DRAŽA – SMRT DUŽA OD ŽIVOTA (6) Defile pete kolone

0

Pola godine pred Hitlerov napad na Jugoslaviju, CK KPJ je od svojih članova tražio da pojačaju petokolonaški rad u vojsci

 

POLA godine pred Hitlerov napad na Jugoslaviju, CK KPJ je od svojih članova tražio da pojačaju petokolonaški rad u vojsci – da sabotiraju pripreme zemlje za odbranu, da podstiču pobune u vojsci, a komunistima-vojnicima naloženo je da se u svojim vojnim jedinicama “bore za politička prava i slobode”, da od svojih komandi zahtevaju da ih puštaju na “redovna odsustva, naročito za vrijeme neodložnih poljoprivrednih radova”.

U vojsci je zavladao haos, a izdajstava je bilo na svakom koraku, pa je Jugoslavija pala kao kula od karata.

U vojsku nacističko-fašističke Nezavisne Države Hrvatske prešli su – 31 general, 228 pukovnika, 245 potpukovnika, 254 majora, 1.005 kapetana i 417 poručnika Jugoslovenske kraljevske vojske.

Pre kapitulacije Jugoslavije pukovnik Mihailović je uspeo da uguši ustašku pobunu u Derventi, a s Nemcima i ustašama vodio je borbu i u okolini Bosanskog Broda i Doboja.

Kad je 20. aprila 1941. čuo da je Jugoslavija kapitulirala, pripadnicima svog prepolovljenog brzog odreda na Ozrenu je rekao:

– Ja kapitulaciju ne priznajem. Živ se Nemcima neću predati. Nemačka mora da izgubi ovaj rat. Mi ćemo se organizovati i povesti gerilsku borbu protiv okupatora.

Nekoliko dana kasnije, verujući da “tamo nije sve svršeno”, krenuo je prema Srbiji i na Ravnoj gori organizovao prve jedinice.

Tri dana posle kapitulacije Jugoslavije, dvadesetak dana pre nego što je Mihailović stigao na Ravnu goru, jedanmaličetnički odred u selu Donji Dobrić kod Loznice izveo je prvu akciju protiv Nemaca. Napao je pripadnike 60. nemačke divizije koji su pretresali selo i oduzimali oružje. O onome što se desilo, komandant nacističke divizije odmah je izvestio komandanta 12. nemačke armije:

– Pre dolaska divizije, dana 21. aprila, pri pretresanju mesta Dobrić, pružen je otpor, pri tom je jedan potporučnik poginuo, a potporučnik i narednik su ranjeni. Odmazda za ovo bila je spaljivanje sela Dobrić.

Četiri meseca kasnije, Mihailovićev saradnik, potpukovnik Veselin Misita saznao je od komunista da pripremaju napad na Loznicu i, da bi ih preduhitrio, prvi je napao grad.

Prvi put od početka Drugog svetskog rata jedan nemački garnizon je bio prinuđen da se preda, Misita je poginuo, Loznica je oslobođena, nekoliko desetina Nemaca je teško ranjeno, a 93 zarobljena nemačka vojnika smeštena su u manastir Tronošu.

Svojim starešinama Nemci su tada iz Srbije nevoljno javili:

– Ustanici na području Loznice i Krupnja najvećim delom pripadaju nacionalistima (četnicima). Srpsko stanovništvo u celini učestvuje u ustanku. Izvestan broj razbijenih nemačkih vojnika još luta na području Loznice i Krupnja. Još se ne mogu sagledati sopstveni gubici.

Četnici i partizani su počeli da sarađuju iako su im ratni ciljevi bili različiti. Mihailović je želeo da reformiše i obnovi predratnu demokratsku Jugoslaviju, a Tito da je pretvori u sovjetski protektorat, jer je jedino tako mogao doći na njeno čelo.

Četnici i partizani zajedno su blokirali i desetak dana držali pod opsadom Valjevo, zajedno su upali i u Kruševac, a najžešće okršaje s Nemcima vodili su u Šapcu.

Četnici su oslobodili i Petrovac na Mlavi, Majdanpek, Žagubicu i Boljevac, a u zapadnoj Srbiji, što sami, što s partizanima, Nemce su isterali iz Užica, Požege, Čačka i Gornjeg Milanovca.

Nemci su počeli da vrše odmazde koje nisu primenjivali ni u jednom delu Evrope. Za svakog ubijenog nemačkog vojnika ili folksdojčera treba streljati stotinu, za svakog ranjenog 50 zarobljenika ili talaca.

Nemački general Franc Beme, austrijski Nemac, propisao je i proceduru streljanja:

– Streljanje se vrši puškom, istovremeno u glavu i srce, na odstojanju 8-10 metara. Da bi se izbeglo neposredno diranje leševa, lica koja treba streljati postavljaju se na ivicu groba.

Oktobra 1941. Nemci su u zapadnoj Srbiji izvršili i prvi veliki zločin u okupiranoj Jugoslaviji. U selu Dragincu kod Loznice za šest dana streljali su čak 2.950 seljaka iz ovog i okolnih sela. Dva dana kasnije došlo je do masovnog streljanja u Kragujevcu, potom i u Kraljevu.

Srpski političar iz Hrvatske Adam Pribićević pisao je da se “položaj Srba bitno razlikuje od položaja ma kog okupiranog naroda, jer Srbi nemaju posla samo sa dva okupatora, već i sa nizom susednih naroda, koji veruju da njihov interes traži slabljenje, propadanje, čak i istrebljenje Srba”.

– To su Bugari, Mađari, Arnauti i Hrvati – konstatovao je on i postavljao pitanje šta su Srbi dobili preuranjenim ustankom:

– Kažu, oprana je (ustankom) čast. A zašto Srbi da peru po tu cenu čast, kada je neće po tu cenu da peru Česi, Poljaci, Francuzi, Belgijanci, Holanđani, Danci, Norvežani.

Nemačke odmazde postaće nepremostiva prepreka za saradnju četnika i partizana. Mihailović je smatrao da ljudske živote u biološki desetkovanoj Srbiji treba štedeti, Tito je verovao da “zverstva okupatora još više omogućavaju širenje ustanka”!

O tome su dva puta razgovarali pre nego što su se definitivno rastali.

Titov režim je sve do raspada Jugoslavije ove susrete predstavljao kao vrhunski dokaz želje komunističkog vođstva da jugoslovenske žrtve u borbi protiv okupatora budu što manje, a jedan Titov tek otkriveni dokument demantuje sve te priče:

– Morali smo da idemo na razgovore sa Dražom, jer onda nije bilo jasno sa Rusima. Oni su tražili da se mi sa njima nekako ujedinimo.
(Nastaviće se)

 

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:385752-Defile-pete-kolone