Porodica traži rehabilitaciju generala Svetomira Đukića
Dr Dušan Djukić, sin generala Svetomira Đukića, predsednik "Udruženja pripadnika JVuO 1941-1945." i članovi porodice traže rehabilitaciju za generala Svetomira Đukića, prvog našeg člana Međunarodnog olimpijskog komiteta, osnivača i predsednika Olimpijskog komiteta Kraljevine Srbije.
ZAHTEV: Dušan i njegova sestra Tatjana Pavlović traže od države da iz Arhiva Službe DB vrate ordenje i sportske medalje njihovog oca. Traže i tapije o njegovom vlasništvu nad oduzetom kućom i pokretnom imovinom i sva olimpijska dokumenta
ODUZELI I PENZIJU - Kada je otac emigriarao ostavio je suprugu Aleksandru sa decom kod Teslića da se povlačimo sa Dražinim snagama i ranjenicima. Kum Draža me peo na svog belog konja, koji je vodio ađutant Blagoje. Mi smo uhapšeni 1944. godine, prošli kroz desetak zatvora, da bi došla u pritvor Ozne na Obilićevom vencu. U to vreme majka je dobijala očevu generalsku penziju, ali su joj je komunisti odmah oduzeli - seća se sin Dušan.
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo peti –...
Osvanulo je vedro nebo još zakićeno jatima zvijezda koje trepere; polako nestaju sa izlaskom sunca, ostaviše nebesa čista kao suza, što se kaže kod nas u Vasojevićima. Sunce navalilo sa istoka, prska zidove kazamata Marije Terezije, ali visina zidova ne dozvoljava mu da pronađe bijedni odred vojvode Pavla. Ni ovog jutra sunce ne može da nas ugrije, na žalost dan dobar za posjetu naših „saveznika“.
Djedovi već na nogama a na glavama, po naređenju Drljevića i Krivokapića, zimske kapuljače. Nestale šubare, nestale šajkače, nestale kokarde. Brkovi izgubili svoj izgled, nema kraćih brada koje su djedovi nosili u poslednje vrijeme, a razlog je bio jednostavan, nema se čim više brijati, pustili su kraće brade, mogli su ih uzdržavati makazicama, što je bilo lakše nego brijati tupim žiletima ili izglodanim britvama.
ZAVRŠNA REČ ADVOKATA ZORANA ŽIVANOVIĆA – u Palati pravde ročištu povodom...
Časni sude,
Vi danas odlučujete o rehabilitaciji generala Mihailovića, komandanta JVuO u Drugom svetskom ratu, komandanta prvih gerilaca u okupiranoj Evropi koji nisu priznali kapitulaciju svoje zemlje. Dokazi u spisima govore da je samo protiv njega i njegovih jedinica nemačka vojna sila u Drugom svetskom ratu izvela 24 vojne operacije.[1] Njegovi vojnici i simpatizeri padali su pod kuršumima okupatora u borbama i represalijama[2]. Samo prema nemačkim ratnim plakatima u periodu 1942-1943 streljano je 1.653 pripadnika pokreta DM oko 200 više od pripadnika komunističkog pokreta. Njegove pristalice su hapšenie, mučene i slate u logore. I sam Milovan Đilas je 1946 godine naveo da je specijalna policija tokom rata streljala u Jajincima 30.000 Srba od kojih je „samo mali i to vrlo mali broj bio komunista.“[3] Za njegovu glavu okupator je javno nudio visoke novčane nagrade već 1941 a potom i 1943.[4] Njegova porodica, supruga sin i ćerka su u dva navrata bili zatočeni u Banjičkom logoru. Njegovu sestru, jednu od prvih žena arhitekata u Srbiji ubili su oslobodioci odmah po oslobođenju Beograda. General Mihailović je nosilac Ratnog krsta, visokog francuskog odlikovanja za zasluge u borbi protiv okupatora i Legije zaslužnih, najvišeg odlikovanja koje SAD dodeljuju stranim državljanima.
22. маја убијен је Војислав Д. Михаиловић (1924-1945)
Послије одлуке да са главнином снага припадника ЈВуО крене из подручја сјеверне Босне према Србији, генерал Михаиловић је одлучио да се најсигурнијим тереном пробије...
Popularni članci
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo trinaesti –...
Osta granični kamen, gazimo austrijsku zemlju. Osta naša jadna otadžbina za našim leđima da polako umire u kandžama naših jamara. Ostaše želje iza nas, osta Peovac, Vasojevići, osta Crna Gora u rukama bezbožnika da rade sa njom šta hoće. Osta Njegoš na Lovćenu da čami a vatre i vjetrovi sudbine da pale našu slavnu prošlost. Osta Marko Miljanov da sa svojim čojstvom i junaštvom tinja u mraku nove vlasti. Osta Miljan Vukov da gleda zlotvore šta rade sa našom vjerom, šta čine sa našim crkvama, šta rade sa slavnim spomenicima i braniocima pravoslavlja, krsta, Svetosavlja.
Sve više i dalje grežemo kroz planinski povjetarac. Dan odmiče a noć se prikrada. Kao i uvijek, isto se ponavlja. Samo još da dođe momenat za duži odmor, da priklopim oči, pa sve drugo neka ide redom. Ušli smo duboko u šumu. Ostaše za nama jele i borovi, jedini svjedoci naših patnji, naše samoće. U divljini i rukama sudbine.
„Momci“, obraća se tata ostalima, „možda bi bilo dobro da ovdje prespavamo, dosta smo zagazili na teritoriju Austrije. Valjda ovdje neće doći partizani“. Prihvatiše svi tatin prijedlog. Skupljaju trulinu lišća i ostalog šta je na zemlji. Prave nam ležaje sa gornje strane jela ili borova. Dekica nema, šatorskih krila nema. Što je na nama, to je čitavo bogatstvo. Odrasli skidaju svoje kapute, pokriše nas, a umor učini svoje.
Komentari