Miro Miketić, Kroz pakao i natrag 1-3, Beoštampa, Beograd, 2010; Recenzija: Nemanja Dević, istoričar

4

 

Autor: Miro Miketić

Sećanja savremenika, pa i onih iz poraženih, nacionalnih snaga, objavljivana po uspostavljanju višestranačja u Srbiji, nosila su sa sobom snažan emotivni naboj. Pred nama je trotomna povest još jednog učesnika, savremenika i svedoka − Mira Miketića, po mnogo čemu interesantna i osobena. Pažnju pre svega privlači činjenica da je Miketić savremenik, ali za Vaskrs 1941. (ujedno i sunovrat države) kojim počinje knjiga, sasvim mali dečak, čija će memorija i opažanje detalja zasigurno fascinirati čitaoca. Razume se, autor nije u tim godinama mogao znati i razumeti sve složene procese koji su se odvijali u njegovoj okolini; no, njegovo posleratno iskustvo, sazrevanje, saznanja i razgovori sa učesnicima doprineli su da on ovako živopisno i u celosti predstavi sve uspone i padove, zablude i zanose, zločine i ožiljke svoje sredine. A sredina u koju sećanja sežu neumitno je i u mnogome oblikovala ličnost autora, tada dečaka, njegovo poimanje sveta i stvarnosti. Reč je o selu Peovac u Vasojevićima. Tu će on, odrastajući u velikoj, složnoj familiji, vaspitavan u nacionalnom i patrijarhalnom duhu, sticati prva znanja o životu i idealima. Dedovi ratnici i čitavo okruženje čak, činili su da njihovi naslednici odrastaju sa verom i crkvom, nasleđem i ponosom kao imperativima. Jedno je sigurno − na osnovu izlaganja − u shvatanju i poimanju svoje sredine, autor i svi ljudi njegovog prostora i vremena ne vide Crnu Goru drukčije do kao srpsku Spartu. Svi ovi činioci uticaće da pristup autora bude često romantičan, katkad i pristrasan, što mu daje specifičan pečat, a nekada možda i umanjuje izvornu vrednost. Usađena vrlina, a nasleđena shvatanja i običaji, činili su da autor i njegovi bližnji shvataju komunističku revoluciju i njene metode kao najveću pošast, a samu ideologiju komunizma kao carstvo mržnje. Iz priča starijih, mladi Vasojevići smatraju da su ciljevi komunista „uništiti pleme, zakopati vjeru, zatvoriti crkve i vladati obezglavljenima“.

            Okupacija države, smrt pradede pred nailazak okupatorskih vojnika, proglašenje nezavisnosti Crne Gore i oružani ustanak prekinuće spokoj i detinjstvo Mira Miketića. Nedaće koje je ratni vihor doneo u njegov vilajet, viđene očima dečaka, daće još jednu, vrlo interesantnu nit čitavom rukopisu. Tako će nas nekada iznenenaditi zrelost i znanje dečaka, a nekada će on, sasvim prirodno, svojim detinjim očima gledati na čudne mašine − italijanske tenkove 1941, mladiće sa perjem na šeširima − zapravo prve okupatorske vojnike, vrišteće mašine koje ispuštaju paru − kada je prvi put video voz i lokomotivu, specijalne metalne česme − tuševe itd.

            Kada je otpočeo opštenarodni bunt protiv namere Italije da uz pomoć crnogorskih separatista odvoji Crnu Goru od srpstva i Srbije, gotovo sve muške glave iz sela sposobne da nose oružje našle su se u redovima ustanika. Za vrlo kratko vreme, gotovo čitava Crna Gora je oslobođena od okupatora. Kada je usledila reakcija Italijana, a u redovima ustanika nastalo komešanje i previranje, a potom podele i sukobi, Vasojevići su postali oaza nacionalnog pokreta otpora. Porodica, familija i susedi Mira Miketića boriće se do kraja rata u redovima Jugoslovenske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Mihailovića, a crnogorski četnički lideri major Đorđije Lašić, kapetan Pavle Đurišić i niz drugih, nižih starešina, biće često prisutni na stranicama ove trilogije. Od samog početka, njihov vrlo blizak saradnik i oslonac biće autorov otac Branko, rezervni poručnik. Već ispoljen tokom ustanka, animozitet između komunista i nacionalista u Crnoj Gori poprimiće ubrzo užasne razmere; „srpsko-srpski sudar u Crnoj Gori predstavljao [je] isijavanje neshvatljive omraze koja je vrhunila najniže strasti i ispred sebe nosila želju za istrebljenjem i zatiranjem celih porodica, bratstveničkih grupa i plemena.“[1] Akcije i reakcije, zločini i odmazde stvorili su krvavo kolo građanskog rata, koje nije mimoišlo ni Miketićev zavičaj i selo. Među žrtvama komunista, po Miketićevom pisanju prilično pasivnih u ustanku u Vasojevićima, bilo je i srodnika i suseda autora. Njihova surova ubistva, progoni, priče o pasjim grobljima u Kolašinu i okolini, u čijim su otkopavanjima i Peovčani učestvovali, definitivno su ovaj kraj opredelili za nacionalni pokret. Ovoga puta, u proleće 1942. oružje su okrenuli protiv svojih dželata − komunista, u ovom kraju poznatih i kao jamari, boreći se protiv njih do sloma sovjetske republike na Žabljaku. Ushićeno, Miketićev stric Ranko saopštiće ukućanima da je Crna Gora oslobođena od komunista.

            Dramatični tok rata nije dozvoljavao da Miketići provedu duže vremena skupa i u miru. Prekinuto detinjstvo suočavalo se sa svim surovostima vremena, pa je autor u svojim knjigama često u strahu i zbegu, kao u ružnom snu, od Arnauta, od komunista… U njegovoj blizini padaju granate, seku rafali. Kada se najzad učini da će biti spokojni, slede novi progoni i stradanja. I kao vrhunac košmara, autor, odvojen od majke, bežeći gleda svoje upaljeno selo. Za svo to vreme, on nam znalački umeće i pozadinu svih stradanja i patnji: i Mihailovićev nacionalni pokret u Crnoj Gori trpi značajna iskušenja i udarce. Marta 1943, probivši četničku kordonsku odbranu na Neretvi, partizani su postali gospodari terena između Tare i Pive; u isto vreme, u okviru operacije Švarc, Nemci su počeli sa razoružavanjem četničkih jedinica u Sandžaku i Crnoj Gori. Major Pavle Đurišić je zarobljen sa oko 2.000 njegovih ljudi. Odvedeni su u logor u Poljskoj, odakle će se vratiti tek nakon višemesečnog ropstva. Posledice su bile vrlo ozbiljne; u taj prostor ubacili su se partizanski odredi. Septembra 1943, nakon kapitulacije Italije, otpočela je velika partizanska ofanziva u Crnoj Gori. Italijanske snage listom su prilazile partizanima, a među četnicima je nastupilo osipanje. Ostroška tragedija oktobra 1943. i pogibija nacionalnih lidera (pukovnika Stanišića i generala Đukanovića), te dolazak 2. udarnog korpusa NOVJ označile su početak kraja crnogorskih rojalista.

            Od maja 1943. ni Peovac više nije bio čisto četničko selo; svi potresi Ravnogorskog pokreta reflektovali su se i u manjim sredinama. Crnogorski četnički lider major Đorđije Lašić je još u novembru 1943. u očaju pisao o stanju među nacionalnim snagama, žaleći što i on nije poginuo. U savezničkom bombardovanju Podgorice 1944. našao je smrt. Unakaženi tragedijom pokreta i uništenjem rukovodstva, Crnogorci su ubrzo doznali i da su saveznici napustili generala Mihailovića, da je i kralj pozvao narod da se svrsta u jedinice maršala Tita. To je označilo početak golgote i stradanja male Crne Gore, koja je preskupo platila poraz nacionalnog pokreta u Drugom svetskom ratu. Sahranivši ikone i zakopavši relikvije, Peovčani su se, deleći sudbinu naroda, oprostili u jesen 1944. od svojih domova. I opet se autor, sa celom svojom porodicom: roditeljima, braćom, sestrom i dedovima našao u bekstvu. Bežali su od komunista, vodeći sa sobom čak i koze iz Peovca.

            U odstupanju vojske i naroda preko Sandžaka, Miro Miketić je prvi put viđao bule i ćulaflije; bio je to za njega jedan sasvim novi svet, koji je, uz sve ratne strahote, prerano spoznao. Prelazeći u Bosnu i krećući put Bosanske golgote, on se zaista našao u jednom paklu, gde su borbe sa komunistima i ustašama, ali i tifus, glad i studen svakog dana odnosili živote. Jedini momenti kojih bi se možda sa osmehom mogao setiti jesu časovi istorije njegovih dedova, retki trenuci predaha i susretanja. Susrete sa majorom Đurišićem i generalom Mihailovićem, pod čijom su se komandom njegov otac i stric borili, koje je narod u pesmi opevao, sa čijim su imenima na usnama vojnici umirali, autor će pamtiti zasigurno do kraja života, o čemu nam svedoči i način na koji su opisani. U toj golgoti, gde su žrtve ostajale u gotovo svakom mestu, stradala je intelektualna, duhovna i svaka druga elita Crne Gore. Stradao je i Pavle Đurišić. Na tom putu ostao je pored zemljaka Miketićevih i njegov deda Peko Bandović. Autor je, uz živopisne i tragične opise izgibije, pratio put obezgrobljene vojske duž cele Bosne, do susreta sa srbijanskim jedinicama; potom kretanja Crnogoraca do Lijevča Polja, pa preko NDH do Slovenije i Austrije… I put njenih ostataka preko Srbije i Kosova, uz sve muke i poniženja, natrag.

            Ostaje nam da se, kada sklopimo korice Miketićevih knjiga, zapitamo šta on zapravo podrazumeva pod pojmom pakao. Da li je on kroz pakao prolazio samo za vreme odstupanja kroz Bosnu i Sloveniju? Ili je pakao počeo još aprila 1941. u njegovom Peovcu, pa su uz ona stradanja u odstupnici nastajali krugovi pakla? I je li povratak u Vasojeviće 1945, kada su Miketići otkopali ikone i nastavili život pod komunizmom, takođe svojevrstan krug pakla? Sigurno je da će čitalac, stapajući se sa štivom i doživljavajući patnje autora i sam doći do odgovora. A istoričar ovu trotomnu (is)povest koristiti kao dragocen izvor za izučavanje građanskog rata u Crnoj Gori.

 

Po Jovanjdanu 2010.

Nemanja Dević

 



                [1]Коста Николић, Италијанска војска и четници у Другом светском рату у Југославији 1941-1943, Београд 2009, 173.

4 KOMENTARA

  1. Povodom vaseg teksta Miro Miketić, Kroz pakao i natrag 1-3, Beoštampa, Beograd, 2010; Recenzija: Nemanja Dević, istoričar zanima me dali imate kontakt gde mogu da nabavim ovu knjigu.hvala.

  2. Postovani,
    Ovo je vjerodostojna i istinita istoriska prica.Imala sam prilike da slusam price od ljudi koji su ovo prezivjeli .LJudi koji se nijesu borili za polozaje i statuse vec su zivjeli zivotom bez privilegija,samo su bili srecni da su mogli nekom ko je mao zelju da ih slusa i cuu pravu istinu da ispricaju.

  3. Свих “девет кругова пакла” прошао је мученик Миро Микетић из Пеовца код Андријевице у Васојевићима,и његови саборци,храбри потомци чувеног родоначелника Васа,народ и војници,на челу са војводом Павлом Ђуришићем.