Bečki pogled na ratnu Srbiju

0

Edvard-Benes“Mi” su za Zupana s jedne strane Nemci i Austrijanci, s druge Sloveni srednje i jugoistočne Evrope. Osvajanje, potčinjavanje, istrebljenje, kolaboracija, otpor, proterivanje i osveta – to su referentne tačke između kojih Zupan plete priču o odnosima  germanskog (Nemci i Austrijanci) i slovenskog elementa (Česi, Slovaci, Srbi, Hrvati i Slovenci) na širem evropskom prostoru od sredine 19. do sedamdesetih godina 20. veka.

Njegov zaključak je da se nikada pre, u hiljadugodišnjoj istoriji odnosa te dve velike grupe naroda, osećaj međusobnog nepoverenja nije spustio i zaledio na onako niskom nivou, sa kojim se ušlo u Prvi i izašlo iz Drugog svetskog rata. Ko je za to kriv? Pre svega onaj ko je, istorijski gledano, bio jači i stoga u poziciji da utiče na “kumulaciju” osvetničkih tendencija s druge strane, piše Zupan.

Zločin i kazna

Zupanova paralelna istorija o seriji krivnje i krivica koje su se nekad podmuklo polako, nekad brutalno ekspeditivno širile iznad srednje i jugoistočne Evrope ispričana je na više od dve hiljade strana u barokno isprepletenim narativnim linijama.

Ispod takvog istorijskog kišobrana izoštrio se i izolovao topos “žrtve” koji je kulminirao u proterivanjima tri miliona Sudetskih Nemaca i pola miliona Dunavskih Švaba. Zupan meandrira oko i između tri ličnosti koje su germansko-slovenski kulturni univerzum postavile na način kako on izgleda danas: Hitlera, Beneša i Tita. Prvi autodidakt koji je najniže instinkte ljudske duše ujedinio u politički pokret, drugi univerzitetski profesor koji se “jednom za uvek” obračunao sa nepouzdanim germanskim elementom na teritoriji Čehoslovake, treći “šloser” sa intimnim poznavanjem staljinističkih metoda vladavine.

Kako smo se, do te mere temeljito i nepovratno, našli u rukama te trojice bivših austrougarskih državljana, pita se Zupan.

Od brojnih Zupanovih “kako” razmatranja, ovde su izabrane tri teme: muke princa namesnika Pavla Karađorđevića da Jugoslaviju zadrži van direktnih ratnih operacija, problemi nemačkih okupacionih vlasti sa četnicima i Titova brutalna efikasnost u okretanju ishoda rata 1945. godine.

Reći da su princ Pavle, njegov premijer Dragiša Cvetković i ministar spoljnih poslova Cincar-Marković bili anglo- ili frankofili nije naravno ništa novo. Nova je, barem za nemačkog čitaoca, svežina i plastičnost kojom Zupan opisuje očajničke pokušaje tadašnjeg jugoslovenskog vođstva da ljudsku i materijalnu supstancu zemlje spase od direktnog ratnog haosa. Englezi ne nude nikakvu pomoć, naprotiv, i sami sklapaju ugovore s Berlinom. Francuzi su okupirani. Južnoslovenski narodi su prepušteni sami sebi. Hitler je na vrhuncu moći.

Čak i tako moćan, Hitler nije žalio truda i energije da bi Jugoslaviju privoleo na stranu Sila osovine, šaljući Ribentropa svako malo da princu Pavlu i premijeru Cvetkoviću obećava potpunu ratnu neutralnost u slučaju pristupanja Trojnom paktu. Da li se u Beogradu verovalo takvim obećanjima? Nije – to dokazuje prepiska sa britanskom diplomatskom službom, čiji su dobar deo nacisti presreli i čitali. Ali se verovalo da se uz malo veštine i više sreće može odložiti najgore.

CincarMarkovic-Cvetkovic-RibentropNačin na koji Zupan prati potpisivanje pakta između nacističke Nemačke i Kraljevine Jugoslavije u Beču 25. marta 1941. godine, često citirajući iz neobjavljenih Cvetkovićevih memoara “Ni rat, ni pakt”, više postavlja nego što odgovara na pitanja. Za potpisnike, Cvetkovića i Cincar-Markovića, organizovana je i mala proslava, ne bi li se obeležila veličina trenutka, iako se Ribentrop posle žalio da je sve “više ličilo na sahranu nego na veselje”.

Voz za Ljubljanu

Uglavnom, Cvetković i Cincar-Marković su se 26. vratili za Beograd, otišli pravo kod namesnika u Beli dvor na Dedinju i rekli mu, kao Isus na krstu, “učinjeno je”. Odmah posle tog biblijskog čina princ Pavle je seo na voz i krenuo na odmor na Brdo kod Kranja, a britanska tajna služba je sutradan ujutro organizovala vojni puč i demonstracije…? I tu se srećemo sa glavnim problemom Zupanove knjige – on prekida priču tamo gde je najinteresantnije.

Ako pođemo od pretpostavke da na ulaznim vratima najkrvavijeg rata koji je protutnjao južnoslavenskim prostorom stoji “britanska obaveštajna služba”, ne zahteva li onda logika stvari da se malo više svetla baci na tu epizodu?

Zupan sasvim lapidarno prelazi preko tog sudbonosnog dana, kao i preko pitanja na kakav to odmor putuje namesnik nesporedno posle potpisivanja dokumenta koji nije hteo da potpiše dve godine, i pored toga što mu je Berlin uvrtao ruku?

Što se tiče četnika, austrijski istoričar takođe nema definitivan odgovor, ali za uzvrat postavlja svu silu pravih pitanja.

Šumski red i poredak

Ko je bio Draža Mihailović – patriota, ustanik, kolaborator? Da li se borio protiv okupatora ili protiv komunista? I pre svega – ko su uopšte bili “četnici”? Kako se došlo do toga da se o svim snagama svetskog rata zna više nego o njima?

Čak je i među nemačkim okupacionim snagama je do te mere vladala konfuzija u odnosu na “četnike”, da je štapski šef Vojne komande za Srbiju Kurt Riter Gajtner naručio izradu vodiča kroz lokalne političke grupacije, neku vrstu “ko je ko u jugoslovenskim šumama”. Kategorije kroz koje su okupacione vojne vlasti doživljavale neprozirne teritorije na kojima su se našle, bile su sledeće (prevod dokumenta iz 1942.):

  1. Četnici: Pripadnici s naše strane priznatih, (Nedićevoj) vladi vernih četnika u Srbiji
  2. Ljotićevi dobrovljci: pripadici (Nedićevoj) vladi lojalnih Ljotićevaca u Srbiji
  3. Pravoslavni dobrovoljci: četnici u delovima Hrvatske pod nemačkom okupacijom koji su ili neutralni ili se bore protiv komunista
  4. Antikomunisti: četnici u delovima Hrvatske pod italijanskom okupacijom, koji se u dogovoru sa Italijanima bore protiv komunsta
  5. Sledbenici Mihailovića: velikosrpski, okupacionoj sili i Nedićevoj vladi neprijateljski nastrojen Nacionalni pokret pod Dražom Mihailovićem
  6. Komunisti: pod komandom Moskve vojno organizovane bande bez jasne pripadnosti narodu ili religiji (pre smo ih zvali “partizani”)
  7. Banditi: bande kradljivaca bez političkog uverenja
  8. Pobunjenici: zbirni izraz za grupacije koje se bore protiv okupacionih sila i Nedićeve vlade u Srbiji i Hrvatskoj (vidi tačke od 5-7)

U političko-vojnom okviru omeđenom ličnostima Nedić – Mihajlović – Tito, Zupan čitalaštvu nudi sledeću konstrukciju: Nemci su za svog čoveka u Beogradu izabrali bivšeg kraljevskog ministra vojske i mornarice Milana Nedića. Od njega se očekivalo da ostvari dijalog s onim delom srpske elite “koji se nije odlučio ni za Tita ni za Mihailovića”, odnosno njegova uloga je bila da “umiri narod

Josip-Broz-u-skupstiniNedić je nastupao sa ambicioznim projektom uspostavljanja “srpskog državnog jezgra”, oslobođenog od “jugoslovenskog ludila”. On je odbacivao Jugoslaviju kao “istorijsku grešku” i tražio kompaktnu srpsku državu. Zbog toga su Dražini četnici bili njegovi najveći neprijatelji, konkurenti za “nacionalistički potencijal”. Draža je za Saveznike bio “legalan”, a on, Nedić “ilegalan”, dok je kod nacista situacija bila obrnuta – Nedić “legalan”, a Draža “ilegalan”.

Ali, iako su obojica zastupala ekskluzivni srpski nacionalizam i bili uvereni monarhisti, samo je Nedić kolaborirao sa okupatorom. Glavni cilj Dražinih četnika je bila borba protiv okupacionih sila, a ne novi društveni poredak, zaključuje Zupan.

S druge strane, Nedić je u Hitlerovom “Novom poretku” bio premala karika, autsajder.

Milan-Nedic“On očito nije bio dovoljno kolaborator da bi zaslužio Hitlerovo poverenje”, piše Zupan i opisuje nekoliko epizoda kada je Nedić tražio veću ulogu Srbije (i svoju lično) u novoj političkoj porodici i pri tome se suočavao sa prezirom Berlina.

“Gde ti je policija, Nediću?”

Na opuštenom druženju u dedinjskom Belom dvoru okupilo se u avgustu 1942. probrano društvo oko generala Aleksandera Lera. Razgovaralo se uglavnom o tome da li Nedić isporučuje ono zbog čega je postavljen. August Majsner, SS-šef za Srbiju je smatrao da je pouzdanost srpskih vlasti samo uslovna,  zato što “svi Srbi, svejedno da li legalno ili ilegalno, sprovode vojne ciljeve”. Nediću “ne treba dati ništa”, jer čak i njegovih policajaca “ima manje nego što su prošli kroz našu obuku”, žalio se Majsner, pitajući se gde su nestali.

A da su nacisti znali s brojevima, nije bilo sporno. I pored toga što je u jesen 1941. u Kraljevu i Kragujevcu streljano više od 10.000 ljudi, računica je i dalje bila u korist srpske strane, žalio se Franz Bome, do decembra 1941. glavni vojni komandant za Srbiju. On je svom nasledniku Baderu ostavio podatke o “160 pobijenih, 378 ranjenih nemačkih vojnika”. Ako se pođe od naredbe da se “za svakog ubijenog strelja 100, a za svakog ranjenog 50 domaćih”, onda su Srbi prema njegovoj računici “ostali dužni još 20.147 života”.

Bader je “krvninu” spustio na 50 streljanih za ubijenog, 25 za ranjenog nemačkog vojnika, ali od čitava te politike odmazde je na kraju profitirala samo jedna politička snaga – Titovi nadnacionalni komunisti, kaže Zupan.

“Komunistima je odgovarala kazna streljanja, jer je radikalizovala stanovništvo”, ističe Zupan.

Cvetković: “Druga okupacija” Jugoslavije posle 45-te

Ako su se Mihailovićevi četnici nalazili u konkurentskom odnosu i sa Titom i sa Nedićem, kako to da su završili tako neslavno?

Kao prvo, nedostajalo im je nešto što je kod Tita bilo na pretek: vođstvo, disciplina, borbenost, koordinacija. Kao drugo, to je posledica vešte manipulacije komunista, koji su se posle rata stilizovali u jedine pobednike. Komunisti su 1946. Mihailovića stavili na sud zajedno sa Nedićevim ministrima, kako bi se “post festum” stvorilo zajedništvo tamo gde ga u stvarnosti nikada nije bilo.

Na taj način je stvorena konstrukcija navodne zajedničke kolaboracije, iako su sve do kraja rata Nedić i Mihailović pripadali odvojenim nacionalnim smerovima za preporod kraljevine Srbije.

“Još se ne zna koliko je i kakvih ‘domaćih izdajnika’ procesuirano od strane komunista 1946, to je još uvek tabu u Srbiji”, piše Zupan.

Tito je u stvari uvek govorio šta misli, kaže Zupan i citira Titov govor u jugoslovenskoj skupštini 26.6.1950. godine:

“Još za vreme oslobodilačkog rata uništili smo sve stubove države: administraciju, policiju, vojsku, Mihailovićeve četnike, Pavelićeve ustaše, Rupnikovu Belu gardu. Otpor prema Nacistima je bio samo izgovor, dok je pravi cilj bio doći na vlast i zavesti sistem integralnog komunizma.” (PremaPolitici)

Na pitanje kako je Tito šarmirao Srbe i usput dobar deo sveta, Zupan odgovara epizodom iz 1953, kada je Tito u Belom dvoru primio švajcarskog novinara Freda Luksingera.

Kada ćete dopustiti povratak političkih sloboda u zemlju, pitao ga je Švajcarac, na šta mu je Tito (na šeretsko-mangupski način, kaže Luksinger) odgovorio: “Nemojte to očekivati od nas! Demokratski sistemi su slabi, našim narodima naprotiv treba jaki gvozdeni stisak.”

Prvi zaključak koji se nameće na osnovu Zupanovih dve hiljade strana: Ako Srbi misle da su 1918. propustili šansu da stvore uvećanu Kraljevinu Srbiju, nije to ništa, u ratnim godinama 1944-45. su propustili drugu takvu šansu. U treću šansu uveo ih je, verovatno sa sasvim drugom namerom, polit-inženjering Slobodana Miloševića. Sve u svemu, skupo zarađeno znanje.

Josip-i-Jovanka-BrozDrugi zaključak: Bez obzira na to kakvi su se okupatori i ideolozi smenjivali kroz Srbiju, estetski ukusi su im bili jednaki – svima se dopadao dedinjski Beli dvor princa-namesnika prefinjenog ukusa.

 

http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/701/Мерила+времена/1498783/Бечки+поглед+на+ратну+Србију.html