Rehabilitacija generala Mihailovića – ZAVRŠNA REČ U POSTUPKU REHABILITACIJE ĐENERALA DRAGOLJUBA DRAŽE MIHAILOVIĆA (12. maj 2015.)

0

U ovom slučaju se, naime, primenjuje Zakon o rehabilitaciji od 17. aprila 2006. g., (datum je simboličan: poklapa se sa 65. godišnjicom ustanka koji je Draža Mihailović podigao protiv naci-fašističkog okupatora), koji je iako sumaran, sasvim jasan. Prema tom zakonu rehabilitacija se vrši prema licima koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava (čl. 1). U postupku rehabilitacije, prema slovu Zakona, treba izneti dokaze o opravdanosti zahteva za rehabilitaciju (čl. 3 st. 2). Međutim, ukoliko podnosilac zahteva nije u mogućnosti da podnese dokaze, dovoljno je da podnese opis progona ili nasilja sa podacima koji mogu da posluže za bližu identifikaciju žrtve i događaja (čl. 3 st. 3). Iz navedenih odredbi sledi da je u postupku bitno questo iuris, jer je ocena da li je lice lišeno života, slobode ili nekih drugih prava iz političkih ili ideoloških razloga pravno, a ne činjenično pitanje. Zato je moguće da bude rehabilitovano i lice iako nisu podneti dokazi o opravdanosti zahteva, već samo opis progona ili nasilja u konkretnom slučaju. Pored toga, o zahtevu, prema Zakonu, odlučuje veće Okružnog, odn. sada Višeg suda, u sastavu od tri sudije (čl. 3 st 1 i čl. 4 st. 1), iz čega takođe proizlazi da je odlučujuće pravno pitanje, jer da je bitno utvrđivanje činjenica onda bi bio nadležan opštinski (odn. osnovni) sud, uz učešće sudija porotnika. Isto proizlazi i iz odredbe da u slučaju kada sudska ili administrativna odluka nije ni doneta, kada je npr. žrtva čak i bez privida bilo kakvog postupka, jednostavno likvidirana, sud rešenjem o rehabilitaciji utvrđuje da je rehabilitovano lice bilo žrtva progona i nasilja iz političkih ili ideoloških razloga (čl. 5 st. 3). Postupak je jednostranački, dakle u postupku učestvuju samo sud i predlagač, odn. predlagači (umešač se može javiti isključivo na strani predlagača i to ako ima pravni interes, npr. tužilaštvo da bi se ogradilo od nezakonitog postupanja tužilaštva iz 1946. čiji je sukcesor, da ne kažem da se i samo rehabilituje), svi ostali su javnost, odn. posmatrači. U ovakvom postupku predlagač samo predočava sudu u čemu se sastoji povreda prava, materijalnog ili procesnog, ili i jednog i drugog, ili povreda opštepriznatih, civilizacijskih pravnih principa sadržanih u relevantnim izvorima međunarodnog prava, ili naravno, sve to u celini. I ovo takođe svedoči da je bitno samo pravno pitanje, odn. pravna pitanja. Da je u pitanju jednostranački postupak proizlazi i iz odredbe da je pravni lek dopušten isključivo u slučaju odbijanja zahteva za rehabilitaciju. Zakon u čl. 6, naime, propisuje da je žalba dopuštena samo u slučaju donošenja rešenja o odbijanju zahteva za rehabilitaciju.

U prilog ovom tumačenju nesumnjivo ide i Zakon o rehabilitaciji od 7. decembra 2011. g. Taj zakon je, naime, donet jer prethodni, merodavan u ovom slučaju, nije ulazio u detelje već je regulisao samo suštinu, tako da je zakonodavac doneo novi zakon kako bi neke situacije pojasnio, ali i proširio mogućnosti za rehabilitaciju. To je naročito vidljivo iz odredbi sadržanih u članovima 1, 4, 10, 14. Iako Zakon o rehabilitaciji od 7. decembra 2011. g. nema retroaktivno dejstvo (čl. 30), on ima pravni značaj zbog tumačenja prethodnog, za ovaj slučaj merodavnog Zakona, a u skladu sa opštim pravilima tumačenja prava. Iz navedenih normi Zakona o rehabilitaciji od 7. decembra 2011. g. takođe proizlazi da je u postupku rehabilitacije pravno pitanje od presudnog značaja (odlučuje sudija pojedinac, pojašnjeno i istaknuto pravilo da se radi o jednostranačkom postupku, pravila o rehabilitaciji primenjuju se ex lege i dr.). Ergo, questo facti, ako se uopšte i pominje, samo je u funkciji pojašnjenja pravnog pitanja kao odlučujućeg.

U ovom postupku, dakle, naročito su pravno relevantne sledeće okolnosti:

*Dokumenta o suđenju su nepotpuna, u značajnom delu nedostaju originali i to bitna dokumenta kao što su optužnica, presuda, ratna beležnica đenerala Mihailovića, izjave pojedinih svedoka i sl. Dokumenta su navodno izgubljena 1970/80-ih godina, prošlog veka, prilikom selidbe iz Vojnog suda u DB Srbije i nazad. Naročito treba imati u vidu da presuda nije izrađena u pisanom obliku, niti uručena đeneralu Mihailoviću. Tek oko godinu dana po njegovoj likvidaciji otpočelo se sa pisanjem nacrta presude i to u tri različite varijante od kojih ni jedna nije ispunjavala bitne formalnopravne elemente – prva nije overena, druga nije potpisana od predsednika ”sudskog veća”, treća ne sadrži potpise službenih lica, čak ni zavodni pečat! Dokumenta o izvršenju smrtne kaznene ne postoje, a kada se ima u vidu da nema ni originala presude, ergo, strogo pravno gledano, radi se o ubistvu. Ovo ukazuje da je komunistička vlast i nakon likvidacije vršila zataškavanje i prikrivanje okonosti pod kojima je ”osuđen” i ubijen đeneral Mihailović, što se sigurno ne bi činilo da je tome prethodio postupak koji je bio u skladu sa elementarnim pravnim pravilima civilizovanih država, u kome su poštovana osnovna ljudska prava. U stvari, u ovom slučaju bi mogao da se primeni i već navedeni čl. 3 st. 3 Zakona prema kome je dovoljno da podnese opis progona ili nasilja sa podacima koji mogu da posluže za bližu identifikaciju žrtve i događaja.

draza-mihajlovic-1-600x319

*Istog dana kada je i uhvaćen 13. marta 1946. g. đeneral Mihailović je doveden u zgradu centrale OZN-e, koja je istog dana preimenovana u UDB-u, u ul. Kneginje Ljubice, gde je ubačen u sobu za mučenje i tu povrgnut torturi koja je trajala 72 časa. Britanski obaveštajci su saznali da su primenjeni specijalni metodi neopisivog mučenja. ”Njegovi jauci su se čuli u mnogim delovima zgrade.” Odnet je nazad u ćeliju nag i izobličen. Rečeno mu je da ako povuče i jednu reč izjave koju je dao pod torturom, mučenje kreće ispočetka. U to vreme ”rad” OZN-e i UDB-e nisu bili uređeni nikakvim zakonskim propisima, tako da u postupanju nisu postojala nikakva ograničenja. Torturi nisu bili podvrgnuti ni nacistički zločinci u Nirnbergu.

*Optužnicu su pripremali političari, a ne tužilaštvo. U svojoj knjizi objavljenoj 1986. godine pod nazivom „Svjedočanstva“ bivši državni tužilac FNRJ u periodu 1946-1951. godine Josif Hrnčević navodi:

-da je formirana grupa konsultanata koju su činili on lično, Miloš Minić, Rade Hamović, Vladimir Dedijer i Josif Malović koja je pomagala tokom istrage;

-da ih je u vreme posete Broza i Rankovića Moskvi, Đilas pozvao u njegov stan na Dedinju, da razmotre nacrt optužnice protiv Mihailovića. Zbog ”političke korekture” optužnica je dorađivana tri puta;

-Od 44 pozvana svedoka, i pored sve represije, tužiocu Milošu Miniću odazvalo se 19 i ni jedan se nije zakleo da će govoriti istinu, a na primedbu advokata na tu okolnost, predsednik sudskog veća Mihailo Đorđević je odgovorio da oni svedoče na ”časnu reč”;

-Manipulisalo se i psihološkim detaljima, npr. aplauz publike pri čitanju optužnice, negodovanje pri pojavljivanju đenerala Mihailovića, čak je i optuženička klupa bila obojena u crno!;

-suđenje generalu Mihailoviću bila je glavna i konstantna tema prepiski i razgovora Milovana Đilasa sa Aleksandrom Rankovićem (razmenili po 7 pisama na ruskom). U prvom pismu od 25.5.1946.g. Đilas obaveštava Rankovića da su u optužnicu unete „najvažnije političke korekture“. ”Na osnovu tvoje naredbe Peneziću, optužnica mora da se preda 2.6. a proces da se ”podesi” na 10.6.” U 6. pismu Ranković naređuje Đilasu, „obezbedite da optužnica ne izađe iz kruga odbrane, da inostrana reakcija ne bi mogla da organizuje proces izvan granica do početka stvarnog procesa u Beogradu. Nadzirite sumnjive advokate i stavite ponekog na probu.“ Na ovo Đilas odgovara da ne može ništa da se pojavi u inostranstvu budući da su primili optužnicu kao državnu tajnu i da svi primerci imaju broj, te da će biti preduzete druge mere koje Ranković predlaže. U svojoj prepisci Đilas-Ranković advokate ocenjuju kao reakcionarne, jer traže odlaganje procesa za jedan mesec kako bi proučili materijale (dakle, politička i ideološka konotacija ne mogu biti sporne);

-u političku kampanju protiv advokata formalno, a u stvari kampanja je bila očigledan politički pritisak na sve aktere ”suđenja”, uključio se neposredno i Josip Broz, koji je 13.7. 1946. na Cetinju, tj. 2 dana pre donošenja ”presude”, tako što je napao advokata odbrane Dragića Joksimovića navodeći da je član Demokratske partije i da Dražu Mihailovića nije branio sa pravnog stanovišta, te da njegova odbrana izražava „neodoljivu mržnju prema narodu“, sic!. Odbranu karakteriše kao neprijatelja naroda! Dakle, masa ideološko-političkih diskvalifikacija, što je i bio lajt motiv ovog procesa, a celokupni postupak se odigravao pod neodoljivim i zastrašujućim pritiskom ideološko-političkih faktora;

-da postoji više no osnovana sumnja da su kompromitujuća pisma Draže Mihailovića navodno upućena nadbiskupu Aloiziju Stepincu i Ranku Brašiću sa navodnom porukom za Antu Pavelića falsifikati. Naime, nesporno je da je đeneral Mihailović imao praksu da svojim potčinjenima šalje, za različite potrebe i u različite svrhe, svojeručno blanko potpisane papire. Blanko potpisi generala Mihailovića i danas se mogu naći u arhivu Vojnog muzeja gde postoje dva prazna lista sa njegovim potpisima. Ovakve blanko potpisane papire od strane đenerala Mihailovića je takođe objavio Vladimir Dedijer u svom Dnevniku, drugo izdanje iz 1951. godine. U skladu sa navedenim, optuženi Mihailović je na suđenju priznao potpise, ali ne i sadržinu pisama. Potpise je priznao rečima: „Ja neću nikada da kažem ono što nije istina, makar bilo i u moju korist“, što je izazvalo smeh u sudnici. Dokumenta koja potvrđuju postojanje blanko potpisa već su, u ovom postupku, dostavljena sudu;

-u zvaničnim stenografskim beleškama nedostaje deo završne reči generala Mihailovića, koji postoji u audio zapisu (a koji obuhvata samo 13,2 min. Mihailovićevog završnog govora) u kome kaže: „Nikada ni sa jednim neprijateljem nisam zaključio nikakav sporazum“, a ne postoji ni kompletan audio snimak.

*Poseban aspekt suđenja predstavlja istovremeno suđenje đeneralu Mihailoviću i Dragom Jovanoviću, šefu specijalne policije u Beogradu. Suđenje je bilo istovremeno u jednom postupku iako njihove optužnice nemaju nikakve ni pravne ni činjenične međusobne veze. Milovan Đilas ovo potpuno jasno objašnjava u intervjuu „Pobjedi“ iz 1973. godine koji je delimično objavljen i u „Ninu“ navodeći: „vezivanje suđenja Draže sa Dragim Jovanovićem, pronemačkim šefom policije u Beogradu, bilo je konstrukcija da ga što više kompromitujemo…“. Dakle, očigledna ideološko-politička diskreditacija okrivljenog.

-Ovakav skandalozan način vođenja ionako besprimernog postupka (iz stenografskih beleški i audio zapisa se jasno vidi da predsednik veća optuženima i njihovim braniocima oduzima reč i menja temu kad god bi nešto išlo u njihov prilog) doveo je do paradoksalne situacije da se đeneralu Mihailoviću sudi zajedno sa članovima kolaboracionističke vlade generala Nedića kao što su Tanasije Dinić, Đura Dokić i Velibor Jonić, koje je sam Draža Mihailović tokom rata u više navrata, u svojim izveštajima jugoslovenskoj vladi u Londonu stavio na spisak izdajnika! Ovi spiskovi su objavljeni preko radio Londona.

*Podatke o navodnoj saradnji Mihailovića sa Nemcima nemaju ni zapadni saveznici SAD i Velika Britanija koji su se, grosso modo, oštro obračunali sa svim kvislinzima u Evropi, osim sa ustašama i balistima. Iako su detaljno obaveštajno pratili delovanje đenerala Mihailovića, u njihovoj komunikaciji sa organima vlasti FNRJ, navodi se da oni nemaju nikakvih dokaza o saradnji Mihailovića sa Nemcima. Jedini sastanak Mihailovića sa Nemcima, pošto su ruske trupe prešle Dunav, inicirao je i zahtevao američki pukovnik Mekdauel (šef obaveštajnog odseka za Balkan pri Ministarstvu rata SAD). Britanski lord Halifaks u svojoj depeši 27.3.1944. godine navodi da je nemački komandant u Beogradu stavio do znanja da bi pristao da izvrši organizovanu predaju svojih snaga generalu Mihailoviću. General Mihailović je istrajno odbijao da pregovara i bilo šta čini sa Nemcima upravo pozivajući se da ovo može biti pogrešno shvaćeno od saveznika. Taj sastanak ionako nije bio uspešan, tako da su pregovori o predaji Nemaca propali.

*Proces protiv đenerala Mihailovića vođen je u skandaloznom postupku koji je trajao samo mesec dana, tj. od 10.6.-11.7.1946. godine. U toku davanja iskaza okrivljenih ili odbrane, prisutna javnost je kao u kakvom uvežbanom horu, izvikivala najpogrdnije uvrede, klevete i AGITPROP-ovske etikete naročito u odnosu na okrivljenog Mihailovića. Beogradski proces je okončan ”presudom” od 15.7.1946. godine za koju nema dokaza da je uopšte izrađena u pismenom otpravku i dostavljena optuženima i njihovim braniocima, kao što sam već istakao. ”Presuda” je izrečena 15.7.1946. godine i javno saopštena, a likvidacija je izvršena 17.7.1946. godine. Okrivljeni na presude nisu imali pravo žalbe, pa kako nema dokaza da je pismeni otpravak presude tada izrađen, mi u stvari i nemamo presudu u pravom, tj. pravnom smilu, odn. ni tada ni sada nije bilo mogućnosti da se analiziraju bitne povrede postupka sadržane u samoj presudi (npr. nerazumljivost izreke, odn. koliziju obrazloženja i izreke i dr.). Tek kasnije se javljaju tri različite varijante pismenog otpravka presude, a sve tri sa formalnim manjkavostima koje predstavljaju bitne povrede postupka, što je pravni skandal bez presedana.

*Glavnog istražitelja u procesu đeneralu Mihailoviću, postavio je Poltibiro CK KPJ dekretom donetim 29.3.1946. godine i to Josifa Malovića. Optužnicu protiv Mihailovića pisao je Miloš Minić, visoki funkcioner Komunističke partije.

*Optužnica je Mihailoviću uručena 3.6.1946. godine, tj. 10 dana pre početka suđenja, tako da Mihailović nije imao vremena za pripremu odbrane, niti su to imali branioci, s obzirom na veliki broj događaja koji obuhvataju četiri ratne godine. Đeneral Mihailović i odbrana nikada nisu imali mogućnost da izvrše uvid u pismene dokaze na koje se pozivala optužnica, a koji su se koristili na suđenju, što je takođe besprimerna povreda procesnog pravila o jednakosti oružja strana u postupku.

*U ovom slučaju naročito je značajno imati u vidu i činjenicu da pored svih navedenih nepravilnosti, ignoracije civilizacijskih pravnih tekovina, garancija koje je pružala i pruža Povelja Ujedinjenih Nacija, đeneral Mihailović nije imao pravo na žalbu. Naime, potpuno sumarnim propisom Zakonom o krivičnim delima protiv naroda i države, koji već u svom naslovu sadrži ideološko-političku odrednicu, objavljenim u ”Službenom glasniku DFJ” od 1. septembra 1945. g., stajalo je da će ”u naročito važnim slučajevima”, ”ako je takvo delo od opšteg državnog značaja” vojno veće saveznog Vrhovnog suda, odn. savezni Vrhovni sud, suditi u prvom i poslednjem stepenu. Sasvim je jasno da ovakve formulacije same po sebi predstavljaju dokaz da se radi o političkim i ideološkim pojmovima, pri čemu je i njihovo tumačenje pod manusom političkih rukovodilaca tog vremena, kako je to napred i dokazano. Ako se ima u vidu da je jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na dvostepenost svakog postupka u kome se donosi meritorna odluka, a naročito kada ona obuhvata fundamentalno ljudsko pravo, dakle pravo na život, onda posebno treba uzeti u obzir da je Zakon o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. g. i za vreme neprijateljske okupacije, donet 26. oktobra 1946. g., znači posle odluke koja se u ovom postupku osporava, čak posle likvidacije đenerala Mihailovića. Dakle u postupku koji je vođen protiv đenerala, u svim slučajevima kada nisu doneti posebni propisi, kada novi propisi nisu dovoljno jasni ili kada ne sadrže pravno utemeljena rešenja ili kada sadrže pravne praznine, na snazi su bili propisi Kraljevine Jugoslavije. A tada važeće norme koji uređuju krivični postupak su predviđale i garantovale pravo okrivljenog: da učestvuje u postupku, pravo na odbranu i pravo na žalbu. Naime, Zakonik o sudskom krivičnom postupku Kraljevine Jugoslavije od 16. februara 1929. g. reguliše pravo okrivljenog na pravni lek i to: u paragrafu 324 na priziv u odnosu na odluku o kazni, a paragraf 332 pravo na reviziju kada je presudom povređena procesna odredba (formalni propis) i paragrafi 335-337 ako je presudom povređeno materijalno pravo. Napominjem da su ”priziv” i ”revizija” tada bili redovni pravni lekovi (slično je i sada u nemačkom krivičnom procesnom pravu), što u potpunosti odgovara sadašnjoj žalbi protiv presude u našem krivičnom procesnom pravu, s tim da su navedeni propisi u poređenju sa današnjim samo posebni razlozi za žalbu: zbog bitne povrede odredaba ZKP, zbog pogrešne primene materijalnog prava, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Okrivljeni, ovde oštećeni đeneral Dragoljub Mihailović, nesporno, nije u osporenom postupku imao pravo ni na redovni pravni lek, dakle pravo na žalbu. Viši sud u Beogradu je u više sličnih slučajeva, upravo sa ovakvim obrazloženjem, usvajao zahteve za rehabilitaciju (npr. Reh. br. 226/10, od 28. novembra 2011. g.).

Dopustite mi da zbog izuzetne važnosti prava na žalbu dodam i ovo: Postupak u kome je izrečena smrtna kazna, bez mogućnosti njenog preispitivanja u drugom stepenu, protivan je elementarnim ljudskim pravima, jer pravo na život i jeste najosnovnije ljudsko pravo, iz koga proizlaze i ostala poznata i priznata ljudska prava. To su, kao što je opšte poznato, poštovali još stari rimljani, jer je lex Sempronia davala svakom rimskom građaninu ius provocationis tj. pravo žalbe na sve odluke magistrata, pa i na svaku odluku kojom je izrečena smrtna kazna. Samo je u srednjovekovnim apsolutnim monarhijama postojalo jedno para pravno stanje kada su kraljevska veća, kao neka vrsta kvazi suda, bez porote, bez utvrđenih pravila procedure i bez prava na žalbu ”sudila” političkim protivnicima režima. Upravo zbog takve nepravde i zloupotreba engleski parlament 1679. g. usvaja Habeas Corpus Act, kada otpočinje ere poštovanja ljudske ličnosti i pravnom postupku na evropskom Zapadu. Međutim, valja i ovom prilikom istaći da je više od dvestotine godina pre navedenog engleskog zakona, u Srbiji bilo drugačije, jer je Dušanov zakonik predviđao, u savremenom smislu, pravo suđenje, uz učešće, u zavisnosti od težine optužbe, male ili velike u crkvi zaklete porote, male sa dvanaest i velike sa dvadesetčetiri porotnika.

Na ovom mestu podsećam takođe na činjenicu da je od 1846. g., kada je u Srbiji osnovan Vrhovni sud, Apelacioni sud bio obavezan da, po službenoj dužnosti, svaku presudu kojom se okrivljeni osuđuje na smrtnu kaznu, podnese Vrhovnom sudu, a u slučaju da i Vrhovni sud takvu kaznu potvrdi, morao je, takođe ex officio, da je prosledi, preko Ministarstva pravosuđa, knjazu na potvrđivanje! Dakle, tačno 100 godina pre ovog sramnog antipravnog i anticivilizacijskog procesa u kome je đeneral Mihailović u stvari bio objekt, a ne subjet, u Srbiji je postojao pravni sistem koji je, kada je u pitanju smrtna kazna, predviđao obaveznu trostepenost! Čak i ako uzmemo da obavezno razmatranje predmeta od strane knjaza, prema savremenim standardima, nije sudska instanca, ostaje činjenica da je u to vreme pravo na život bilo garantovano obaveznom sudskom dvostepenošću i, uz to i potom, obaveznim preispitivanjem sudske odluke od strane šefa države, dakle vrha piramide tadašnje državne vlasti.

Isključenje dvostepenosti u slučaju đenerala Mihailovića maskirano je pravom na traženje pomilovanja, ali taj postupak, kao što je poznato, uopšte nije sudski, još manje krivičnopravni. Pomilovanje je nadpravni akt nosioca najviše vlasti koji simbolizuje samu državu, naravno sa pravnom posledicom, ali to je akt milosrđa, kao jedne od vrlina koja treba da krasi vladara i posebno modernu državu. Razume se da samo laici mogu da pomešaju ova dva postupka. I kada sam već istakao ovaj ”peremptorni” prigovor, neka bude rečeno i ovo, u našoj nedavnoj sudskoj praksi bilo je slučajeva da se rehabilitacija usvaja sa obrazloženjem koje praktično sadrži samo jednu bitnu rečenicu: postupak nije bio dvostepen! Dodajmo ovome i frapantnu činjenicu da od izricanja ”presude” u postupku koji se meri jednim mesecom, do likvidacije đenerala Mihajlovića nije proteklo ni 48 sati! Sudije mesec dana ”suđenja” sa masom raznorodno okrivljenih i potom likvidacijom tako ”osuđenih” u roku od 48 sati!

*Đeneral Mihailović je bio simbol politike i ideologije koja je bila na suprotnom kraju spektra politike i ideologije čiji je simbol bio Broz. To je bio razlog za vođenje građanskog rata, koji je izazvala Brozova borba za vlast i to usred rata protiv okupatora. Time je značajno olakšan položaj okupatora i znatno pojačano stradanje naročito srpskog naroda, a to je, sudije, prava veleizdaja. Još su stari rimljani znali da dobri zakoni izviru iz loše prakse. Zato je Srbija Zakonom, dakle i formalnopravno, 2004. g., prihvatila gerilski pokret, Jugoslovensku vojsku u otadžbini, čiji je đeneral Mihailović bio vođa i simbol, kao oslobodilački. Naime, Skupština Srbije je 21. decembra 2004. g. usvojila Izmene zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica, kojim se izjednačavaju prava pripadnika četničkog i partizanskog pokreta (čl. 2 st. 3) i ustanovljava Ravnogorska spomenica 1941, poput partizanske spomenice (čl. 3 st. 2). Ove izmene su objavljeljne u ”Službenom glasniku” RS br.137/04, od 24. 12. 2004. g. Dosledno tome, đeneral Mihailović je suštinski već rehabilitovan i treba da mu, posthumno, bude dodeljena Ravnogorska spomenica 1941. i to br. 001! Dakle, prema našem pozitivnom pravu, pokret nije bio ni izdajnički ni kolaboracionistički, što je bila i glavna tačka optužnice, protiv đenerala Mihailovića! Pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta imaju status boraca protiv okupatora i to od 17. aprila 1941. g., dakle upravo od onog datuma kada je Draguljub Draža Mihajlović podigao ustanak i time postao prvi gerilac protiv naci-fašizma u Evropi. U to vreme je još važio pakt između Staljina i Hitlera, tako da ni jedna komunistička organizacija, pa ni Brozova, nije bila, niti je mogla biti, u sukobu sa Hitlerom i njegovim satelitima, na protiv! Opšte je poznato da je takvo stanje trajalo sve do 22. juna 1941., kada je po Staljinovim rečima, Nemačka ”verolomno” napala Sovjetski Savez. Dakle, da je pakt Hitler-Staljin ostao na snazi, sasvim je izvesno da Broz ne bi ni ratovao protiv okupatora!

Časne sudije, na osnovu rečenog i svih dostavljenih podnesaka, koji se već nalaze u spisima, jasno proizlazi, i to do stepena evidentnosti, da je osporena odluka br. 1/46, od 15. jula 1946. g. kojom je đeneral Mihajlović osuđen na smrt, uz trajni gubitak političkih i, zvuči ironično i groteskno ali tako stoji, ”pojedinih” građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine, doneta iz političkih i ideoloških razloga, da u tom procesu nisu poštovana osnovna ljudska prava, naročito pravo na odbranu i pravično suđenje, da nije bilo dvostepenosti, pa je zato navedena odluka doneta i izvršena protivno bitnim načelima pravne države, odn. vladavine prava, i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda, koju je i tadašnja vlast morala da poštuje, a ne treba zaboraviti da je ta ista vlast prihvatila i povelju UN, tako da je morala znati da je postupak koji je sprovela nad đeneralom Mihailovićem bio u celini protivpravan i nepravedan, da se stavlja u red najsramnijih procesa u istoriji, kao što su bili pariski i moskovski procesi.

Ovo je u postupku rehabilitacije đenerala Mihailovića i više nego dovoljno reći sa stanovišta prava, ali ne i sa stanovišta pravde, koja je na ovo čekala 70 godina! Zato mi dopustite da kažem i ono o čemu se jednostavno više ne može ćutati.

Za zasluge u borbi protiv okupatora, 2. februara 1943., đenerala Mihailovića odlikuje ratnim krstom, najvišim francuskim vojnim odličjem, general Šarl de Gol, glavnokomandujući svih francuskih trupa i pokreta otpora ističući da je Mihailović ”legendarni heroj koji nikada nije prestao da se bori protiv zajedničkog neprijatelja”

Ratni predsednik SAD Hari Truman i to na predlog glavnokomandujućeg savezničkih snaga na Zapadnom frontu i potonjeg predsednika SAD Dvajta Ajzenhauera, odlikovao je đenerala Mihailovića najvišim ordenom koji stranac može dobiti. Obrazloženje viskog odlikovanja kojim je nagradio đenerala Mihailovića, govori samo za sebe: ”General Dragoljub Mihailović istakao se na izvanredan način kao glavnokomandujući Jugoslovenske vojske i kasnije kao ministar vojni, organizujući i predvodeći značajne snage otpora protiv neprijatelja koji je okupirao Jugoslaviju… Kroz neustrašive napore njegovih trupa, mnogi su američki vazduhoplovci spaseni i bezbedno vraćeni pod savezničku kontrolu. General Mihailović i njegove snage, i pored nedovoljnog snabdevanja, boreći se pod ekstremnim teškoćama, substancijalno je doprineo Savezničkom cilju i bio nezaobilazan faktor u postizanju konačne pobede Saveznika”! Tako doslovno stoji u ukazu američkog predsednika Trumana.

Svašta se može pretpostaviti u ratnim prilikama, osim da američki predsednik nije podrobno obavešten o stanju na terenu.

O tome svedoči i izaslanik generala Donovana, šefa OSS-a (glavne američke vojne obaveštajne službe), pukovnik Albert Sajc koji đeneralu pripisuje posebnu zaslugu što Romel nije uspeo da uđe u Aleksandriju, i to, kako veli, zbog Mihailovićevog sjajno vođenog gerilskog rata kojim je uspeo da bitno poremeti snabdevanje Romelovih trupa svojim sabotažama u Moravskoj dolini ka Solunu, smatrajući ga “ravnim Lorensu od Arabije”!

Mnogo godina kasnije, 8. septembra 1979. g., Ronald Regan guverner Kalifornije i američki predsednik (od 1981. do 1989.), koji je inače imao čin kapetana američke avijacije, između ostalog, piše:

”Konačna tragedija Draže Mihailovića ne može da izbriše iz sećanja njegovu herojsku i često puta usamljenu borbu protiv dvostruke tiranije koje su savladale njegov narod – nacizma i komunizma.

On je znao da totalitarizam, ma pod kojim imenom, predstavlja smrt za slobodu. Na taj način on je postao simbol otpora svima onima u celom svetu koji su bili primorani da se upuštaju u sličnu herojsku i često puta usamljenu borbu protiv totalitarizma. Mihailović je pripadao Jugoslaviji, njegov duh sada pripada svima onima koji su spremni da se bore za slobodu.

Želeo bih da može da se konstatuje da je ovaj veliki heroj bio poslednja žrtva konfuzne i besmislene politike zapadnih vlada u odnosu prema komunizmu…

Otuda, sudbina đenerala Mihailovića jednostavno nije samo od istorijskog značaja – ona nas takođe uči i nečemu važnom i sada. Ni jedna zapadna nacija, uključujući i SAD, ne može da se nada da dobije sopstvenu bitku za slobodu i preživljavanje žrtvovanjem hrabrih saboraca politici međunarodne efikasnosti…

Vi podsećate našu naciju da napuštanje saveznika nikada ne može da kupi bezbednost ili slobodu.”

Dakle više od trideset godina kasnije američki predsednik potvrđuje ocenu svog prethodnika iz ratnih dana. Da li Vam, sudije, uopšte izgleda imalo verovatno da dva američka predsednika u razmaku od 30 godina mogu tako grubo da pogreše? Dodajmo još jednog američkog predsednika – Franklina Delano Ruzvelta koji je zaslužnim pojedincima poklanjao luksuznu knjigu pod naslovom ”Četiri slobode”. Jednu takvu knjigu Ruzvelt je poklonio đeneralu Mihajloviću i ona se čuva ovde u Beogradu, u Arhivu SANU. Da li je pogrešio Ruzvelt? Da li je pogrešio De Gol? Da li je pogrešio Truman? Da li je pogrešio Ajzenhauer? Da li je pogrešio Regan? Možda je u zabludi bio i Tom Bredli, gradonačelnik Los Anđelesa, koji je ukazom proglasio 17. juli 1986. za ”Dan sećanja na generala Dražu Mihailovića”? U tolike zablude, uveren sam, ne bi poverovao čak ni neki aktivista Brozovog Agit-propa!

A jedina ”greška” đenerala Mihailovića je, kako bi to rekao akademik Slobodan Jovanović ”što nije postigao uspeh, ali je svoju dužnost ispunio”, a tome bih dodao reči Isidore Sekulić da ”nije sramota biti poražen, ako je čovek činio sve da zasluži pobedu”.

Ne zaboravimo ni to, časne sudije, da je jedan od najvećih srpskih intelektualaca, predsednik Kraljevske akademije nauka i umetnosti, već pomenuti prof. dr Slobodan Jovanović, kao predsednik izbegličke vlade, dakle po definiciji nadređen ministru vojnom đeneralu Mihailoviću, bio takođe proglašen ratnim zločincem i izdajnikom, da je rehabilitovan odlukom ovog suda, da mnoge ulice i trgovi u Srbiji nose njegovo ime, kao i da se upravo on nalazi na našoj novčanici koja ima najvišu nominalnu vrednost! Sudije, nauka i književnost su odavno i istovremeno rehabilitovali i Slobodana Jovanovića i Dragoljuba Mihailovića i mnoge druge koje je Brozova vlast lišila minimuma prava, materijalnog i procesnog, koji se podrazumevaju u bilo kojoj i zahtevaju od bilo koje civilizovane države. To je učinio i narodni pesnik, guslar, čak je to učinila i likovna umetnost – treba se samo setiti jednog od primera – čuvene slike akademika Miće Popovića ”Prizor” 83/I.

U Stendalovom romanu ”Parmski kartuzijanski manastir”, koji je đeneral Mihailović čitao do poslednjeg dana, pored ostalog, stoji: ”Da bi čovek bio srećan, uvidelo se da, posle čitavih vekova otužnih osećanja, treba voleti otadžbinu stvarnom ljubavlju i činiti velika dela”. U tom smislu Dragoljub Mihailović je bio srećan čovek. To je dokazao njegov narod koji mu je posvetio pesme i stihove uz gusle, svoju ljubav i nezaborav, a mnogi inostrani zvaničnici svoja priznanja i odlikovanja. U beogradskom naselju Medaković podignuta je crkva na čijem svodu je oslikana ”Nebeska Srbija” i među najznamenitijim Srbima stoji i đeneral Dragoljub Draža Mihailović, a njegov lik stoji i u crkvi u Kraljevu. Đeneral Dragoljub Mihailović je odavno faktički rehabilitovan. Ljudi od duha znaju da je ubica Dražu oživeo i proslavio u vjek i vjekova, iz generacije u generaciju, a sebe samoga ubio i žigosao u večnosti. Sada je potrebno da se pravo upodobi faktu, da se ne bi dogodila ”pobuna fakta protiv prava”, a tada, u takvom nesrećnom slučaju, istorija uči, pravo se uvek nađe na gubitničkoj strani.

Sudije, kucnuo je najzad čas u kome vam se pruža jedinstvena prilika, a ta se čast pruža zaista retko kad i retko kome, da uđete u anale ne samo našeg, već i evropskog i svetskog pravosuđa kao primer časnih sudija koji su izrekli pravdu. A pravda u ovom slučaju biće ujedno i istorijska pouka. Vi, sudije, sada imate privilegiju da ispravite reviziju prave istorijske istine koja je učinjena u sramnom Beogradskom procesu 1946. godine! Vi svojom odlukom možete i formalno da vratite čast, dostojanstvo, rodoljublje i moral našem pravosuđu, našim precima, našoj istoriji, našoj državi. I stari Grci su osudili Sokrata na smrt, ali su smogli snagu da ga rehabilituju, njegovog glavnog tužioca Mileta (čije je ime obeleženo besčašćem u večnosti) da pogube, a njemu, prvaku umnosti i heroju etičnosti, da podignu dostojan spomenik. Tako i Vi, sudije, možete i morate da nas vratite našim korenima, da nam vratite dostojanstvo naših predaka – a đeneral Mihailović, najmanje, upravo tu zaslužuje – da bismo i mi bili njihovi dostojni naslednici. Kada su ga poveli na egzeguciju đeneral Mihailović je odložio Stendalov roman, koji je čitao u originalu. Možda baš na mestu gde sveštenik kaže: …”umrećeš kao ja, sine moj”…”daleko od svake raskoši i oslobođen zablude o raskoši, i, kao ja, nemajući ništa ozbiljno sebi da prebaciš”. Sudbina Stendalovog glavnog junaka Fabrisa, čije ime još simboliše čoveka kao kovača svoje sreće, a čija sudbina puna obrta, neizvesnosti, lažnih optužbi koje kulminiraju čak do mogućnosti izricanja smrtne kazne, umnogome liči na sudbinu đenerala Mihailovića. I, zaista, đeneral nije imao šta sebi da prebaci. Sebi su mogli da prebace samo oni koji su ga lažno optužili, obmanuli i izdali. U njegovom slučaju, čak je nacistički neprijatelj postupio časnije, jer ga nisu obmanjivali, već su raspisali nagradu za njegovu glavu, a od početka pa do kraja rata nagradu su uvećali, isto kao i napore da ga uhvate ili likvidiraju. Može se i mora, takođe, sudije, postaviti pitanje: gde je danas ta ideologija u čije ime su komunisti ubijali, utamničavali i konfiskovali u svojim i tuđim zemljama? Od nje, odn. posle nje su ostale samo rehabilitacije i restitucije!

Jugoslovenski i saveznički đeneral, heroj i mučenik, čiju su egzekuciju, u njegovoj 53-ćoj godini života, besčasnici sproveli u tajnosti, a grob sakrili tako da do danas nije otkriven!, koji je zaslužio gradus honoris, nije dobio ni sepulchrum!, dakle ni pravo za koje se borio najveći tragičar antike kroz lik Antigone. Čak i u njegovom pogubljenju ima ideologije: ubijen je istog dana 17. jula, kao i ruska carska porodica dvadesetosam godina ranije, a njegovi zemni ostaci su uništeni, isto kao i tela Romanovih, svi oni lišeni su, kao u grčkoj tragediji, čak i prava na sahranu. Damnatio memoriae je stari oprobani metod svake tiranske vlasti. Koliko je tek takvih slučajeva bilo u naci-fašističkim tvorevinama koje su sledile Hitlerov model i metod, kao što je to npr. bio slučaj sa ND Hrvatskom, ni broja se na zna. Vrsta ideologije tiranske, zločinačke vlasti, dakle, zaista nije bitna, ali su efekti nesumnjivo istovetni.

Broz, austro-ugarski kaplar (zbog svojih zasluga u Prvom svetskom ratu protiv Srbije bio je odlikovan, a drugo austro-ugarsko odlikovanje dobio na ruskom frontu i na kraju je unapređen u starijeg vodnika), bio je pripadnik 29 zagrebačke pukovnije ”slavne” 42 ”pješačke” domobranske – ”vražije” divizije (Teufels-Division), koja je učestvovala u bitkama u Sremu, na Ceru i Kolubari i zločinima naročito u Mačvi, nije iskoristio prvu priliku na Ceru, ali je iskoristio drugu u Beogradu: ubio je neprijateljskog oficira, sada čak đenerala i lišio ga prava na bilo kakvo pravo, čak i na opelo i grob! Ni posmrtni ostaci đenerala Mihajlovića nikada nisu pronađeni. Međutim, inostrani, neprijateljski kaplar počiva u veličanstvenoj grobici, na najelitnijem mestu, u đeneralovoj prestonici! Junak koji je u svojoj 19 godini, 1912., otišao u rat protiv Turaka, 1913. protiv Bugara, koji je u Kumanovskoj bici dobio Srebrnu medalju za hrabrost, koji je oslobađao Prizren, Đakovicu i Novi Pazar, ali i Bitolj i Jedrene, koji je kod Lješa izašao na Jadran; koji se junački borio na Bregalnici, od Stracina do Krive Palanke, na Zletovskoj reci do Štipa i Kočana, na Serti, Osogovu, Pepelištu i Krivoloku, koji je učestvovao u gušenju Arnautske pobune 1913. na Kosovu i Metohiji; koji je u Velikom ratu učestvovao u Cerskoj bici, gde je dobio pohvalu, zatim u Kolubarskoj bici kojom prilikom je ostao na Plandištu sa svojom četom, iako se njegov bataljon povukao, koji učestvje u Albanskoj golgoti i uspeva, iako je sve teže nauružanje onesposobljeno i odbačeno, da sačuva i prenese četiri teška mitraljeza sve do Valone i Krfa; koji se borio na Kajmakčalanu, Bitolju, Ostrovskom jezeru, Gorničevu, kod Žiove; koji je kod sela Neokazi i Donje Vrbine tako teško ranjen, da ga je vojna komisija u Solunu oglasila nesposobnim za stroj i pokušala da prebaci u pozadinu, što je on odbio! i do kraja učestvovao u osobođenju zemlje. Za zasluge u ratu dobio je unapređenje u čin poručnika i orden Belog orla sa mačevima, njegovo mitraljesko odeljenje dobilo je jedino u puku Zlatnu medalju za hrabrost, a on sam, jedini u diviziji, dobio je Engleski vojni krst! Kraj Prvog svetskog rata nije bio kraj ratovanja za njega, jer je ponovo upuđen na Kosovo i Metohiju da guši arnautsku pobunu. Kao najbolji oficir u puku biva predložen i prebačen u Kraljevu gardu. Kada je jednom prilikom pripiti gardijski poručnik Buhonjicki hvalio boljševike i kada su ga zbog toga ostali napali, Draža Mihailović je repetirao pištolj i odbrnio ga, zbog čega je završio u vojnom zatvoru. Drugi put se Draža obreo u vojnom zatvoru kada je na jednom prijemu u Britanskoj ambasadi otvoreno napao Hitlera, zbog čega je nemački ambasador fon Hern zvanično protestvovao u Ministarstvu spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije. Inače, đeneral Mihailović je od strane Brozove vlasti 1946. g. oglašen krivim po osam tačaka optužnice, a prva i najznačajnija je glasila: ”Kriv je što je od početka druge polovine 1941, pa sve vreme rata i neprijateljske okupacije organizovao i rukovodio oružane četničke formacije poznate pod imenom ”četnici Draže Mihailovića” i takozvana ”Jugoslovenska vojska u otadžbini”, koje su imale za cilj da oružanom akcijom i terorom u saradnji sa okupatorom podrži okupaciju i uguši oružani ustanak i oslobodilačku borbu srpskog i ostalih naroda Jugoslavije”. Časne sudije, da li iko pri zdravoj pameti može da poveruje da takav čovek kakav je Draža Mihailović može biti izdajnik, kukavica, kolaboracionista, saradnik Hitlera, čovek koji je imao za cilj da ”terorom u saradnji sa okupatorom podrže okupaciju i uguše oružani ustanak i oslobodilačku borbu srpskog i ostalih naroda Jugoslavije” i u slične besmislice? Broz, neprijateljski austrougarski podoficir, nosilac neprijateljskih, austrougarskih, odlikovanja, mučki podmeće izdaju, đeneralu Mihailoviću, nosiocu brojnih najviših domaćih odličija u oslobodilačkim ratovima, kao i najviših inostranih odlikovanja savezničkih država u Drugom svetskom ratu! Koliko je Brozu bilo značajno da eliminiše svog najvećeg ideološkog i političkog protivnika, sa kojim je upravo zato vodio građanski rat, vidi se i po tome što je organizatore njegovog hvatanja Slobodana Penezića Krcuna i Svetolika Lazarevića odlikovao, posle rata, najvišim ratnim odlikovanjima – Ordenom narodnog heroja!

Đeneral Mihailović se, inače, tri puta u toku Drugog svetskog rata sastajao sa Brozom i njegovi saradnici su predlagali da likvidiraju Broza, ali je Draža to odbio, jer je dao oficirsku reč kojom garantuje Brozu bezbednost. Brozu je bilo lako, on nije bio ni srpski ni jugoslovenski oficir koji drži do reči i časti, on je bio austrougarski podoficir, koji je sve podredio osvajanju vlasti. Konačno, đeneralu Mihailoviću su Amerikanci, shvativši da će komunisti uzeti vlast, ponudili da se uspne u sigurnost, uz ”podizač glavnog jedra” (kako se simbolično zvala operacija – Halyard), u kojoj su spasene na stotine savezničkih pilota i vojnog osoblja, a čiji je glavni protagonista bio upravo đeneral Draža Mihailović, ali je đeneral, kao i Fabris, junak Stendalovog romana, to odbio, možda upravo istim rečima kao u romanu: ”Neću da bežim, hoću da umrem ovde!”. Draža je, sudije, jedan od najtragičnijih ličnosti, kojima je naša istorija nažalost obilovala, jedan od najvećih mučenika, koga su izdali gotovo svi oni za koje se tako časno, uporno i požrtvovano borio. Međutim, sudije, mi danas nemamo pravo da se pridružimo toj izdaji, da zatvorimo oči pred linčom, da i dalje podržavamo tu nepravdu, da saučestvujemo u tom velikom zločinu, da na taj način i sami činimo greh. Naprotiv! Posle svega izrečenog jasno je da je u ovoj završnoj reči sadržana formalna i suštinska odbrana, ali i optužba, slična Zolinoj, koju je on izneo u otvorenom pismu, u časopisu ”Zora”, o srpskoj Novoj 1898. godini, zbog velike nepravde prema Alfredu Drajfusu, pod naslovom: J’accuse – optužujem! Da, optužujem, sudije, u ovom slučaju laž, prevaru, zloupotrebu poverenja i brutalnu silu da bih odbranio istinu, dobronamernost, pravednost i samu pravdu, optužujem zlo, da bih odbranio vrlinu!

Zlo i nepravda trijumfovali su nad Jugoslovenskom vojskom u otadžbini i najvišim predstavnikom stare, legalne vlasti, simbolom tog pokreta i evropskog otpora naci-fašizmu. Đeneral Draguljub Mihailović morao je da umre da bi laž na kojoj se zasnivala uzurpacija vlasti mogla da živi! Njegova likvidacije bila je simbolična poruka diskontinuiteta sa državom koju su svi saveznici, kako na Zapadu tako i na Istoku, priznavali tokom rata i okupacije, dakle legalnom, savezničkom državom koja je bila u ratu sa silama Osovine. Dakle, učinjen je diskontinuitet sa državom koja je bila u ratu sa naci-fašizmom! Taj politički, ideološki, tzv. revolucionarni čin izvršen je planski, sistematski i sa krajnjim ciljem sticanja apsolutne, totalitarne, tiranske i, time dakako, nedemokratske vlasti. A takva se vlast, razume se, stiče protivpravnim, nasilnim metodama i brutalnim sredstvima. Jedna od bitnih karika ka postizanju navedenog cilja bila je i obračun sa poslednjim, najvišim predstavnikom ancien regime, onako kako je to učinjeno u vreme francuske ili ruske revolucije, sa istovetnom farsom od ”pravnog” postupka, sa linčom zaodenutim u togu. Posle toga revolucionari su radili šta su hteli, vršene su masovne egzekucije ”neprijatelja revolucije” i takvo se stanje, od francuske revolucije, označava terminom – režim terora. To je, pak, po opšteprihvaćenoj definiciji, upravo suprotnost pravnoj državi i vladavini prava! Treba napomenuti, poređenja radi, da je u Francuskoj u vreme režima terora goljotinirano 16.594 lica (u Parizu 2.639) i u ostatku Francuske još oko 25.000, što je znatno manji broj žrtava u odnosu na malenu Srbiju, imajući u vidu veliku Francusku, a u vreme Brozovog preuzimanja vlasti! Istorija je odavno dala svoj sud o nepravnom karakteru tih postupaka i takvih režima. Srbija je i u ovoj stvari ostala poslednja i, na našu sramotu, danas potpuno usamljena!

A ovako su govorili glavni akteri režima terora u Srbiji: ”Srbija nema čemu da se nada. Za nju neće biti milosti” (Brozov govor novembra 1944. na Banjici); ”Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali” (beleži Brozov biograf Dušan Bilandžić njegovu izjavu na sednici Politbiroa KP, 30. oktobra 1944. u Beogradu); Broz se tako i ponašao: čim se dokopao Beograda i obišao dvorski kompleks, od dva, izabrao je veći – Beli dvor (naredio je da se uredi i uselio se iako još nije bilo rešeno pitanje oblika državnog uređenja, a on je imao položaj predsednika vlade, a ne šefa države!; Milovan Đilas, potvrđuje reči svog vođe po zauzimanju Beograda: ”Srbiji nije dovoljno pušteno krvi”; Slobodan Penezić Krcun takođe pojašnjava Brozove reči: ”Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo”; Jovo Kapičić: progoni četnika bili su ”okrutni jer smo čistili smeće”; Milan Trešnjić, major OZNE, svedočio je da je u kvartu gde je on komandovao ubijeno 800 civila, a Beograd je imao 16 kvartova; prema podacima američkog Ministarstva vojske komunisti su, bez suđenja, streljali samo u Beogradu između 13.000 i 30.000 civila.

Prema zvaničnim podacima Državne komisije za tajne grobnice Republike Srbije posle ”oslobođenja”, ne računajući dakle vreme rata!, samo u tajnim grobnicama završilo je život, bez suđenja, čak i farse od suđenja, više od 50.000 Srba. Državna komisija, pored ostalog, navodi da su na taj način (i to samo ono što je utvrđeno i potvrđeno) izvršene likvidacije nad: 8923 zemljoradnika-domaćina; 2892 žene-domaćice; 2567 zanatlija; 857 trgovaca i kafedžija; 416 učenika i studenata; 345 učitelja, profesora i inženjera; 118 advokata i sudija; 72 novinara; 77 glumaca i umetnika! Sudije, zamislite samo tu i takvu atmosferu koja je stvorena samo u Srbiji i nigde više u Evropi, gde ”oslobodioci” ubijaju čak i domaćice, đake, studente, muzičare, slikare i glumce!

Najveći antički pravnik, uveren sam, danas bi ponovo uzviknuo: O tempora, o mores! … ubinam gentium sumus? A ja se, kao i on pre više od 2000 godina, sada pitam: in qua urbe vivimus? qam rem publicam habemus? Nemam šta tu da dodam osim jednog pitanja: da li je moguće da je i danas Brozov sramni i ubilački ultimum decretum i dalje na snazi? Odgovor je sasvim jasan. Da, taj sramni dekret i dalje važi! On, sudije, od 1946. do današnjeg dana proizvodi pravno dejstvo! Iz neprava, iz antiprava nastade pravno dejstvo koje traje sedamdeset, sudije, sedamdeset godina! Nemojte smetnuti sa uma da je Rusija rehabilitovala Romanove, a cara Nikolaja II uvrstila u red svojih svetaca! Sudije, ne može biti slučajna formulacija izrečena, pre tri dana 9. maja, na paradi u Moskvi povodom 70 godina od slamanja naci-fašizma, kojom je predsednik Putin odao priznanje Srbima, ističem – od svih naroda Jugoslavije izdvojio je samo SRBE, u doprinosu u toj istorijskoj pobedi.

Veliki narodi, mislim na duhovnu veličinu, mogu da načine grešku, ali i da je priznaju i isprave. Upravo zato je pravo na rehabilitaciju u našoj zemlji garantovano, ne samo zakonskim propisima, već i najvišim pravnopolitičkim aktom – Ustavom Republike Srbije (čl. 35).

Jedna od najvećih neistina koju je duboko usadio u svest posleratnih generacija Brozov režim bila je i ta da je đeneral Mihailović bio velikosrpski šovinista i autokrata. Istina je potpuno suprotna. Đeneral Mihailovićje bio ubeđeni jugosloven i veliki demokrata. U njegovim jedinicama bilo je 10.000 Hrvata, 8000 muslimana, 6000 Slovenaca, a o njegovom demokratskom opredeljenju, humanizmu i jugoslovenstvu neka svedoči on lično. Naime, 25-28. januara 1944. g. održan pod planinom Suvoborom, u selu Ba, veliki Narodni kongres, na kome je učestvovalo 274 delegata iz svih krajeva Jugoslavije, s tim što se delegati iz severne Dalmacije nisu mogli da probiju zbog velikih snegova u Hercegovini. Kongres je nazvan ”Svetosavskim”, prema danu svečane sednice.

Tom prilikom đeneral Mihailović obratio se Kongresu sledećim rečima:

”Zahvaljujući vam na pozivu, draga braćo, smatram za dužnost i kao čovek i kao odgovorni rukovodilac današnjom borbom za pravo na život našeg troimenog naroda, da se poklonim palim borcima i nevinim žrtvama u ovoj borbi.

Mislim da ću biti tumač i vaših želja ako sa ovog istoriskog skupa budem izjavio, da će porodice palih žrtava vazda biti predmet našeg staranja i zalaganja za njihovu budućnost.

U ime Kraljevske vlade i Jugoslevenske vojske pozdravljam vas kao predstavnike organizacija demokratskog naroda Jugoslavije i želim vam srećan rad na ovom velikom narodnom državnom poslu.

Naš po broju mali ali duhovno veliki narod, koji je kroz celu svoju istoriju uvek bio i danas je predmet divljenja celog sveta u borbi za svoj opstanak, naterao je žilavom borbom i svoje neprijatelje da ga poštuju.

Prelazeći preko istorijata i uzroka privremenog gubitka države, i u prošlom i u ovom nametnutom mu ratu, opominjem ceo svet na činjenicu, da je naš narod izlazio iz svake oružane borbe kao pobedilac, jer je živeo i umirao za slobodu.

U ovom ratu protivnici i napadači izmislili su i novo oruđe. Oni žive u zabludi da će moći klevetama protiv vodećih ljudi takog naroda i obmanama neupućenog sveta postići ono što brutalnom silom oružja ne mogu.

Kao vojnik, koji po rođenju i osobinama pripada ovakvom slobodarskom i junačkom narodu, nisam mogao niti sam hteo da napustim svoga Kralja i svoju Otadžbinu.

Ja sam se zakleo da ću za Kralja i Otadžbinu život dati.

Ja sam svoju zakletvu ispunio.

I bio sam siguran da ni narod, kome pripadam, neće se nikad pomiriti sa ropskim životom.

Jugoslovenska vojska pod mojim vođstvom i ja lično, bili smo i doživotno ostajemo verni i odani vrhovnom komandatu NJ.V. Kralju Petru drugom.

Mi, vojska i ja lično, verni smo sada i bićemo verni i u buduće ustavnom i zakonitom poretku Jugoslavije, kao što smo bili i bićemo doživotni branioci njene teritorijalne neprikosnovenosti.

Mi, vojska i ja lično, smatramo da je isključivo pravo slobodnog i na demokratskim načelima izabranog Narodnog Pretstavništva da ustavnim putem izvrši organizaciju države.

Najenergičnije sa gnušanjem odbijam tendenciozne glasove, ma sa koje strane dolazili, da vojska i ja lično imamo ma kakve diktatorske težnje i namere.

Najenergičnije sa gnušanjem odbijam i zlonamerne glasove o kolektivnoj odmazdi ma prema kome.

Pitanje postupka sa ratnim zločincima rešeno je na međusavezničkim konferencijama, čije odluke obavezuju i nas. A naši zakoni dovoljna su garancija za sve i svakoga da će pravda biti zadovoljena. Prema tome, nevini ne mogu stradati, jer će uživati zaštitu kako moju lično tako i naše vojske. Nikakve proizvoljne postupke, prilikom prelaska u redovno stanje, vojska i ja nećemo tolerirati.

Nadam se da sam na ovaj način odgovorio željama i raspoloženju našeg naroda, koga vi danas na ovom velikom i narodnom kongresu u impozantnom broju pretstavljate.

Živeo Jugoslovenski demokratski narod!

Živela Kraljevina Jugoslavija!”

Uporedimo, sudije, na trenutak, šta je radio Broz u to vreme. O martovskim pregovorima sa Hitlerovim predstavnicima u glavnom gradu NDH, o zajedničkom napadu na saveznike u slučaju iskrcavanja na jadranskoj obali, neću da govorim, jer bi to oduzelo isuviše vremena, a opšte su poznate činjenice i dokumenta, koja ću predati sudu u posebnom podnesku. Ali, ovo što sledi, ipak se mora i ovom prilikom istaći.

Brozova direktiva br. 785, od 23. juna 1943. g., govori sama za sebe: …”četnički pokret nije oslabio… Pokazala se neophodna potreba da svoje proređene redove popunimo ljudima, bez obzira na njihov karakter i prošlost. Za našu revoluciju potrebne su nam mase, njih nemamo, tako da smo osuđeni na neizbežnu propast… Treba široko otvoriti vrata naših jedinica ustašama koji bi hteli da napuste Pavelića. Za naš pokret možemo ih pridobiti širenjem straha od četnika, zbog zločina koje su počinili nad srpskim stanovništvom. Što brže se povežite s ustaškim agentom Brekalom, koga su s tim ciljem poslali iz Zagreba”!

Neupućenima može da izgleda čudan tako blagonaklon odnos Brozovih komunista prema ustašama. Međutim, kontakti ustaša i komunista datiraju iz vremena prvih godina po stvaranju Kraljevine Jugoslavije, kada je politika Kominterne nalagala rušenje Jugoslavije, kao ”tamnice naroda”, kao ”tvorevine imperijalističkog rata”, kao države u kojoj ”dominira srpska nacija”, što se u potpunosti poklapalo sa celjevima ustaškog pokreta. Ta saradnja komunista i ustaša bila je krunisana 1935. godine, potpisivanjem akta sa sledećim naslovom:

SPORAZUM O ZAJEDNIČKOM RADU NA UNIŠTAVANJU JUGOSLOVENSKE DRŽAVE, SRPSTVA I PRAVOSLAVLJA.

U tač. 2 Sporazuma navedeno je: ”Vođstvo Jugoslovenske Komunističke stranke svesno svoje uloge priznaje, da komuniziranje Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi prodiranje Osmanlija na zapad i Austrije na istok, sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrva”.

U tač. 3 stav 3 se kaže: ”Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati sve svađe i zađevice jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i t.d… a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne i druge bez prigovora potpomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kako je istaknuto u tačci 2 ovog sporazuma”.

Na kraju Sporazuma je formulisan CILJ:

”Jugoslovenska komunistička stranka, kojoj je Zakonom o zaštiti države od 1922 godine onemogućena akcija slobodom kretanja i rada, s jedne, i vođstvo Hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumno dužnost zajedničke borbe i međusobno pomaganje u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: RASPADANJE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE I SVEGA ŠTO JE SRPSKO I PRAVOSLAVNO”.

Sremska Mitrovica, juni-lipanj, 1935 g.

Za Komunističku stranku

Mošo Pijade, novinar

Za Ustaški oslobodilački pokret

Dr. Mile Budak, advokat

Kontinuitet ovakve politike zasnovane sporazumom iz 1935. g. potvrđen je i samo sedam dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske, 17. aprila 1941. godine. Naime, prvi sporazum je bio potpisan dok su obe partije bile ilegalne, a sada je jedna strana osvojila vlast, tako da potonji sporazum dobija i državno-politički kvalifikativ. Potpisnici sporazuma iz 1941. g. su, u ime NDH dr Mile Budak (upravo kao dokaz kontinuiteta politike i vernosti prvom sporazumu) i Mladen Lorković, a u ime Komunističke partije Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić (tada bliski Brozovi saradnica, a Bakarić će zauzimati najviše partijske i državne funkcije za vreme Brozove vladavine sve do kraja svog života). U stvari, sporazum iz 1941. je aneks sporazuma iz 1935. g., koji u potpunosti odgovara odredbama i duhu glavnog sporazuma, jer se u potonjem samo precizira da će komunistička partija ući u politički život NDH, s tim što neće preduzimati nikakve akcije protiv novostvorene naci-fašistike države.

Broz je sve suštinske odredbe ovih sporazuma savesno sprovodio kako pre, tako za vreme, kao i posle Drugog svetskog rata. Uostalom, ko i danas najžešće napada Dražu Mihailovića i Jugosovensku vojsku u otadžbini? To su upravo stari saveznici: ustaške i neoustaške organizacije, balisti i komunisti.

O odnosu Brozovih komunističkih vlasti prema srpskom narodu i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi posle rata ne mogu ovom prilikom da šire govorim, jer bi ovo moje obraćanje trajalo još nekoliko sati.

Po istom pravnom osnovu, ugovoru iz 1935. i aneksom tog ugovora iz 1941. g., između ustaša i komunista, stradali su, pored monarhista, i pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve. Ubijanje, progoni, zatvaranje sveštenstva Srpske Pravoslavne Crkve trajalo je, sudije, od 1941. do 1985. g.! Dakle u kontinuitetu 44 godine! Za vreme okupacije četiri, a za vreme od ”oslobođenja” do konačnog prestanka progona – četrdeset godina! Broj stradalnika koji nisu hteli da odbace Krst Gospodnji je zaista impozantan. Srpska Pravoslavna Crkva poseduje podatke da je veći broj njenih sveštenika ubijen od komunista nego od ND Hrvatske. Posle rata su, za razliku od katoličkih i muslimanskih, ubijani i proganjani pravoslavni sveštenici, uključujući i najviše arhijereje! Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, teško bolestan, uhapšen je od OZNE i ubijen na Bukulji kod Aranđelovca 1945. g., tako da mu se ni grob ne zna. Vikarni episkop hvostanski Varnava Nastić, kome je za vreme rata Ante Pavelić ponudio da bude episkop tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, što je on odbio, osuđen je 1947. g. na deset godina robije, jer je, kako je navedeno u presudi, svoju sestru naučio engleski kako bi mogla spremna da dočeka anglo-američko iskrcavanje, kao i zato što je u kuću primio vozača UNRE, koji je dovezao humanitarnu pomoć u Sarajevo, što je protumačeno kao akt špijunaže. Episkop Varnava je mučen, prebijan i umro je u pedesetoj godini života. Dr Vasilije Kostić, episkop Žički i dr Nektarije Krulj mitropolit Dabro-bosanski su šutirani, kamenovani, čupana im je brada, cepana mantija. Episkop bački dr Irinej Ćirić je 1946. g. bio kamenovan od strane Brozovih omladinaca ispred crkve u Odžacima, kojom prilikom je zadobio povredu kičmene moždine, pa je sve do smrti 1955. g., bio u bolesničkoj postelji. Mitropolit Arsenije Bradvarević je kao administrator Zagrebačke mitropolije izjavio da je katolička crkva za vreme rata učinila velika zla pravoslavnom življu. Devet godina kasnije (1954. g.) mitropolit Arsenije je sa još sedmoricom sveštenika Crnogorsko-primorske mitropolije osuđen na jedanaest godina i šest meseci robije, zato ”što je naneo uvredu katoličkoj crkvi u Jugoslaviji”. Robijao je u centralnom zatvoru u Kotoru 1954-1958 gde je doživeo užasna poniženja i maltretiranja. Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, naučnik svetskog glasa, dr Toma Živanović, akademik SANU, sačinio je pravno mišljenje da u radnjama mitropolita Arsenija Bradvarevića nema obeležja krivičnih dela koja mu se stavljaju na teret. Pravno mišljenje akademika Živanovića nije uvaženo!

Mitropolit skopski Josif Cvijović je u patrijaršijskoj crkvi 1946. g. održao besedu i između ostalog rekao: ”Ovakvu sramotu i pokor srpski narod nije doživeo ni od Turaka. Neka znaju svi, da su mnogi polomili zube kad su nasrnuli na Crkvu, pa će i komunistička neman polomiti. Trpi Srbine i ne boj se!”.

Profesor Bogoslovskog fakulteta dr Radoslav Grujić, akademik, čovek koji je pronašao mošti cara Dušana u ruševinama manastira Svetih arhangela u Prizrenu 1927., spasao mošti Svetog kneza Lazara, cara Uroša i Stefana Štiljanovića posle ustaškog divljanja u fruškogorskim manastirima 1942. g. Prof. Grujić je mnoge artefakte nađene u Prizrenu premestio u muzej Južne Srbije u Skoplju, koji su Brozove komunističke vlasti ukinule neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Prof. Grujić je za vreme okupacije predložio Nedićevoj vladi da Organizuje odbor za registrovanje i opis uništenih i otetih srpskih crkvenih dragocenosti, zbog čega je bio 1945. g. proglašen ratnim zločinacem, lišen srpske nacionalne časti (sic!) i udaljen sa Beogradskog univerziteta. Na osnovu njegovog zalaganja popisano je četrdeset vagona crkvenog blaga Srpske Pravoslavne Crkve koje je bilo oteto i odneto od strane ND Hrvatske u Zagreb. Komunistički Komitet za kulturu FNRJ odlučio da se u Srbiju vrati samo deo otetog blaga. Akademik Grujić rehabilitovan je tek nedavno.

Među poslednjim osuđenim, osamdesetih godina XX veka, uvek za tzv. ”verbalne delikte”, za citiranje ili pohvalu svetog vladike Nikolaja, za pevanje srpskih tradicionalnih pesama, npr. ”Oj Srbine, ti se ne boj vile, jer je vila Srbina rodila” ili ”Na Lovćenu Njegoš spava, najmudrija srpska glava”, bili su i sveštenici Savo Jović, Petar Lukić, sada starešina Saborne crkve, i Vajko Spasojević, čiji su očevi posle ”oslobođenja” iz istih razloga robijali u istom tuzlanskom zatvoru, zatim Cviko Mojić, Radenko Gligić, Slobodan Radojčić i poslednji osuđeni 1985. g. bio je sveštenik Milorad Petrović iz Kozluka, Eparhija zvorničko-tuzlanska.

Dopustite mi da tu zlokobnu atmosferu dokažem kroz sledeći primer, a taj primer ne može nikoga, doslovno nikoga ostaviti ravnodušnim. Vojvodu Petra Bojovića, junaka balkanskih ratova, koji je svojom konjičkim divizijom rasturio neprijatelja u Kumanovskoj i Bregalničkoj bici i zato dobio čin generala, u Velikom ratu probio Solunski front i kao oslobodilac na čelu Dunavske divizije prvi ušao u Beograd i proizveden u čin vojvode. U drugom svetskom ratu, koji je dočekao kao starac od 83 godine, nije izašao iz svoje kuće (bio u penziji od 1922. godine), ali mu je OZNA upala u dom izgazila karađorđevu zvezdu, Orden jugoslovenske krune prvog reda, francusku legiju časti, polomili mu sablju, u zatvoru ponižavali i mučili dok nije umro 20. januara 1945. g., a onda zabranili, pod pretnjom represalija, da bilo ko dođe na njegov poslednji ispraćaj. A sve to nije bilo slučajno. Sva ova strahota, užasna nepravda i bezmerni greh, prema ovom velikanu, ali i prema njegovoj porodici, našoj istoriji i otuda i svima nama, samo zbog pisma podrške koje je, u vreme rata, uputio đeneralu Mihailoviću. Vojvoda Petar Bojović je, naime, napisao sledeće:

”U svojoj dubokoj starosti preživljujem časove minulih borbi našeg naroda i njegovo pravo na život i ne nađoh današnjeg primera od Kosovske bitke do Karađorđa i Miloša, i od velikih sinova našeg naroda do danas. Poznato je da veliki događaji stvaraju velike ljude, a veliki ljudi stvaraju velika dela. Verovao sam da je srpski narod nadahnućem Božjim sposoban da daje velike ljude i da će ih u ovim teškim sudbonosnim časovima dati. Saznanje da ste Vi, dragi Srbine i đenerale, razvili oslobodilačku zastavu sa onog mesta odakle je moj ratni drug Živojin Mišić započeo pre dvadeset osam godina i proterao neprijatelja iz naše Otadžbine, izazvalo je u meni veliku radost i do maksimuma pojačalo želju za ličnim učešćem u današnjoj borbi. U odsustvu fizičke snage da uzmem neposrednog učešća u ostvarenju ovog velikog dela nacije, ja sam Vam, dragi i veliki sine srpskog naroda, stavio na raspoloženje moje ime i moju decu, uz očinski pozdrav i vojničku zapovest: Napred u pobedu za Kralja i Otadžbinu!

Vojvoda Petar Bojović”.

Sudije, ljudi, Nemci-okupatori nisu ni pipnuli svog velikog ratnog neprijatelja, načelnika štaba Vrhovne komande, koji ih je porazio u Velikom ratu. Vojvodu Bojovića u dubokoj starosti, oslobodioca prestonice, zverski su ubili ”novi oslobodioci”, Brozovi likvidatori OZNE, jer je tokom Drugog svetskog rata podržao đenerala Mihailovića! Pa šta je, onda, sudije ostalo za Dražu Mihailovića: pošteno suđenje, pravda? Ne gospodo već, bez ikakve sumnje – linč, onaj isti linč koji su pretrpeli i vojvoda Bojović i mnogi drugi rodoljubi – vojnici, oficiri, političari, intelektualci, službenici, čak i pisci, slikari, glumci…, samo linč koji je u slučaju đenerala Mihailovića bio prikriven togom ispod koje je stenjalo i umiralo pravo, a cerila se satanska nepravda.

Sudije, vaše Veće dobilo je istorijsku privilegiju da proces i na njemu zasnovanu odluku koja je ovde sedes materiae, pravno kvalifikujete, jer suština ovog postupka jeste pravno pitanje. Predlagač samo ukazuje sudu na pravne nedostatke postupka koji je imao takve manjkavosti, pogrešnu primenu matrijalnog i bitne povrede procesnog prava (a dovoljno je i ovo poslednje) da je njihova posledica rehabilitacija osuđenog ili tačnije – žrtve takvog postupka. U suštini, ovde činjenice, kako je već istaknuto, nisu ni primarne, niti odlučujuće. One su samo u funkciji ilustracije koja pojašnjava i pojačava nedostatke celokupnog postupka. Do odugovlačenja ovog postupka i povrede kogentnog pravila na pravo na suđenje u razumnom roku, čak garantovanog čl. 32 Ustava Srbije, došlo je i zbog apsoluno nepotrebnog isticanja mase činjenica, faktografije koje su pravno irelevantne za ovaj postupak rehabilitacije! Sud samostalno ceni navode predlagača, druga strana je apsolutno nepotrebna zbog drevnog pravila koje i danas važi: iura novit curia! Sud zna pravo! A ovaj postupak je, sudije, suočavanje sa pravom, pravdom i našom pravom prošlošću, ali i sa samom večnošću.

Sa etičke tačke, ne mogu a da ne kažem i to, đeneral Dragoljub Draža Mihailović dobiće pokoj svoje plemenite duše, a jugoslovenska i srpska istorija – istinu, tek posle vaše zakonite i pravedne odluke! Panteon pravde, kao najviše etičke vrline, u kome se već nalaze časni advokati Dragić Joksimović i Nikola Đonović, ali i mnogi drugi koji se nisu ni u najtežim uslovima odrekli prava i pravde, vere, nacije i otadžbine, nestrpljivo čeka na vas, jer ovo je tačka u kojoj se prelama razlika između neprava i prava, između greha, zločina, izdaje, zlomisla, mržnje i blasfemije, s jedne, i morala, časti, vernosti, hrabrosti, razboritosti, plemenitosti, zahvalnosti, čestitosti, dobronamernosti, ljubavi i vere, rečju – svih vrlina koje u svom jedinstvu grade najvišu, stožernu vrlinu – pravednost, s druge strane. Pravednost, kao ambasador same pravde u konkretnom slučaju, je od nastanka civilizacije do danas krajnji, vrhunski cilj svakog prava. A zemaljsko i božansko pravo, pozitivni propisi, ali i večni etički poredak stvari jednako vas, časne sudije, pozivaju da izvršite svoju dužnost, ništa više i ništa manje, kako bi poremećena harmonija prava i pravde, putem korektivne, odn. komutativne pravde bila ponovo uspostavljena. Potpuno sam spokojan u pogledu strane koju će sud, u tom cilju, korigovati. Nemojte zaboraviti, sudije, da je veliki broj Srba, ali i drugih naroda koji su se časno borili na strani legalnih snaga tj. Jugoslovenske vojske u otadžbini, kao i njihovih brojnih potomaka upravo zbog bezakonja i nepravde, ostao u inostranstvu i nikada se nije vratio u svoju zemlju. Svi oni čekaju pravdu, jer tek kroz nju prepoznaju slobodu. Nedavno je u Kanadi umro unuk Nikole Pašića, koji se iz istih razloga nije vratio u svoju otadžbinu, koja će biti večiti dužnik njegovom dedi. Srbija, sudije, vapi za pravdom, prvo korektivnom, a zatim i distributivnom.

Na samom kraju treba reći da su đenerala pod pritiskom politike i terorom sile, izdali svi, tako da je prvi gerilac protiv naci-fazizma u Evropi likvidiran kao saradnik onih protiv kojih se borio i koji su dva puta raspisali poternicu tražeći njegovu glavu. I po tome je jedinstven u istoriji – i đeneral i mi. Upravo zato ne mogu a da se ne poklonim senima đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića i onima koji su mu do kraja ostali verni, onima koji su poštovali svoju zakletvu, svoju i narodnu tradiciju, čast i slobodu, onima koji su kao i njihov vođa stavili vrlinu iznad svega, čak iznad svojih života. Đeneral Mihailović je izgrađivao svoj karakter na srpskim narodnim junačkim pesmama, guslama, čitao je i najčuveniji komad francuske književnosti – Sid, Pjera Korneja, a sve te pesme i komadi imaju istu fabulu: rodoljublje je uzvišenije i od same ljubavi! Oni koji su se napajali sa takvih izvora jednostavno ne mogu biti izdajnici, jer rodoljublje isključuje izdajništvo. Đenaral je prošao kao i mnogi drugi pravi heroji ovog naroda, koji nisu hteli da se priklone i poklone lažnim idolima. Nadam se da je došlo vreme da se toj i takvoj praksi, toj politici zla najzad okonča vladavina, i to vladavina mrtve ruke.

U ovom postupku, sudije, citirao sam zakonske propise, pravnu suštinu postupka, pri čemu je pravno pitanje odlučujuće, ali sam, imajući u vidu i narodnu mudrost ”da od viška glava ne boli”, naveo i činjenice koje se savršeno uklapaju u pravni aspekt, zatim karakter ličnosti đenerala Mihailovića, totalni nedostatak motiva za dela koja su mu se stavljala na teret, njegovo uporno i neprekidno isticanje svoje nevinosti, te negiranje krivice koja mu je imputirana, apsolutno odsustvo uzročne veze između njegovog činjenja ili nečinjenja sa počinjenim zločinima koji su u postupku protiv njega predstavljeni pred gore opisanim sudskim većem, uz sve prevarne radnje i psihofizičku torturu kojom je okrivljeni Mihailović bio izložen, kao i ideološko-političke uslove koji su nametnuti ”ognjem i mačem”, ne samo na osporenom suđenju, već i na svim prostorima na kojima su živeli Srbi, a naročito u Srbiji i u Beogradu. Na osnovu navedenog, evidentno je da se postupak protiv đenerala Mihailovića, najkraće rečeno, može pravno kvalifikovati samo kao jedna celovita apsolutno bitna povreda procedure, od početka pa do tragičnog kraja, tragičnog kako sa subjektivnog, tako i sa objektivnog stanovišta.

Ne mogu, takođe, a da ne istaknem da je u vreme sramnih Beogradskih procesa, u tim najtežim uslovima kada su se načela branila sopstvenom slobodom, čak i sopstvenim životom, samo srpska advokatura bila na visini zadatka zaštite prava i pravde. Advokati su 1946. g., u najtežim uslovima, smogli snagu i hrabrost da kažu NE, da učine ono što je Markuze nazvao ”Velikim odbijanjem”, prvim i neopozivim korakom kritike vlasti.

Nadam se da smo, posle gotovo 70 godina, i svi mi, kao pojedinci i društvo, najzad spremni da učinimo taj neophodni korak raskida sa nametnutim duhom samoporicanja, taj konačni otklon prema najvećoj nepravdi u novijoj istoriji našeg pravosuđa i prava uopšte. Đeneral Mihailović nam je učinio čast da budemo prva od okupiranih evropskih država u kojoj je otpočeo organizovani vojno-gerilski rat protiv naci-fašzima i to već 17. aprila 1941. g., a ne sme se zaboraviti, istog datuma, svega nedelju dana po formiranju ND Hrvatske, je sačinjen aneks sporazuma između komunista i ustaša koji je zaključen još 1935. g., kojim je ugovorena njihova saradnja u cilju slamanja jugoslovenske države, srpstva i pravoslavlja!

Nauka od ugleda, domaća i inostrana, se o ovoj stvari izjasnila, kao uostalom i umetnost i književnost.

Izvršna vlast je to učinila kroz zakonodavnu proceduru kada je utvrdila zakonski predlog kojim se izjednačavaju prava oba antifašistička pokreta.

Zakonodavna vlast je to dokazala 2004. g. i to u formi zakona, kada je izglasala Izmene zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica.

Ostaje još da svoju konačnu reč kaže sudska vlast, a predlagači u ovom postupku rehabilitacije pružili su joj, odn. pružili su vam tu istorijsku privilegiju.

Počujmo na samom kraju šta je, između ostalog, rekao vladika Nikolaj Velimirović, a Svetac je besedio:

”Pokojni Draža Mihailović pokazao je najveću ljubav dostupnu sinovima čovečijim, time što je položio život svoj za narod svoj. Ljubav koja premeša i tu ljubav, nije za čoveka, nego za Boga”…”Pokošen je kosom nepravde u borbi za pravdu svoga, srpskog naroda, ili rečeno vidovdanskim jezikom: ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Uvek i zauvek dva uzvišena i nepromenljiva načela u svim velikim srpskim borbama od Svetog Save do naših dana. U borbi koju je Usud dosudio njemu i njegovoj generaciji, on nije mogao dati ništa veće nego što je dao, tj. život svoj. Zato će pravična istorija staviti njega na ravno sa kosovskim vitezovima, kako njega, tako i svu njegovu izginulu vojsku, sve njegove hrabre vojvode, barjaktare, kapetane i ratnike. Jer, svi oni, sa svojim vođom, stvoriše onu ljubav koju Hristos naziva najvećom, položivši život za narod svoj, isto kao i veliki knez na Kosovu sa svojom krstonosnom vojskom i Karađorđe sa svojim ustanicima. Uvek i zauvek ista vojska, isti narod, ista načela.”

Đeneral Mihajlović i njegovi borci, kao i svi časni borci protiv okupatora, su naši poverioci, a svi mi smo njihovi dužnici. Oni su naši uzori pred čijom žrtvom moramo da se poklonimo, jer njima pripada, kao su učili Sveti oci, mesto svetlo, mesto cvetno, mesto odmora, odakle odbeže bol, tuga i uzdisanje, mesto pokoja večnog i pokoja blaženog, mesto koje odavno zaslužuju. Đeneral je to znao i kada je vojnički sve bilo izgubljeno, tada je rekao:

“Naša borba i naše patnje su put Gospoda Isusa Hrista na kome je on stradao, ali i vaskrsao. Mi možemo u toj borbi izginuti, ali je naša pobeda sigurna.”

Otuda se, u ime istine, časti i pravde, pravo i u ovom konkretnom slučaju, mora upodobiti faktu. Obavite, sudije, ljudsku, a time i sudsku, dužnost najsvetiju! Neka ovaj slučaj bude krunisan privođenjem k’ poznaniju prava i to, ne verujem da može biti slučajno, na dan velikog praznika – Svetog Vasilija Ostroškog, sveca i čudotvorca!

Neka pravda bude zadovoljena!

Otuda predlažem da Sud donese sledeće rešenje:

USVAJA SE zahtev za rehabilitaciju đenerala Draguljuba Draže Mihailovića i PONIŠTAVA SE presuda Vojnog veća Vrhovnog suda FNRJ od 15. jula 1946. g., u delu koji se odnosi na Mihailovića Dragoljuba – Dražu, rođenog 27. aprila 1893. g. u Ivanjici od oca Mihaila i majke Smiljane rođ. Petrović, od dana njenog donošenja, kao i SVE PRAVNE POSLEDICE navedene odluke, a rehabilitovano lice đeneral Draguljub Draža Mihailović smatra se NEOSUĐIVANIM.

 

Zahvaljujem se na vašoj pažnji.

[Prof. dr Oliver Antić

12. Maj 2015.]

 

www.generalmihailovich.com