„Nadam se u Gospoda, biće, majko, ali viđećemo. Dan je pred nama. Andrijevica je daleko, a put težak i jadan. Đeca umorna. Rugova duga, teško prolazna, a tek Čakor.“

Narod zadovoljan molitvom i slušanjem zvona bi iznenađen drekom stražara: „‘Ajte, sužnji, vrijeme je za put. Dosta više vaše gluposti i molbi Bogu. Na putu za Andrijevicu pokazaćemo vam danas i jedno i drugo. Zaboravićete na sve“.

Ja zanijemeh jer vidim od doručka nema ništa. Spremih svoje stvari, ranac na leđa. U međuvremenu mama Anđa je uspjela da odlomi svakom parče tvrde kukuruze: „Uzmite to i glođite, jer vidim drugo nema ništa, a ovi drznici nam ništa i ne ponudiše“.

Prihvatismo mamine riječi i čekamo da narod koji je bio bliži vratima napusti baraku. Opet se čuje: „U red po dvoje.“ Opet, o Gospode, čujem glas našeg naduvenka: „U kolonu po dvoje, valjda ste se odmorili, namirisali prijateljskog mirisa i mazginog smrada. Jutros mora da ste svježi jer put vas vodi vašem kraju. Na vrh Čakora se rastajemo, da vas više ne viđamo, da se ne bavimo sa vama“. Pomislih, e hvala Bogu kad ćemo se sa tim mrziteljem rastati. E, kad bih znao njegovo ime bilo bi mi malo lakše da ako ikad budem mogao da mu se odužim lijepim za drago.

Izlazimo. Mene zapade prvog, pa Miketa i Milijana, Milorad i Miraš, majka Vasilija i mama. Sad smo na začelju kolone. Prosulo se sunce na ravnu Metohiju.

Jutro sveže, malo i prohladno. Bistrica stiže iz Rugovske klisure, ledna, razbija svoje talase o obale. Hladni povjetarac duva sa Bistrice, zasipa nas lednom vodom. Kolona kreće.

Sa lijeve strane Bistrice, nedaleko od obale, Pećka patrijaršija svojom ljepotom krasi prostor, a glas zvona nas prati. Vidim majka, mama, a i mnoge devojke i žene pred nama gledaju put Patrijaršije, krste se. Patrijaršija, prestonica našeg vjekovnog, pravoslavnog, svetosavskog vjerovanja prkosi vrijemenu. Patrijaršija, stolica naše vjere.

„To je sjedište naših patrijaraha“, kaže Miketa. „Prijesto pobožnosti srpskog naroda. Mjesto i stolica istine Savinog plemena. Žarište života Božjeg. Pećka patrijaršija čuvena na četiri strane svijeta, a danas možda čujemo poslednje glasove ljubavi njenih zvona, jer su ovi pobjedioci nevjernici i sigurno će je uništiti“, nastavlja Miketa tiho da ga ne čuju pratioci.

“Čitao sam ja njihove propovedi gdje kažu: vjerovati u Boga je glupost, vjera je antiljudska stvar. Mi moramo to likvidirati, jer ćemo da stvaramo komunističku, pravu radničku državu. Komunizam je naša nova vjera, naša istina, narodna istina, samo Staljin, Tito i ostali velikani su naši bogovi, sve ostalo ćemo zaboraviti i sve će drugo nestati. To hoće komunisti“, kaže dalje Miketa.

„Neka, Miketa, molim te“, kaže mu majka Vasilija. „Sine, ne može niko ratovati protiv Boga. On je jedini. On je stvaralac života i on će biti vječni. Sve ostalo mora propasti kad-tada. Vidite, đeco moja, Patrijaršiju. Ona živi stotinama godina. Nju je Gospod Bog osveštao, i priznao je za svoje zdanje, đe će se njegov srpski narod moliti. Ni Turci, ni Austrougari, ni Njemci, ni Šiptari je nijesu mogli srušiti niti uništiti njene temelje u kojima je zakopana Božja istina. Pa ako Bog da, neće ni komunisti.“

Polako odmičemo put Rugove, ali još se poneko okreće i hvata posljednjim pogledom Patrijaršiju.

 

Sunce se prosulo po ravnom Kosovu i Metohiji. Mi se uglavili u Rugovske klisure koje nas zaklanjaju od sunca. Proći će dosta strmeni i vrleti da bismo osjetili toplinu sa nebesa. Korača kolona, opružila se kao zmija i polako mili kolskim putem. Niko se ne čuje. Svako se zakopčao u sebe sa svojom mukom i mislima.

Majka Vasilija prilično nespretno korača. Njena crna suknja, prljava, omašćena, počela da se vuče po zemlji. Mama Anđa pokušava da je podigne motajući je oko majčinog pasa. Prašina kovitla.

Ja, zamotan u svom čemeru, nogu pred nogu prelamam, a sve mi se čini da se ne pomičem sa mjesta. Bacim pogled naprijed. Slučajno primijetih, tu negde oko pola kolone, našeg „muftiju“. Malo se nagnuo naprijed sa rukama na leđima, držeći automat u njima. Remen visi u polukrugu, a on, džukela, titra se sa obaračem. Ne čujem nijednu njegovu riječ. Nešto se umirio uz ove strmeni. Očito, razmišlja o putu koji predstoji pred nama. Sigurno zna da neće ni njemu biti lako. Po svemu sudeći, ponaša se kao da zna dobro ovaj teren. Ove puteve. Ove vrleti. Ili ipak ćuti i razmišlja kako danas da nas čašćava svojim terorom i mržnjom, kako da nas psuje i prlja prije nego što nas preda andrijevačkim komunistima.

Prilazimo mostu na Bistrici. Stari drveni most ćuti. Vjerovatno u njegovim gredama počiva i istorija naše prošlosti. Ovaj put od Peći do Andrijevice izgradila je ondašnja Jugoslavija po želji kralja Aleksandra. Do Peći je kralj, 1934, došao vozom, a odatle kolima put Andrijevice gdje su ga Vasojevići dočekali kao velikog viteza, Kralja ujedinitelja. Odatle je pošao preko Podgorice i Cetinja, gdje je posjetio carske dvore svoga djeda. Onda za Zeleniku, pa vozom za Francusku. To je bio poslednji put velikog Kralja. Poslednji put na kojem je imao namjeru da pravi malu alijansu, jer je osjećao da će Njemci opet pokrenuti vojsku na jug i Srbiju.

Ja‘, to je priča ovog drvenog mosta preko kojeg sada prelazimo na desnu obalu Bistrice. Most sigurno danas krije svoju prošlost duboko u debelim podnicama jer te priče nijesu za današnja vremena.

Bistrica čista, plava, razbija svoje dubine o stijene sa desne i lijeve strane. Udara, stijene vraćaju valove natrag u svoje korito. Voda visoko prska. Prvo u većim količinama, što više odskače, a onda manje i manje sve do sitnih kapljica koje se nekako pretvaraju u maglu vodenih kapi.

Uspon već počeo da tereti umorne noge. Koraci postaju kraći. Sa lijeve strane našeg puta strmi pašnjaci, zatim niža šuma, pa borovi, jele, bukve. Eto i prve krivine na lijevo. Na toj krivini sam mogao da vidim čitavu kolonu koja nije više u urednom dvojnom rasporedu. Počele su manje grupacije izbjeglica da se izdvajaju, izgubio se red kolone koja se izdužila u nedogled. Vidi se da jedno drugom pomaže. Koliko se sjećam, ima dosta ovakvih krivina do vrha Čakora. ‘Oćemo li izdržati, samo Bog zna.

Majčini koraci malaksavaju. Počela je da diše jače, uzdiže glavu, pokušava da zgrabi vazduh. Miketa i Milorad prilaze, mamu Anđu oslobađaju, jer majku je ona do sada držala pod ruku i pomagala. Jedan sa jedne strane, drugi sa druge, prihvatiše je pod pazuha. Majka uzdahnu duboko, pogleda jednog pa drugog. „E‘, srećo moja, đeco moja, ‘vala. Ne možete ni vi sami a kamoli da pomažete meni.“

„Ne sjekiraj se, majko, možemo mi, možemo“, kaže Milorad. „Samo polako. Mi smo mladi i možemo, nemoj da se sjekiraš.“

Ona je majka, žena sa velikim srcem ispunjenim samo nežnošću, ispunjenim ljubavlju za familiju i za svakog koga je znala i svakom željela sve najbolje. I eto, naša draga majka Vasilija vraća se kući kao gubitnik. Izgubila je bitku, kako kaže, po prvi put. Vraća se svom kraju dosta pogurena, umorna od života, uplakana zbog gubitaka, sa tugom za vojskom izgubljenom, za idealima o kojima je sanjala, ali se san i želja raspadaju ovdje na putevima i vrletima Čakora.

Dolazi druga krivina. Umor počeo sve jače i jače da obuzima moje mišiće. Kolona sve teže i sporije mili. Glad već osvaja. Ne čuje se glasa ni od koga. Breme Čakora sve teže se navaljuje na naša leđa. Kako se sve više penjemo, vidim da se za nama penju i zraci sunca. Dok, eto, i ono se pojavi. Zacrvenjelo se, otuda negdje sa istoka, kao da hita da nam se pridruži u ovoj koloni beskućnika. Da sa nama dijeli umor i tragediju. Da nas ohrabri i podigne moral. Da dâ snage da izdržimo.

I tačno je, osjetih ga na mojim leđima kako se polako svojom toplinom uvlači u mene. Taj osjećaj prija. Jer što se više penjemo uz čakorske vrleti, sve više i više nas hladan povjetarac obavija. U odnosu na jučerašnju tugu u furgonima, vrućinu i smrad, danas je hladnije, rekao bi čovjek izdržljivije, ali ipak hladan povjetarac zadire duboko pod moju odjeću koja je bila vrlo tanka i siromašna. Prljava košulja, neka tanka vojnička bluza čije sam rukave morao da presavijem da mi ne bi prelazili šake.

Dolje sam imao isto tako neke vojničke pantalone, krpljene oputom umjesto koncem, pa izgledaju bjednije nego ova kolona. Donjih gaća nemam, raspale su se u mašinama za pranje u Kuršumliji. Na nogama imam vunene čarape iz kojih vire umorni prsti. Pocijepani volujski opanci krasili su moju ljepotu. Izgledam kao robijaš. Bolje reći, nemam riječi da oslikam samog sebe, ali gledajući ostale mogu da zamislim svoju „ljepotu“. Leđa mi grije Zorin ranac, a evo sada, hvala Bogu, i sunce ugrija.

Pojavljuje se treća krivina. Sunce se penje uz brijegove. Prođe nas i vidim da ugrija i sve vrhove sa strana i pred nama. Vrh Čakora se ne vidi, zaklonjen masivima vrleti, ali znam da nas čeka.

„Stoj!“, povika po prvi put naduvenko, okrenu se put nas, dižući automat u jednoj ruci i tako pravi slovo „T“… „Ovdje ćemo se odmoriti i ko ima nešto da pojede, može to da uradi.“

Tu komandu prihvatismo vrlo rado. Skinuo sam ranac, sjeo i odmah skinuo desni opanak jer mi je izgleda ušao kamičak i tako me žuljao da skoro nijesam mogao više da hodam. Ali eto, ovaj mtzitelj kao da je znao da mi treba trenutak da vidim šta je sa mojim bolom u opanku. I tačno, jedan kamičak se uselio u moj opanak, kroz prslu čarapu glođe moju bijedu. Koža blizu pete pocrvenjela, samo što nije počela krv da curi.

Uzeh kamičak i htjedoh da ga zgrizem, ali me Miketa prekide riječima: „Ej Janko, šta to radiš?“

„Šuti, striko Miketa, toliko me je izmučio da sam riješio da ga zgrizem da mu se osvetim. Toliko mi se zamjerio, skoro kao ovaj naš naduvenko. Mnogo mi je dao jada na ovoj poslednjoj dužini puta.“

„Stavi ga u džep, pa ga kasnije dobro istuci ili pojedi“, kaže striko Miketa. Prihvatih njegov savjet i stavih ga u džep. Mislim, platiće mi moje muke. Ako ništa ne mogu naduvenku, onda bar njemu mogu. Obuh čarapu pa onda opanak. U međuvremenu mama Anđa nas posluži parčetom hljeba.

Sva sreća, imamo par čuturica punih vode, ali žeđ nije toliko danas uporna kao što je to bio slučaj juče u furgonima. Hladni povjetarac nas je hladio, gasio žeđ. Bistrica je ostala dolje iza nas. Izgubio se njen tok sa desne strane, žuborenje je nestalo. Jer kako se više penjemo, ona se sve više i više udaljuje od našeg pogleda, dok nije posve nestala.

Odmor je trajao prilično. Striko Miketa na moj zahtjev naznači da njegov sat pokazuje 11 sati. „Janko, što te interesuje vrijeme?“, iznenadno me upita stric.

„Možda da računam koliko još vremena ima do spavanja.“

Striko Miketa se smije i dodaje Miloradu: „E, Milorade, čuješ ti ovog, on već misli na spavanje, a mi nijesmo još na vrh Čakora, a tek zamisli koliko ima do Andrijevice. Od Peći do Andrijevice ima 75 kilometara, a mi nijesmo prošli ni 30 kilometara.“

Majka Vasilija leži na leđima. Mama je ispravi i nudi njen dio hljeba. „Požuri, majko, skoro će pokret.“ Majka sa mukom završi svoj doručak, prevuče rukom preko usta i sa blagim osmijehom na licu obradova nas: „Djeco, ja sam spremna. Možemo krenuti“. Taj osmijeh, iako vrlo neosetljiv, unese nam malo snage i veselosti. Svi se nasmijasmo. A Miraš, obradovan njenim osmijehom, obraća se majki: „Majko, ti si nabolja ovdje među nama. Bez tebe ni makac. Vidi koliko vrijedi jedan dvoj mali osmijeh, sve nas raduje i diže u nebesa“.

„E, moj Mirašu, ti si najbolji jer ti nas držiš u snazi. Ti si najmlađi. Samo šest godina i sve prolaziš i trpiš bez ikakvog uznemiravanja. Ti si nam primjer. A ja stara baba.“ Miraš se diže, priđe majki Vasiliji, zagli je i poljubi. Jedna krupna suza izlete majki iz oka, skotrlja se niz njeno lice i potopi se u prašinjavom majkinom džemperu. Ona mahnu rukom preko lica, počisti suznu brazdu i zagrli Miraša.

Svima nam ovaj razgovor Miraša i majke sa tugom zabrazdi u dušama, iako pokušavamo da ne damo nikakav komentar ili pak da se pridružimo njihovoj nježnosti koju njih dvoje izmiješaše tiho i pobožno. Ona najstarija među nama, a Miraš najmlađi, te dvije granice postojanja u našim životima dadoše jednu vrstu snage i hrabrosti da svi mi ostali nemo i sa uprtim očima proživimo ovaj trenutak spojivosti dvije granice naše familije ovdje na vrletima Čakora. Tu gdje povjetarac duva, a tišina vječnosti obmotava naše umorne i jadne dane.

„Pokret. Pokret! Ustajte i u kolonu put vrha Čakora“, ču se glas našeg ispostitelja, našeg mudronje, našeg sivonje. Polako ustajemo, vraćamo se na kolski put. Teško se uspijeva stvaranje kolone po dvoje, jer ovaj odmor nije dosta doprinio da se duše povrate u život, tijela da se isprave i prilagode. Koljena klecaju, mišići drhte. Neko se potkočio rukama za kukove. Neko se uhvatio za glavu. Neko nekoga pridržava.

„Sad ćemo ovim poprečnim stazama pravo gore“, nastavlja naduvenko. „Idemo poprečke ka vrhu Čakora gdje moramo stići do tri sata. Moramo stići da vas predam vašim Vasojevićima, da oni vode računa o vama, te da vas dovedu tamo gdje oni hoće, a mi da se vratimo svojim jedinicama, jer ste nam se popeli na vrh glave sa vašim kukanjem, sa vašim umorom, sa vašim smradom. Dosta nam je vas. Dosta i do one rabote. Želimo što prije da vas se oslobodimo, da vas ne gledamo. Skrećite ondje za onim vojnikom, pa pravo naviše. Nije to teško, kada ste mogli ići do Slovenije pješke, sada možete i za Andrijevicu…

Znam da ste lakše išli do Slovenije, jer ste mislili na kralja, na Dražu, na Pavla, na vaše saveznike. E, ruljo jedna, prevarili ste se. Prevarili ste se. Naša vojska, Titova armija, to je sila, sila nebeska. Njoj nije mogao niko ništa, a kamoli vi. To je vojska koja pobijedi Talijane i Njemce. To je vojska koja reče Englezima i Amerikancima: ’Nemojte da se miješate u našu novu komunističku državu, jer će vas drug Tito sa njegovom armijom srediti‘. Pa zato, naprijed uz ovo brdo gore. Ima da mi se krećete brzo i u koloni.“

Tako nas naduvenko čašćava, psuje i boji svojim bojama. Sigurno može jer se dobro najeo, popio koju i sad nam mudruje. O, Bože, znači sada nam ostaše još četiri kanice da presiječemo. Kako ćemo to izdržati? Teško. Osjećam da svi isto misle kao i ja.

Skrećem sa džade, pravo naviše, nos samo što ne dotiče strminu. Kolona izgleda tužno. Mnogi se odupiru rukama o strminu jer nam se zemlja približila. Ili možda mi njoj. Uzdišem i guram naprijed. Staza nema trave, pa čista zemlja popušta ispod mojih opanaka, tako da klizim unazad. Dva koraka naprijed, jedan natrag. Neće ovo biti baš lako savladati.

Gledam malo naprijed uz ove vrleti, primjećuju se pašnjaci. Mama Anđa i Milijana se pridržavaju za ruke i polako, korak po korak, malo mi odmiču. Miketa i Milorad pomažu majki Vasiliji. Ona korača, ali meni otpozadi izgleda kao da ne dodiruje zemlju, nego je njih dvojica nose. Zastanu zakratko, pa opet nastave, ali idu bolje nego ja.

Ranac mi navalio na vrat, ne mogu mu ništa. Ja ga stresem malo niže niz leđa, a on se za inat ponovo vraća. I tako to ide u beskrajnost. Nas dvojica se rvemo ovim vrletima. Pa ko jači. Sve mi se čini, on se nadgornjao i zapeo kao lud za moj vrat pa davi li davi. Mislim se, da nije ovo ranac Zorin, bacio bih ga niz ove vrleti da mu se ne zna traga. Ali ne mogu. Primio sam se obaveze. A obaveza je obaveza do poslijednje kapi krvi ili pak do poslijednjeg uzdisaja, ranac ostaje na mojim leđima.

„Ej ti“, čuh glas nekog iza mene. Okrenem se i vidim vojnika sa puškom, ljulja se i samo što me ne dotiče. „Ti mali, požuri. Vidiš da si pošljednji i izostaješ. Požuri, jer ako te komandir primijeti, bićeš u nevolji. Požuri“, i dodade mi ruku, tako lakše savladah tih desetak koraka dok se ne primakoh koloni. Dok me je ovaj vojnik vukao za ruku, gledao je naprijed, vjerovatno se plašio vođe da ga ne primijeti da pomaže ovom preumornom siročetu.

Gledam u vojnika i mislim: Bože, čini mi se da je ovaj dobar čovjek. Gledao je naprijed da ga ne primijeti naduvenko dok su on i dio kolone bili zaklonjeni. Čim se pojavismo na čistini, vojnik mi otpusti ruku i udalji se od mene. Otpusti moju ruku i ode nekoliko koraka u stranu i naprijed i dalje gledajući put čela kolone koje se jedno vrijeme nije moglo vidjeti od gustih šumaraka. Vjerovatno je tamo i njihov naduveni vođa. Osjećam da sam u pravu. To je neki naš jadov koji ima djecu, familiju. i ko zna u čijim je redovima bio do juče, a danas se bori da sačuva sve to, pa se prikriva, umeće, ali u duši nema ono što ima „naš“ vođa… Teško je praviti razlike između vojnika i naduvenka.

Mnogo mi je značilo što se primakoh koloni. Ali i dalje ranac jaše. Koljena klecaju. Umor osvaja. Ali se mora dalje.

Okrenuh se natrag da pogledam koliko smo odmakli. Peći nema u vidiku. Rugova se uklesala u brda. Ogromne jelove šume sa desne i lijeve strane. Doline naslagane u nekom prirodnom poretku sanjaju svoje snove i mirno posmatraju kolonu jadnika. Negdje dole, u toj dolini probija se Bistrica jer i ona žuri svome kraju nepovrata, ostavljajući nas u ovim vrletima.

Prođosmo opet jednu krivinu, pa drugu. Izlazimo iz gustog žbunja kad ugledasmo pred nama golije, pašnjake, rupčage. Već i sivac trava tu i tamo osvaja naš pravac kretanja, naše staze. Sivac se strašno kliže. To je poznata trava u visokim planinama. Kad se kosi, ako nemaš dosta snage i dobru kosu, kosa se skliže i nema otkosa. Vrlo teška za košenje. Ali korisna. Ovce je pasu.

Vrijeme odmiče, a da li se prostor između nas i vrha Čakora mali, ne znam. Prolazimo još jednu krivinu. Kolona otežala. Sve sporije i sporije se kreće. Vuče se kao prebijena kučka. Vidim da svako pokušava na svoj način da se hvata za sivac da bi se pomogao povući naprijed. Neko traži zemlju da korača kako bi izbjegao sivac da se ne kliže natrag. Svako se bavi svojim mukama.

Gledam Miketu i Milorada kako pomažu majki Vasiliji, ali ni oni se ne kreću kao ono ranije. Zastaju, pa naprijed. Malo se zaljuljaju, pa opet naprijed. Majka se među njima opustila i ni maći. O Bože, hoće li izdržati? Tamo vidim i dosta ostalih kako pomažu jedno drugom. Gledam kako pogureni naprijed hvataju teški korak po korak.

Sunce prevalilo višu polovinu neba. Sad se nalaktilo sa južne strane, otuda negdje od Albanije, i prosipa svoje zrake našim stazama. Bije pravo u oči. Grije, ali na ovoj visini nema neke toplote, jer i dalje povjetarac duva, naročito sada kada ostavljamo šume, pa i šumarke, za sobom. Prirodna zaštita nas napušta i ostavlja nas čistim vrletima i hladnom povjetarcu. Sunce žuri na zapad. Žuri svom kraju da bi sjutra stiglo na početak.

„Tu smo!“, neko povika na čelu kolone. „Tu smo. Eno, vidi se vrh Čakora.“ Čitava kolona zastade kao po komandi. Svi gledaju u tom pravcu, kao da stižemo svojoj kući. Neki iskoristiše priliku pa posijedaše, da bi uzeli malo daha. Ali vođin glas se umiješa: „Nema odmora, profuge. Morate naprijed. Ustaj“.

Okrenu se vojnicima i naređuje da svakoga podare batinama ako ne nastavi put. Vojnici se uzleteli pa i oni počeše da viču: „Ustaj, ustaj ili batine!“ Nema šta drugo nego ustaj. Tako opet kolona poče da mili uz poslednje vrleti Čakora. Korak po korak, uzdišući, gibajući se nazad i naprijed, kolona nastavi put. Već i ja vidim kolibu na vrh Čakora. Znači tu smo, na vrhu, premda je do Andrijevice dalje nego iz Peći dovde.

Pred kolibom vidim neke ljude manje-više u civilnim nošnjama, sa puškama u rukama. Možda su to andrijevački partizani stigli da nas dočekaju. Šta li će biti? Bolje ili gore? Kakav će im biti vođa, kao ovaj mrzitelj, možda bolji, a može da se desi i gori?

Umor mi ne da dugo da razmišljam. Sve me boli. Svaki mišić u sebi osjećam kako podrhtava. Za druge ne znam, jer niko ni sa kim ne razgovara od onog prvog i jedinog odmora, od Peći dovde. Svako se zabavio svojim mukama i teretom. Ko pomaže, pomaže prećutno. Kome se pomaže, ćuti i u mukama podnosi svoju nemoć.

Pred baraku iziđoše još nekoliko ljudi, svi u uniformama, sa automatima u rukama kao da dočekuju čitavu njemačku diviziju a ne nekoliko stotina žena i djece. Pomiješaše se sa ostalim i onako u nekom stroju, jedan po jedan, okrenuše se put kolone čije je čelo počelo da stiže do njih.

„Dobro došli, četnici“, povika jedan između njih i malo se odvoji od ostalih. I pored dobrodošlice, osjećam podsmijeh u njegovom glasu. Osjećam mržnju prema nama. Osjećam da njegova dobrodošlica niti je iskrena, niti tačna, već goli podsmijeh ovoj jadnoj raji koja se polako primiče stroju partizana. Sigurno hoće da nam kažu ko su i šta su, da se ne bismo zabunili, pošto ih samo titovke sa petokrakama prave partizanima. Znamo mi ko ste, mislim, i sve nam je jasno, nisu potrebne titovke da nam se njima predstavljate.

Mislim i ćutim. Ćutim jer moram. Ćutim jer ćutanje nam je uterano u duše naše strahom i prijetnjama. Ćutim i svi ćute. Stižu i ostali sužnji i polako se postavljaju u redove pred ovim „vitezovima“. I ja stigoh. Priđem mami Anđi i Milijani. Milorad i Miketa spustiše majku Vasiliju na zemlju. Stigla je živa, a u kakvom životu, još ne znam.

Pećki partizani prilaze andrijevačkim. Pozdravljaju se. Naduvenko pruža ruku onom koji nas dočeka. Pitaju se i pozdravljaju sa: „Smrt fašizmu!“ – „Sloboda narodu, drugovi!“ odgovara andrijevačka grupa. „Predajemo vam ostatak vojvodinih ratnika, predajemo vam ostatak vasojevićkih četničkih brigada, predajemo vam kraljevsku silu, baba, žena i djece“, kaže naduvenko. „Jedva smo čekali da stignemo ovdje da se njih ratosiljamo, mi u Peći imamo važnijih poslova“, nastavlja. „Oni nama ne trebaju, svi su na broju i, dragi drugovi, neka su vam srećni. Ja sa mojima ću malo odmoriti, pa nalevokrug za Peć, a vama srećan put.“

Još jednom se ispozdravljaše istim riječima – smrt fašizmu i tako dalje. Naduvenko sa svojima pođe put jednog manjeg stana i nestaše unutra. Vrata se zatvoriše, a oni će sada sigurno praviti mezetluk do povratka.

„Sjedite tu da se malo odmorite, a onda idemo u one stanove tamo da prenoćimo“, kaže andrijevački vođa kojeg neko prepoznade i tiho se došaptava da je to neki Vojvodić.

„Dok se odmarate, svako će mi od početka pa do kraja kolone reći ime i prezime.“

I tako je počelo. „Ja sam Vulić, ja sam Dragović, ja sam Mićović“… i tako da mnoga imena nijesam čuo. Dolazi red na majku Vasiliju.

„A ti, baba?“, pita Vojvodić.

„Ja sam Vasilija, Velimira Miketića sa Peovca.“

„O, to si ti, Vasilija“, kaže Vojvodić, „ti si Brankova majka. A gdje je Branko, Vasilija?“

„Ne znam ništa, ostao u Sloveniju.“

„Ne boj se, doći će on ovamo da mu narod sudi. Doći će on, kao što i mnogi dolaze. Postaraće se naši proleteri da sve naše izdajnike vrate da im se sudi. Gdje su ostali Peovčani, Vasilija?“, pita Vojvodić.

„Bogami, sine, ne znam ništa ni za koga.“

„Nemoj ti mene da siniš, baba. Ima ko mene da sini, moja majka i partija, a tvoje majčinstvo zadrži za izdajnike… A ti, ćeloglava, ko si ti i gdje si bila?“

„Ja sam Anđa, Branka Miketića žena a to su moje četvoro đece i đever Miketa.“

„A ti si Brankova žena! E, bogami, ti ćeš dosta da nam pričaš. Sve da nam pričaš. Sud će da ti sudi, pa šta bude.“

„Šta god bude neka bude“, odgovori mu mama Anđa, „samo da mi ne dirate đecu. Nijesu oni krivi. Mi smo ih vodili po zlu putu. Bog ih dovde sačuva, pa se nadam nećete njih suditi.“

„Nećemo, nećemo, no ostavi ti to nama.“

Mene i ne pita, kao da nijesam niko i ništa. E baš šteta, jer sam iz nekog bijesa htio da kažem da sam ja sin Branka Miketića i zovem se Miro. Ali mi ne upali. Ostadoh kao poliven ovdje na vrhu Čakora.

I tako se završi prvo ispitivanje sužnjeva na vrhu Čakora.

Sunce je već nestalo negdje tamo iza Komova. Dolina dolje put Lima počela je da nestaje u mraku.

Vojvodić kaže: „Idemo sada na spavanje, kao što rekoh, u onim stanovima. To nije daleko. Tu ćemo prespavati a sjutra rano za Andrijevicu. Ustajte i pokret“.

Polako, umorna tijela izmučenih putnika počeše da se podižu i kreću za jednim partizanom u pravcu koliba. Polako, ponovo nastavi kolona sužnjeva da mili vrhom Čakora. No, hvala Bogu, put nije dalek. Stigosmo do koliba. Mi Miketići uđosmo u jedan stan. Na nekoliko polica koje su služile nekada da se razlijevaju karlice, da se cijedi sir, stavljala se zamotana kukuruza u cjedilo, da se čuva od muva. Na sredini stana je ognjište koje je pokriveno pepelom. Malo smo svi zastali, malo zbunjeni sa mislima, da li ćemo ovdje da prespavamo, na vrhu Čakora.

Zima, vjetar, umor, sve se umotalo u jedan teret koji vuče naša tijela dolje ka zemlji. Mama, Miketa i Milorad izvadiše one naše dekice, staviše na čistu zemlju, svoje rance pod glave. Mama izvadi još ono malo tvrdog hljeba i kačkavalja. Svako je dobio svoj dio. Hljeb tvrd ali sa gutljajem vode prolazi. Niko ni riječi. Jedan partizan se pojavi na vratima i pita jesmo li se sredili: „Završite večeru i na spavanje“.

Mislim, vidi ovog idiota, ne pita imamo li šta da jedemo, kako ćemo da prespavamo na ovoj planini bez dobrih pokrivača. Bez vatre. Ali, ne bih mu to smio reći, mogao bi da mi odbrusi: „Kako vam je bilo kada ste išli kroz Bosnu? Sigurno vam je vojvoda Pavle davao dosta hrane i pokrova. Spavali ste u udobnim kućama.“ Povinuh se svojoj bijedi i nastavih da žvaćem.

„E, Bože, da stignemo sjutra u Andrijevicu pa tamo neka bude šta bude. Ovo se više ne može izdržati“, kaže majka Vasilija. „Danas sam opučila Miketu i Milorada. Nosili su me uz čitav Čakor. Jeste li dobro, sreće moje?“

„Jesmo, majko“, kaže Milorad, „ne sjekiraj se, sve će biti dobro. Još malo pa smo tu, i kraj svima mukama.“

„Mirašu, sine, kako si mi ti?“, pita majka.

„Dobro, majko. Ja sam dobro samo kada vidim da si sa nama i da si ti dobro. Majko, ja sam bolje od Mira. On se čitavi dan vukao poslednji. Uvijek nešto motri, gleda na sve strane, razmišlja, gubi vrijeme. A ja majko, kao srna.“ Malo se svi nasmijasmo ovoj njegovoj izjavi. Dobro ne napomenu da mi je onaj partizan pomogao da dostignem kolonu.

„‘Ajte, đeco, da se odmaramo. Sjutra je dalek put“, dodade majka. „Skupite se jedno uz drugo da vam je toplije, jer će da bude velika zima na ovoj planini.“

Postavio sam Zorin ranac pod svoju glavu, prigučio se uz Milorada, a on se okrenuo Mirašu i zagrlio ga da mu je toplije. Mama je prigučila Milijanu. Do mame majka Vasilija se zgučila i tako nas je noć osvojila.

Čakor je upao u tamu. Čemernici u svojoj tuzi nestaše u svom umoru.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *