— Reč je o jednom istorijskom ritmu koji je preovlađujući u našoj ukupnoj – i društvenoj, i državnoj, i kulturnoj – politici čitav dvadeseti vek. Pokušavam da ga opišem kao fenomen dugog trajanja. Takvi fenomeni – kako uče istoričari koje nazivaju analistima – odvijaju se u dubinskim slojevima društva i traju bez obzira na ideološke racionalizacije: oni se, dakle, mogu prostirati kroz različita društvena uređenja i mogu upotrebljvati čak i suprotstavljena ideološka obrazloženja u različitim vremenima. Zar nismo posmatrali – u proteklih dvadeset godina – kako isti ljudi koji su podržavali jednopartijski poredak, klicali samoupravnom socijalizmu i politici nesvrstanosti, odjednom počinju da zagovaraju liberalni poredak, višepartijski sistem i evropsku bezalternativnost? Njihov komunizam postao je njihovo evropejstvo.
Intelektualci često igraju ulogu kontrolora istorijskog procesa: oni propuštaju neke ljude u javni prostor, dok neke ljude neprestano isključuju iz njega. Samo zato što su smatrali da postoji moralno uporište koje im omogućava da javno apeluju da – osuđen na devet meseci zatvora zato što je rekao da ustavni amandmani iz 1971. godine pretvaraju Jugoslaviju u geografski pojam – Mihailo Đurić bude pomilovan, samo zbog toga, nekoliko profesora i asistenata je – dobivši ocenu o moralno-političkoj nepodobnosti – isterano sa Pravnog fakulteta u Beogradu: u periodu između 1973. i 1975. godine. Jedan od nastavnika koji su glasali da se izbace sa Pravnog fakulteta ljudi za koje je pisalo da su stručni, ali da nisu moralno-politički podobni da budu profesori, jedan od onih koji je prionuo uz ideološku diskriminaciju, bio je – časni Vojin Dimitrijević.
Posle skoro šest godina krvavih borbi i milionskih žrtava 9. maja 1945. fašistička Nemačka je potpisala bezuslovnu kapitulaciju i tim činom završen je Drugi svetski rat. Oružje je konačno utihnilo a narodi sveta oslobođeni straha i ratnih užasa krenuli su u energičnu obnovu porušenih zemalja. Razorena Evropa oduševljeno je dočekala kraj ratnih strahota i slavila teško stečenu slobodu. Tragična ratna iskustva mirila su nekada zaraćene narode i svi su krenuli putem opšte obnove i stvaranja novog kvalitetnijeg i humanijeg društva. Svima je rata, razaranja i krvi bilo preko glave. Ali nije u svim zemljama bilo baš tako. U novoj komunističkoj Jugoslaviji barutni dim je i posle obustave ratnih dejstava zamagljivao mnoge krajeve. Krvavi i nemilosrdni obračun sa preostalim pripadnicima pobeđene kraljevske vojske trajao je još dugo.Preostale grupe i pojedinci mesto predaje i ponuđene lažne amnestije u strahu za sopstvene živote potražili su očajnički spas u planinskim skrovištima gde su progonjeni kao zveri hvatani i odmah ubijani od poternih odelenja Ozne. Tek po završenom ratu započeo pravi bračun sa ideološkim protivnicima, monarhistima a kao glavne neprijatelje novog komunističkog društva označeni su bivši pripadnici ravnogorskog pokreta i JVuO. Tada je započela hajka na ideološke protivnike koja ne prestaje ni sedam decenija posle Drugog svetskog rata a mrcvarenje davno pobeđenog neprijatelja i dalje je aktuelno. Posleratni režimski istoričari su sve svoje snage usmerili u dokazivanje neprijatljeskog delovanja JVuO. Na prvom mestu isticali su da je JVuO za vreme rata sarađivala sa okupatorom i na taj način dokazala svoju pripadnost fašističkom bloku. Profesionalni režimski ,,antifašisti,, izmišljanjem fašizma u Srbiji i njegovim vezivanjem za JVuO pokušali su da daju legitimitet upotrebe svih sredstava represije, jer, zaboga , protiv zloglasnog fašizma sve je dozvoljeno i opravdano. U naporima da dokažu saradnju JVuO sa okupatorom prikrivani su, falsifikovani i iskrivljeno prikazivani mnogi ratni događaji.
U vojsci Draže Mihailovića bio je veliki broj muslimana, koji su uvek radije prilazili Čiči nego Titu, jer je komunizam za njih uvek bio bezbožništvo. Telegraf vam donosi priču o nekima od njih
Malo ljudi u Srbiji zna da se u Četničkom pokretu u toku Drugog svetskog rata protiv fašizma, a zajedno sDragoljubom Dražom Mihailovićem, borio veliki broj muslimana, a neki od njih su bili i slavni predstavnici Ravne gore.
Slike Draže s narodom, ali i ratne fotografije četničkog vojvode Telegraf je objavljivao u prethodnom periodu, ali na konkurs pisca Miloslava Samardžića da se nađe slika Josipa Broza Tita s narodom pre rata još niko nije odgovorio. Slika nema, pa nema.
- Čak je naznačeno da to ne mora biti slika sa srpskim civilima. Neka bude, na primer, s muslimanima. Ako su muslimani zaista podržavali komuniste, da li je Broz makar jednom posetio neko muslimansko selo, naselje, kuću… Gde je slika? – pita se Samardžić.
Novu porodičnu kuću u Rudom trgovac Krsto Mićović izgradio je 1925. godine na parceli kč 1/514 Z.K. ul. 746 Rudo površine 270 m2. Kuća je bila sa lijeve strane puta na samom ulazu u varoš. Imala je sprat i prizemlje sa verandom sa koje se pružao predivan pogled na dolinu rijeke Lim. U prizemlju kuće otvorio je kafanu, koja će zbog svog položaja, dobre usluge i atmosfere, postati omiljeno mjesto okupljanja Ruđana.
Gazda Krsto, kako su ga uglavnom svi Ruđani zvali, imao je svoju špediciju, firmu, koja se bavila trgovačko-prevozničkim poslovima, a pet kamiona bilo je uglavnom u funkciji prevoza robe sa željezničke stanice Rudo ka Pljevljima i dalje. Poslovne veze učinile su da veoma brzo njegova kafana postane i stecište poslovne klijentele bližeg i daljeg okruženja.
U toj kući Krsto će sa svojom suprugom Nevenom, rođenom Vuković, živjeti srećno sa svoja tri sina i četiri kćeri sve do rata 1941. godine, kada je u Rudo ušla vojska novoproglašene NDH, domobrani i ustaše. U teroru koji je otpočeo po njihovom dolasku stradao je izvjestan broj mještana, među kojima su ugledni domaćin Vasilije Gardović i šumar Perko Tomić.
Gazda Krsto je uhapšen i pretučen od strane podivljalih ustaša čiji je logornik bio mještanin Mehmed Kreho. Od sigurne smrti Krsta su spasili ugledni ruđanski Muslimani, trgovci, koji su se založili kod ustaške vlasti da privremeno, uz veliki otkup, oslobode gazda Krsta.
Komentari