Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna?!

0

Ustanički dani 1941

Nikola Kalabić, sin Milana Kalabića, žandarmerijskog oficira rođen 1906 u Podnovlju kod Doboja, početak Drugog svetskog rata dočekao je kao rezervni poručnik.

Kalabić je bio član predratnog četničkog udruženja i prvobitno je bio angažovan u toj organizaciji iz koje je prešao u odrede pukovnika Mihailovića.

Bio je predratni šef katastra u Valjevu, odakle mu je i supruga bila rodom.

I pored činjenice da nije bio rodom iz valjevskog kraja, posedovao je izuzetno poznavanje celog okruga: terena, familija i ljudi.

Kalabić je, po nekim iskazima, zadavao dosta problema Mihailovićevim organizatorima pokreta otpora. Posebno oko stvaranja prvog valjevskog odreda, jer se i Kalabić uputio u stvaranje organizacije verne vojvodi Pećancu.

Izgleda da je iza Pećančevog proglasa, krajem avgusta 1941 u Kalabiću došlo do kolebanja, pa je rešio da napusti Valjevo i zaputi se na Ravnu Goru i stupi u Mihailovićeve Vojno-četničke odrede Jugoslovenske vojske, kasnije Jugoslovensku vojsku u Otadžbini.

Sukob partizanskiih i vojnočetničkih snaga od prvih dana novembra 1941, uticao je i na Kalabića i njegovo kasnije mesto u organizaciji ravnogorskog pokreta otpora.

Naime, Mihailovićevo ustaničko sedište, Ravna Gora je 10. novembra direktno ugrožena od partizanskih snaga. Gotovo svi odredi ostaju bez municije. Pred partizanskim naletom, odredi se povlače. Stanje je dramatično, vode se ogorčene borbe, Mihailović iz Brajića rukovodi operacijama, delom zakopava, delom uništava najpoverljiviju arhivu.

U takvoj situaciji, poručnik Nikola Kalabić predlaže da se od njegovog oca Milana, penzionisanog žandarmerijskog majora, u tom trenutku komandanta jednog vladinog odreda u Ljigu, zatraži pomoć.

Stariji Kalabić je odobrio osam kamiona municije i od tada postaje saradnik Mihailovićevog pokreta. On je u toku 1942. postao okružni načelnik unapređen od srpske vlade u čin potpukovnika.

U septembru 1942, zbog veza sa ravnogorskim pokretom došlo je i do hapšenja nekoliko istaknutih Nedićevih okružnih načelnika među kojima i Nikolinog oca, Milana Kalabića.

Nemci su u zatvoru primenili teške oblike torture kojom prilikom je Kalabić na mukama preminuo.

Stanislav Krakov smatra da je Kalabić bio žrtva želje nemačkih šefova SS i policijskih snaga u Srbiji, da od njega iznudi priznanje da je veza Vladinog aparata (SDS) sa ravnogorskim snagama sistemska i direktno inicirana od samog generala Nedića.

„Ali ovaj junak izdržao je jezive muke, a nijednom jedinom rečju nije odao svog šefa i prijatelja…“

Slom ustanka doveo je i do relativne pasivizacije ravnogorskog pokreta otpora u okupiranoj Srbiji. Komandanti su dobili sledeće instrukcije: razbiti odrede u gerilu. Borci su raspušteni kućama, a sporno je da li je Mihailović tada doneo odluku o legalizaciji odreda u vladinim formacijama, ili je ona usledila po „prirodi stvari“, kao jedna od mogućnosti za preživljavanje?!

U svakom slučaju, do toga će doći već u decembru, a kasnije će ona dobiti druge forme.

Ubrzo je nastupila konfuzija na terenu, jer se nije znalo ko je legalizovan, ko je „Pećančev“, a ko „Dražin“.

To su pojedini komandanti koristili za ubacivanje u vladine snage i njenu administraciju, a drugi za lične potrebe, što će u narednoj fazi naneti mnogo štete organizaciji.

U legalizovanoj strukturi našao se i odred pod komandom Nikole Kalabića.

       Jesen 1942: ponovo u akciji

Oživljavanjem organizacije JVuO u zapadnoj Srbiji u drugoj polovini oktobra 1942. godine, ponovo se aktivira i Kalabićeva jedinica: Gorska Kraljeva Garda.

Posle većeg dela ilegalne 1942. godine, povratak istaknutih figura JVuO u valjevski okrug bio je od Nedićevih vlasti prokomentarisan kao „izlazak iz rezerve“.

Iza ovog komentara usledile su i prve vesti o terenskim aktivnostima Mihailovićevih komandanata Neška Nedića i Nikole Kalabića, koji se takođe pojavio na terenu.

Noću 22. decembra 1942. godine u selo Brežđe došlo je 200 Nemaca koji su pretresli kuću jednog Mihailovićevog borca, mornaričkog podoficira Svetozara Filipovića.

Kolona Nemaca je krenula ka zaseoku Subotića, sledećeg sela Osečenice. U tom zaseoku se po prijavi nalazio Nikola Kalabić sa „8 bandita“.

U trenutku kada su Nemci napali kuću Živorada i Milorada Subotića unutra je bio Kalabić sa trojicom svojih ljudi, slušajući Radio London. Oni su izleteli iz kuće pucajući na Nemce u nameri da se probiju.

Kalabić i narednik Voja „Kreza“ su uspeli da pobegnu, a potporučnik Lazarević i žandarmerijski kaplar Jevtić pali su pod hicima.

Od vatre ravnogorskih „bandita“ poginuo je jedan Nemac, a drugi je ranjen.

Po metodima iz 1941. godine Nemci su se dali u sakupljanje muškaraca prvo iz zaseoka i familije Subotića, a onda i iz okoline, a zatim su zaseok Subotići popalili. Ukupno je 26 (28) seljaka streljano za odmazdu, a Nemci su odmarširali terajući zaplenjenu stoku i noseći drugi plen za sobom, mahom devojačke spreme.

Posle sukoba sa Nemcima u Osečenici i kompromitacije spiska Kalabićeve vojne organizacije koji je nađen u selu Paune, na osnovu koga je u nemački zatvor u Beogradu odvedeno 200 seljaka, Kalabić je napustio teren valjevskog okruga.

Celni čovek valjevske organizacije JVuO, kapetan prve klase Vladimir Komarčević, ovako je ocenio kratkotrajnu, ali ubitačnu i kompromitujuću Kalabićevu mobilizaciju:

„Ovi poslednji događaji jako otežavaju rad. Kalabić se pojavio i suviše bučno u Valjevu(evskom). okrugu, pisao preteća pisma vlastima u Valjevu itd., te je sve ovo izazvalo jake potrese. On je vrlo dobar, ali kao što vidite, nema dovoljno takta. Molio sam ga da se udalji sa reona malo dok se stanje ne stiša. Ne znam, ali sumnjam da će me poslušati.“

Predviđanje Komarčevića se brzo obistinilo. Već tokom marta-aprila 1943. godine, na teren okruga ponovo stiže poručnik Kalabić i njegova Gorska Kraljeva Garda, sa namerom da se izvrši mobilizacija ljudstva i popuna Garde.

Prva polovina 1943: incidenti u valjevskom okrugu

Iznenadna pojava delova Gorske Kraljeve Garde na teritoriji valjevskog okruga početkom maja 1943. godine donela je niz nevolja Valjevskom korpusu i stanovništvu na teritoriji okruga koji je pokrivao.

Aktivnost ove jedinice na teritoriji valjevskog okruga u toku nekoliko prolećnih i letnjih meseci 1943. godine može da se okarakteriše kao nasilje nad stanovništvom.

Kalabićeva Gorska Kraljeva Garda bila je jedinica ranga korpusa, koja nije imala svoju teritoriju kao ostali korpusi JVuO sve do leta 1943. godine i ta činjenica je Gardi otežavala popunu ljudstvom.

Njen komandant, poručnik Nikola Kalabić, kako je nizom veza bio vezan za valjevski kraj, smatrao je da će, ako svoju jedinicu dovede na ovaj teren, moći da izvrši mobilizaciju i popunu redova Garde.

Smatrajući se dovoljno kompetentnim da samostalno dejstvuje u kraju koji je odlično poznavao, poručnik Kalabić je zaobišao organe Valjevskog korpusa i ta činjenica će stvoriti ozbiljan problem za organizaciju JVuO u valjevskom okrugu.

Lokalni valjevski komandanti izveštavali su Ministra vojnog đenerala Mihailovića, „…naredite Nikoli Kalabiću da ne skuplja ljudstvo sa našeg reona bez našeg znanja, a kad već šalje ljude neka se isti prvo jave nama, inače se stvara nepotrebna zabuna, od koje imamo samo štete.“

Da su stvari mnogo ozbiljnije od paradiranja po selima i kupljenja konja, o kojima su izveštavali Nedićevi sreski organi, i da je reč o mnogo većim nepravilnostima koje je počinila Kalabićeva Gorska Kraljeva Garda govori i izveštaj komandanta Valjevskog korpusa poručnika Radosavljevića od 19. maja 1943. godine. U njemu se kaže sledeće:

„Dosadašnjim nepravilnim, neumešnim i neobazrivim radom starešina i vojnika Gorske Kraljeve Garde na teritoriji ovog korpusa, nanete su velike teškoće starešinama oko formiranja jedinica korpusa, omalovažen je i maltretiran starešinski kadar korpusa…Sva ubijanja, hapšenja i proganjanja pripadnika Ravnogorskoj ideji – organizaciji od okupatora i današnjih Srpskih vlasti koje služe kod okupatora, izazvata su nepravilnim i neumešnim radom starešina Gorske Kraljeve Garde. Sve ovo štetno i razoravajuće utiče na narod i Ravnogorsku organizaciju.“

Radosavljević je izdao i naređenje da se prikupe podaci o streljanjima koje je Garda na ovom terenu izvršila bez ikakvih nadležnosti.

Kao vršioci različitih nedela notirani su oficiri: Negovan Arsenijević, Aleksa Crnjak, Stanko Tanasijević, Slavko Rašević, narednici Brkić, Pajić, Simić i Đukić.

Posle ubistva jednog od njegovih pratilaca na Stavama, 14. jula 1943, Radosavljević je tražio da se poručnik Kalabić stavi pred preki vojni sud (da bi narod „najzad odahnuo“).

Na bazi ove prestavke, đeneral Mihailović je naredio majoru Milovanoviću da povede istragu i da Kalabić podnese izveštaje o pomenutom ubistvu i uvredama oficirima Valjevskog korpusa.

Sa druge strane, Kalabićeva jedinica je izvela i nekoliko akcija napada na okupacijske organe. Gorska Kraljeva Garda napala je autobus sa vojnicima Ruskog zaštitnog korpusa na 11 kilometru od Valjeva, u pravcu Kamenice 19. maja 1943.

Ubijeno je sedam pripadnika RZK, a još toliko je ranjeno. Kalabić je krajem jula zarobio komandanta Nedićeve SDS sreza podgorskog, Mihaila Barbulovića i jednog njegovog oficira. Kalabićevi ljudi su zatim potpuno razorili, opljačkali i spalili njegovo središte. Udarili su po 25 batina ovoj dvojici umesto prvobitno određene smrtne kazne.

Tek je septembar 1943. godine doneo smirenje valjevskom okrugu od Nikole Kalabića i njegove Gorske Kraljeve Garde.

Gomile žalbi, ali i dodeljene teritorije oplenačkog i orašačkog sreza odvojile su Kalabića i njegove gardiste od valjevskog kraja. Kalabić je na dalje bio prisutan na teritoriji pomenuta dva sreza gde je već od septembra stupio u borbu sa partizanskim pokretnim delovima, ali i sa nemačkim i snagama Srpske vlade.

Citav boravak i nepromišljeno ponašanje pripadnika Gorske Kraljeve Garde u zapadnoj Srbiji, na čelu sa njenim komandantom Kalabićem, donelo je teško breme ugledu Jugoslovenske vojske u Otadžbini i ravnogorskoj stvari uopšte.

Mnogo od nedela Kalabićevih ljudi, kasnije je generalizovano i stereotipno vezano za Ravnogorski pokret u celini. Mora se istaći da je aktivnost njegovih ljudi, bila najčešće osnova za partizansku propagandu.

Kao što je jedan izveštaj govorio:

„Narod psuje majku Vama (D. Mihailoviću), Kralju i svim redom. Kažu kada je ovakva Garda, kakva li je tek druga vojska?“

Ono što pokazuje Kalabićevo ponašanje u 1943, je njegova velika ambicija da postane vodeća figura pokreta otpora u celoj oblasti. Još više od ambicije, njegov violetni karakter i pojava prouzrokovali su niz problema gde god bi se u okrugu pojavio.

U kasnijem periodu, u Šumadiji, pratila ga je čak i muzika uz ličnu pratnju, koja je bila sastavljena od najproblematičnijih ličnosti brzih na oružju, ili nožu.

Kalabić je retko odgovarao subordinaciji. I njegova pojava sa velikom i gustom bradom, crnom šubarom a često i sa redenicima ulivala je strahopoštovanje gde god se pojavljivao.

Kraj 1943: Uspostava primrija sa nemačkim vojnim organima

Novi kurs nemačkih okupacijskih vlasti posle dolaska specialnog opunomoćenika Hermana Nojbahera krajem leta 1943, naveli su pojedine komandante JVuO da počnu, nezavisno od Vrhovne komande, sa vođenjem sopstvene “diplomatije” kako bi se pred konačni rasplet ostvarila što bolja pozicija.

U pitanju su bili predlozi o sklapanju sporazuma o nenapadanju, upućivani nemačkom zapovedniku u Srbiji. Formalna osnova za to bila je direktiva feldmaršala Maksimilijana fon Vajksa, komandanta Jugoistoka, od 21. novembra 1943. Direktiva je odredila principe za takve ugovore. Osnovni uslov bio je da JVuO obustavi sve borbene i sabotažne operacije protiv nemačkih snaga, njihovih saveznika i srpskih snaga koje sarađuju sa njima, kao i protiv jedinica muslimanske milicije.

Komandant Jugoistoka ocenio je da je Mihailovićev pokret u krizi zbog nadolazeće komunističke opasnosti kojoj nije mogao da se adekvatno suprotstavi usled nedostatka naoružanja.

Zato su pojedini Mihailovićevi ljudi tražili vezu sa nemačkim komandama. Vajks je upozorio da nemački cilj u tim kontaktima mora u prvom redu da bude da se Mihailović odvrati od borbi protiv nemačkih trupa.

Zaključio je da su nacionalne snage u opadanju u celoj Jugoslaviji, a komunistički pokret u usponu. Nemačkim oficirima u Srbiji posebno je skrenuta pažnja da je postojeća zabrana saradnje sa pojedinim četničkim grupama donesena zbog „jasne odluke vrhovnog četničkog vođe Draže Mihailovića da nastavi borbu protiv Nemačke i njenih saveznika, odluke od koje on nije od sada odustao“.

Nemački komandanti su upozoreni i da se lojalno ponašanje nekih četničkih jedinica ne može generalizovati „jer i danas još četničke bande vrše neke napade i akte sabotaže“.

Zabranjeno je i samostalno vođenje pregovora.

U pitanju je bila očigledna taktička nagodba uslovljena daljim usložnjavanjem vojne situacije na Balkanu.

Radilo se, uostalom, o pregovorima o primirju: prvi stav svakog ugovora glasio je da se dotadašnja neprijateljstva obustavljaju.

Očigledno je i da general Mihailović nije bio upoznat sa tim pregovorima, naravno, ali ne zbog toga, kako piše J. Tomašević, jer su nemačke vlasti „želele da sačuvaju njegov ugled u narodu“, što je tvrdnja besmislena sama po sebi, već zbog toga jer bi on takve pregovore zabranio.

To se jasno vidi iz naredbe od 16. novembra 1943. da se ne uspostavljaju kontakti sa pojedinim nemačkim komandantima i da se odbije svaka njihova eventualna ponuda u tom smislu.

On je upozorio komandante JVuO i da ne nasedaju na nemačke ponude o saradnji:

„Nemci su postali vrlo lukavi, nude nam neku sigurnost a nalaze nam se za leđima. Obećavaju neke blagonaklone postupke, a mi se odavno poznajemo. Ne dozvolite da nijedan naš komandant padne u grešku da im poveruje…Kome se dosadi, neka ih najuri tamo gde treba. Kome je zgodnije, neka ih „forta“ i daje nadu, ali do sastanka ne sme doći. Ovo držati u tajnosti“.

Da je to bio ograničen savez u kome će JVuO biti gubitnik, bilo je jasno od samog početka.

Od sredine novembra pa do kraja decembra 1943. zaključena su četiri kratkoročna ugovora između odreda JVuO u Srbiji i Nemaca.

Tako su sporazum sklopili 27. novembra pukovnik Jevrem Simić i Nikola Kalabić. I ovaj sporazum je definisao obustavu neprijateljstava na teritoriji: Umka – Vračar – Grocka i u Podunavskom, Kosmajskom, Mladenovačkim, Lepeničkom, Kragujevačkom, Gružanskom, Kačerskom Oplenačkom, Aranđelovačkom i Kolubarskom srezu.

Nemačka strana ocenjivala je da su ovi ugovori „radosno pozdravljani u narodu, možda sa neizraženim mislima da ovo teško vreme prođe bez odmazdi“.

Ugovori su, međutim, bili izraz nužde, a ne prijateljstva.

Već 25. decembra Viša komanda Jugoistoka odbila je da produži važnost ugovora sa Kalabićem, konstatujući da njegovi četnici učestalo krše potpisane odredbe. Tako se naličje sporazuma o primirju pokazalo veoma brzo.

Sporadični napadi na nemačke jedinice i objekte i dalje su vršeni.

Nemački komandanti ocenili su da ti ugovori četnicima služe za jačanje organizacije i slobodnije infiltriranje u administraciju srpske vlade.

Već 29. januara 1944. Ribentrop je Nojbaheru poslao telegram sledeće sadržine:

„Jedino se mogu ćuteći trpeti privremeni aranžmani nižih vojnih komandi sa Dražom Mihailovićem u cilju suzbijanja zajedničkog neprijatelja. On i njegovi ljudi ostaju i dalje, na kraju krajeva, naši neprijatelji. Zato je sada potrebno biti krajnje oprezan prema D. Mihailoviću i njegovim četnicima, a naročito se ne sme nijednog trenutka izgubiti iz vida da će pomoć koju mu mi sada direktno ili indirektno pružamo radi vođenja borbe protiv Tita, kasnije najverovatnije biti upotrebljena protiv nas“.

Već 1. februara na sastanku na kome su bili general-feldmaršal Vajks, general Felber i Herman Nojbaher zaključeno je da ravnogorske snage ne poštuju ugovore i da ih više ne treba produžavati, već napasti njihove neposlušne vođe.

U skladu sa ovim naređenjem, 2. februara, u štabu komandanta Srbije, generali Vajks i fon Majsner doneli su odluku o akciji pod šifrovanim nazivom “Hajka”, protiv N. Kalabića, N. Nedića i uopšte protiv JVuO između Kosmaja i Rudnika, u okolini Beograda, u Šumadiji do Valjeva i Podrinja.

Jedan od načina vođenja akcije bila je i propaganda kojom je borce JVuO trebalo učiniti odgovornim za nemačke represalije. U ovom poduhvatu učestvovali su delovi 5.SS policijskog puka (motorizovanog), jedan bataljon divizije Brandenburg, Bugari i dobrovoljci.

Akcija je završena 5. marta 1944. Jedinice JVuO pretrpele su znatne gubitke: 81 ubijen i 913 zarobljenih vojnika, uključujući i dosta oficira.

Sredinom februara 1944. general Felber je zaključio da sporazumi sa četnicima nisu ispunili ono što se od njih očekivalo:

„Novi sporazumi su zabranjeni“.

Tako su se ugovori sa Nemcima pokazali kao nepotrebni, jer nisu doneli nikakvu efektivnu korist za JVuO, ali su naneli mnogo štete: bili su idealni „materijal“ za komunističku propagandu o „slugama okupatora i kolaboraciji“.

Pomoć u oružju nije dobijena, pa je predstojeća prolećna ofanziva partizanskih snaga iz Bosne dočekana bez većih organizacionih i vojničkih priprema, uz hroničan nedostatak osnovnog ratnog materijala.

1944: pokušaj stvaranja nacionalnog fronta

Na čelu svoje jedinice koja će prerasti vremenom i u grupu korpusa, obuhvatajući više šumadijskih i beogradskih srezova Kalabić je bio angažovan u većini prolećnih borbi protiv nadirućih partizanskih snaga sa teritorije Sandžaka i iz Istočne Bosne. Takođe, i u letnjim borbama na prostoru južne, jugozapdane i zapadne Srbije, u sastavu elitne 4. grupe jurišnih korpusa JVuO.

Kao i drugi istaknuti Mihailovićevi komandanti, kao Račić ili Neško Nedić, i Kalabić se zalagao za stvaranje jedinstvenog srpskog nacionalnog fronta radi borbe sa partizanima, pa čak i za nekakvu vrstu sporazuma o nenapadanju sa nemačkim vojnim vlastima u Srbiji, a zauzvrat pomoć u naoružanju, koje je nedostajalo u borbi sa nadirućim partizanima.

Tako je bio prisutan i na sastanku generala Mihailovića i generala Nedića, o čemu je ovaj drugi govorio u beogradskom zatvoru svojim islednicima 3. februara 1946.:

„Sastanak je održan noću oko 11 časova u jednoj kućici sela Ražane. Tu sam zatekao, pored Draže, pukovnika Baletića, potpukovnika Lalatovića, majora Račića i majora Kalabića…Sećam se da sam se sa Kalabićem poljubio, a on mi je rekao:

Zaštitniče moga jadnog oca! stavljajući mi glavu na grudi.”

U jesen 1944, Kalabić je u grupi istaknutih komandanta JVuO koji su podneli memorandum đeneralu Mihailoviću, u kome su se osvrnuli na situaciju nastalu partizanskim prodorom u srce Srbije i gubitkom značajne teritorije: Komandanti su jetkim i ogorčenim rečima opisivali stanje u kojem se našla Jugoslovenska vojska u Otadžbini i Ravnogorski pokret.

U toku povlačenja ispred nadirućih snaga Crvene armije, sredinom oktobra 1944 Kalabić, zajedno sa komandantima Neškom Nedićem i Svetom Trifkovićem, donose u Kraljevu odluku da se napadne Cačak i zarobi tamošnji nemački garnizon, kao i snage u reonu Jelen Dola, i Jemenske Stene 16-17. oktobra.

Posle uspešne akcije upućen je radiogram Istaknutom delu Vrhovne Komande, u kome se kaže:

„Mi smo blokirali Cačak – Kraljevo i Požegu i čekamo Ruse koji su u Trsteniku. U borbama sa Švabama zarobili smo juče 310 vojnika.“

Na žalost, već 17. oktobra konstatovano je da saradnje sa Sovjetima neće biti i da su anti-okupatorski postupci bili bezuspešni. U direktivi od tog dana, komandanti 4. grupe su ovako definisali situaciju:

„Sovjetske trupe u svom nadiranju na teritoriju Jugoslavije priznale su legalnu vlast Tita, dok su naše jedinice razoružavali ili ih prepuštali partizanima. Mi od Sovjeta ne možemo da očekujemo ništa sem neprijateljstva…Pokušaj da napadnemo Nemce i time olakšamo situaciju kod Sovjeta, pokazao se neuspešan, jer Sovjeti zauzimaju neprijateljski stav prema nama i onda kad imaju vidnog dokaza o našoj borbi.“

Posle neuspešnog pokušaja saradnje sa Sovjetskim snagama koje su prodrle u Srbiju, Kalabićeva jedinica kao i ostali deo srpske JVuO proći će golgotni put povlačenja kroz Bosnu od novembra 1944, do definitivnog sloma u partizanskom obruču sredinom maja 1945 na Zelengori i u brdima Istočne Bosne.

1945: Nove vlasti prikupljaju podatke o Kalabićevim zločinima i „zločinima“

Jasno je sasvim da je Nikola Kalabić kao rezervni oficir JV bio u sastavu jedine legitimne oružane sile Kraljevine Jugoslavije u okupiranoj i rasparčanoj državi u toku celog Drugog svetskog rata.

Da on ne može biti kriv zato što nije usvojio revolucionarnu taktiku u borbi, koju je koristio partizanski pokret.

Kalabićev stav prema partizanskom pokretu ne može se nazvati „izdaja“, niti se pregovori pa čak i eventualna saradnja Kalabića sa nemačkim okupatorom, a uperena protiv partizanskih snaga može smatrati izdajom ili ratnim zločinom. Štaviše, ona je potvrda da su jedinice JVuO, pa tako i Kalabićeva jedinica, u potpunosti kontrolisale najveće delove unutrašnjosti okupirane Srbije 1944.

Sa druge strane, ostaje problem zločina koje su na terenu počinili jedinice ili pojedinici pod njegovom komandom.

U procesu rehabilitacije Nikole Kalabića pred sudom u Valjevu dostavljene su „odluke“ Državne (i zemaljskih) komisije za utvrđivanje ratnih zločina koje su datirane od 5. marta do 23. septembra 1945, koje je trebalo da ospore njegovu rehabilitaciju.

Da bi bilo jasno, navodimo da je Državna komisija postojala od maja 1944 do aprila 1948. Formirana je odlukom tzv. AVNOJ-a pri predsedništvu NKOJ.

Od novembra 1944, seli se sa ostrva Vis u Beograd, uostalom kao i organi OZN-e za Jugoslaviju.

Zemaljske komisije imale su zadatak da prikupljaju podatke i dokazni materijal o ratnim zločina počinjenim u toku rata na području okupirane Jugoslavije. U svom delokrugu rada u prvoj polovini 1945, zemaljske komisije su dobile i zadatak da utvrde imovinu „ratnih zločinaca u i njihovih pomagača“ i sastavljali predloge za privremeni prelaz te imovine pod nadzor posebne državne uprave, sve do zakona o konfiskaciji imovine iz juna 1945.

Na popisima ratnih zločinaca ili „izdajnika“ našle su se gotovo sve poznatije osobe iz političkog, vojnog ili kulturnog života ranije Jugoslavije. Veliki deo ovih lica osuđen je na najstrožije kazne.

Nemali broj ovih lica u stvari imao je samo krivicu političkog karaktera-protivljenja komunističkoj partiji i ideologiji. Za prihvatanje odluke i upis u registar zločinaca bio je dovoljan dokaz osnovane sumnje prema kojem je počinitelj učestvovao u ratnom zločinu ili aktu „izdaje“.

Znači da za prihvatanje odluke, osim prijave sa potpisom, nije bila potreban skoro nikakva dalja formalnost.

U slučaju Kalabića, tri ovakve odluke datirane su periodom dok još uvek traje Drugi svetski rat, a ostale su nastale pre prvih izbora 11. novembra 1945 do kada je još uvek, makar formalno, svojevrsni provizorijum političke vlasti u Jugoslaviji (Srbiji).

Slično je i sa odlukama zemaljske komisije BiH od kojih je jedna nastala u toku Drugog svetskog rata – 12. aprila, a ostale Zemaljske komisije iz Srbije tri zaključno sa 18. oktobrom 1945. godine.

Šta pokazuju ove odluke? Lični podaci o „zločincu“ N. Kalabiću, krajnje su proizvoljni po činu, funkciji i ostalim ličnim podacima. Navodi se tako: geometar, poručnik, kapetan, vojvoda, „jedan od najglavnijih komandanata“ Draže Mihailovića, itd…Cak i po imenu, kao u slučaju Zemaljske komisije BiH koja ga naziva „Kalabić Pero, zv. Ciča Pero“.

Njegov odnos sa komandantom JVuO generalom Mihailovićem, tendenciozno je prikazan: „najintimniji i najverniji saradnik“

Kao zločini navedeni su: „održavanje telefonske veze sa nemačkim oficirima početkom 1944. godine“ (9.3.1945) „teror nad mirnim stanovništvom i likvidacija rodoljuba“, „krvoločnost i doslednost u sprovođenju proklamovanih naređenja izdatih od D. Mihailovića“ (5.3.1945).

U Odluci od 4. maja optužen je i za „saučesništvo u banjičkim zločinima“, tako što je navedeno da se sastao sa šefom specijalne policije kome je dao spisak po kome je trebalo zatvoriti u logor“ (4.5.1945).

Kalabić je optužen i za učešće njega i jedinice pod njegovom komandom u borbama protiv partizanskih snaga 17. oktobra 1943, 6. januara 1944 i 29. aprila , u kojima su partizanske snage imale određene gubitke. (10.8.1945, 23. 9.1945).

Ove borbe se ne dovode ni u kakav kontekst građanskog rata pod okupacijom koji je besneo u tom trenutku u Srbiji.

U vezi poslednje navedene borbe, u Drugovcu 29. aprila 1944, dokumentovano je da sam Kalabić nije bio prisutan, već je delove njegove jedinice vodio njegov potčinjeni starešina.

Pojedine optužbe u „odlukama“ su na ivici bizarnosti i komičnosti:

Kalabić je optužen i za zahtev njegovog potčinjenog koji je u selu Subotiću tražio da mu se spremi smeštaj u kući (24. decembar 1942), ili za svečanost osvećivanja zastave i da su tom prilikom „pekli prasad i ovce i preko celog dana se veselili“ (8. novembar 1942).

U „Odluci“ od 21. juna navodi se da je „zločinac Kalabić prolazeći sa svojim odredom… kroz selo Stubline…opljačkao…(pa je navedeno koliko kojih delova odeće, u vrednosti od 500 dinara). Oštećenica nije bila u stanu jer je pobegla od kuće, pošto joj je muž otišao u partizane“

Kalabić je optužen je za ubistvo oko 20 ljudi naklonjenih komunizmu“ (izveštaj datiran 18. jan.1943, ne zna se čiji je izveštaj), odvođenje, saslušavanje i tuču učitelja iz Slavkovice (datirano sa 3. novembar1942).

Dve odluke Zemaljske komisije Srbije terete Kalabića za tuču dve osobe: jednog partizana u Venčanima i jednog lica iz Velike Ivanče koje nije želelo da kaže gde su prošli partizani. Oba lica su tučena, ali su potom puštena. To nije sprečilo Zemaljsku komisiju da i zbog ovoga proglasi Kalabića za odgovornog za „zlostavljanje“, „lišenje slobode i tuču“, i čak odredili iznos štete (1000-2000 dinara.)

U odluci od 28. juna 1945 Kalabić je optužen za zločine koje su počinile snage JVuO, na terenu valjevskog okruga pod ukupno 49 stavki.

Uočava se da je Kalabić optužen za bukvalno sve zločine na teritoriji ovog okruga, uz objašnjenje „S obzirom da je Kalabić bio komandant organizacije DM u okrugu valjevskom to je odgovoran za sva gore počinjena dela“.

Međutim, iz zaplenjene dokumentacije JVuO koja se čuva u Vojnom arhivu u Beogradu, očigledno je da Kalabić nikada nije komandovao jedinicama JVuO na prostoru okruga Valjevskog. Njegove jedince su na ovom prostoru bile povremeno prisutne u novembru i decembru 1942, odnosno od aprila do sredine avgusta 1943.

Kalabić je tako neosnovano optužen za zločine u vremenu kada njegova jedinica uopšte nije bila na području Okruga Valjevskog (jesen 1943 i dalje tokom 1944). Slično, u Odluci zemaljske komisije Srbije od 18. oktobra 1945, Kalabić je naveden kao komandant Avalskog četničkog odreda i optužen za jedno ubistvu u Požegi, oktobra 1944, koje je izvela ova jedinica.

Kalabić nikada nije komandovao ovom jedinicom niti je bio u bilo kakvom hijerarhijskom odnosu prema Avalskom korpusu /odredu JVuO.

Sa druge strane, za žrtve se ne navodi da su bili pripadnici partizanskog pokreta, komunističke pristalice ili jataci, njihova se ubistva ne dovode ni u kakav kontekst građanskog rata pod okupacijom koji je besneo u tom trenutku u Srbiji.

Umesto toga koristi se objašnjenje da je u pitanju: „teror nad mirnim stanovništvom i likvidacija rodoljuba“

Odluka zemaljske komisije BiH, optužuje Kalabića i njegovu jedinicu da su u periodu 3-5. maja 1945, počinili u Fojnici i srezu fojničkom „zločine ubistva, zlostavljanja, masovne pljačke, paljevine i silovanja“.

Najveći problem sa ovom Odlukom je što je ona datirana sa 12. aprilom, dakle 20 dana pre navedenih događaja!

I pored ove nelogičnosti, Odluka je potvrđena odlikom Državne komisije 23 maja 1946. Kao i u drugim slučajevima, ni ovi događaji se ne dovode ni u kakav kontekst sa ratnim događajima, ne daje se razlog ovakvom događaju, niti se daje naređenje Kalabića za bilo kakvu akciju na pomenutom pravcu.

Šta se uočava iz rada ovakvih komisija?

Pravna priroda „Odluke“ kao akta nije bila poznata u dotadašnjoj redovnoj pravosudnoj praksi.

Pravno gledano, odluka Komisije imala je deklarativan značaj. Ona je služila kao predlog prema kome se podnosila prijava kod vojnog suda do avgusta 1945, a potom kod okružnih sudova.

Te institucije su mogle pokrenuti krivični postupak i podizati optužnicu.

Akt komisije nije mogao imati značaj optužbe, a još manje osuđujuće presude. Kao takav služio je tužilaštvu kao osnov za pokretanje redovne istrage ili kaznenog progona.

Državna i zemaljske komisije nisu predstavljale, niti su stvorene kao pravosudni organ, i nije imala zadatak da vrši direktno optuživanje, suđenje i kažnjavanje.

Njihovi zadaci su bili isključivo sprovođenje istražnih radnji sakupljanja izjava i dokumenata pri utvrđivanju krivičnog dela.

Šta se u stvari desilo sa Kalabićem u drugoj polovini 1945?

Prema sačuvanim arhivskim podacima da je potpukovnik Kalabić posle sloma snaga JVuO na prostoru istočne Bosne sredinom maja 1945, sa delom svog ljudstva prešao u Srbiju, početkom leta 1945.

On je boravio u širem reonu Valjeva, sve do zarobljavanja od pripadnika OZN-e za Srbiju.

O njegovom kretanju u drugoj polovini 1945, sačuvana jizvesna količina arhivske građe u Vojnom arhivu. Takođe i podaci u memoarskoj literaturi pripadnika OZN-e za Srbiju koji su izvršili njegovo hapšenje (Milovan Pejanović-„Ljubo Popović“ i Slobodan Krstić Uča).

Izveštaj od 25. novembra 1945. iz Valjeva navodi:

„Kalabićeva grupa kreće se u manjim odvojenim grupama koje budu uvijek u blizini jedna druge. Grupa se kreće na terenu sreza crnogorskog, račanskog, azbukovačkog i jugozapadnog dijela valjevskog sreza po terenu Medvednika i Povlena“.

Krajem novembra 1945, obaveštajni izvori jedinica Armije na terenu registrovali su da je grupa Nikole Kalabića i njegovih saradnika sačinjavala stub i glavnu snagu ravnogorske organizacije u celoj severo-zapadnoj Srbiji.

OZN-in operativac major Milovan Pejanović pod pseudonimom „Ljubo Popović“ uspeo je iza 20. novembra da dođe do potpukovnika Nikole Kalabića, i da mu saopšti ideju o sklanjanju sa terena, na „sigurno mesto“ dok se zima 1945/46. ne pregura, a onda sa otpočinjanjem „Trećeg svetskog rata“ između zapada i Sovjeta, ponovo u šumu.

Pejanović je uspeo da nagovori Nikolu Kalabića da dođe u imaginarni „beogradski ravnogorski štab“ na prezimljavanje.

Po Pejanovićevoj verziji, Kalabić je prvo svoje pismo uputio iz Ozninog zatvora svom potčinjenom na terenu, poručniku Boškoviću, 6. decembra u kome ga je obavestio da je stigao sigurno u Beograd, da je uvhatio vezu sa strancima, i da se do daljeg ne preduzimaju nikakve akcije na terenu.

U arhivu BIA, sačuvane su tri Kalabićeve kratke poruke „Ljubi“, izvesnom Leki i Draganu, datirane 30. novembra i 1. decembra 1945. godine.

Poruke su overene pečatom Gorskog štaba br. 21 JVuO (Gorska Kraljeva Garda), koji je koristio Kalabić, a reč je o jedinici kojom je komandovao tokom rata.

Pismo Nikole Kalabića pisano 19/20 decembra 1945. organima nove vlasti iz zatvora je indirektna potvrda o verodostojnosti verzije koju je objavio „Ljubo Popović“ (Milovan Pejanović). „Pukovnik Penezić i potpukovnik Milatović predložili su mi da kažem kako sam ja uhvaćen, ostali likvidirani u šumi, dajući mi časnu reč da neće biti streljani. Pristao sam radi naroda, bolje je da privedu nas 10-20 nego nove hiljade nevinih, ali tvrdim da je to položaj da se izvede samo još dva-tri puta i stvar otkrivena, a u pitanju je pokret sa dubokim korenom u Srbiji, a ne na tri-četiri mesta…Molim da ovo pročitaju Đilas, Ranković i Penezić radi njihove uloge u pokretu. Moja glava uvek ima vremena da se skine. Bog mi je svedok da želim dobro svome narodu“.

Tako je raniji komandant Gorske kraljeve garde JVuO Nikola Kalabić pristao na saradnju sa organima OZN-e, koji su mu u naznaci obećali život ako se bude uključio u akciju razbijanja ravnogorske organizacije na terenu.

I pored delimično dostupne sačuvane građe, sudbina Nikole Kalabića je dokumentarno nepoznata.

Arhivska građa potvrđuje da Kalabić nije ubijen prilikom hvatanja đenerala Mihailovića 13. marta 1946, i da mu je pošteđen život prema ranijem dogovoru, a što navodi i S. Krstić Uča u svom rukopisu.

Sačuvana su tri Kalabićeva pisma-poruke iz aprila 1946. u kome on pod pseudonimom „Slobodan Ranković“, traži svojevrsnu pomoć za svoj status. Oba su datirana sa 3. aprilom (u 19. 10č) i prvo je upućeno Vladanu Bojaniću, koji je kao načelnik odeljenja za borbu protiv „unutrašnjeg neprijatelja“ UDB-e za Srbiju bio zadužen za njega, a drugo lično za šefa OZN-e za Srbiju, Penezića-Krcuna.

U trećem pismu upućenom Peneziću 29. aprilom 1946 (ujedno i poslednji datum do kada je bio sigurno u životu) on se žali se da ga je Krcun posetio još pre 22 dana i poziva ga na svoju krsnu slavu, ali mu i obećava:

“Dragi Krcune, iz novina sam jasno video kakav je obrt uzelo D. M. način hvatanja po izjavi Markovoj (Ranković). Molim te kao brata veruj mi, a i reci Marku sledeće: – Sa moje strane, iz mojih usta neće izaći tajna o toj stvari – pa ako treba i život svoga, ni mojoj drugarici – ženi, nikad o tome ni reči, tajna će sa mnom u grob otići. Za gornje reči dajem vam moju časnu reč, a vi ste se uverili šta znači moja reč“.

DSCN3696

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

http://www.svedok.rs/index.asp?show=108605

 

Pismo

 

Pismo

02