Određen je major Rajlić da pripremi grupu junaka za najteži posao što se može zamisliti u jednoj nejednako opremljenoj vojnoj akciji. Čak je ovo teže bilo nego u borbama prsa u prsa. Trebalo je izvršiti napad na tenkove ljudskim prsima, napad na čelik ručnim bombama. Vojvoda je izdvojio tridesetak puškomitraljezaca iz štabskog bataljona i lične pratnje da, koliko je moguće, što duže zadrže tenkove, dok se bombaši namjeste na zgodne djelove terena i izvrše bombaški napad na tenkove…“

„Koliko sam razumio, pola lične Vojvodine pratnje je nastradalo, jer manje više su svi tražili da idu sa bombama na tenkove. Ostao je veliki broj boraca na livadama i vrbljacima na lijevoj obali Vrbasa, ali je neprijatelj vraćen otkuda je i došao. Tačno je, dosta je ovdje postradalo u redovima tifusara, ranjenika, izbjeglog naroda, trećepozivaca od njemačkih haubica, od ustaških i partizanskih minobacača, a najviše od ustaških tenkovskih granata, jer su nam tenkovi došli skoro u mjesto logorovanja. Ali smo naučeni na to, nije nam prvi put da se nađemo u ovakvom paklu, premda pakao na Lijevče Polju je nešto najgore i najteže. Možda nam je sudbina odredila pokoj i vječni odmor na ovoj ravnici…

Žao mi je što moram tako da kažem, ali moramo gledati istinu u oči, ne smijemo se zavaravati. Ovdje smo opkoljeni svim zalima koja se mogu zamisliti, a najveće zlo su nam ustaše i partizani, koji su nas, uz pomoć Save i Vrbasa, ukliještili u čeljustima opasnih zvijeri. Moramo shvatiti da naša situacija, naši uspjesi, zavise od mnogih činjenica, prilika i fizičke situacije Pavlovog odreda.

Dvije i više hiljada ranjenika i tifusara, preko tri hiljade umornih, izgladnjelih, bosih i golih žena i djece, nešto staraca, veliki broj trećepozivaca, to je takav teret koji je teško izmjeriti, još teže osloboditi, a najteže otresti se od njih. Braniti sve ove grupacije je bio cilj naše borbe, našeg rukovodstva, naših želja i snova da se bar nešto sačuva od komunista, da bi ostali krst i vjera sačuvani od uništenja. Bar nešto da ostane živo i kao buktinja da ponese plamen vjere.

…Vjerujte mi, ja dobro poznajem komunizam, znam cilj i namjere tog najvećeg zla što je do sada uspjelo da prodre tamo gdje je uspjelo, a evo hoće i kod nas. Njemci propadaju, ustaše se drže još malo, premda neće dugo. Ali komunizam uz pomoć naših ’saveznika‘ hoće da uništi sve što je stvarano od našeg postanka pa do danas. Ustaše, iako znaju da gube rat, žele da nas unište, jer – ne zaboravite njihovu teoriju i mržnju protivu Srba od početka ustaštva – jednu trećinu pod nož, drugu u vjeru svoju uvesti a treće protjerati za Srbiju. To znači – i ako vide svoju propast, da ne odustaju od svoje politike uništenja Srba, nadajući se, ipak, da će nezavisna Hrvatska biti jednog dana slobodna i očišćena od Srba, Jevreja i Cigana.

…A sa njima je i naš crnogorski izrod, Sekule Drljević koji hoće da postane zapovjednik Vojvodinog odreda, pa makar to bilo za deset dana i sa deset vojnika. U ovoj situaciji u kojoj smo se našli, najteže je što nam je nestala municija, nemamo čime više da ubijamo neprijatelje, nemamo čim da se suprotstavljamo ovako teškom naoružanju i višebrojnijem neprijatelju. Sa svih linija stižu kuriri i javljaju šta jedinice traže: ’Municiju šaljite ili smo gotovi. Samo municiju. Nemamo municije‘. Tu su naši borci pokupili nešto municije od naših trećepozivaca. Svakom trećepozivcu, kao što znate, ostalo je po dva tri metka, da bar ima čim da se osveti ili sam sebi da skrati život da ne padne u partizanske ili ustaške ruke.“

Ujak Milan, pogleda uprtog u prisutne, napravi kratku pauzu, i pre nego što se zažagori u prostoriji nastavi sa iznošenjem najnovijih prilika u četničkom štabu i na frontu.

„Zato je Vojvoda sa ostalim rukovodećim kadrom, a poslije odbijanja tenkovske navale na nas, riješio da se večeras napravi još jedan ili, bolje reći, treći pokušaj za prodor. Naređeno je da se sva volujska kola izbace iz upotrebe, jer će njihovo kretanje samo da usporava naš pokušaj izlaska iz teške situacije, ako se uspije sa prodorom. Ponovno je kupljenje svih konja iz jedinica koji će biti upotrebljeni za prenos ranjenika i bolesnika. Svaki takav koji se može držati na konju, ide naprijed.

Na žalost, ostali tifusari i ranjenici će biti nošeni na nosilima od strane bliže familije. Ako je nema, taj junak ostaje žrtva za spas većine odreda. Ta odluka nije laka, ta odluka je nož u srcu svih onih koji su je donijeli, ali smo naučeni na žrtve. Ako se uspije u proboju, te će žrtve biti svete, časne, junačke, a ako ne, onda ćemo se svi naći na mjestu gdje žrtve odmaraju, gdje odmaraju plejade srpskih mučenika, tamo u nebeskoj Srbiji…

Zašto je ova naredba tako stroga, tako nedolična našim vođama, nepoznata Srbinu, ali ako dođe do uspjeha, namjera nam je da se sklanjamo sa ovog polja, pravac planine i što dalje od tenkova. Kretanje će biti bespućnim terenima Kozare gdje nas čekaju partizani. Ranjenici, tifusari, izbjegli narod, trećepozivci se moraju uskoro spremiti, pravac Vrbas što bliže liniji fronta i da se sklonite u vrbljake. Tu će se čekati dalja naređenja: proboj je uspio – naprijed ka Kozari, ili: propast je tu.“

Kao i uvijek, i ovaj put naš ujak nas ostavi u situaciji koja, po mom mišljenju izgleda tako sumnjiva, tako nejasna, tako neizdrživa, jer već po treći put moramo u kolonu, tamo put lijeve obale Vrbasa da čekamo na taj proboj. Ali okolnosti i to čekanje svakog dana se mijenjaju a situacija je sve teža. Čovjek ne može više da računa ili da misli pozitivno.

Ne dobijamo pomoći ni od koga, ni u vojsci ni u naoružanju, a stalno neke želje i nade za proboj. Pa dokle te nade, jer neprijatelj je sve u boljoj i boljoj situaciji, a pogotovu što su njihove odluke konačne: uništiti nas po svaku cijenu. Istovremeno, mi se tim nadama toliko zavaravamo. Što se tiče želja, one su poznate, ali za njihovo ispunjenje treba dosta, a najviše vojne snage, municije, opreme, a i po malo hrane, jer prazna stomaka ni metar naprijed, a mi se već danima i kilometrima mlatimo ovim poljima prazna stomaka.

 

 

E, moj Mirašu, šta ću sa tobom i tvojim vršnjacima?

 

 

I opet naređenje u kolonu i u vrbljak, u slučaju ako napravimo prodor, usiljenim maršom kroz otvorenu kapiju ustaške tvrđave. I pravac Kozara, strmeni, nepoznato, borbe i dalja klanja. Kako ja vidim, ovo je samo zavaravanje vremena; koliko dugo ćemo biti živi ili ne izgleda ni dragi Gospod ne zna.

Otkako smo stigli na Lijevče Polje, samo se gine na sve strane. Vojska juri sa jednog na drugi položaj, popunjavaju ovu ili onu jedinicu. Kao da mi ne znamo šta znači popunjavanje jedinica. Popunjavaju se jedinice koje gube ratnike, što znači da naša snaga opada. Naš moral opada, moja želja za životom malaksava.

A poslije svakog pokušaja proboja, naš je glavni zadatak da skupljamo ranjene, da prinosimo mrtve kod crkve, bar one koje su vojnici uspjeli da izvuku sa ratišta. Najveći i najžalosniji naš uspjeh je popunjavanje prostora oko naše crkve mrtvima, a već smo se zadubili po livadama između crkve i škole.

„Vojvoda, Vojvoda“, viču komšije i zaista vojvoda Pavle stiže sa nekoliko boraca. Pojavi se Vojvoda, strašnog izgleda. Ogrnut bundom pokrivenom blatom, na glavi šubara ispod koje izvire raščupana kosa. Rasuli se brkovi, razbarušena brada, namrštenih vijeđa ispod kojih gore dva plamena oka. Prolazi kroz narod, rukuje se sa mnogima. Klimom glave pozdravlja bolesne, ranjene. Miluje djecu. Sa bolom posmatra trećepozivce, tješi iznemogle. Prolazi pored mojih djedova, stiska ostarale, nabreklim venama okićene, smežurane ruke potamnjele kože. Grli majku Vasiliju. Majka ga priteže u svoje naručje dok suze lete niz njeno lice.

„Sto godina nam živio, moj sine. Srećan si što ti se majka odmorila, da te ne gleda tako uvelog, u bolu koji samo ti možeš da podnosiš. Sine, što god odlučiš, ja sam spremna sa mojom familijom i ovom đecom da pri’vatim.“

Zagrli se sa mojim ocem, tapšu jedan drugom leđa, a vjerovatno njihove misli lete od prvih dana susreta negdje 1941, pa sve do danas. Stisak dva stara ratnika mi izgleda kao neka vrsta pozdrava, neka vrsta rastanka, nešto što samo njih dvojica znaju, šta je i o čemu se radi.

Prolazi pored mame, zastade za trenutak, prepoznade mamu: „Anđo, još si živa? Ne daj se, sirotice, čuvaj se, trebaš ovim pilićima“.

Pomilova me: „Miro, još ratuješ, drago mi je da te vidim, sokole sivi. Žao mi je što provodiš svoje školsko vrijeme u ovoj bijedi, ali, moj sine, ovo je najveća i najbolja škola. Ovdje se uči vjera, ovdje se polažu ispiti ljubavi prema Srpstvu, krstu i gore Njemu jedinom.“

Podiže Miraša u naručje, priteže ga, ljubi. „E, moj Mirašu, šta ću sa tobom, sa mojim Ilijom i svim vašim vršnjacima? Umrijet ću za vas, da biste vi ostali živi.“ Suze mu potekoše. Spusti Miraša, i bez riječi napusti našu grupu i ode dalje.

Gledamo u njegova leđa, čuju se uzdasi, tihe riječi pozdrava, čuje se bol iz duše, žalost koja nagoveštava našu propast. Eto, samo još taj jedan pokušaj proboja i možda kraj mukama u jednom ili drugom smislu. Proboj ili propast.

Moj otac mi priteže ruku, gleda Vojvodu kako odmiče. Osjećam da i tata pati, a on najbolje zna kako se Vojvoda osjeća, čita njegovu dušu, razumije njegovu patnju, zna njegovu odluku, ali vjerovatno nam je neće reći.

Priđosmo do mame. Okupili se djedovi, niko ništa ne pita i niko ne očekuje neke nove riječi. Sve je rečeno, objašnjeno i sve ostavljeno Gospodu na milost.

„Branko, sine“, majka Vasilija prikupi malo snage, „ovaj tvoj pozdrav sa Vojvodom mi nije jasan, zašto se vas dvojica pozdravljate, kakvi su to razlozi? Možda ih ja naslućujem, ali neću da ih prihvatim, samo moram da pitam, ima li ikakve nade za spas ove đece. Za nas nije važno, naživjeli smo se dosta pa i neka idemo, ali me muči sudbina djece. Drugo, nešto me ova Vojvodina pojava iznenadi, osjećam da od tog novog pokušaja proboja neće biti ništa. Ove Vojvodine suze, njegovo vrlo vidljivo neraspoloženje. Pozdravi njegovi, ove dirljive riječi, sve to, moj sine Branko, liči mi na nešto poslednje.“

Tek što majka Vasilija završi sa pitanjem, pojavi se striko Velimir Savić, veliko iznenađenje, jer ga nijesmo vidjeli nedeljama i više. Srdačni pozdravi sa nama djecom i svim ostalima.

„Dobrodošao, moj dragi striče, i baš mi je drago“, kaže moj otac, „stigao si na vrijeme, da odgovoriš na pitanja moje majke Vasilije, a tvoje snahe, a vjerujem da znaš stvar malo više nego ja, pošto si posljednjih dana tamo gdje se rešavaju naše sudbine.“

„Moja draga snaho i ostali, vrlo teško da se možemo nadati boljitku, sve novosti su negativne, svi pregovori su manje više uzaludni i bezuspješni“, striko Velimir objašnjava mojim djedovima i majci Vasiliji. „Poslati su u Bosansku Gradišku na pregovore sa Drljevićem i ustašama naši predstavnici: Joksimović, Baletić i Novaković. Čuli smo da su svu trojicu ustaše likvidirali. Zatim su poslati naš mitropolit Joanikije i Vuletić. Pokušali su sa pregovorima. Vuletića su poslali natrag da nam javi njihove zahtjeve. ’Predaja ili totalna likvidacija‘, to su njihovi zahtjevi, ni riječi o ranjenicima, o djeci, ženama…

Sve su to stavili na jednu gomilu, od Vojvode pa do ovog tvog i mog unuka Miraša. Mitropolita su zadržali kao taoca u Bosanskoj Gradiški. Baš prije par sati stigao je u komandu Vuletić sa izvještajem. Stigao je sa namrštenim čelom, iz crta njegovog lica odmah smo pročitali našu sudbinu: predaja ili smrt. Čovjek je ličio na raskrvavljenog hajduka koji je ostao bez ruku, bez snage, sa posljednjim vapajem, kao da je tražio čašu vode da utoli žeđ bola svoje starosti. Prije nekoliko dana je ukopao svog sinovca, koji mu je bio čitava porodica, starina, nije tako izgledao. O novom pokušaju prodora još nema ništa zvanično, premda se radi, jedinice su zauzele određene položaje. Skoro će se znati šta još predstoji. Vojvoda misli, ako preda narod, ranjenike, bolesnike, trećepozivce, a najvažnije da preda vojsku Drljeviću, da taj idiot neće likvidirati sve te grupacije, jer to nije njegova namjera. Vojvodu Pavla i dobar dio oficira sigurno će pobiti.

…Što se tiče ostalih grupacija ili bolje reći vojske, sa tima ima drugačije namjere. Njegova je želja da osnuje svoju vojsku, crnogorsku vojsku. Pa, računajući na te Drljevićeve želje i namjere, sa tim razlogom rukovodstvo razmišlja o predaji čitavog odreda uključujuči i Vojvodu. Skoro će biti sastanak Nacionalnog komiteta i svih komandanata sa Vojvodom gdje će se donijeti konačna odluka. Ne slažemo se da se Vojvoda predaje, jer njegova predaja je i njegova smrt. Neće Drljević da ima rivala. Zna Drljević da svaki vojnik, svaki član ovog odreda je zaklet i dušom i srcem na poslušnost Vojvodi.“

Striko Velimir se okrenu put tate, gleda ga, pa sa nekim bolnim pogledom, uznemirenim licem i drhtavim glasom mu saopštava. „Branko, Vojvoda mi je naredio da ti saopštim da od ovog trenutka ostaješ sa familijom. Znam da ti je to teško palo kada si ostao bez trećepozivaca, ali su situacije bile drugačije, Anđa se razboljela i familija te trebala. Premda si i dalje nastavio svoj neumorni rad i više bio na terenu nego sa familijom, ovaj put je sasvim drugačije, odavde pa na dalje, kao što i sam vidiš, naši životi će biti u rukama drugih.

Iz tog razloga, Vojvoda zna šta treba da radiš. Ako se gine bar da budeš sa svojom ženom i djecom. Ako dođe do toga, onda budite skupa. Rodili ste ih, zajednički poveli na ovaj put i zajednički nastavite u nepoznato. To je Vojvodino naređenje, a sva si do sada naređenja prihvatao uzvišeno, herojski, ljudski, kao veliki Srbin i uzvišeni ratnik za slobodu, za kralja, krunu i vjeru svoju.“

„Prihvatam naređenje, striko Velimire, tako će i biti do poslednjeg časa. Razumijem situaciju, osjećam stvarnost, a čini mi se i vidim kraj.“

Mnogo me iznenadiše striko-Velimirove riječi, kaže biće ponovni pokušaj proboja koji je u pripremi. Vjerovatno je već i riješeno šta će se raditi, šta su namjere, samo što striko Velimir malo umotano saopštava, i nade i propast, sve nekako za mene izmiješano i nerazumljivo. Ovo naređenje tati da ostane sa nama, zar to ne znači da idemo u milost i nemilost nekom. Vjerovatno prije ustašama i Drljeviću nego partizanima. U partizana nema vjere jer su njihovi razlozi poznati, ko nije sa njima onda je protivu njih, a ko je protivu njih zna se šta ga čeka. Tako je to od prvih dana naše sudbine.

Sa Drljevićem izgleda je nešto drugačije, Vojvoda i mnogi oficiri, možda ranjenici, tifusari, trećepozivci, izbjegli narod pod nož. Vjerujem da se naše rukovodstvo nada da će bar ostati vojnici iz ličnih Drljevićevih razloga, možda i djeca kao budući vojnici i njegova snaga.

 

 

„Saveznici“ mitraljiraju,
Drljević baca letke, a potom bombe

 

 

Ali me iz kratkog sanjarenja probudiše, po prvi put poslije nekoliko dana, „saveznički“ avioni, iznenadno klize podno nebesa, u svom uobičajenom rasporedu. Jeka teških motora vrati me u Rašku, premda sam se onda plašio tih čuda. Danas ne više, straha nema. Jeka motora prati valove Save i nesta tamo put naše Srbije. Ali ne prođe dugo vremena, čuše se jake eksplozije. Znači, istresaju svoj tovar tu na domahu sviju nas, sigurno partizani trebaju pomoć. Prateći lovci projuriše u jatima za eskadrilom, neki pozadi, drugi između velikih tvrđava.

Niko ne poklanja pažnju, sve se uvuklo u samog sebe, broje se minuti postojanja. Ućutala se ravnica Lijevča Polja. Vraćaju se „saveznički“ lovci, ostavili su teške avione, prepoznali su Vojvodin odred i vratiše se da nas „pozdrave“. Rafali pršte na sve strane, prska zemlja, zvižde kuršumi, jauk se čuje, psovke, prokletstvo. Lovci nestaše put zapada.

Ostaviše dosta mrtvih i ranjenih. Svijet zanijemio i možda jedna jedina misao: „Što ne pogodi i mene?“ jer je svemu kraj, samo taj trenutak i da se ne misli više ni o kakvim probojima, spasenju. Čuli smo ujaka Milana, strika Velimira, vidjeli smo izgled našeg Vojvode i sva mišljenja su završena.

Nestaše „saveznici“, a preko nas naleće nekakav mali avion, toliko nisko da se može dobro vidjeti avijatičar. Rukom baca neke papire koji se okreću, prevrću kroz vazduh iznad nas. Padaju papiri među izbjeglim narodom. Niko ne žuri da ih hvata ni da čita šta na njima piše i da vidi ko nam šalje poruke. Svi znamo da ništa nije dobro.

Ovo nijesu papiri od naših „saveznika“ koji nas prate mjesecima od Peovca pa evo i danas, oni nas prije par minuta počastiše kuršumima, kao opomenu da shvatimo i prihvatimo nemoguće, predaja Titu ili smrt, a to zahtijevaju već odavno, a specijalno od govora kralja Petra. Izgleda poslijednji „saveznički“ pozdrav, jer oni znaju da nam se primiče ono što nam žele još od 1943. godine. Ovi papiri što sad padaju, mora da je poruka ovih bližih naših „saveznika“ ustaša i Drljevića.

Milorad uhvati jedan papir, pruži ga Radovanu. Radovan gleda u papir, blijedo lice postaje još bleđe, bore izviru i rastu na njegovom licu. Gleda u papir, čita za sebe, ruke podrhtavaju, papir se trese. Pocijepa papir u komade, pogleda u svoje vršnjake:

„Prijatelji, saborci, komšije, ništa dobro ne piše, Drljević nas ’umoljava‘ da se ne borimo protivu ’braće‘ Hrvata koji hoće da nam stvore ’slobodnu‘ Crnu Goru. Da se stavimo pod komandu ’velikog‘ Crnogorca, predsjednika crnogorske vlade Sekule Drljevića. Kakva sramota, kakav idiotizam.“

Još Radovan nije završio, drugi avion nadlijeće nad nama. Ovaj avion je sa dva avijatičara, jedan naprijed, a onaj drugi, vidi se dobro, baca nekakve crne boce, na jednu stranu aviona pa na drugu stranu. Nedaleko od nas eksplozije, nijesu boce nego bombe, najavljuju smrt, ako se ne prihvati zahtjev kojeg su poslali preko svojih letećih papira.

Avion bombama tuče bolnicu, tuče izbjegli narod, tuče trećepozivce, tuče vojsku, nabija strah u kosti; kako oni misle, kao da su zaboravili da straha kod nas nema više, kod nas je samo želja za taj prvi udarac, da nas zaustavi da više ne razmišljamo ni o Sekuli, ni o Paveliću ni o Koči Popoviću ni o svim zlima koji nas stežu u mengele.

Moj otac zabio glavu među svoje šake, laktovima se naslonio na svoja koljena. Prsti se upleli u razbarušenu kosu. Zatvorio oči, vjerujem da leti kroz svoju prošlost koja je počela prije trideset tri godine. Lete misli, sjeća se svoga djetinjstva, sjeća se života, misli na oca Veka i djeda Bogdana koje su Švabe 1916. povele u ropstvo. A sad čeka istu sudbinu sa čitavom porodicom.

Sjeća se svoje prve ljubavi, mladalačkih pjesama. Stigli su mu i prvi dani prijateljstva sa puškom u borbi protivu stranih zavojevača i zla domaćega. Mnoge borbe, mnoge pogibije, bezbroj juriša. Kuršumi na sve strane kroz koje leti moj otac. Sjeća se velikih i životnih odluka, teškog i samrtničkog puta kroz Bosanske snjegove.

Evo, danas bez riječi, čak bez uzdaha, bez suza, ukliješten svojim bolom, moj otac na stopu daleko od mene protura prošlost, da bi ovog momenta vidio samog sebe bez vojnika, bez komande, bez juriša, usamljenog. U bolu pokušava da prihvati stvarnost i da se ponovo vraća svojoj familiji, ali ne više da je brani puškom, svojim prsima, svojim životom, nego da sa svojom familijom padne na koljena pred onima koje je smatrao da su oduvijek neprijatelji njegovog roda i plemena. Moj voljeni, umorni, ožalošćeni otac.

Rado bih mu uletio u naručje, uronio u dušu da ga tješim, ali ga ne smijem probuditi i uznemiriti njegovu zabrinutost. Mama mu priđe, prebaci ruku preko ramena, sjede pored njega, pokušava da zavuče svoju glavu među njegove ruke. Tata popušta ruke i mama se uvuče, spusti glavu na koljena. Bez ijedne riječi, dozvoljavaju svojim mislima da se negdje sretnu i nastave razmišljanje o onome što je mladost pružala, a sad što nam sudbina dodeljuje.

Milijana i Miraš sa jedne i druge strane naslonili svoje glave na krilu majke Vasilije i drijemaju. Vjerujem da samo misle na hranu. Gladni su, gladan sam i ja, gladni smo svi. Ali je razlika u tome ko misli na glad a ko misli na našu propast. Moji istoričari šapatom prolaze kroz znanje svoje istorije i dodaju poslednje stranice krvavog Lijevča Polja na davno okrvavljeno Kosovo Polje i njegovu istoriju.

Od djedova ni glasa, od kako Radovan ispriča priču letećih papira, sve je umuklo u njihovim dušama. Tu i tamo bace pogled na tatu i mamu, na majku Vasiliju, Milijanu i Miraša, na moje istoričare. Tražim i ja njihov pogled, ali ga nema, vjerujem da znaju: ako mene pogledaju pogodiću šta misle. Vjerujem da misle isto što i ja, znaju oni da ja razumijem istinu, da sam je davno shvatio, uletio u koštac sa njom, pa evo došlo je vrijeme da gubim to rvanje i samo što me nije sudbina razbila o zemlju.

Tu, nedaleko od nas žubore bijesni talasi Vrbasa. Zgučeni u grupama čekamo i poslednju odluku o našem bitisanju. Nebo prošarano vedrinom i oblacima drijema nad nama. Svijet se umirio.

Mjesec proviri, pa ponovo nestane. Čekam da se sretnemo, pošto nam prilike nije bilo u poslijednje vrijeme. Čekam da ga priupitam za onaj lik, lik nekakvog starca koji mi staračkim i krupnim glasom reče „Propast“.

Lik nestade, a i Mjesec se krije noćima i noćima ne želeći da ga uznemiravam mojim pitanjima. Ne mogu da se pohvalim ni na Sunce. I ono je prihvatilo želje jačih, navuklo oblake i tamo iza njih kuje našu sudbinu. Hladan sjeverac duva, mota se kroz vrbove grane i podmuklo se nadmeće sa našom sudbinom.

Pošto je tata tu sa nama, očekujemo nekog drugog da nam javi kakva je odluka i šta nas čeka. Čekanje je vječnost, a ako skoro neko ne progovori, ako se ne čuje neki glas, ovaj prostor će da eksplodira. Sve je u brigama, u iščekivanju, u tihoj molbi Gospodu, u nekoj nadi. Sve se nadima, duša podnosi, ali to ona sama zna gdje je kraj i koliko može da podnosi.

„Banjo sine, Banjo“, obrati se majka Vasilija tati, „‘ajde, Banjo, vidi šta čekamo, koga čekamo i zbog čega čekamo, ovako se ne može više, jer muke koje me dave ‘oće da me uguše, srce ‘oće da iskoči. ‘Ajde, moj sine, viđi ‘oćemo li ođe zauvijek ostati ili imamo namjeru nekuda dalje. Vidiš, sve je onervozilo, sve je utonulo u valove ovog Vrbasa, sve umire i prije vremena. Satima i satima, sine, čekamo na ovom istom mjestu, stojimo, a ne može se više, brige, studen, vlaga, glad, nervoza, neizvjestost udavi ovu sirotinju, čekamo na prasak puške i taj proboj. Pođi i vidi kada će to početi.“

Tata rastvori ruke, podiže maminu glavu, namjesti je da sjedne. Ustade,

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *