ČETNICI KAO PRIPADNICI JUGOSLOVENSKE KRALJEVSKE VOJSKE U MEĐUNARODNOM PRAVU

1

Istorijska slika građanskog ili oslobodilačkog rata u nekadašnjoj Jugoslaviji nije crno-bela, niti tako jednostavna za razumevanje i shvatanje. Jedno od brojnih pitanje glasi: ko je uopšte imao zakonsko pravo da povede borbu protiv spoljašnjeg neprijatelja i da se smatra legalnom oružanom snagom?

U cilju uspostavljanja ravnoteže između komunista i monarhista, tačnije, levičara i desničara, kako bi bili svi zadovoljni, a nakon donošenja Zakona o dopuni zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica, danas se može vrlo često čuti i priča o dva pokreta otpora, koja je od demokratskih promena u Srbiji zaživela takođe po školskim udžbenicima istorije. Pominjanje drugog-monarhističkog pokreta otpora za vreme rata, kao znatno pasivnijeg u odnosu na suprostavljeni, stvorilo je veliku opoziciju kod branioca zvanične-pobedničke istoriografije o jednom i jedinom kod nas.

Ono što ja važno naglasiti jeste činjenica da nikada kod nas nije postojala jedna država a dve državne vojske, dve vojne formacije sa različitim političkim ciljevima, dve zastave i zakletve pod kojima su se ljudi stavljali i zaklinjali, itd. Da su tako političke partije sa svojim istomišljenicima, navodno u ime oslobodilačkih želja i tradicija, vodile borbu i u prvom velikom ratu, kralju Petru I Karađorđeviću-Oslobodiocu ne bi ostalo ništa drugo nego da potpiše kapitulaciju i pre odsudne navale Centralnih sila. Ili, zapitajmo se kakav bi uopšte bio doprinos Britanaca i Amerikanaca u borbi protiv Osovine, da su ih kojim slučajem neke političke grupe, proglasivši se državnom vojskom, napadale u njihovim sopstvenim zemljama?

Kada je reč o aktu o bezuslovnom primirju, tj. kapitulaciji, koji je značajan kapital istoriografije pisane u Socijalističkoj Jugoslaviji i zagovornika jedinog pokreta otpora kod nas, u nemogućnosti da postoji neki drugi kada zemlje praktično nema, interesantne su još neke stvari na koje treba obratiti pažnju da bi se ovaj problem što bolje razumeo. Na prvom mestu jeste sam naslov dokumenta koji kaže da su to „odredbe o izvršenju primirja između nemačke i jugoslovenske oružane sile“. Međutim, u istom dokumentu, u tački jedan, stoji da će „kraljevska vojska bezuslovno kapitulirati“. Ovo se ne može nikako drukčije tumačiti nego obmanom i prinudom, nešto slično kao i potpisivanje Minhenskog mirovnog sporazuma iz 1939. godine, gde je čehoslovački premijer Eduard Beneš namamljen na pregovore u cilju mira a onda je pod prinudom morao da potpiše propast svoje zemlje i pride najavi početak osvajačkog rata od strane Trećeg Rajha. A dokument potpisan pod prinudom pravno je ništavan. Jugoslovenska delegacija je pozvana da potpiše ugovor o primirju (videti tačku 18 istog dokumenta), koji po svojoj sadržini čak nije ni ugovor već diktatorski zahtev, a zapravo joj je podmetnut dokument o bezuslovnoj kapitulaciji. Takođe, na istom dokumentu o primirju nema potpisa ministra kraljevske vlade, a još manje predsednika, njegovog zamenika, niti njihovog ovlašćenog predstavnika. U delu gde su se potpisali general Radivoje Janković i Aleksandar Cincar-Marković i gde stoji „po zapovesti jugoslovenske oružane sile“, ne piše ko ih je to ovlastio da stavljaju potpis na akt o bezuslovnoj kapitulaciji. Đeneralštab i vlada to nisu učinili a nisu smeli činiti na svoju ruku. Kraljevini Jugoslavije državni legitimitet su uskoro priznale zemlje antifašističke koalicije; prihvatila je poznatu Atlansku povelju u avgustu 1941. godine i Deklaraciju Ujednjenih naroda januara 1942. godine u Vašingtonu.

Dr Smilja Avramov je dobro uočila i napisala u svojoj studiji o međunarodnom pravu da je akt o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije ništavan, budući da ga je potpisao komandant koji je u to vreme već pao u zarobljeništvo. Takođe, jugoslovenski potpisnici, general Radivoje Janković i Aleksandar Cincar-Marković predstavljali su generala Danila Kalafatovića. Međutim, general Kalafatović je bio ratni zarobljenik i u stvari nije imao zakonsko pravo da deluje u ime Kraljevine Jugoslavije ili njenih oružanih snaga, niti da ovlasti predstavnike da to učine, jer i general Janković takođe bio ratni zarobljenik. Pored njih, Aleksandar Cincar-Marković bio je smenjeni ministar inostranih poslova u vladi Dragiše Cvetkovića i takođe nije imao pravo ništa da potpisuje. Dakle, pravno gledano, Kraljevina Jugoslavija nije kapitulirala.

Pitanje kapitulacije Kraljevine Jugoslavije postavljeno je i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Nirnbergu, jer, ako je zaista Jugoslavija, kako se kaže, kapitulirala i Nemci je porazili, onda su poslenji imali pravo po Haškoj konvenciji da sprovode zakone kojim bi se zaštitio njihov poredak. S toga, komandanti Jugoistoka ili oni koji su se nalazili u Srbiji i Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) nisu ni mogli biti krivično gonjeni. To su bile jako značajne stvari. I Nirnberški sud je imao podataka da Radivoje Janković i Cincar-Marković nisu imali zvanična punomoćja ni komandanta oružanih snaga, niti vlade. U tu svrhu, tribunal je pozvao dr Gerda Fajna, koji je bio prisutan 17. aprila 1941. godine u Čehoslovačkom poslanstvu u Beogradu gde je stavljen potpis na famozni dokument o primirju, koji su nacisti proglasili „kapitulacijom“. Evo šta je dr Fajn izjavio:

„Dr Gerd Fajn je pozvan da svedoči o sporazumu o kapitulaciji koji je potpisan od strane Nemačke i Jugoslavije krajem aprila 1941. godine. Izjavio je da je Cincar-Marković, bivši i smenjeni ministar inostranih poslova Jugoslavije, potpisao kapitulaciju u ime jugoslovenske vlade. Začudo, kralj Petar, kao i premijer Simović, koji je bio ne samo general u jugoslovenskom vazduhoplovstvu, već i komandant u Đeneralštabu Jugoslovenske vojske već su napustili svoju zemlju i otišli u Englesku i nisu mogli da prihvate srdačan poziv feldmaršala Fon Vajksa da potpišu ugovorne odnose. Dr Fajn govorio je o tajanstvenom punomoćju koje je Simović navodno već dao generalu Kalafatoviću, koji je zauzvrat bio dovoljno milostiv da ga prihvati. Cela ova transakcija nalazi se u najdubljoj nejasnoći. Ali ono što stvarno čini čitav proces sumnjivim jeste činjenica da dr. Fajn, iako prisutan tokom čitavog postipka potpisivanja kapitulacije, zapravo nikada nije video čarobni dokument koji nudi Cincar-Markoviću da može u ime generala Simovića da pregovara o predaji“.

Fajnov iskaz je vrlo zanimljiv i skoro nepoznat u našoj istoriografiji. U njemu prvi put saznajemo da je nemački general Fon Vajks, komandant Druge nemačke armije, slao poziv kralju Petru i premijeru Dušanu Simoviću da dođu u Beograd i potpišu „neke ugovorne odnose“. Nominalno, Nemci su tražili vrhovnog komandanta i predsednika vlade, što se uklapalo u scenario potpune i bezpogovorne kapitulacije kada se predaje i vojska i vlada. A vlada se nije predala. Kakvi su to zapravo bili pripremljeni „ugovori“, ostalo je nepoznato. Da li su nacisti i njima želeli da preko „ugovora o primiruju“ podvale kapitulantski zahtev – takođe ostaje nepoznanica. S pravne tačke gledišta, ovo nije toliko ni značajno ako se uzme u obzir činjenica da su i kralj i premijer napustili zemlju. Znači, nisu učestvovali u pripremljenom scenariju i legitimisanju nemačke namere.

Ipak, prihvatajući iskaz dr Fajna, tribunal je bio načisto da su u zemlji delovale legitimno zaraćene vojne snage postojeće vlade, koja nije kapitulirala, niti dala ovlašćenje nekome da to učini u njeno ime, a to su bile jedinice pod komandom generalštabnog pukovnika, a kasnije armijskog generala Dragoljuba-Draže Mihailovića, nastavljača Jugoslovenske kraljevske vojske, napadnute bez objave rata, 6. aprila 1941. godine.

Vojni propisi Kraljevine Jugoslavije predviđali su još pre izbijanja rata jedan način gerilskog-četničkog produženja rata: s osloncem na ostatke regularne vojske, a među njima naročito na četničke bataljone, koji su se pre rata zbog protivljenje Hrvata i njihove Seljačke stranke, nazivali „jurišnim bataljonima“, što je bio službeni naziv za specijalne jedinice. Zadatak oficira bio je da u slučaju okupacije izbegnu zarobljavanje i da osnuju formaciju pod nazivom „Četnički odredi Jugoslovenske vojske“. U tu svrhu izvođena je i predratna nastava po specijalnom udžbeniku koji se zvao „Uput za četničko ratovanje“, a koji su za potrebe Đeneralštaba početkom 1940. godine napisali artiljerijski pukovnik Dimitrije Pavlović, referent za predvojničku obuku i artiljerijski poručnik Dragutin Valter. Nemci su nastavu smatrali „četničkom školom“. Tako za gerilu-četništvo piše sledeće:

„Gerila (mali rat) je takav vid četničkog ratovanja gde cela vojska jedne države, usled malobrojnosti ili slabije tehničke opremljenosti,ne može primiti sa jačim i bolje opremljenim napadačima uređenu borbu.Tada se ona deli na manje jedinice,koje više manje samostalno operišu sa jednim zajedničkim ciljem:da dugotrajnom i po planu izvedenom akcijom što duže ometaju neprijatelja u izvođenju preduzete radnje,ili borbom stvore vreme ili povoljnije prilike za opštu akciju,u cilju potpunog ili delimičnog ometanja neprijateljske namere“.

Formaciju Četničkih odreda Jugoslovenske vojske, kao kontinuiranog nastavljača kraljevske vojske, osnovao je generalštabni pukovnik Dragoljub-Draža Mihailović, načelnik Operativnog odeljenja Druge armije, pošto se 11. maja 1941, uz sporadične borbe sa Nemcima i hrvatskim i muslimanskim ustašama, probio na Ravnu Goru i postavio štab (Gorski štab 1) iznad takozvane mokre pećine. Odavde on šalje kurire na sve strane, da okupljaju druge nepredate oficire, podoficire i vojnike, kojih nije bilo malo.

Prema naređenju str. pov. 3645, istu formaciju stvorio je i Kosta Milovanović-Pećanac koji je uz to bio i predsednik Četničkog udruženja „Petar Mrkonjić“ i koji je još pre rata imao zadatak da u slučaju sloma fronta formira prve naoružane odrede koji bi četnički delovali. Za razliku od Draže Mihailovića, oslanjao se u početku na stare ratnike, najviše učesnike Topličkog ustanka (1916-1917), među kojima su mnogi bili pre rata u četničkom udruženju i nosioci brojnih odlikovanja. Pošto je kasnije paktirao sa vladom generala Milana Nedića i Nemcima – lišen je čina, a time mu je i oduzet položaj zapovednika svih četničkih snaga koji od tada ima samo Draža Mihailović. Vojvoda Pećanac je nastavio biti zapovednik četničkih odreda, ali u okviru kvislinške vlade generala Milana Nedića a koju nije priznavala kraljevska vlada u Londonu – priznata od saveznika.

Pukovnik Mihailović je ispunio propisanu obavezu i osnovao novu formaciju Jugoslovenske vojske, čija se Vrhovna komanda, kao i u tom trenutku jedine organizovane trupe, nalazila van zemlje ali koja je imala ovlašćenja za nastavak rata. U naredbama iz toga doba pisalo je: ”Na osnovu ovlašćenja Vrhovne komande…”Istog ovlašćenja koje nisu imali general Radivoje Janković i Aleksandar Cincar-Marković, stavljajući parafe o bezuslovnoj kapitulaciji Vojske Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. U pozivu vojnim obveznicima da stupe u četničke odrede, stajala je i sledeće napomena:

„Naša država je u ratnom stanju sa neprijateljima Nemcima i njihovim saveznicima. Vama kao oficiru poznato je da ste položili zakletvu kralju Jugoslavije Petru Drugom i Jugoslovenskoj vojsci. Prema tome, dužnost Vam nalaže, da se bez obzira na prilike, odužite svojoj Otadžbini… Sve ostale organizacije ne odgovaraju Vašoj zakletvi. Neizvršenje ovoga smatraće se kao izdajstvo prema kralju i Otadžbini“.

Ovo se vidi u još jednom dokumentu, a to je instrukcija za izvršenje zadataka Četničkih odreda Jugoslovenske vojske iz avgusta 1941, gde piše na samom početku: „Naša država Kraljevina Jugoslavija nalazi se još u ratnom stanju sa neprijateljem – Nemcima i njihovim saveznicima“.

Iz ovog poziva uočavaju se dve značajne stvari.

Prvo. Država nije prekinula ratna dejstva već je i dalje u ratu, a njegov nastavak je predviđen gerilskom-četničkom borbom, shodno Uputu za četničko ratovanje.

Drugo. Dobrovoljno stupanje u druge oružane formacije kao što su bili partizani, žandarmerija (kasnije: Srpska državna straža (nedićevci), Srpski dobrovoljački korpus (ljotićevci) i drugi sankcionisalo se kao najteži akt izdajstva prema Uredbi o Prekim vojnim sudovima vojske Kraljevine Jugoslavije koja je usvojena još 8. marta 1940. godine, a dopunjena decembra 1942. godine.

U prilog ovom, pomenućemo i proglas Jeličkog četničkog odreda od 1. oktobra 1941, gde se pored ostalog kaže i ovo:

„Po naređenju Komandanta Jugoslovenske vojske – Đeneralštabnog pukovnika G. Draže Mihailovića, ovlašćenog od naše vlade, koja se privremeno nalazi u izbeglištvu kod naših saveznika Engleza, izvršena je mobilizacija svih četnika i svih poštenih i čestitih Srba čija je želja da speru nabačenu ljagu na srpski narod u skoroj prošlosti. Odziv za mobilizaciju bio je neočekivan. Dragačevci su i ovom prilikom kao i ranije u svojoj prošlosti pokazali da su prvo Srbi, a kao takvi za svoju Srpsku slobodu i nezavisnost neustrašivi. Jelički četnički odred, posle opsedanja grada Čačka od nekoliko dana i borbe, dana 1. oktobra 1941. godine u 6 i po časova umarširao je sa svih strana u grad Čačak“.

Komandandujući oficir, organizator vojnih jedinica za borbu protiv spoljašnjeg neprijatelja imao je pravo da preko ovlašćenja bude zastupnik nominalno-pravog komandanta i zapovednika vojnih snaga – kralja Petra Drugog Karađorđevića. To mu dopušta i Ustav Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, koji u svom 40 članu, kaže i ovo:

„Ako se pokaže potreba da Kralj ide iz zemlje na kraće vreme, zastupa ga po pravu Naslednik Prestola. Ako Naslednik prestoka nije punoletan, ili ako je sprečen, Kralja će zastupati Ministarski savet. Zastupništvo se vrši po uputstvima koja Kralj daje. Ovo vredi i za slučaj Kraljeve bolesti, koja ne stvara trajnu nesposobnost“.

U ovom slučaju ministarski savet nalazi se u Londonu i daje ovlašćenje preko kralja vojnom savetniku u zemlji, a on je u to vreme samo pukovnik Mihailović. I ovim je de facto priznato pravo pukovniku Mihailovića da u odsustvu kralja organizuje ljude za borbu. Uz to, tada više nema dileme ko ima zakonsko pravo da organizuje odrede: pukovnik Mihailović ili vojvoda Kosta Pećanac. Da sve ovo nije rađeno mimo znanja samog kralja pokazuje i činjenica da se Petar II sredinom oktobra, što će reći, nakon uspostavljanja veze sa komandom u zemlji, nekoliko puta javio preko Radio-Londona, pozivajući narod da se svrstava u jedinice kojima komanduje pukovnik Draža Mihailović.

General Mihailović je uzeo kao datum početka borbe protiv spoljašnjeg neprijatelja 15. april, što će reći, datum kada je dobio naređenje Vrhovne komande i komandanta Druge armije da njegov Brzi odred odmah kapitulira i preda se najbližoj nemačkoj komandi i kada je, ne priznavajući kapitulaciju, taj isti odred povukao u šumu . Tako je pisao kralju Petru, 6. aprila 1943. godine :

„Vaše Veličanstvo! Na dan 15. aprila navršavaju se dve godine od kako je jedan deo Jugoslovenske vojske odbio da položi oružje i proglasio slobodne jugoslovenske planine za svoja uporišta. Ideja otpora mrskom zavojevaču primljena je u narodu kao olakšanje u teškoj nesreći koja ga je nezasluženo snašla. Ceo narod stao je uz svoju vojsku i podneo teške žrtve zajedno sa njome.“

Pečat sa četničkim simbolom mrtvačke glave stajao je i na novim legitimacijama koje su dobijali kraljevski oficiri koji nisu priznali kapitulaciju. Septembra 1941. pukovnik Mihailović stupa u radio vezu sa Britancima na Malti, a 8. oktobra šalje prvi izveštaj Jugoslovenskoj vladi, čija je prva rečenica glasila: ”Jugoslovenska vojska u zemlji postoji”.

Na taj način se otvara pitanje: da li se radi o jedinom našem legalnom antifašističkom i antinacističkom pokretu otpora za vreme Drugog svetskog rata?

Kraljevini Jugoslaviji, prihvatnici Atlanske povelje i januarske Deklaracije Ujedinjenih naroda u Vašingtonu, kao i četnicima, tj. pripadnicima Jugoslovenske vojske, vojnu i političku legitimnost ne priznaje samo Nirnberški tribunal. Priznaje i Međunarodno pravo. Ako se držimo prava koji je sa istorijom uvek bio neotuđiv, onda se ne može govoriti „o dva pokreta otpora“ već o jednom, s obzirom, da prema zakonima Kraljevine Jugoslavije, u ratnim okolnosti političke partije zamrzavaju svoj status i pristupaju legalnoj vojsci ako žele da se bore protiv spoljašnjeg neprijatelja. One, pak, koje su zabranjene, nemaju prava nikakvog delovanja već su podložne sankcijama. Međutim, ukoliko se držimo poraženičkog predrasuda – o legitimnosti Kraljevine Jugoslavije i njenih vojnih formacija ne može se govoriti zbog višedecenijske hipoteke koju su stekli zvanični ratni pobednici, jer će se uvek tumačiti istorijskom revizijom. Ali, moramo se držati pravila koje glasi „Historia non requirit – sed probate“.

Pogledajmo najpre šta je na suđenju u procesu protiv glavnokomandujućeg generala Lista izjavio američki tužilac Vajs:

„Gerilska borba razvila se neko vreme nakon prestanka neprijateljstva u Jugoslaviji i Grčkoj i nakon okupacije ovih zemalja. Tokom vremena konstantno je rasla. Najpre je protiv okupatora počeo da se bori nacionalni pokret otpora u Jugoslaviji- četnici Draže Mihailovića i u Grčkoj, organizacija Edes pod komandom Zervasa. Ubrzo su se pojavile i komunističke grupe sa istim ciljem – Titova u Jugoslavija, kao i organizacija Eam i Elas u Grčkoj“.

Ovde imamo na snazi dva pokreta otpora u Jugoslaviji: nacionalni – koji je prvi započeo borbu i komunistički, koji se prozvao narodnooslobodilačkim, a što se po sebi automatski isključuje iz razloga što već postoji nacionalni, tj. narodni. Upravo se u Nirnbergu, u pripremi suđenja nemačkim ratnim komandantima na Balkanu, raspravljalo da li se pod istim tretmanom mogu naći nacionalisti-odnosno četnici pod komandom pukovnika Draže Mihailovića i komunisti-odnosno partizani pod komandom Josipa Brota Tita, kao i zaraćene snage u Grčkoj. Odnosno, da li je pokretom otpora mogao da se legitimiše svako ko je formalno bio protiv okupatora. S tim u vezi, jako je zanimljivo i za istoriju važno sledeće zapažanje Vajsa:

„Tito nije služio vladu u emigraciji, nego je pokušavao da je smeni komunističkim režimom, u pokušaju u kome je uspeo 8. maja 1945. godine da obori jugoslovenskog kralja. On, kao i grčki komunistički pokreti otpora nisu primali naređenja od postojećih vlada, već od treće sile. Tačno je da je dobijao (Tito – prim. aut) materijalnu podršku od saveznika, ali mi nigde ne možemo naći da to može da mu donese status legalno zaraćenog borca“.

U odredbi člana 1. Četvrtog pravilnika Druge haške konvencije iz 1907. godine, pod pojmom borac u ratu piše da se prava i obaveze ne primenjuju samo na vojnike regularne armije već i na dobrovoljačku miliciju ili narodnu vojsku, kao i na sve dobrovoljačke odrede koji ispunjavaju sledeće uslove: da imaju jedinstvenog rukovodioca koji odgovara za sve potčinjene, da imaju određeni znak za razlikovanje i da taj znak mora biti raspoznatljiv, da nose javno oružje i da se svojim operacijama pridržavaju ratnih zakona i običaja.

Sve ovo imalo bi neku pravnu osnovu pod uslovom da u istoj zemlji nije delovala legitimno zaraćena vojna formacija, da su Nemci ispunili sve uslove iz Haške konvencije da okupiranu teritoriju proglase kapituliranom, a takođe i da je zemlja ostala bez ikakve vojske. Tek onda je KPJ sa svojim vojnim snagama (8.000 članova i 15.000 skojevaca) mogla da se profiliše kao narodni zaštitnik i zaraćena strana koja ispunjava neke delove iz ove tačke haške konvencije.

Ipak, odredbe člana 1. Četvrtog pravilnika, obilato su koristili tužioci i sudije na procesima protiv nemačkih generala i komandanata u Jugoslaviji kako bi prikazali Titovu vojsku legitimno zaraćenom stranom prema kojoj su morali da se primenjuju odredbe Ženevske konvencije o postupku sa ratnim zarobljenicima i o civilima koje su partiznske snage branile za vreme izvođenja nemačkih operacija – posleratnih neprijateljskih ofanziva. Baš zbog toga, zapadne zemlje su prestajale da izručuju nacističke oficire i komandante da im se sudi u Jugoslaviji.

Za razliku od posleratne Jugoslavije, sasvim je drukčija stvar u Nirnbergu. Svi nemački komandanti koji su naređivali zločine prema partizanima i njima naklonjenim stanovnicima na području NDH i Crne Gore ili pripremali operacije protiv partizanskih vojnih formacija nisu dobili smrtnu presudu, jer je vladalo mišljenje da se radilo o suzbijanju suprostavljenih vojnih formacija koje nisu imali nikakvu legitimnost, niti se pridržavali običaja rata. Neki nemački generali i komandanti čak su i oslobođeni optužbi.

Revolucionarne snage, koje nisu priznavale legitimnu vladu koja je delovala u emigraciji, poput mnogih drugih (grčke, poljske, francuske, norveške, danske, itd), a koja takođe nije priznavala njih, nisu se mogle dovoditi u kontekst legitimno zaraćene ratne formacije prema kojima se moraju primenjivati pravila Haške i Ženevske konvencije o postupku sa ratnim zarobljenicima.

S druge strane, ubistva partizana i njihovih pomagača od strane okupatora i njihovih satelita jesu neosporni ratni zločini, to Nirnberški sud ne spori, s obzirom da se radilo o zločinu prema stanovnicima Kraljevine Jugoslavije čiji suverenitet zakonski postoji, bez obzira što oni nisu pripadali monarhističkoj vojsci, niti imali snagu legitimno zaraćenih vojnih formacija. Ono što je važno jeste da njima (partizanima) državljanstvo nije oduzeto. Ovde treba takođe pomenuti i slučaj oduzimanja državljanstva svim Jugoslovenima koji su se odazivali Komiterninom pozivu i odlazili da se bore u španskom građanskom ratu tridesetih godina. Takođe, predratna vlada Kraljevine Jugoslavije je svim interbrigadistima-Jugoslovenima zabranila povratak u zemlju. Zanimljivo je takođe da je Gestapo uspeo 1941. godine da iz Francuske preko Nemačke prebaci preko 150 jugoslovenskih interbrigadista u Kraljevinu Jugoslaviju, o čemu je prvi posle rata progovorio mađarski revolucionar Laslo Rajk u Budimpešti.

Dijamentralno suprotna gledišta imala je KP Francuske, koja je priznavala vladu De Gola, doduše u znatno ograničenom obimu i uz kritiku njegovih kolonijalističkih stavova. Jugoslovenski komunisti nikada nisu ni reč hvale izrekli na račun vlade Kraljevine Jugoslavije, niti joj dali bilo kakvu podršku.

Iako je Titov pokret dobio zvanično savezničko priznanje, ali ne i državni legitimitet, nakon Teheranske konferencije decembra 1943. godine, u isto vreme postoji kraljevska vlada koja deluje izvan zemlje. Tako da taj čin predstavlja samo puko priznavanje ratnih napora, na osnovu podataka o borbama partizana protiv okupatora, donetih iz okupirane Jugoslavije ili prosleđenih putem radio-stanice, ali koji ne može imati pravno-zakonsku osnovu, ponajmanje neku legitimnost i legalnost. Na kraju, sve odluke AVNOJ-a kraljevska vlada je poništila i stavila van snage, što je s druge strane, poništeno pobedom revolucionarnih snaga, kada su svi zakoni, doneti „na divlje“ vraćeni i aktivirani po principu volje ratnih pobednika.

Kontinuirani legitimitet kraljevske vlade a i njenih oružanih vojnih snaga – pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, Jugoslovenske vojske u zarobljeništvu i Jugoslovenske vojske van otadžbine (trupe na Bliskom Istoku), neosporan je prema međunarodnom pravu. Međutim, zbog pobede revolucionarnih snaga kod nas, to je sasvim drukčije izgledalo. Ovako je u vreme suđenja generalu Mihailoviću, rezonovalo jugoslovensko vojno tužilaštvo:

„Isto tako, niko na svetu, osim nemačko-fašističkih napadača i njihovih slugu, nije se našao da okvalifikuje narodnooslobodilački pokret Jugoslavije kao običnu pobunu, protiv koje su dopuštene represalije, niti Narodnooslobodilačku vojsku i partizan-naroda okvalifikuje kao gaženje odredaba međunarodnog prava. Savezničke sile, Velika Britanija, SAD i SSSR priznavale su Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije kao svog saveznika u borbi protiv fašističkih napadača i smatrale da je borba, koju Narodnooslobodilačka vojska vodi, nastavak rata Jugoslavije protiv hitlerovske Nemačke i njenih satelita“.

Konkretno, samo je ovaj primer dovoljan da se jasno uoče nelogičnosti. Na istom ovom primeru, evidentno je da se radi o velikom razmimoilaženju na relaciji Beograd-Nirnberg uprkos tome što se Vojni sud Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), poziva na Međunarodni sud za ratne zločince. Naravno, prema potrebi. Takođe je značajno spomenuti prvi član Krivičnog zakona DFJ, kasnije FNRJ, po kome su mnogi osuđeni na najstražiju kaznu, a koji kaže sledeće:

„Krivično delo je kažnjivo samo onda ako je u vremenu kad je delo učinjeno zakon propisivao da je ono krivično“.

A pošto komunisti u „tom vremenu“ nisu ni imali nikakav zakon, niti neku legitimnost, jasno je da je desetina hiljada pogubljenih bilo nevino, jer nije ni postojao osnov da im se uopšte sudi. Ili, kako je to rekao Dragić Joksimović, branilac generala Mihailovića na suđenju:

„U takav tesnac se dolazi kad gresi mladosti političke navode izvesne ljude da zakone brzo donose“.

Saveznici nikada i nigde nisu rekli, niti napomenuli da je otpor KPJ i Titovog pokreta nastavak rata protiv hitlerovske Nemačke i njenih satelita u kontekstu aprilske katastrofe u Jugoslaviji. To je bila samo fikcija jugoslovenskih komunista i njihovih simpatizera. Na zapadu je bilo opšte poznato filonacističko opredeljenje komunista u to vreme. Znali su da su nakon potpisivanja pakta o nenapanju između SSSR-a i Nemačke, sve sekcije Kominterne, među njima i jugoslovenska – KPJ, bile dužne da ga poštuju pa se nikako ne može govoriti o nekom kontinuiranom otporu koji su jugoslovenski komunisti sprovodili od napada Nemačke na Kraljevinu Jugoslaviju do napada Nemačke na SSSR. Takvi primeri nisu ni zabeleženi u našoj istoriografiji, niti postoje. Engleska je naročito taj pakt osetila na svojoj koži kada je Hitler preusmerio sve raspoložive snage na zapad, sklapajući mir sa istokom. Francuska je takođe bila žrtva te političke igre, ali ni ona, kao ni Kraljevina Jugoslavija, nije kapitulirala i njena vlada je nastavila otpor iz inostranstva, dok su se trupe borile na afričkom bojištu pod komandom generala Žiroa.

Suđenje prema međunarodnim pravnim normama za ratne zločine počela su odmah posle rata. Suđenje dvadesetdvojici glavnih ratnih zločinaca, od kojih su šesnaestorica optuženi za ratne zločine, održano je pred Međunarodnim vojnim sudom u Nirnbergu od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine. U peridu od 18. jula 1947. godine do 18. februara 1948. godine, održano je suđenje koje bilo najznačajnije za Jugoslaviju. Radilo se o grupi od 12 optuženih nemačkih komandanata koji su službovali jedno vreme na području Balkana. Bili su to: Vilhelm List i Maksimilijan Fon Vajks, komandanti Jugoistoka, Lotar Rendulić, komandant 2. oklopne armije, Valter Kunce, zastupnik komandanta Jugoistoka, Herman Ferč, načelnik generalštaba Jugoistoka, Franc Beme, komandant Srbije, Helmut Felmi, komandant 68. armijskog korpusa, Hubert Lanc, Ernsd Dener, komandant 69. armijskog korpusa, Erns Fon Lajser, komandant 15. armijskog brdskog korpusa, Vilhelm Špedel i Kurt Fon Gajtner, načelnik štaba vojnoupravnog komandanta Jugoistoka. Suđenje je trajalo 117 dana i za to vreme pročitano je 1.025 dokumenta i saslušano 678 svedoka i napravljen transkript na 9.556 strana. Svi su dobili zatvorske kazne ili su oslobođeni, a jedini je Beme izvršio samoubistvo pre izricanja presude.

U izveštajima generala Bema, jedinog koji nije dočekao izricanje presude u procesu protiv dvanaestorice, vidi se da se Mihailovićevi borci, tj. legitimna Jugoslovenska kraljevska vojska pridržava konvencije o ratnim zarobljenicima kada su u pitanju Nemci. S druge, pak, strane, generali List, Kunce, Ferč govorili su da su za vreme rata na stolu imali kopije zaplenjenih uputstava koje je slala Komunistička partija u Srbiji svojim odredima i koje su podsticale i hrabrile partizane da unakažuju nemačke zarobljenike i ubijaju ranjenike zbog čega su vojnici brutalno odgovarali, pri čemu je bilo i preterivanja u vidu masovnijih streljanja zarobljenih partizana. Te kopije su stigle nakon traženja iz Vašingtona, gde su se nalazili i ostali zaplenjeni nemački ratni dokumenti. Ferč i Kunce su pokazali kopiju dokumenta kao svoju odbranu. Sud ih je oslobodio krivice i pustio na slobodu. Ove okolnosti su u velikoj meri uticale da nemački komandanti i generali, svi od reda, dobiju zatvorske kazne a neki i oslobađajuće presude.

Nacistička dokumenta i sud u Nirnbergu jasno su rekli: general Mihailović se borio protiv okupatora a okupator nije poštovao pravila ratovanja kada se radilo o zarobljenim borcima ili saradnicima a morao ih je poštovati. Dakle, počinjen je ratni zločin u pravom smislu reči – ženevska i hapška konvencija grubo su prekršeni, a zašto ti zločini nisu sankcionisani na pravi način to je rezultat pobede revolucionarnih snaga.

Sa stanovišta Međunarodnog suda u Nirnbergu, evidentno je da je Tribunal lavirao između nominalnih pobednika, a kojima su pomagale tri velike svetske sile i čiji glas je tada predstavljao i zakona koji je bio na strani nominalnih gubinika. Nije želeo da proces pretvori u pravdu niti pak u totalnu nepravdu i nađeno je neko solomonsko rešenje. Sudijama je uvek pred očima bila 4. tačka Haške povelje, to se jasno vidi prilikom svake konstatcije sudija i tižioca, bez obzira što ona nema važnost ako se zna da je u zemlji već delovala legitimno zaraćena strana a koju Tribunal nije smeo da spominje iz razloga što je ona već stavljena predtête accompli. U suprotnom, kada je reč o presudama nemačkim komandantima, stvar bi bila sasvim drukčija. Znajući da su Titovi partizani uz obimnu pomoć saveznika, najviše SSSR, izašli kao ratni pobednici, morali su da sankcionišu nemačke zločine nekim kaznama. Za iste prekršaje nemački generali su u Jugoslavioji suđeni na smrtne kazne.

Drugim rečima, međunarodni sud u Nirnbergu osudio je nemačke generale i komandante na vremenske kazne, jer je uvažio da su se borili protiv Titovih snaga, kao nominalnih ratnih pobednika i saradnika antifašističkih snaga, a koji, pak, nisu uopšte imali status legitimno zaraćene strane, niti vodili rat po međunarodnim konvencijama.

Samo četrdeset dana nakon završetka procesa nemačkim generalima i komandantima u Jugoslaviji, američki predsednik Hari Truman, potpisao je ukaz kojim se general Mihailović, posthumno odlikuje najvišim američkim ordenom časti (Legion of Merit), za doprinos u pobedi savezničke ujedinjene antifašističke koalicije.

Ono što je bilo poznato u Nirnbergu konačno je obelodanjeno i u zvaničnom pisanom aktu, pa nije isključeno da je upravo Nirnberški proces, gde je pročitano više od 20.000 zaplenjenih nacističkih ratnih dokumenata, u neku ruku uticao na američkog predsednika da ispravi veliku nepravdu nanetu generalu Miahiloviću.

U istom ukazu stoji sledeće:

„General Dragoljub Mihailović izvanredno se istakao kao Glavni zapovednik jugoslovenskih oružanih snaga i docnije kao Ministar vojni organizujući krupne snage otpora protiv neprijatelja, koji je okupirao Jugoslaviju, od decembra 1941. do decembra 1944. godine“.

Kod zagovornika jedinog pokreta otpora kod nas – Titovog, iz ove Trumanove naredbe obično se akcenat stavlja na drugi deo – da je general Mihailović spašavao savezničke pilote i avijatičare i da su mu Amerikanci zahvalili na tome ovim ordenom. Namerno se preskače najvažniji – prvi deo.

Jer, ako američki predsednik kaže da je g Mihailović bio zapovednik Jugoslovenskih oružanih snaga (ne JVUO, niti Ravnogorskig pokreta), kasnije ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva, pitamo se: šta je onda za vreme rata uopšte predstavljao Titov pokret?

Aleksandar Dinčić

Napomena: Ovo je jedan deo iz neobjavljenig rukopisa General Dragoljub-Draža Mihailović i Jugoslovenska kraljevska vojska u istorijskim dokumentima sa suđenja nacističkim ratnim zločincima u Nirnbergu (1945-1949)

 
http://www.generalmihailovich.com/2012/08/august-2012.html

1 KOMENTAR

  1. Ж.Р.Подовац Према важећим документима Друштва народа и МКЦК, међународним документима о суверенитету у рату..,важећим на дан 6.априла 1941, Краљевина једино има међ.пр.статус.Има дипломатску (цивилну и војну) структуру, прихваћену од држава.Њена оружана сила, ЈВуО, има територију, команданта, ознаке, чинове..Штаб је део целовите команде, а главни оперативни орган (начелник) је и министар Владе. Све остале оружане групе су – паравојне. Без заштите МП и МРП. Због статуса, ЈВуО је главни циљ напада окупатора (немају капитулацију) и паравојних снага (циљ:државни преврат).Иначе, у оригиналу, потписани папир гласи „уговор о примирју“. Све околности око њега су противправне по МП и МРП.