Dan pobede – Zna li Srbija istinu?

0

Posle savezničke pobedničke bitke nad Hitlerovim feldmaršalom Romelom na severu Afrike, kod Alamejna novembra 1942. godine, u kojoj je tajnom Protivosovinsko-logističkom operacijom (diverzije, sabotaže, inteligentne sabotaže i građanska neposlušnost) učestvovala Jugoslovenska vojska u Otadžbini (JVuO), načelnik štaba Vrhovne komande armijski general Mihailović, procenjujući buduće operacije, donosi početkom januara 1943. godine “Direktivu br. 1” (VA, 1/1-1, K-2) kojom definiše učešće Kraljevske vojske u novu – Savezničku operaciju za obezbeđenje desantne osnovice za iskrcavanje, prihvat i zajednička dejstva u Jadranskom zaleđu.

Prvi dokument komandovanja (direktiva, VA, br. 715) Britanske vlade u vezi s tom zajedničkom operacijom stiže u Jugoslovensku vrhovnu komandu 25. maja 1943. godine. Direktiva je potekla iz Čerčilove “Velike strategije obmane” što general Mihailović neće znati sve do stizanja tajnog naređenja za povlačenje britanske vojne misije iz štaba VK Jugoslovenske vojske decembra 1943. godine (VA, 34/4-1, K-20). Cilj te direktive bio je da savezničko komandovanje potvrdi “ispravnu” procenu VK Vermahta o budućim savezničkim operacijama na Balkanu. Tako nemačka komanda pokreće operacije “Vajs” i “Švarc”  i prihvata inicijativu Titove vojske (partizani) za savezništvom u sprečavanju iskrcavanja Saveznika, a feldmaršal Romel započinje utvrđivanje i zaprečavanje mogućih desantnih mesta i operativnih pravaca, angažujući 14 nemačkih, 23 bugarske i 25 italijanskih divizija (VA, 2/1-11 i 12/1, k-278, 4/1-4, 4/7, k-300…)

Osim obaveštenja da će dobiti “materijalnu pomoć u mnogo većem obimu” i da je najavljen dan “D” u formulaciji “Rat na Sredozemnom basenu je sada dospeo do faze gde se saveznička ofanziva može smatrati predstojećim”, Mihailoviću su u direktivi bile simptomatične dve odredbe: “Svaka saradnja mora sada prestati s Talijanima, niti može biti kontakata, ili kolaboracije, sa đeneralom Nedićem…” i “đeneral Mihailović imao bi da vodi protiv njih (partizana) operacije samo onda ako bi to bilo potrebno radi samoodbrane.”

Načelniku štaba Vrhovne komande, generalu Mihailoviću, svakako nije bilo jasno zašto se savezničko komandovanje meša u njegovu “strategiju obmane” nemačkog Vermahta na Balkanu povlačeći odobrenje Direkcije britanske vlade za specijalne operacije (SOE) o nabavci oružja lirama dostavljanim iz Afrike i isključivanje iz “opšteg ustanka” Nedićevog kvislinškog aparata regulisanim komandovanjem. I, drugo, zašto briga za partizane kad je bilo poznato da su oni vojska jugoslovenskih komunista i da je on, kao vojni ministar, dao dovoljno dokaza pišući u odgovoru, i ranije, na direktivu britanske vlade: “Čvrsto sam ubeđen da je rušenje osovinskih snaga za te elemente (partizani) sporedna stvar, kojom se, uz veliku i svestranu propagandu, vešto služe da bi prikrili svoju pravu nameru, a ta je, da po svaku cenu dođu u zemlji do vlasti”.

Zatvorivši krug komandovanja, dakle, generalu Mihailoviću ni na kraj pameti nije bilo da su direktive (britanske vlade i Vrhovne komnde na Srednjem istoku) imale dva cilja: da obmanu nemačku vrhovnu komandu Vermahta, što je u potpunosti postignuto pa je uspešno realizovana operacija “Haski” (iskrcavanje na Siciliji jula 1943. godine), ali u isto vreme da dovedu u zabunu i jugoslovensku Vladu, i Vrhovnu komandu, o zajedničkim operacijama i tako prikriju jednu drugu – Savezničku specijalnu vojno-političku operaciju usmerenu protiv državnog i vojnog vođstva Kraljevine Jugoslavije, koja je započela Čerčilovom posetom Staljinu avgusta 1942. godine (VA, 3/1-8, K-290).  Pa se tako analizom ostalih dokumenata komandovanja cilj te operacije ostvarivao kroz dva zamaskirana paralelna vojno-politička procesa: umanjivanje vojne moći Jugoslovenske kraljevske vojske uz uporedo narastanje vojne sile jugoslovenskog Partizanskog pokreta do nivoa spremnosti za fizičku likvidaciju legitimnih i legalnih snaga (operaciju u partizanskom VŠ pomagao Maklejn i Dikin) i pritiscima, ucenama i manipulacijama do perfidnosti stvoriti uslove za legitimno osvajanje vlasti KPJ, zamaskirane u VŠ NOV i POJ (Čerčil i Idn).

18008

Razloge za pokretanje jedne takve vrste prikrivene vojno-političke operacije jugoslovensko vojno i političko rukovodstvo moglo je naslutiti iz izveštaja poslanika Simića jugoslovenskoj vladi u Londonu (3/1-8, k-290), koji je nastao posle Čerčilove posete Staljinu u Moskvi, pišući 18. avgusta 1942. godine: “Poslanstvo saznaje iz sasvim sigurnih izvora da se poslednjih dana u sovjetskom poverljivom biltenu informacija, koji se sprema isključivo za članove partije, piše da je ministar vojni Mihailović prišao Nemcima i da sarađuje sa njima, ‘jer želi da spase svoju porodicu koju su uhapsili Nemci’. Bilten ga ne naziva drugojače do izdajnik Mihailović”. Ali zašto je došlo do te posete, osim utanačavanje dogovora oko “Drugog fronta” u Evropi i snabdevanje Crvene armije oružjem, glavni razlog je, izgleda, obelodanila britanska Direkcija za specijalne operacije dva meseca kasnije napavši Hitlerova postrojenja za proizvodnju teške vode u Vermorku, u Norveškoj (još početkom septembra 1941. Komitet NGŠ predložio Čerčilu da se odmah preduzme akcija protiv Hitlerovog atomskog programa).

Tako je ta saveznička tajna, i perfidna, vojno-politička operacija stvorila uslove za komunističko preuzimanje vlasti u Srbiji i Jugoslaviji. Međutim, kada je general Mihailović najzad shvatio da signal za dan “D” iz savezničke VK nikada neće stići, 1. septembra 1944. godine je proglasio “opšti ustanak”, što je uslovilo da nemčka VK Vermahta za Balkan u dva navrata u septembru nudi kapitulaciju u njegovom Štabu. Time je praktično Drugi svetski rat u Srbiji bio završen. Da je tako potvrdio je 1948. godine i američki predsednik Truman pišući u pohvalnoj naredbi za Orden “Legion of Merit” kojim je odlikovao komandanta JVuO: “General Dragoljub Mihailović izvanredno se istakao kao Glavni zapovednik jugoslovenskih oružanih snaga, i docnije kao Ministar vojni, organizujući i vodeći krupne snage otpora protiv neprijatelja, koji je okupirao Jugoslaviju, od decembra 1941. do decembra 1944. godine“. Sve što se potom događalo su samo stravični zločini, i genocid, nad nezaštićenim narodom i razoružanom vojskom (nasilno uvođenje komunističkog režima u Srbiji, “Sremski front”, likvidacija snaga JVuO i civila u Bosni i Sloveniji i dr.) za koji još niko nije odgovarao.

Pa ko je, onda, pobednik?

Među prvima odgovorio je maja 1945. godine nemački protestanski pastor Fridrih Grisendorf, propovedajući vernicima u selu Everburgu, kraj logora Osnabrika u Nemačkoj. U taj logor (pod jugoslovenskom komandom “Sever” nalazio se 15. i 16. korpus Jugoslovenske vojske u zarobljeništvu) bilo je zatočeno 5000 srpskih oficira koji su, takođe, uzalud očekivali sinal za dan “D”. Između ostalog Grisendorf je govorio: “Naša otadžbina je izgubila rat. Pobedili su Rusi, Amerikanci, Englezi. Možda su imali bolje oružje, više vojnika, bolje vođstvo. Ali to je, u stvari, izrazito materijalna pobeda… Ali ovde, među nama, ima jedan narod koji je izvojevao jednu drugačiju, i mnogo lepšu, pobedu – pobedu duše, pobedu srca i poštenja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi. To su Srbi!
osnabrik-logor-priv-Foto-3

Mi smo ih  ranije samo donekle poznavali. Ali smo isto tako znali šta smo činili u njihovoj Otadžbini. Ubijali smo stotinu Srba, koji su branili zemlju, za jednog ubijenog našeg vojnika, koji je inače, predstavljao vlast okupatora – nasilnika. Pa ne samo da smo to činili, nego smo blagonaklono gledali kako su na Srbe tamo pucali sa sviju strana.

Znali smo da se ovde, među nama, nalazi 5.000 oficira Srba, koji su nekada predstavljali društvenu elitu u svojoj zemlji, a sada su ličili na kosture, iznemogli i malaksali od gladi.

Znali smo da kod Srba tinja verovanje: ko se ne osveti, taj se ne posveti! I mi smo se, zaista, plašili osvete tih srpskih mučenika. Bojali smo se da će oni, po našoj kapitulaciji, raditi ono što smo mi sa njima činili. Zamišljali smo, jasno, tu tragediju, i već videli našu decu kako plivaju kanalizacijom, ili se peku u gradskoj pekari. Zamišljali smo ubijanje naših ljudi, silovanja, rušenja i razaranja naših domova.

Međutim kako je bilo?

Kad su pukle zarobljeničke žice, i kada se 5000 živih srpskih kostura našlo slobodno u našoj sredini, ti kosturi su – milovali našu decu, davali im bombone! Razgovarali su sa nama! Srbi su, dakle, milovali decu onih koji su njihovu Otadžbinu u crno zavili.

Tek sada razumemo zašto je naš veliki pesnik Gete učio srpski jezik. Sad tek shvatamo zašto je Bizmarku poslednja reč na samrtnoj postelji bila ‘Srbija’.

Ta pobeda Srba je veća i uzvišenija od svake materijalne pobede! Takvu pobedu, čini mi se, mogli su izvojevati i dobiti samo Srbi, odnegovani u njihovom svetosavskom duhu i junačkim epskim pesmama, koje je naš Gete voleo…

Ova pobeda će vekovima živeti u dušama Nemaca, a toj pobedi, i Srbima, koji su je izvojevali, želio sam da posvetim ovu moju poslednju propoved”.

 

*Autor je generalštabni pukovnik Vojske Srbije u penziji

0