DRAŽA – SMRT DUŽA OD ŽIVOTA (5) Živ Nemcima ne idem!

0

 

Ni krajem 1940, uoči napada nacista na Jugoslaviju, Mihailović nije bio zadovoljan pripremama zemlje za odbranu

 

Ni krajem 1940, nekoliko meseci pred napad nacista na Jugoslaviju, Dragoljub Mihailović nije bio zadovoljan pripremama zemlje za odbranu.

Te godine Mihailović je uspostavio čvrste veze sa budućim jugoslovenskim pučistima:

– U leto 1940. godine povezao sam se sa Borom Mirkovićem, komandantom Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, jer me je baš on pozvao zajedno sa Žarkom Popovićem, mojim nerazdvojnim drugom i šefom Obaveštajnog odeljenja Generalštaba. Bora Mirković me je dobro znao još iz mladosti.

Cilj sastanka bio je prevrat i obaranje režima.

– Bio je donesen opšti plan akcije, koji se sastojao u nasilnom obaranju režima i menjanju politike.

U jesen 1940. Mihailović je još jedanput bio kažnjen sa mesec dana pritvora. Povod je bio incident koji se desio u britanskom poslanstvu u Beogradu. Na prijemu koji su Englezi održali za rukovodstvo Udruženja rezervnih podoficira Jugoslavije oštro je kritikovao politiku nemačkih nacista.

Pored jednomesečnog pritvora, za kaznu je upućen u Mostar, za pomoćnika načelnika Štaba Primorske armijske oblasti.

Od ondašnjeg glavnog obaveštajca Generalštaba u Beogradu, saznajemo šta je Mihailović stvarno mislio o nemačkim nacistima:

– Posle pada Francuske 1940. nemačko poslanstvo u Beogradu jedne večeri zakazalo je diplomatski prijem radi prikazivanja nemačkih operacija u toku francuske kampanje.

– Pozvani su bili mnogi političari i novinari, a i dvadeset generala i pukovnika koje je trebalo mi da odredimo. Dato je meni da napravim taj spisak. Među ostalima odredio sam i Dražu.

– Čim je saznao za ovo, došao je kod mene u kancelariju. Takvog Dražu dotle ne samo da nisam video nego ni mogao da zamislim: „Ko je mene odredio da idem Nemcima na prijem?“

– Odgovorih kratko: „Ja, Dražo!“ Na to će on ljutito: „Možete raditi sa mnom šta god hoćete, ali ja živ Nemcima ne idem!“

Nekoliko meseci kasnije, od sredine februara 1941, u Beogradu se odvijala najveća drama od postanka Jugoslavije. U Austriji i Nemačkoj su tih dana, na Hitlerovo insistiranje, boravili predsednik jugoslovenske vlade Dragiša Cvetković i ministar spoljnih poslova Aleksandar Cincar-Marković. Britanski premijer Vinston Čerčil pisao je:

– Ministri su se potišteni vratili uBeograd. Pristupanje Jugoslavije Osovini (Berlin-Rim) moglo bi razbesneti Srbiju. Borba protiv Nemačke mogla bi dovesti do sukoba u pogledu lojalnosti u Hrvatskoj.

Razgovorima nisu bili zadovoljni ni Nemci, u šta nas uverava i Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta:

– 14. februar. Bezuspešni pregovori Hitlera sa jugoslovenskim predsednikom vlade Cvetkovićem i ministrom spoljnih poslova Cincar-Markovićem u vezi sa pristupom Jugoslavije Trojnom paktu.

Na mukama na kojima se našao – da li da odbaci predlog za pristupanje paktu i time rizikuje rat sa Nemačkom, ili da pokuša izdejstvovati što povoljnije uslove za nevoljno priključivanje paktu – knez Pavle je pokucao na vrata svojih engleskih prijatelja. Britanskog poslanika u Beogradu pitao je koliku i kakvu pomoć bi Englezi pružili Jugoslaviji u slučaju nemačkog napada. Poslanik nije ništa obećao, Hitler je pojačavao pritisak, knez Pavle je manevrisao petnaestak dana, a onda je morao da ode kod nacističkog vođe.

Situacija je bila bezizlazna:

– Francuska više ne postoji, engleskih trupa, i to veoma malo, ima samo u Egiptu, Rusija je u savezu sa Nemačkom, a ceo Vermaht je trenutno slobodan. Nemačke trupe se nalaze u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, Italijani su na našim zapadnim granicama i u Albaniji. Osim toga, imamo samo 48 tenkova – govorio je ministar vojni general Petar Pešić.

Knez Pavle je od Hitlera izdejstvovao najveće ustupke koje su Nemci tada dali bilo kojoj zemlji. Da bi što pre neutralisali Jugoslaviju i što pre završili pripreme za napad na Rusiju, Nemci su prihvatili da njenim trupama i vojnim vozovima bude zabranjen prolaz kroz Jugoslaviju, ali i da nacisti Jugoslaviju neće uvući u rat protiv bilo kog saveznika iz Prvog svetskog rata.

U takvoj situaciji hrvatski i slovenački članovi jugoslovenske vlade tražili su da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu:

– Mi Hrvati – govorio je potpredsednik jugoslovenske vlade Vladimir Maček – ćemo prvi stradati jer smo najbliži i u ravnici, dok se Srbi mogu povući u planine i krenuti prema Solunu. Kako mogu objasniti Hrvatima da ih uvlačimo u rat kad im Nemci čak ne traže nikakav ustupak?

Mačeku se pridružio i slovenački političar Fran Kulovec, a dilemu pred kojom se napisao knez Pavle je opisao rečima:

– Tako smo imali situaciju u kojoj smo bili primorani primiti pakt ili izgubiti Sloveniju i Hrvatsku.

Racionalni knez nijednog trenutka nije sumnjao ni u Mačekovu ni, Kulovčevu lojalnost:

– Ni jedan ni drugi nisu bili pronemački orijentisani, štaviše, obojica su mrzeli Nemce.

Dok se knez Pavle grčevito borio da Jugoslaviju poštedi ratnih razaranja, pukovnik Mihailović je službovao u Mostaru, ali neretko je dolazio uBeogradi održavao veze sa britanskim obaveštajcima. Na osnovu tih susreta, ser Aleksandar Glen napravio je i zaokruženi profil buntovnog jugoslovenskog pukovnika:

– Častan, ozbiljan, dobro obavešten, uz to i pažljiv slušalac. Izražavao se lepo, a otkrio sam i širinu njegovih pogleda, pri čemu je bio privržen celoj Jugoslaviji a ne samo nekoj uskogrudoj, srpskoj hegemoniji.

Svi pokušaji kneza Pavla da Jugoslaviju poštedi ratnih razaranja ubrzo su pali u vodu. Britanci sa nešto više od 100.000 funti finansirali puč u Beogradu, na kome je smrt pobedila život:

– Bolje rat nego pakt! Bolje grob nego rob!

 

 

(Nastaviće se)

 

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:385601-Ziv-Nemcima-ne-idem