REAGOVANJA: Radovan Bogojević, “Život i sećanje“

0

„Sreća je, po autora, što prisutni u sali Doma kulture u Rudom, nisu imali prilike da prije promocije pročitaju sadržaj knjige, jer bi reakcije bile sasvim drugačije,“ reči su Velibora Ćirovića, koje deli i većina prisutnih posetilaca promocije, jer  glavni problem „autorovih sećanja“, bar što se tiče ratnih pet meseci je:

Što događaje ne opisuje sa pozicije pomoćnika komandanta ruđanske brigade za bezbednosno-obaveštajne poslove;

Što sebe stavlja u kontekst događaja u kojima nije ni učestvovao (kao npr. u slučaju tunel);

Što iznosi poluistine i neistine;

Što pravi konstrukcije događaja i  opisuje ih prema svom nahođenju;

Isto tako, prema rečima Zorana Stijepovića, pomoćnika komandanta za operativne poslove ruđanske brigade, zarobljenog u mestu Dolovi, istovremno sa autorom 21.januara 1993. od strane muslimanske vojske, problem „autorovih sećanja“ je i opis goraždanskih zatvorskih dana.

„Izgleda da ja i autor nismo bili u goraždanskom zatvoru zajedno odnosno istovremeno“, reči su Zorana Stijepovića, „jer  njegova priča je toliko apsurdna, da  i običan čitalac ove knjige u nju ne može povjerovati. Iz njegove priče mi smo jeli bifteke, konzerve ribe, sladili se sadržajima paketa koje smo dobijali, a koji su po autoru bili  jedini uzrok svih naših  dvadesetdvomjesečnih tegoba (zbog korištenja kible), a ne nehuman i neljudski odnos, koji je daleko od svih ženevskih Ili nekih drugih konvencija o postupku prema ratnim zarobljenicima, koji nas je doveo na ivicu smrti… A mi smo, bukvalno, preživjeli pakao.

Želeći da sebi da na značaju, autor pominje da su ga  u goraždanskom zatvoru tražili i Hrvati, iako je poznato da je on već prije početka ratnih dešavanja u rejonu Podravske Slatine (Hrvatska), otišao za Beograd.”

Na nedavnom sastanku članovi „Udruženja logoraša otadžbinskog rata regije Višegrad“ najoštrije su osudili autorovo iznošenje neistina iz goraždanskog zatvora, kao i rehabilitovanje kompletne zatvorske službe zloglasnog zatvora (u kojem su svoje živote ostavili mnogi pripadnici vojske Republike Srpske, a  i civili), koje proističe iz „sećanja“ Radovana Bogojevića.

Posebnu dimenziju ovoj knjizi dalo je autorovo svedočenje o načinu na koji je dobio stan u Beogradu, vredan više od 100.000 evra, od opštine Rudo, odnosno preduzeća „Polimka“ iz Rudog, koje je eklatantan primer ratnog profiterstva. „Ako se zna da jedan američki plaćenik u Iraku dobije 5.000 dolara mjesečno, proizilazi da je Radovan Bogojević za pet ratnih meseci provedenih u Rudom (uglavnom u hotelu Rudo,  restoranu „Narcis“ ili u Beogradu), plaćen po 20.000 evra mjesečno za svoje usluge, koje su ovu opštinu, ovaj narod i te kako skupo koštale”, reči su Zorana Stijepovića, koje deli veliki broj Ruđana, kada je u pitanju autor knjiga i njegova sećanja.

Žalosno je što je autor od loših ljudi, kako je okarakterisao Ruđane, dobio takav poklon (stan), o kojem mnogi časni oficiri vojske bivše Jugoslavije, nastanjeni u sobama hotela „Bristol“ ili po raznim kasarnama  i njihove porodice mogu samo da sanjaju.

O knjizi „Život i sećanja“ svoje komentare i primedbe između ostalih dali su i penzionisani potpukovnici, učesnici opisanih događaja, Dragoljub Bogdanović i Momčilo Tuba, koga uzgred budi rečeno, autor pominje  dva meseca pre, nego je i došao na teren Rudog.

Žalosno je i to što je uz autorovu pomoć jedan tragičan događaj u tunelu na Brodaru, zloupotrebljen u komercijalne svrhe filma „Lepa sela lepo gore“, o čemu je bilo reči i na samoj promociji. Jer film, osim motiva, apsolutno nema nikakve veze sa događajima u kojima su između ostalih, tragično nastradale dr Stojana Jojević I medicinska sestra Ljubica Kastratović.

I da je samo to!

 

www.savremenaistorija.com