ZLOČIN “POBEDNIKA” (Savo Gregović – Novosti 21-23. mart 2015.) 1-3

0

 

I

                                                  Odluka je pala na Dedinju

Govor-na-Kongresnom-trgu-25_150x0

Do pune istorijske istine o slovenačkom proljeću zla, nije se došlo ni poslije gotovo 65 godina. Iako je u međuvremenu komunizam, odnosno Komunistička partija, na vlasti toliko decenija u drugoj Jugoslaviji, otišao u arhivu, a u bivšim republikama SFRJ, sada novim državama, od početka zadnje decenije dvadesetog vijeka zaživio višeparlamentarizam, nigdje nije iskazana apsolutna spremnost, ili bolje reći nije postignut konsenzus oko potpunog otvaranja, a time i zatvaranja ove istorijske stranice. Koji, dakako, podrazumijeva i imenovanje krivaca za zločin i eventualne sudske procese. Glavni akteri tragičnih događaja u Sloveniji u proljeće 1945. nisu odavno na političkoj, većina njih ni na životnoj sceni, a vojni i policijski arhivi su samo djelimično odškrinuti. No, i tamo gdje su istoričari zavirili, malo je dokumenata iz tog doba. Po svoj prilici sistematski su uništavani. Svakako da su najdalje u rasvjetljavanju slovenačke drame, otišli baš u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici, sada članici Evropske unije. Tamo je poodavno i počela priča o tajnama slovenačkih grobnica.

U razgovoru za ovo štivo, koji je vođen u Kamničkoj Bistrici, dr Mitja Ferenc, vođa državne komisije za evidentiranje i sondiranje “prikrivnih grobišča”, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, iznio je genezu aktivnosti u velikom poslu kojega se Slovenija prihvatila kako bi svoju teritoriju, ali i nove generacije koje stasavaju u evropskoj zajednici naroda “očistila” od tajni prošlosti progovarajući dokumentovano o zločinu koji je ovdje počinjen.

Dr Ferenc podvlači da je poslijeratni masakr širom Slovenije bio tabu tema broj jedan ondašnje Jugoslavije u kojoj nijedan popis nije obuhvatio pobijene u maju, junu i julu 1945. godine. Ti ljudi, ako se ovo ima u vidu, nisu postojali. Ili kako veliki pjesnik reče “Prvo je pucano u njihove grudi, a potom u imena njihova”.

– Pojedinci iz jugoslovenske emigracije, posebno u Americi, pisali su o masovnim egzekucijama širom Slovenije, još 1946, – ističe dr Ferenc. – Bili su to oni koji su preživjeli pakao Pohorja, Kamnika, Kočevskog roga i drugih stratišta. No, to nije stizalo do ovih prostora, a ukoliko se i pričalo o tome, bilo je to u najužim porodičnim krugovima, tiho, kako zidovi ne bi mogli čuti. Trideset godina iza rata, za porodice umorenih mnogo kasno, ali za istoriju rano, prvi je javno o ovim događajima progovorio Edvard Kocbek, tadašnji ministar prosvjete u Sloveniji, (pjesnik i filozof) koji je pitao svog imenjaka Kardelja, ima li masovnih grobnica i gdje se sve nalaze. Prvi saradnik Josipa Broza, tada u naponu moći, kratko je kazao da je “bilo manje odmazde”. Kocbek, dakako, nije bio zadovoljan odgovorom politički najeksponiranijeg Slovenca, koji je očigledno znao mnogo više o svemu tome, ali to nije htio reći. Kocbek je dao intervju na ovu temu novinarima Borisu Pahoru i Alojzu Rebuli, u Trstu, te iste godine. Bio je to prvi javni istup na zabranjeno štivo. Objavljena je od toga materijala knjiga pod nazivom “Edvard Kocbek – pričevalec našega časa”. Kocbek je tada izjavio da su ga odgovorni komunisti u Jugoslaviji svjesno varali u vezi sa sudbinom hiljada i hiljada slovenačkih domobranaca, koje su Englezi krajem maja 1945. godine, kada je Drugi svjetski rat već bio završen, vratili jugoslovenskim komunistima iz Austrije. Kocbekova izjava uzbudila je Zapad, dok je jugoslovenska režimska štampa kao po komandi napala Kocbeka. Dok su ga jugoslovenski komunisti napadali, njemački nobelovac Hajnrih Bol ga je snažno uzeo u odbranu. Kada se vratio iz jedne posjete SSSR, Kocbek, kako sam priznaje, postao je “meta za obradu”.

Međutim, do sada najprecizniji odgovor na pitanje ko je naredio masovne likvidacije u Sloveniji dao je poznati novinar i publicista, višedecenijski biograf Josipa Broza, Pero Simić. U svojoj visokotiražnoj i veoma traženoj knjizi “Tito – tajna veka”, koja je doživela 12 izdanja na nekoliko evropskih jezika, Simić u odjeljku pod naslovom “Zločin nad civilima i razoružanim ratnim suparnicima”, doslovce navodi:

“Jednog od prvih majskih dana 1945. godine, Tito je doneo jednu od najtežih odluka u svom životu.

Tog dana, neposredno pred kapitulaciju Nemačke, tražio je da mu dovedu njegovog prvog kontraobaveštajca Jeftu Šašića. Prema jednom svom neobjavljenom iskazu, Šašić se samo nekoliko sati ranije, posle višednevnog, iscrpljujućeg boravka ‘na terenu’, upravo bio vratio u Beograd i umoran od danonoćnog rada legao u krevet.

Kad ga je posilni probudio, Šašić se za samo nekoliko minuta našao pred svojim vrhovnim komandantom. Ali kad su ga uveli u kabinet, Tito ga nije ni pogledao.

Vrhovni je nervozno koračao od jednog do drugog kraja kabineta, čas ubrzavajući, čas usporavajući korak, ne dajući nikakav znak ni da ga je primetio.

Kad je jednog trenutka iz Titovih usta čuo neke nerazgovetne zvuke, Šašića je spopao strah da njegov vrhovni komandant možda ne halucinira. S nevericom ga je gledao, sekunde su trajale kao večnost, Šašićeva zbunjenost je postajala sve veća, a onda je Tito naglo zastao, podigao glavu i, gledajući u neku zamišljenu tačku, progovorio:

– Dali smo im priliku da se predaju i da one koji nisu okrvavili amnestiramo, a oni nam se još ne predaju.

Kao da ga je tek sada primetio, pogledao je Šašića pravo u oči i odlučnim glasom rekao:

– Pobiti!

– Kreni u Sloveniju i u Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

– Razumijem, druže maršale – odgovorio je Šašić i iz istih stopa krenuo na zadatak.

Tako su, sredinom maja 1945. godine, Titove jedinice na Kočevskom rogu, u Blajburgu i na desetinama drugih stratišta širom Slovenije, s obe strane jugoslovensko-austrijske i jugoslovensko-italijanske granice, pobili desetine hiljada domaćih ratnih suparnika. Među njima je najviše bilo hrvatsko-muslimanskih ustaša, ali i hiljade srpskih i crnogorskih četnika, hrvatskih i slovenačkih domobrana i pristalica kontroverznog srpskog generala Milana Nedića i konzervativnog srpskog političara Dimitrija Ljotića.

Plašeći se osvete Titove vojske, mnogi od njih su se prethodno bili predali engleskim okupacionim trupama u Austriji i Italiji, ali su ih Britanci na prevaru vratili pred puščane cevi Titovih boraca.

Samo u Celovcu Englezi su Brzom odredu Titove Četvrte armije predali 3.100 jugoslovenskih zarobljenika.

Zajedno sa njima tada je stradalo hiljade civila koji su u strahu od komunističke diktature bežali iz Jugoslavije.”

 

VEZA SA AUSTRIJOM JE PRESEČENA

Tih dana, u proleće 1945. godine Tito nije pravio razliku između “neprijateljskih snaga” i civila koji mu nisu bili naklonjeni. Zato u naredbi koju je, 13. maja 1945. godine uputio štabu Prve armije civile nije ni pominjao. Bilo je dovoljno da kaže šta treba preduzeti prema “neprijateljskim snagama”, pa da njegovi potčinjeni znaju da se to odnosi i na “nekoliko desetaka hiljada civila” koji su se s “neprijateljskim snagama” povlačili u Austriju:

– Naređujem da hitno presječete sve veze prema Austriji i da ne dozvolite da se neprijateljske snage izvuku.

II

                                               Ruka osvetnica na delu

Ako se pažljivo prate događanja u tom periodu, koja dobrim dijelom rekonstruišemo i na osnovu novinskih zapisa iz tog vremena, očigledno je da sve ovo nije moglo da se dogodi bez znanja čelnih ljudi partizanskog i komunističkog pokreta. Iako ima dosta kontroverzi, naročito u istupima Josipa Broza, nameće se neminovni zaključak da je njegova bila odlučujuća, kao i mnogo puta prije, a naročito poslije toga. Došao sam do podatka da je između 13. i 14. maja održan sastanak svih komandanata Armije i Ozne u Zagrebu, gdje se, po svoj prilici, razgovaralo o izbjeglima koji su se našli na području Slovenije, bilo kao pripadnici raznih vojnih formacija, bilo kao civili. Iz Kazerte je 14. maja upućena naredba koju je u ime savezničkih snaga uputio Aleksander u kojoj je stajalo da svi koji su bili pod uticajem njemačkih vojnih vlasti, ne smiju dalje da se predaju Englezima, već Titovim partizanima, ističe dr Mitja Ferenc, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i vođa državne komisije za evidentiranje i sondiranje “prikrivenih grobišča”.

I novinar i publicista Pero Simić, o tome, u knjizi “Tito – tajna veka”, koja je doživela 12 izdanja na nekoliko evropskih jezika, u odjeljku pod naslovom “Zločin nad civilima i razoružanim ratnim suparnicima”, takođe, navodi:

– U depeši koju je Josip Broz Tito poslao 13. maja 1945. godine Štabu Treće armije umesto “neprijateljskih snaga” pominjao je “nemačke i kvislinške trupe”, a u drugoj depeši koju je tog dana poslao štabovima Prve i Treće armije naredio je da unište grupu od 50.000 nemačkih i kvislinških snaga, ne pominjući da se među njima nalazi i 20.000 civila.

Sličnu naredbu izdao je i idućeg dana, 14. maja, u kojoj više nije pominjao ni nemačke ni kvislinške snage već samo “opkoljene grupacije”.

Tog dana, 14. maja, Tito je štabovima četiri svoje armije naložio da “sve ratne zarobljenike”, a bilo ih je 191.790, “predaju Glavnom Štabu Hrvatske i Slovenije”:

– Preuzmite sve mjere sigurnosti radi onemogućavanja bekstva zarobljenika. Uputstvo za dalje transportovanje i raspored zarobljenika sledi.

KARDELj TRAŽI ČIŠĆENjEU Muzeju novije istorije u Celju, 2005. otvorena je izložba pod nazivom “Skriveno i od očiju sklonjeno”, i tada je predstavljen jedan dokument koji potvrđuje da je za masovna ubistva zarobljenih vojnika i civila poslije Drugog svjetskog rata, odgovorna tadašnja jugoslovenska vojna i politička vlast. – Riječ je o depeši koju je Edvard Kardelj poslao Borisu Kidriču 25. juna 1945. objašnjava dr Ferenc. – Depeša koju je Kardelj poslao iz Beograda pronađena je u Arhivu Republike Slovenije. Kardelj je tada bio predsjednik savezne vlade. U depeši se kaže: “Najkasnije za tri nedjelje biće raspušteni sudovi nacionalne časti. Vojni sudovi će suditi samo vojnim licima, sve ostalo preuzeće redovni sudovi. Biće proglašena nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga da budete spori u ‘čišćenju’, kao što ste bili do sada.”

U Vojnom arhivu u Beogradu, u kome se čuvaju hiljade primarnih dokumenata o Titovoj vojsci, od tog uputstva nema ni traga ni glasa, što bi, po karakteru režima koji je stvarao, moglo da posvedoči o neviteškom karakteru te operacije.

Titova naredba da se zarobljenici predaju glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije bila je, prema svemu sudeći, sračunata na kamufliranje zločina jer je četiri dana kasnije ukinut Glavni štab Slovenije. A celo operativno područje Slovenije i Istre, gde se nalazio najveći broj zarobljenika, prešlo je u nadležnost Titove Četvrte armije.

Tito je sutradan, 15. maja, pohvalio svoje jedinice za “razbijanje ustaško-četničkih grupa na prostoru Slovenj Gradec – Guštanj – Pliberk (Blajburg) – Dravograd”.

U toj pohvali je rečeno da su pripadnici Titove Treće armije “za poslednjih petnaestak dana zarobili oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira”, a među njima je bilo tek nešto “preko 30.000 Nijemaca”.

U finišu tog Velikog zločina samo jedna Titova armija uputila je njegovom Generalštabu desetak urgentnih depeša. Nijedna od njih ni do danas nije bila dostupna istraživačima. Tadašnji šef slovenačke Ozne Ivan Maček pred smrt je svedočio da su “sva naređenja za likvidacije dolazila sasvim odozgo”.

Na konstataciju Titovog biografa Vladimira Dedijera da to znači da je “sve odluke o ovim pitanjima donosio Tito”, uključujući i zločine u Hrvatskoj i Sloveniji prema pripadnicima italijanske manjine, Maček je odgovorio potvrdno.

Prema najnovijim istraživanjima, u Sloveniji je tada ubijeno oko 80.000 ljudi, mahom ratnih zarobljenika.

Samo jedne majske noći u Rimskim Toplicama, između Zidanog Mosta i Celja, partizanski egzekutori su za sat-dva pobili 450 zarobljenih crnogorskih četnika.

Kad se Veliki zločin primakao kraju, Tito je odlučio da napusti Beograd i da razvoj događaja prati iz Zagreba. Pet dana je svakodnevno primao izveštaje o masovnim likvidacijama u Sloveniji, petog je, povodom svog iskontruisanog rođendana, 25. maja, primio prvu štafetu mladosti, a šestog se uputio u Kumrovec. Da radost zbog onoga što se desilo prvo podeli sa svojim zemljacima:

– Mi smo zemlju očistili ne samo od njemačkih osvajača, nego i od domaćih izroda – kaže on 26. maja 1945.

Nekoliko sati kasnije na Kongresnom trgu u Ljubljani bio je još konkretniji:

– Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći – govorio je on hiljadama ljudi s terase Ljubljanskog univerziteta.

Posle mitinga, Titu je u Ljubljani priređen svečani ručak.

Sve ono što se tih dana događalo širom Slovenije, “stvari je izbliza pratio” Josip Broz.

– Novine iz tog perioda, kao što su “Slovenski poročevalec”, “Ljudska pravica”, potvrđuju da je Tito neprestano boravio u Ljubljani od 24. maja do 1. juna, što je dakako veoma indikativno – veli dr Ferenc. “Tito i Ranković u Mariboru i Celju”, “Tito i Ranković u Gorenjskoj”… samo su neki od naslova iz tog vremena. Obilazili su dakle teren, s njima je bio i slovenački šef Ozne Ivan Maček Matija. I nema sumnje da su razgovarali o tome. Šta su se, pak, dogovorili, za sada se ne zna. Nema pisanih tragova. No, ako se, pak, uzme u obzir Titov govor od 26. maja u Ljubljani, stvari su mnogo jasnije. Govor je objavljen na prvoj strani lista “Slovenski poročevalec” (novine Oslobodilne fronte Slovenije) od 27. maja 1945. pod naslovom preko cijele strane “Dostojno ćemo braniti i odbraniti svoje tekovine”.

“Što se tiče onih izdajnika”, rekao je Tito, “koji su bili u svojoj državi, u svakom narodu posebno, to je stvar prošlosti… Samo manjem dijelu izdajica je uspjelo pobjeći pod okriljem pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina više nikada neće ugledati naše divne planine, cvjetna polja. Ako bi se ipak to dogodilo, biće veoma kratkog vijeka”…

 

III

                                                     Ukinuto pravo na grob

Kardeljeva depeša, iz Beograda, Borisu Kidriču od 25. juna 1945, u kojoj tadašnji predsjednik savezne vlade nagoveštava da će najkasnije za tri nedjelje biti raspušteni sudovi nacionalne časti i da će vojni sudovi suditi samo vojnim licima, a sve ostalo redovni sudovi, da će biti proglašena nova amnestija, i da zato nema nikakvog razloga da se bude sporo u “čišćenju”, kao što je do tada bilo, jedan je od dokaza da je za masovna ubistva zarobljenih vojnika i civila poslije Drugog svjetskog rata, odgovorna tadašnja jugoslovenska vojna i politička vlast – kaže doktor Mitja Ferenc, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

81512832

– Izraz “čišćenje” dakako, podrazumijeva razne vrste uklanjanja protivnika. Ne samo likvidaciju, već i hapšenje i slanje na sudove. S obzirom na to da se iz depeše vidi da će se stanje normalizovati, bilo je neophodno da se to “čišćenje” što prije završi, jer će stvari uskoro krenuti normalnim putem. Ovaj dokument je prvi koji govori o tome da nije samo vojno rukovodstvo obavljalo čišćenje, u to je bilo umiješano i političko rukovodstvo. Ono što mogu na osnovu dosadašnjih istraživanja da tvrdim, jeste da su se događala masovna ubistva nenaoružanih zarobljenika, da je u pitanju zločin, ratni zločin, koji je izvršila tadašnja jugoslovenska vlast. I sigurno je da te likvidacije nisu urađene bez naloga Tita i njegovih najbližih saradnika.

Po riječima slovenačkog istoričara, lokacije na kojima leže posmrtni ostaci mogu se podijeliti na četiri cjeline. Najveća skupina tajnih grobnica su jame koje su morali iskopavati za pogubljivanje, ali i prikrivanje zločina. Takvih je prema nešto ranijim podacima (iz 2005) oko 300. Nalaze se posvuda po Sloveniji, čak i na vrlo neprimjetnim mjestima. Većinom leže u rijetkoj šumi, na šumskim proplancima ili na livadama na rubu šuma pa i na lokacijama na kojima su poslije napravili ribnjake, smetlišta, parkirališta, u voćnjacima, uz spoljni zid groblja, na obalama rijeka, uz potoke, na strmim padinama, čak i uz kapelice. Neke je grobnice otkrila priroda, druge su pronađene građevinskim iskopavanjima ili na zahtjev bliže rodbine i društava, a samo su se rijetke otvarale planski. Iznimka su grobnice njemačkih i italijanskih vojnika čija iskopavanja teku kontinuirano prema sporazumima s objema državama.

Druga cjelina skrivenih grobnica su rudarska okna i skloništa. Najpoznatije i najzloglasnije okno je Sv. Barbara kod Laškog, a najviše je žrtava u rudarskim oknima Staroga Hrastnika, gdje leže bosanski i crnogorski četnici i slovenski domobrani.

Treću cjelinu čine protivtenkovski i drugi, već iskopani jarkovi. Evidentirano ih je više od petnaest, a uprkos čestom pominjanju, djelimično su istražena dva: jarak u Teznom kod Maribora i jarak kod Celja. Poznati su još jarkovi između Brežica i Dobove, kod Mislinje i Sloven Gradeca, streljački jarak u Bistrici na Sutli… Vjerovatno najveća grobnica u Sloveniji je Tezno kod Maribora, gdje leže većinom ostaci osoba hrvatske narodnosti. Dio jarka je gradnjom auto-puta bio sistematski istražen.

download

Poslednja su cjelina skrivenih grobnica kraške provalije. Jamari su u gotovo stotinu provalija pronašli posmrtne ostatke ljudi. Neke su provalije potpuno neskrivene i svaki pojedinac koji bi se spustio u njih mogao bi stati na ljudske kosti, a druge su, kako bi se prikrili tragovi, minirane. Nažalost, postoje i takve u koje je nabacano smeće koje je prekrilo posmrtne ostatke. Što se tiče statusa i narodnosti žrtava, grobnice su u Sloveniji razvrstali samo na osnovu neposrednih i posrednih usmenih izvora i literature. Ti su podaci, stoga, još uvijek orijentacioni, jer treba da uslijede iskopavanja. Tamo pak, gdje su iskopavanja i obavljena, teško je utvrditi da li su posmrtni ostaci vojnika i civila zajedno.

Dr Mitja Ferenc vjeruje da se još može pronaći poneki dokument koji bi govorio o odgovornosti onih koji su počinili zločine. Tu prije svega misli na arhive Udbe, kako bivše savezne države, tako i Slovenije i Vojno – istorijskkog instituta u Beogradu, od kojega su zatražene fascikle koje govore o “gonjenjnu neprijatelja” i u kojima bi mogle biti i depeše koje su s terena upućivane višim komandama. On takođe smatra da su precizno vođeni spiskovi masovnih grobnica, što je pokazalo područje Ilirske Bistrice (120 grobišta), ali i onih koji su strijeljani. A ko može eventualno, biti optužen za zločine. “Na individualnom planu to nema nikakvog značaja”, kaže Ferenc. Ne isključujući mogućnost za kolektivnu tužbu, protiv vlasti, recimo koja više ne postoji. Ili N.N. lica, kako se to popularno kaže u sudskoj praksi.

A kada su sudski procesi u pitanju treba napomenuti da je u proljeće 2005. podignuta krivična prijava protiv Mitje Ribičiča, koji je u vrijeme masovnih likvidacija u Sloveniji, bio pomoćnik šefa Ozne za Sloveniju. Optužen je za zločin u Konfinu, gdje je stradalo 88 lica. Proces nije uslijedio jer nije bilo dovoljno dokaza za ovo (ne)djelo.

– Nakon sedam decenija od kraja Drugog svjetskog rata možemo se složiti s tim da svi koji su izgubili živote u ratu, ili odmah poslije njega, imaju pravo na ime i grob, odnosno da bi uređivanje grobnica značilo vraćanje civilizacijskih normi u slovensko društvo, ali i u druga ističe dr Ferenc. – Povremeno vruće rasprave o istorijskim činjenicama, o pravim uzrocima te o posljedicama otpora i kolaboracije u Drugom svjetskom ratu, ne bi smjele uticati na konkretno i praktično rješavanje cjelovite problematike skrivenih grobnica. Takođe i iza tako često korišćene fraze da je nedostajalo političke volje još se uvijek skriva konkretna politička elita s imenima i prezimenima predsjednika vlada i njihovih ministara. Kao da nisu svjesni da i rodbini, kojoj je bilo skriveno sve to, ističe vrijeme. Ili možda upravo zbog toga?

Čekajući Antigonu, koja je istrajala na pravu na grob bez obzira na to je li vojnik pao kao pobjednik ili poraženi, ili pak izdajica, i mi Slovenci se, kao prije više hiljada ljeta rod Labdakika, još uvijek borimo s posljedicama naredbi naših poratnih Kreonta i s neostvarivanjem toga neograničenog, univerzalnog civilizacijskog prava.

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539668-Odluka-je-pala-na-Dedinju

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-delu

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539988-Ukinuto-pravo-na-grob