-stanice i kuriri. Početkom 1943. godine bilo je 14 radio – stanica koje su održavale vezu sa Vrhovnom komandom. Trebalo je da svaki komandant korpusa ima po jednu radio-stanicu, što nije ostvareno do kraja rata. U nedostatku, korišćene su stanice britanskih vojnih misija, a britansko ljudstvo iz misija često je sačinjavalo posadu i na domaćim stanicama. Kuriri su prenosili važna naređenja i novac. Kurirska veza sa inostranstvom održavana je preko Ankare, Kaira, Grčke, Bugarske, Rumunije, Poljske i Švajcarske.

JVUO je bila narodna, tačnije seljačka vojska. Aktivni sastav sebe jesmatrao vojnicima Kraljevine Jugoslavije i nije se identifikovao sa “četnicima”, dok se mobilisano ljudstvo opet nije poistovećivalo sa profesionalnim vojnicima, pa su česta bila dezerterstva, posebno kad se išlo van rodnog kraja. Ipak, reč “četnici” ostala je ukorenjena u narodu i postala je simbol prepoznavanja JVUO.

JVUO je bila narodna vojska i zbog još jednog razloga: kao i kod svihteritorijalno organizovanih vojski, obveznici iz bogatijih gazdinskih kuća često su izbegavali svoje patriotske obaveze, ili, kako je to rezignirano primetio jedan oficir JVUO: Među našim redovima ja ne vidim nijednog sina gazdinske kuće, nego vidim samo mučenike, bednike i siromahe. Od ovih nesrećnika koji su sada sa nama, ima ih dve trećine da njihova porodica nema kod kuće parče leba i oni dolaze kod mene i kukaju. Ti lopovi, te gazde i danas zidaju kuće, vrše trgovinu, pečale paru na paru i samo grabe a ostala sirotinja, ona koja ide sa nama rame uz rame, ona može i gola i bosa da ide i još, što je najgore, ti zelenaši nazivaju nas neradnicima i lopovima, jer kad im dođeš u kuću, oni posle za leđima govore: došli su gladnici i bednici da ih nahranimo“.26

Najveći problem sa mobilisanim ljudstvom bio je u slabo izvedenoj obuci.Rukovanje oružjem vežbalo se bez municije, što je značilo da nije vršeno ni gađanje. Često se vežbalo sa drvenim puškama, što je dovodilo do podsmeha u narodu uvek spremnog na zlobnu primedbu, ali ne i na adekvatnu pomoć. Komandanti odreda, svesni da se u šumi ceni samo snaga, nastojali su da do oružja dođu po svaku cenu, smatrajući ga onda ličnom svojinom, kao i vojsku koju bi tako naoružali. Da je sistem povremenog okupljanja vojske za vežbe ili izvođenje akcija bio loš, ukazivao je i poručnik Neško Nedić. Smatrao je da se tako trošilo mnogo vremena i stvaralo previše posla, a pokazalo se i da ta mobilisana vojska nije u stanju da izvrši ni najobičnije zadatke, a savršeno je nesposobna da učestvuje u borbi iz prostog razloga što mobilisani vojnik jedvačeka da odsluži svoj rok i da se vrati kući. Ne izdrži ni prve čarke, a u ozbiljnim borbama rasturi se u paničnom strahu.27

Nedić je želeo da stvori vojsku od operativnih odreda koji bi imali borbeni karakter i predstavljali “školu za boračku spremu vojnika i starešina”.28

Svi vojnici JVUO polagali su zakletvu. Ona je definisana kao svečano obećanje koje vojnik daje pred zastavom koja predstavlja Kralja i Otadžbinu:

Jednom položena zakletva važi dok god srce zakletog kuca. Onaj vojnik koji pogazi svoju zakletvu, on __________ne da će biti kažnjen zemaljskim sudom, već će biti  kažnjen i nebeskim zakonom. Otadžbina je zemlja gde su se rodili naši dedovi i naši očevi, gde smo se mi rodili i gde živimo. Mi momentalno nemamo slobodnu Otadžbinu, ona je porobljena, ali mi imamo JVUO pod komandom DražeMihailovića, koja se bori u  slobodnim srpskim planinama da oslobodi našuporobljenu Otadžbinu.29 Zakletva se polagala pred sveštenikom i starešinama i sa Jevanđeljem u ruci.

Tekst zakletve glasio je: Zaklinjem se jedinim Bogom i svim onim što mi je na ovom svetu najmilije i najsvetije, da ću kao vojnik Jugoslovenske vojske biti veran Kralju i Otadžbini i svoju vojničku dužnost vršiti savesno i požrtvovano, a za dobro svog naroda i Otadžbine. Da ću poverene mi zadatke izvršavati najsavesnije, da ću biti veran, odan i poslušanda ću se iskreno boriti protiv svakog neprijatelja svoga naroda, kako spoljašnjeg, tako i unutrašnjeg i da ću povereno mi oružje korisno upotrebiti za dobro naroda i Otadžbine.30

Gerilsko ratovanje koje zahteva od ljudi da se organizuju tamo gde je najlakše naći zaklon i da žive u šumi, iziskuje veliki stepen prilagodljivosti promenljivim ratnim okolnostima, uz neophodnu fizičku izdržljivost, ali i mnogo mentalne snage i samoodricanja. Možda je najrealniju ocenu o JVUO izrekao američki kapetan Valter Mensfild: Najveći deo oružja je u jadnom stanju, te lokalni komandanti kažu da očajnički traže oružje i municijuDobar deo pušaka potiče iz stare jugoslovenske vojske. Puške su istrošene i imaju izjedene cevi. Ima veoma malo minobacača ili teških mitraljeza i nimalo artiljerijske municije. Moja procena je da svaki vojnik ima između 25 i 40 metaka puščane municije i 150-200 metaka za mašinsku pušku. Prosečan vojnik je jako loše odeven i već tri godine provodi mukotrpan i iscrpljujući život u planinama, živi u prljavim seljačkim izbama i jede ono što su seljaci voljni da mu daju. Mnogi vojnici svoje porodice nisu videli već tri godine. Možda ih, zbog nemačkih odmazdi, više i nemaju. Vojska poseduje jadan komunikacioni sistem i,  uz pomoć slabih radio aparata domaće radinosti, oslanja se uglavnom na kurire kojima su potrebni sati ili dani da prenesu poruke. Njihove uniforme su se pohabale. Bilo je vrlo male zamene odeće, a rezultat je sadašnji prilično jadni izgled trupa. Seljaci mogu da ih snabdevaju hranom i skloništem, ali odeću i obuću je skoro nemoguće dobiti. One se moraju kupovati na crnoj berzi po astronomskim cenama, a to je bez prihoda nemoguće. Jedini izvor odeće je napad na neprijateljske trupe. Trenutno, Mihailovićeva vojska nosi sve vrste rasparauključujući seljačku nošnju, italijanske, nemačke, bugarske i britanske uniformeNajveći broj njih nosi domaće opanke, a ovi su slaba zaštita od kiše, kamena i snega.31

Mensfild piše i da je taktičko znanje nižeg oficirskog kadra dosta slabo: nema priprema pre napada, obaveštajni podaci nisu bogati. Često se ne razmotre svi faktori bitni za napad, pa se pretrpi neuspeh, a sama taktika napada je nezrela: Snage se obično prikupe u šumi nadomak cilja. Ako je cilj pokretna kolona, žestoko napadaju iz šume, a njihov napad se pretvara u pobedu ili poraz u toku jednog sata. Kad napadaju varošice, pokušavaju da izvrše iznenadni udar  tokom noći ili pred svitanje, prikradajući se što je moguće bliže. Ako postignu uspeh, onda zauzimaju varoš, ubijaju što više neprijateljskih vojnikarazore objekte i ponesu onoliko opreme koliko mogu da tegle.32

Građa koja se objavljuje ovom prilikom daje dragocene podatke i o unutrašnjem životu odreda JVUO. Vojna služba koja se u ratu vrši daleko od linije fronta, dovodi do različitih vrsta prestupa koji najviše pogađaju narod. Atmosfera u kojoj nema frontovskog ratovanja, pogoduje nevojničkom ponašanju. Najčešći primeri su silasci u okolne varošice i gradove, napijanja, beskorisna pucnjava, upadi na susedne teritorije i nepotrebna ubistva. Ljudstvo JVUO je u većini slučajeva vodilo poreklo saterena na kome se kretalo, pa su ti slučajevi često imali odlike komšijsko-rođačkih čarki ili hajdučija. Poznati su i primeri klasičnog nasilja pojedinaca nad narodom.

U redovima JVUO bilo je dosta avanturističkih figura karakterističnihza mutna vremena u kojima uobičajene vrednosne odrednice ustupajinstinktima. Nejasnih predstava o patriotizmu, zaboravljenih pojmova zakona i discipline i slobodno tumačenih kategorija morala, ti ljudi neretko su vodili zasebne ratove, samo formalno priznavajući Mihailovićevu komandu. Negativne pojave u JVUO uglavnom su u njenom vođstvu objašnjavane kao neizbežna posledica jednog revolucionarnog doba, ali je, čini nam se, više istine bilo u tome, kako je 1942. godine konstatovala Komanda Srbije, da su se u Pokret “uvukli korupcionaši i karijeristi”.33

Snaga Jugoslovenske vojske u Otadžbini zavisila je od dva elementa:starešinskog kadra i naoružanja. Kao i u drugim gerilskim pokretima pre i za vreme Drugog svetskog rata, komandni kadar bio je difuzan. Pored izuzetno sposobnih gerilskih vođa, bilo je i komandanata koji nisu mogli da se snađu u komplikovanom ratu. Treću grupu činili su oni koji su rat shvatali kao privatnu stvar, svoje odrede kao telesnu zaštitu, a teritoriju kojom su komandovali kao lični posed.

Nedostatak sposobnih oficira u JVUO bio je uslovljen sa tri osnovna faktora: ogroman broj starešina odveden je u zarobljeništvo posle aprilskog rata; odlazak jednog dela u Nedićeve formacije i pasivnost. Kada je rat počeo, u prvim redovima bili su najsposobniji i najhrabriji. Mnogi su izginuli 1941. godine i već prve ratne godine JVUO ostaje bez više elitnih oficira, pa će njenu osnovnu snagu činiti mlade i neiskusne starešine. Tako je izbor oficira za komandante brigada i korpusa bio dosta sužen, posebno jer su se stariji oficiri nerado odlučivali za lomatanje po planinama i život u ilegali. Stoga su od aktivnih oficira najbrojniji bili potporučnici, poručnici i kapetani, pa je Mihailović morao da podoficire i žandarmerijske oficire unapređuje u oficire i oni su najčešće komandovali bataljonima. Kada je general Nedić organizovao, po ugledu na nemačke formacije, poljsku i graničnu stražu, lako jeprikupio komandno osoblje “i po gradovima se moglo videti oficira na sve strane”. Kada je general Mihailović pozivao te iste i mnoge druge oficire u šumu, oni su radije birali sigurnost i udobnost. Zato je JVUO morala da stvar oficire. Aktivirano je mnogo rezervista, pa čak i kaplara iz ranijih žandarmerijskih jedinica. Ubrzo će biti organizovani i kursevi za rezervne oficire i oni su veoma brzo unapređivani.

U najvećem broju slučajeva, vojna struktura i rad korpusa zavisili su orada komandanata. Njihovo zalaganje ili nezalaganje, sposobnost ili neznanje, često su direktno uticali i na izgled pojedinih jedinica. Komandanti srezova uglavnom su bili su rezervni oficiri ili razni činovnici, pa je komandant korpusa na svojoj teritoriji postajao “gazda”: upravljao je i vojnim i civilnim poslovima, delio imanja, razvodio brakove, raspravljao nasledstva. Predsednici opština iz Nedićeve administracije imali su samo prividnu vlast. Tako su komandanti JVUO rano pokazali sklonost da na svojoj teritoriji sve rešavaju sami, kao nekad nahijski knezovi. Svaki starešina hteo je da bude najvažniji, pa su se jedan prema drugome često odnosili kao neprijatelji, tako da je Mihailović dosta vremena gubio u nastojanju da ih izmiri.

Previše je starešina radilo nezavisno i prilagođavalo se neprijatelju, dabi mogla biti stvorena efikasna vojna organizacija čija je najvažnija odlika disciplina, a najznačajnija vojna komponenta – organizaciona povezanost. Njihov izgled nije se mnogo razlikovao od tipičnog izgleda naoružanog balkanskog čoveka koji živi na terenu: mnogi su nosili brade kao simbol žalosti zbog izgubljene države. Uz raznoliku uniformu i delove seoske nošnje, išao je i nezaobilazni nož (kama ili oficirski bodež) automat i redenici. Unapređenja aktivnih oficira bila su vrlo retka, sve do leta 1944. godine, kada se činilo da će se tako podići moral i efektivnost vojske. Do tada su unapređenja bila isključivo po zasluzi. Čin često nije bio merilo vrednosti u hijerarhijskoj strukturi već, što je sasvim normalno za gerilu, ko je pre došao u šumu i ko je bio uticajniji na terenu. Narednici i potporučnici mogli su da održavaju disciplinu i borbenu gotovost jedinica isključivo na osnovu svog ličnog autoriteta.

Ponekad su oficiri koje je Mihailović smenjivao, organizovali narod svog kraja kako bi oni uticali da se odluka promeni. Obično bi jedna delegacija dolazila kod generala i tražila da se njihov komandant ne smenjuje. To je bila propratna pojava u teritorijalnoj vojnoj organizaciji, kada je postojala jaka veza, uspostavljena na različitim osnovama, između lokalnih komandanata i naroda. Teško je proceniti da li je u pitanju bila naklonost ili strah.

Unutrašnje slabosti JVUO kulminirale su 1944. godini. Umesto da sesmanjuje, krug nevolja se proširivao, a loš rad samo će se pojačavati. Tako je jedan oficir 2. januara izveštavao o “alkoholizmu i bludničenju”, pretećim i ucenjivačkim pismima koja šalju pojedini oficiri, kao i o primerima krađe: Svi ovi i drugi slični postupci ne idu u prilog dobrom imenu Ravnogorske organizacije i našim stremljenjima.34 Kapetan Marko Muzikravić upozoravao je 11. januara starešine da vojnici i narod pripadaju “državi i narodnom pokretu Ravna Gora” a ne ličnostima: Svako ko želi dobro narodu i Ravnoj Goriizvršavaće naređenja narodnog vođe Draže Mihailovića.35

Prikupljanje novca gotovo redovno je dovodilo do zloupotreba. Obično bi se slala ucenjivačka pisma u kojima bi se tražio “dobrovoljni” prilog sa veoma visokom sumom. Kako je jednom prilikom primetio general Mihailović, u jednoj varoši jedan prodaje kuću da bi dao dobrovoljniprilog. Najenergičnije sprečiti ovakvu samovolju i ovakva ucenjivanja koja nas sramote.36 Mnogi vojnici na teritoriji van svojih matičnih jedinica ponašali su se kao da su na neprijateljskoj zemljii neprijateljski su raspoloženi prema narodu; ne poštuju nadležnost komande mesta, već naređuju kako im je volja, naročito u pogledu hrane i smeštaja; narod je nezadovoljan jer u vojnicima Kralja Petra gleda nadu i uzdanice; nama nije cilj da imamo narod uza sebe zato što imamo puške, već da nas narod voli i poštuje.37

Često se dešavalo da se prilikom noćenja u nekom selu ne postave odgovarajuće straže, što je u dosta slučajeva omogućavalo napade na jedinicu. Tako je bilo i 3. februara 1944. godine u selu Guncate, kada su napad izvršili dobrovoljci i ubili četiri vojnika JVUO, uz pet zarobljenih: Ako straža dozvoli da neprijatelj uđe u selo neopaženo, odmah odgovorne ljude predložiti za preki sud radi streljanja.38 Mnogi borci često su bili neobazrivi: Kuriri sasvim slobodno ulaze u varoši, pa čak i na konjima. Nemci nas trenutno ne napadaju, ali prikupljaju podatke. U poslednje vreme, nepromišljenošću starešina i nedisciplinovanošću ljudstva, naša organizacija je otkrivenaZnaju se sve veze i kanali. Jednom rečju, postajemo slični Pećančevim odredima.39

Ubistva izmišljenih ili stvarnih neprijatelja, bila su rak-rana vojne organizacije. Početkom februara, jedna trojka iz Leteće brigade Zlatiborskog korpusa ubila je oca i sina “ugledne ljude, prijatelje naše organizacije”, pa je kapetan Dušan Radović zahtevao da trojke određene za izvršenje zadatka o tome ne smeju nikome pričati: Ne smeju da se reklamiraju kod čaše kuvane rakije kako su oni crna trojka i kako će sve poklati. Radović saopštava da postoje mnoge optužbe da se vojnici Leteće brigade nekorektno ponašaju prema seljacima: Vrše zahteve koje oni ne mogu ili nisu dužni da daju, sve ovo naočigled njihovih starešina. Leteća brigada mora da bude elitna jedinica korpusa i da služi za primer.40

Kako se rat bližio kraju, bilo je sve gore, posebno na jugu Srbije, pre svega u Nišavskom korpusu, kako je 23. marta izvestio major Vlastimir Vesić: Arhiva je uništavana, materijalnih knjiga i dokumenata nema nikakvih, delovodnika i operacijskog dnevnika nema, pregleda naoružanja i brojnog stanja, skica reona korpusa, podataka o starešinama i obaveštajnoj službi, o objektima na reonu – nema. Ni od jednog oficira, podoficira i građanina nisam čuo nijednu jedinu dobru reč za majora Mladena Mladenovića. O njemu se svi izražavaju najgore. Grde ga za celokupan neuspeh u ovome kraju. Tvrde da je nepošten“. 41

Slično je bilo i u Čegarskom korpusu: “Uticaj starešina i vojnika nanarod nije dao baš najbolje rezultate. Starešine ne ulažu svu volju i pažnju na idealan način rada. Izgleda mi da nisu pripremljene za tešku ideološku borbu koja nam predstoji i ne shvataju njen značaj. Vojnici potpuno ideološki nepripremljeni. Prilikom pokreta jedinica korpusa preko Južne Morave, vojnici 4. brigade, njih 32 na broju, odrekli poslušnost, pretili da poubijaju starešine i postavljali uslove da ne idu van reona korpusa.42

General Mihailović je 1. aprila 1944. godine naglašavao da starešine moraju posebno biti disciplinovane u pogledu čuvanja vojne tajne, jer su često Nemci i ostali naši neprijatelji sve doznavali iz priča i prepričavanja naših ljudi. Sve se iznosi i raspravlja javno. Svako hoće sve da zna i sve da drugom kaže.43

Mnogo je veći problem i dalje bio odnos prema narodu. Pojedine starešine, kako je, takođe 1. aprila, izveštavao predani potporučnik M. Nedeljković, same određuju razrez građanima, pre svega koliko će ko dati novca: Ovo je sa moralne strane za svaku osudu; pored toga, pojedinci čine takve postupke kojih bi se pametan i karakteran čovek stideo: pijanče, kockaju seprovode blud i žive u konkubinatu sa tuđim ženama, a dužnosti ne vrše.44

Još je veći jad bio u Nišavskoj grupi korpusa, sudeći po izveštaju majora Vesića od 26. aprila: Vidim da naši Ravnogorci vrlo malo obraćaju pažnju na svoje ponašanje i držanje, da im je svejedno kakav utisak će da ostave u narodu i da li će ih narod voleti ili mrzeti. Posebno ružan utisak ostavljali su upotreba alkohola, neuljudno ponašanje prema ženskom svetu i nedisciplina: Narodu se pokazuju kao raspasana, nedisciplinovana rulja, puške nose po selu kao motke, kao panj na ramenu, neki zabace šajkaču na teme“. Česte su bile svađe i psovke pred seljacima: Dužnost je starešina da ulože sav trud i volju da svoje jedinice dovedu u vojnički kalup i da ih osposobe ne samo za dobre borce, već i za prave čuvarezaštitnike svega što je dobro, pošteno i narodno. Komandanti brigada imali su svetu dužnosti i istorijsku misiju da narod vežu za Ravnogorstvo do maksimuma. Primetim li ili saznam da se ovako ne radi i da se i dalje radi starim izlapelim metodama propale Jugoslavije, onda ću odgovorne starešine smenjivati sa položaja i staviti pod sud.45

O pojedinim nemilim događajima, Mihailovića je 18. maja izvestio Petar Milićević, poverenik VK u Beogradu: Jutros mi je saopštio jedan naš čovek da je u Varvarinu 27. marta ubijen ugledni advokat iz Beograda, sklonjen u Varvarinpo imenu Marin Marinović, sa ženom zajedno, i bačen u Moravu. Ubila ga je jedna trojka, kaže, po naređenju nekog tamošnjeg komandanta, da li brigade, da li korpusa, ne zna, samo zna da je rodom Bosanac. Na pitanje zašto je ubijen taj nevin čovek, ti iz trojke su odgovorili: Mi znamo da je on potpuno nevin, ali mi smo morali naređenje komandanta izvršiti, da bi zaplašili cincarsku čaršiju koja ne da pare!46

Loše se radilo i u mnogim selima Levačkog sreza: stražarska dužnost obavlja se samo formalno “bez ikakvog zalaganja, a o inicijativi da se i ne govori”; ne vrši se kontrola nad kretanjem meštana, kroz sela prolaze mnoga nepoznata lica, uglavnom neprijateljski agenti.47 Komandant Dragačevske leteće brigade najstrožije je 20. maja zabranjivao vojnicima odlazak u varoši, kao i pijančenje i kockanje: Dužnost je svakog komandira čete da se stara da što prei u najkraćem roku osposobi svoje vojnike u vojničkom pogledu.48

Reakcija Vrhovne komande na mnoge negativne pojave usledila je 23. maja 1944. godine. Za slab rad okrivljene su starešine: često se, bez odobrenja, napuštaodređen prostor, pojedinci traže objašnjenje “sa kim smo u ratu – daju pouke Kralju i kraljevskoj vladi šta treba da rade u sadašnjoj situaciji”. Neki komandanti skupljaju oko sebe pokvarene žene, sa njima provode blud, javno pred borcima i narodom, priređuju raskošne gozbe; pijančenje, opijanje, kockanje, česte su pojave; pojedinci batinaju narod gde god stignu, određuju samovoljno kontribucije, ubijaju bez suda i presude“. Previše se vodi briga o susedima “i isti optužuju kako ništa ne rade”, a često im se i otima ljudstvo; naređenja se ne poštuju ili se menjaju po sopstvenom nahođenju; iz borbe se često beži a zatim izveštava da su napadnuti jačim neprijateljskim snagama, da su pretrpeli velike gubitke, da je bila magla, da im je nestala municija, da su vojnici zamoreni, goli, bosi i demoralisani sve su ovo izmišljotine da bi opravdali svoju slabost i kukavičluk“. Pojedine starešine odmah se povlače i gledaju kako se drugi bore. Mihailović je poručio: Izlažem ove strašne postupke nediscipline i samovolje svima na ugled i naređujem da se svi komandanti klone rđavih postupaka i da pregnu ozbiljno na posao. Da se svi komandanti ugledaju na one starešine koji su na prvom mestu borci i oslobodioci, koji ginu sa svojim ljudstvom i koji su u borbi neprekidno već tri godine.49

Mnogo loših vesti stizalo je krajem maja i iz Despotovačke brigade iuopšte iz Varvarinskog korpusa, gde su se vojnici pobunili protiv majora Jovana Mihailovića, koji je čak unapređen i u čin potpukovnika. Mihailović je optuživan da je oterao iz organizacije sve stare Ravnogorce koji su prelazili na teritoriju Mlavskog korpusa. Na udaru je bio i major M. Kokotović, komandant Despotovačke brigade: Uklonio stare saradnike, oprobane borce; maltretirao narod, dovukao ljude iz SDSa, ubio potporučnika Radisava Ilića.50

Kao što to obično biva, sve slabosti odjednom isplivaju na površinu i tokada je tako nešto najmanje potrebno. Na jugu Srbije one su bile najupečatljivije. Štab Nišavske grupe korpusa video ih je u sledećem: 1) Jedinstvena komanda nije postojala, kao ni zajednički rad, već raštrkana borba bez plana; 2) U borbama sa partizanima, jedinice su bile razvučene po dubini “te nije bilo moguće komandantima da pariraju iznenađenja”; 3) Trojke su zakazale, samostalnog rada i inicijative nije bilo: Zašto da partizani, koje vode nedovršeni đaci i propalice, budu bolji borci i da znaju bolje da postupaju u borbi od naših boracakada kod nas ima mnogo više i mnogo boljih stručnjaka. Ovo je greh koji se ne može oprostiti, greh prema borcima, narodu, Otadžbini i Kralju; 4) Pojave bekstva iz borbe bile su masovne: Neki su pali toliko daleko da su se zaustavljali tek na desetom kilometru od mesta gde se vodila borba“; 5) Radsanitetske službe bio je neadekvatan, a obaveštajna služba nije dobro organizovana: Desilo se da su partizani bili u jednom selu i po ceo dan, a da ih niko nije napadao; 6) Kretanje jedinica ne prati adekvatno obezbeđenje te partizani priređuju iznenađenja koja nas koštaju skupo.51

U septembru i oktobru rasulo JVUO dostiže kulminaciju, kao i pokušajinadležnih komandi da ga zaustave drakonskim merama: zbog opijanja na položaju, često je sledilo streljanje. Ipak, teško je bilo zaustaviti neumitnost i iskoreniti dugogodišnju tendenciju: pljačkale su se i stvari upućene Vrhovnoj komandi: Na pojedinim reonima vrše se ucene ljudi, maltretiraju se mirni građani, čak i članovi naše organizacije i naši prijatelji. Da li je potrebno pitanje kuda nas vodi ovakav rad?” 52

Još je gore bilo sa stanjem na frontu: mnogi oficiri povlačili su svoje prijatelje i rođake, a sinovi bogatijih i viđenijih ljudi na sve načine pokušavali su da izbegnu vojnu obavezu. Dezerterstvo je bilo svakodnevno, pa je potpukovnik Dušan Smiljanić 13. septembra naredio da se svi oni koji pokušaju da napuste položaj, streljaju na licu mesta. Osim toga, preporučivao je i angažovanje većeg broja sveštenika koji bi vojnicima držali predavanja radi jačanja duha.53 Vojnici koji bi se vraćali kućama, pronosili bi različite vesti koje su nepovoljno uticale na duh naroda. To je, po oceni komandanta Kragujevačkog okruga, unosilo paniku u narod i išlo na ruku komunistima jer se vesti neverovatnom brzinom šire i uveličavaju, a naročito o jačini i pokretima komunističkih bandi, o njihovom naoružanju i spremnosti“, pa je naredio streljanje vojnika koji bi širili takve vesti.54

Uzaludne su, međutim, bile sve naredbe, apeli i pozivanje na svetle srpske tradicije. Ipak, pojedini oficiri JVUO i u najtežim iskušenjima uveravali su vojnike i narod da će pobeda biti na njihovoj strani, pa su tražili punopožrtvovanje i odgovornost pred istorijom. Ali bilo je mnogo loših stvari. Za Dušana Smiljanića je najveći problem bio u kolebljivom duhu, nedostatku ideologije, volje, izdržljivosti i odlučnosti. Zbog toga su česte pojave bile: izbegavanje dužnosti, nesavesno izvršavanje naređenja, neodlučnost i nesposobnost u vođenju operacija, a iznad svega – kukavičluk: Zar ovako što može da se pojavi u srcu Šumadije, u žiži Srpstva? To ne sme i ne može bitijer bi nas proklele kosti naših heroja i mučenika, prokleto bi nam bilo mleko naših majki Šumadinki. Šta će nam reći Srbiheroji koji se već tako dugo bore i čuvaju Srpstvo u Bosni i ostalim srpskim pokrajinama, šta bi nam rekla pokolenja koja dolaze?”

Da bi se te pojave suzbile, Smiljanić je naredio: 1) Da svaka jedinica imasveštenika za moralnu i ideološku nastavu, 2) Da se redovno izvodi obuka za gerilsku borbu, 3) Da se vode zajedničke akcije, bez obzira koja je jedinica trenutno u borbi, 4) Da starešine pokažu veću odlučnost i inicijativu, 5) Da se formiraju preki sudovi za dezertere, kukavice, neodlučne i one koji nemaju lične hrabrosti, 6) Da roditelji ne posećuju suviše često svoje sinove na položajima. Na kraju je Smiljanić poručio narodu Šumadije: Pozivam sve nacionaliste Šumadije da se u ovim teškim i sudbonosnim danima stave u službu OtadžbiniBije se odlučna bitka. Svi na posao do samopregora, jer će već sutra biti kasnoKukavice neka umru, a Otadžbina mora da živi!55

Nije bilo moguće zaustaviti sunovrat. Stanje u Šumadiji, u očekivanju partizanskog prodora, bilo je haotično. Takvim su ga činili roditelji i rođacimobilisanih koji nisu verovali u poruke starešina JVUO, pa su nastojali da svoje sinove, muževe i braću vrate kućama. Zato je potporučnik Aleksandar Nikolić, komandant 2. gružanske brigade, zabranio napuštanje sela, kontakte sa vojnicima, kao i izlaske iz kuća posle 6 sati uveče.56  Osim toga, seoske straže nisu obavljale svoju dužnost, pa su pojedine partizanske grupe neometano krstarile gružanskim krajem. O stanju duha među narodom, najbolje govore sledeće reči potporučnika Nikolića: Pojedini roditelji prilikom polaska njihovih sinova na branik Otadžbine, savetuju ih rečima: Idi sine, pa ako ti dođe teškobacaj pušku i beži kući! Ovo Srbin od kad postoji istorija srpstva nije mogao da učini, niti je činio.57

Zbog sličnih razloga, M. Muzikravić 3. oktobra uvodi policijski čas (od 7 uveče do 6 ujutru) na teritoriji Kragujevačkog okruga. Naređuje i da se zatvore sve kafane i drugi lokali u kojima se toče alkoholna pića; zabranjene su bile i sve posete vojnicima na frontu.58 Bekstva vojnika više nisu mogla da se zaustave.

Najviše nevolja u starešinskom kadru JVUO donosili su rezervisti ioficiri pristigli iz SDS-a, kao i one lokalne vođe koje bi pristupale organizaciji i dobijale komandu nad određenom jedinicom. Obično su ti ljudi poticali iz sredine kojom su “gospodarili”, pa su mnogi zločini imali koren u neraščišćenim računima iz prošlosti i nisu imali nikakve veze sa ideologijom ili strategijom JVUO. Mali ljudi dobijali su velike položaje i to shvatili kao mogućnost za sopstveno isterivanje pravde ili stvaranje uslova za komotan život u ratu, ne vodeći mnogo ili nikako računa o obavezama prema Kralju i Otadžbini.

Mnogi predratni kompleksi ili neostvarene ambicije, gonili su te ljude na svakojaka nevojnička postupanja. Nasuprot njima, jezgro aktivnih oficira ostalo je verno visokim idealima borbe za slobodu, položenoj vojničkoj zakletvi i vodilo je računa o svojoj časti.

Kod tih ljudi, incidenti su bili prisutni u znatno manjoj meri, a nedostaci ili slabosti u radu, proisticali su iz mladosti i neiskustva. Oni su ostali odani i nesalomivi rojalistički vojnici, čak i kad ih je njihov Kralj odbacio i prepustio “milosti” partizanske vojske. Oni su preko četiri godine živeli po šumama i planinama, uglavnom gladni i slabo obučeni, daleko od svojih porodica, da bi svoj put završili u bosanskom paklu u zimu i proleće 1945. godine.

Junaštvo i herojstvo u redovima JVUO bili su itekako prisutni, ali nisu mogli da potisnu slabosti vojne strukture, niti međusobna razračunavanja oficira, još manje razna zlodela prema narodu. Savremenici posebno pamte osvetničke akcije prema selima naklonjenim komunistima – one su bile retke ali surove. U toj pojavi postojala je lako uočljiva veza: tamo gde je rad na izvođenju organizacije bio loš, tamo gde su starešine bile neodgovorne i primenjivale različite oblike prinude, opterećujući život seljaka, reakcija je bila – podrška partizanima. U takvim situacijama, često je primenjivana odmazda koja nije ništa rešavala. To je bilo posebno karakteristično za okolinu Smedereva i za delove Kosmajskog i Avalskog sreza, gde je svoj teror sprovodio kapetan Živan Lazović.

Problema sa “komunističkim selima” bilo je i u neposrednoj okolini Beograda (do Mladenovca) na prostoru istočno od Rudnika, prema Smederevu i na jugu Srbije, gde se po zločinima “pročuo” Jovan Mihailović. Vrhovna komanda bila je svesna svih slabosti i pokušavala je, posebno general Mihailović, da zaustavi negativne tendencije, ali su one prosto imale karakter stihije. Neke pojave u JVUO ipak su samo rezultati ljudi u njoj i ne mogu se opravdati.

Možda je najtačniju ocenu o JVUO izrekao jedan od njenih najčasnijih i komandanta, Siniša Ocokoljić Pazarac. Osvrćući se na trogodišnje iskustvo, Ocokoljić je 1944. godine konstatovao da su se u Pokretu i oko njega okupile tri grupe ljudi. Prvu su činili oni koji su želeli da iz svega izvuku samo ličnu korist i njih je Ocokoljić nazvao “trkači”. To su bili bivši politikanerikorteši i trabanti. Oni su se i pre rata pretovarali sa kola na kola, uvek sa novim uverenjem da će ih baš ta na koja su sada seli odvesti tamo kuda žele. To su oni koji nikada nisu poznavali svoj narod i njegove potrebe, niti su ikada učinili ma i najmanji napor da do toga saznanja dođu.

Drugu grupu sačinjavale su starešine i vojnici koji su ravnogorsku revoluciju i cilj borbe shvatali kasarnski: milom ili silom okupiti vojnike, nagrditi ih, ispsovati i izaći na paradu po aplauz. Takvi ljudi bili su puni sitnih ambicija. O njima Ocokoljić piše sa mnogo neskrivenog gneva: I kad je neko od njih postao komandant, naročito od podoficira oficir, onda je on odjednom postao i sveznajući, svemogući i svenadležan. Ako pokušate da sa njima razgovarate i nabacite im neku misao i razmišljanje, to ih strašno vređa jer se plaše da im ne uništite autoritet i kadri su da vas omrznu. Čak i kod vrlo popularnih komandanata u našem Pokretu je često takav slučaj. Kroz takve ljude naš Pokret nemilosrdno progoni i prognao je inteligenciju. A Pokret koji progoni inteligenciju, ne može se nikako razvijati, pa ni vojnički. U vođenju naroda, pamet, srce i pesnica moraju ići zajedno. Kod takvih naših komandanata postoji samo pesnica. Prirodne posledice metoda pesnice su neuspeh svakog dana sve dublji, česte osvete i izdaje. Od takvog društva, valjani ljudi se klone ili idu u suprotni tabor. Pa su i zbog toga u pojedinim mestima izbili na površinu najgori ljudi, koji vrše teror i osvete. Narod za sada trpi i ćuti, ali to mora imati svoju reakciju, danas ili sutra“.

Treća grupa bila je najmalobrojnija. Nju su sačinjavali apostoli revolucije- oni koji su Pokretu pristupili iz uverenja i sa čistim srcem: U svakoj revoluciji samo apostoli znaju za šta se bore, žive i umiru. Takvih je najmanjeNajboljih uvek je najmanje. To je normalno. Ali kod nas, izgleda, da ih je tako malo da je to nenormalno.59

 

 

 

_________________________________________________________

1 Arhiv Vojno-istorijskog instituta, Beograd, Četnička arhiva (dalje:AVII, ČA) 15-9-30.

2AVII, ČA, 1-3-10.

3AVII, ČA, 7-1-34.

4AVII, Emigrantska vlada Kraljevine Jugoslavije, 162-3-28.

5 Isto.

6AVII, ČA, 294-1-1; Ukazi br. 661 i 662.

7 Službene novine Kraljevine Jugoslavije, 8. avgust 1942. (Ukaz br. 709)

8 Navedeno prema: Jozo Tomašević, Četnci u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979, 183.

9AVII, ČA, 95-4-26; Izveštaj potpukovnika LJ. Jovanovića od 26. novembra 1943.

10AVII, ČA, 99-1-49.

11AVII, ČA, 64-2-11.

12AVII, ČA, 55-3-8; Izveštaj kapetana Jovana Mihailovića od 26. oktobra 1943.

13AVII, ČA, 22-2-10.

14AVII, ČA, 35-3-48; Izveštaj majora D. Smiljanića od 11. novembra 1943.

15AVII, ČA, 74-4-5.

16AVII, ČA, 99-6-5.

17 Izveštaj kapetana V. R. Mensfilda o misiji kod generala Mihailovića od 1. marta 1944. godine;

U: Dejvid Martin, Mreža dezinformacija Čerčilova jugoslovenska greška, Beograd, 1991, 380.

18 Ivan Avakumović, Mihajlović prema nemačkim dokumentima, London, 1969, 79.

19AVII, ČA, 76-5-3.

20 Bojan Dimitrijević, Valjevski Ravnogorci, Beograd, 1998, 169.

21AVII, ČA, 76-3-50.

22AVII, ČA, 25-1-27; Izveštaj komande brigade od 16. oktobra 1943.

23 B. Dimitrijević, Valjevski Ravnogorci, 166.

24 Navedeno prema: B. Dimitrijević, Valjevski Ravnogorci, 167.

25AVII, ČA, 62-4-24.

26AVII, ČA, 76-2-31.

27AVII, ČA, 65-4-50.

28AVII, ČA, 66-1-27.

29AVII, ČA, 7-2-2.

30AVII, ČA, 7-3-25

31 Navedeno prema: D. Martin, Mreža dezinformacija, 356 i 381.

32 Isto.

33AVII, ČA, 21-4-21.

34AVII, ČA, 58-1-1.

35AVII, ČA, 58-1-9.

36AVII, ČA, 36-6-6; Naređenje od 24. januara 1944.

37AVII, ČA, 21-3-5; Naređenja pukovnika Simića od 25. januara 1944.

38AVII, ČA, 37A-2-18.

39AVII, ČA, 27-6-28; Naređenje od 10. februara 1944.

40AVII, ČA, 30-4-39; Naređenje od 11. februara 1944.

41AVII, ČA, 99-4/1-10.

42 Isto.

43AVII, ČA, 4-2-3.

44AVII, ČA, 75-3-11.

45AVII, ČA, 99-6-37.

46AVII, ČA, 15b-4/23-1.

47AVII, ČA, 33-2-4; Izveštaj poručnika Vojislava Damjanovića od 19. maja 1944.

48AVII, ČA, 22-4-35.

49AVII, ČA, 72-3-38.

50AVII, ČA, 87-5-3.

51AVII, ČA, 99-7-4.

52AVII, ČA, 55-2-2.

53AVII, ČA, 33-4-25.

54AVII, ČA, 33-4-35; Naređenje od 18. septembra 1944.

55AVII, ČA, 33-4-40; Naređenje od 22. septembra 1944.

56AVII, ČA, 44-2-44.

57 Isto.

58AVII, ČA, 45-1-10.

59AVII, ČA, 107-3-9.