Strategija Jugoslovenskog partizanskog pokreta u Drugom svetskom ratu 20. veka Sedam decenija prikrivan zločin

0

Jedan tajni obaveštajni izveštaj (“dr Kraus”) iz Beograda Štabu VK na Ravnoj gori od 10. januara 1944. godine pobudio je pažnju. U njemu se, sem ostalog, kaže: “Gestapo prikuplja vrlo savesno podatke o teroru naše organizacije. On je poslao ljude u Valjevo, Jagodinu, Vranić i Boleč da ispitaju kako je teklo višebrojno ubistvo u svima ovim mestima. U Vranić su slali  i specijalne fotografe da se snimi tamošnje ubistvo od 70 članova. Gestapo skuplja ove podatke i šalje u Berlin svojoj centrali, sa ciljem da kompromituju našu (Ravnogorsku) oragizaciju kao terorističku, koja vrši gori teror nego Titove (Brozove) bande…” (Aksentijević, 2/4, k-19)

Pominjanje Vranića i “specijalne fotografe” u dokumentu bio je nekakav signal o stravičnom zločinu koji se dogodio pre sedam decenija (20/21. decembra 1943), što je sama činjenica nagoveštavala, pre svega, da je on bio izrežiran i u funkciji komandovanja Vrhovnog štaba NOV i POJ. Razlog: potvrda prihvatanja i priznanja odluka iz Teherana “Velike Trojice” da se partizanska vojska, koja je u suštini bila paravojska, legalizuje, podrži i u daljem istisne priznatu državnu, legalnu i legitimnu, vojnu silu koju je od nezarobljenih delova Jugoslovenske vojske u aprilskom ratu 1941. reorganizovao i ustrojio armijski general Mihailović i uveo u sistem komandovanja Vrhovne savezničke komande na Srednjem istoku. U to su uveravale i druge činjenice (dokument 1/1-3, k-17): vesti od 12. jula 1943. godine jedine ravnogorske slobodne radio-stanice “IKS” na tlu Jugoslavije: “I dosad su komunisti odlazili u Gestapovce, ali ova poslednja navala kazuje ubedljivo, da se sada radi po jednom utvrđenom planu…”  Kao i jedno naređenje VŠ NOV i POJ, str. pov. 785 od 25. jula 1943 (k-12, 39/3, VK-368/2): “… Da bi postigli siguran uspjeh potrebno je sa uspjehom likvidirati četničku organizaciju, pretstaviti se Saveznicima kao jedina borbena grupa u Jugoslaviji. Iz dosadašnjih borbi povukli smo zaključak da je nemoguće uništiti celu  snagu četnika i četničke organizacije uslijed njihovog dobrog vođstva. Kao najbolji način, koji se do sada pokazao, jeste obezglavljivanje četničkih jedinica uhođenjem vođstva kako višeg tako i nižeg. U vezi sa tim nastavićete najenergičniji rad na svojoj teritoriji povećanjem broja trojki za likvidiranje. Trojkama stavite u dužnost prvenstveno likvidiranje četničkih komandanata korpusa, brigada i njihovih pristalica kako po selima tako i po gradovima. Materijalna sredstva za izvršenje ovih zadataka nemojte žaliti…“

Posle izučavanja funkcije komandovanja VK JV i sistematizacije ratne veštine u nekih šest vrsta vojnih operacija (tri savezničke i tri autonomne) i definisanja operacije “nužne odbrane od saveznika i partizanskih snaga” (formulacija generala Mihailovića), jasno se izdvojila jedna podvrsta koja se mogla nazvati “saveznička specijalna operacija za likvidaciju Kraljevske jugoslovenske vojske” a na koju jugoslovenska Vlada u Londonu, a time i general Mihailović, kao njen vojni ministar, nisu obraćali posebnu pažnju. Naime, s kraja avgusta 1942. godine, posle Čerčilove posete Staljinu u Moskvi, iz Kujbiševa je upućen telegram Vladi (3/1-8, k-290) sledećeg sadržaja: “Poslanstvo saznaje iz sasvim sigurnih izvora da se poslednjih dana u sovjetskom poverljivom biltenu informacija, koji se sprema isključivo za članove partije, piše da je ministar vojni Mihailović prišao Nemcima i da sarađuje sa njima, ‘jer želi da spase svoju porodicu koju su uhapsili Nemci’. Bilten ga ne naziva drugojače do izdajnik Mihajlović…”

Iako mi tema istraživanja nisu bili ratni zločini, već komandovanje u JVUO, ipak pažljivo sam prelistavao dokumenta VK JV u Vojnom arhivu koja su mogla nastati neposredno pre i posle tog stravičnog događaja u Vraniću. Osim već navedenog pojavio se dokument vrlo simptomatičnog sadržaja (12/3, k-107) koji nema formu akta komandovanja (ko ga je, kada i s kojim ciljem izradio, kome je namenjen i dr.), a koji donosim u prepisu: “Pokolj u selu Vraniću izvršen u decembru MJ. PR. GOD. pod komandom poručnika Koste Marinkovića, komandanta Posavske brigade Avalskog korpusa. Poklano 80-duša (žena, ljudi, dece i devojaka) partizanskih porodica i simpatizera partizanskih. Plan za pokolj izvršen u selu Jasenku kod kuće komandanta sela Toče. Četnika je bilo oko 80. Prije polaska na pokolj podelili su se na osam desetina, tako da je svaka desetina imala određen zadatak. Vođe desetina: podn. Marković, podn. Stojadinović Vojislav, iz Baćevca, Drenjanin Spasoje, zvani ‘Zeka’, iz M. Moštanice, Toča iz Jasenka, Velimir Vićentijević ‘Kurjak’, iz Draževca, Ilija iz Beograda; desetina ‘Kurjakova’ zaklala je 12 – duša, desetinu su sačinjavali: Velimir Vićentijević ‘Kurjak’, Đorđe Stojadinović ‘Šifonjer’, Miša ‘Ustaša’, Neša Repača Milojko, Ružić Rista, Gačić Miša iz Piromana, podn. Marković, Ljubomir Preradović, Petrović Branko i Tašić Milomir iz Čačka. Žena Velje Vićentijevića zvanog ‘Kurjaka’, znala je za pokolj, ista je primala opljačkane stvari kao sat, pare, itd. Žena Miše ‘Ustaše’ isto je primala opljačkane stvari od svog muža koji je klao nevin narod…” Tekst mašinom napisan.

Ako velika slova “MJ. PR. GOD.” znače – mjesec, prošle godine, onda je taj zapis promišljeno ostavljen (ili slučajno zaboravljen!) posle završne faze navedene Savezničke specijalne operacije (upad partizanskih divizija u Srbiju podržan savezničkom operacijom “Ratvik” i Crvenom armijom) kada je Brozova vojska zaplenila arhivu septembra 1944. godine i kada se general Mihailović, sa štabom, povlačio ka Drini i istočnoj Bosni. On je mogao nastati s početka zavođenja komunističkog režima i učvršćivanja vlasti putem likvidacija unapred određenog broja građana koje su prozivali “narodnim neprijateljima” s tim što se zbog toga (brojno stanje) prethodno moralo imati u obzir zbog broja žrtava u prošlogodišnjem masakru u Vraniću! A mogao je poslužiti i kao nekakvo uputstvo budućim režimskim istraživačima! Manja je verovatnoća da dokument ima veze s pripremama za optužnicu protv generala Mihailovića jer se pominju različita imena komandujućih oficira. Ali u svakom slučaju taj zločin se našao u optužnici i presudi generalu Mihailoviću (15.7.1946, tč. 8) u kojoj stoji “što je, dosledan svojoj izdajničkoj delatnosti… decembra 1943. godine, četnici pod komandom potpukovnika Miodraga Paloševića i majora Trifkovića Svete, zaklali su u selu Vraniću, blizu Beograda, 72 lica među kojima jedno dete od dve godine, drugo od tri meseca. Jednu žrtvu su kastrirali. Pored toga opljačkali su seljačke domove… Sud se uverio da su zločini… koji su na pretresu potpuno rasvetljeni pismenim dokumentima i iskazima preživelih svedoka, izvršeni pod neposrednim Mihailovićevim naređenjima…”

Dakle, formulacija “izdajnička delatnost” već je bila potencirana u “sovjetskom poverljivom biltenu informacija avgusta 1942.” (što je govorilo o liniji komandovanja Brozovom vojskom) dok te dokaze (Vranić) – “zločini potpuno rasvetljeni pismenim dokumentima” – nisam pronašao u Vojnom arhivu, sem što sam uočio neopreznost generala Mihailovića zbog slanja kurirom blanko akte komandovanja, koji se mogu zloupotrebljavati, o čemu je on 17. avgusta 1943. obavestio šefa savezničke misije pukovnika Bejlija (25/3, k-20, vk-u-731): “Našom depešom br. 1850 od 4. avgusta 1943. javili smo našoj Vladi da je kod majora  Mirića, koga su komunisti ranili na Dinari, ostalo 30 blanko potpisanih tabaka sa mojim potpisom i originalnim pečatom. Depeša broj 1850 predata je 7. jula u 12 časova. Molim Vas preduzmite potrebno i izvestite nas kad je ova depeša uručena našoj Vladi. Ovo nam je važno da znamo zbog toga što su docnije komunisti streljali majora Mirića i kod njega pronašli i uzeli blanko potpisane tabake sa originalnim pečatima, te nije isključena njihova zloupotreba od strane komunista”.

S druge strane ta “blanko dokumenta” su svakako mogla biti zloupotrebljena da bi se partizani pretstavili saveznicima “kao jedina borbena grupa u Jugoslaviji“ (kako stoji u njihovom navedenom dokumentu str. pov. br. 785 VŠ NOV i POJ). U partizanskom VŠ u izviđačkoj misiji po Čerčilovom naređenju već je bio stigao kapetan Dikin, a ubrzo mu se pridružio i brigadni general Meklin. Međutim, njihovi stvarni zadaci bili su da pripreme savezničko priznanje Brozove vojske, što je potom i bilo i što će se konkretizovati prvom tačkom konferencije u Teheranu: “Saglašava se da se jugoslovenskim partizanima maksimalno pomogne u namirnicama i opremi, kao i akcijama komandosa…” Ali kada je  predsednik vlade Purić januara 1944. godine zatražio od Čerčila “neoborive dokaze o saradnji armijskog đenerala Mihailovića s neprijateljem”, što su bili glavni razlog za savezničko priznanje Brozovih partizana, Čerčil je samo odgovorio: “Nemam dokaza, ali sam ja uveren da on sarađuje s neprijateljem”. (Ž. Knežević, Sloboda ili smrt).

Zločin u Vraniću je u svom delu Noć kame (1996) Dragoljub Pantić detaljno opisao i predstavio: “U noći između 20 i 21. decembra 1943. godine, četnici Draže Mihailovića okupili su se u susednom selu Jasenku i, podeljeni u tri grupe, mučki su upali u selo Vranić i zverski, na spavanju, poklali čitave porodice partizanskih saradnika. U četrnaest porodica, ko god se te noći zatekao u kući – nije preživeo. Te stravične noći, zločinci su zaklali 72 rodoljuba…” Na spisku izvršilaca autor je naveo 51 lice, a među njima su i imena s prethodno ubačenog spiska u arhivskoj građi, kao i druge navedene činjenice (12/3, k-107).

Dok je trajao komunistički režim to je bila jedina istina o tom nezapamćenom zločinu. Potom su se posle pada “gvozdene zavese” stekli uslovi da se čuje i optužena strana. Ona se može naći u knjizi Milisava Markovića Sa Dražom u pobedu ili smrt (u to vreme bio komandir 1. čete 1. bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa JVUO). On je pisao o zločinu u Vraniću kao o samovoljnoj odluci komandanta bataljona Spasoja Zeke Živanovića da postrelja 12 odraslih lica iz kuća u kojima je prethodne noći na konačenje razmestio svoje ranjene borce, a koje su potom preko noći nepoznata lica preklali. Kada je o tom slučaju nadležnim putem izveštena Vrhovna komanda, ona je brzo reagovala: komandant bataljona Zeka je ražalovan, i učinjen običnim redovom, i nagovešteno mu suđenje za zločin posle rata ukoliko ostane živ. Te činjenice se seća dr Ognjen Adum, počasni predsednik Udruženja pripadnika JVUO 1941-45, jer je u to vreme obavljao šifrantske poslove u odeljenju veze u štabu VK JV. Tako se na osnovu tih izvora mogla analizirati funkcija komandovanja – odnos VK prema jednoj samovolji i teškom zločinu potčinjenog komandujućeg oficira. Vreme izvršenja tog zločina nije precizirano, autor Marković napisao “kasno u jesen 1943.”

Detaljnija analiza činjenica koje je, međutim, Pantić obelodanio u svojoj knjizi pokazuje da on gotovo nije uzeo u obzir one iz dokumenta Nedićeve policije “Okružno načelstvo okruga beogradskog (k. br. 315/1943, 31.12.1943), koji kaže: “Noću između 20. i 21. o. m. u selu Vraniću zaklano je, ili pobijeno, 67 lica od nepoznatih učinioca. Sumnja se na četnike Draže Mihailovića jer su žrtve bile simpatizeri, ili pomagači komunista…” Kao da autora nije zanimala policijska ocena “nepoznati učinioci” i “sumnja se na četnike” kada se uopšte nije pozabavio i njima budući da je u vreme zločina bio odsutan iz sela. Osim toga formulaciju u izveštaju “sumnja se na četnike” mogli su iznuditi komunisti po direktivi infiltrirani radi zloupotrebe Gestapoa! Međutim, upoređujući i druge činjenice iz knjige, i iz dokumenta nepoznatog autora nastalog godinu dana kasnije, a koje govore da je “Zeka” bio vođa desetine, a ne i glavnokomandujući, kako navodi Pantić, sve je to ukazivalo da će “Vranić” biti i dalje nerešen slučaj premda se iz navedenih dokumenata jasno naslućivalo da se sve to uklapalo u partizansku strategiju, tim više Politbiroa KPJ: primarni cilj – osvajanje vlasti uz pomoć saveznika!

Očevidno da je jugoslovenski komunistički režim dobro pročistio arhivu Štaba VK Jugoslovenske Kraljevske vojske jer nisam uspeo da pronađem još neku činjenicu (taktičkog karaktera) o toj tragediji, zločinu u Vraniću decembra 1943. godine, za koji je da bi se zamaskirao iskorišćen propust komandanta potporučnika ‘Zeke’ Živanovića, koji nije postupio po “Uredbi o prekim vojnim sudovima u pripravnom, mobilnom i ratnom stanju”, u koju su unete “izmene Nj. V., br. 322 od 5. marta 1943. godine” (2/1-1, k-3) i “Naredbe načelnika Štaba VK i ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije” (Uredba o formiranju i postupku narodnih sudova, 33/2, k-2)  i “Naredbe načelnika Štaba VK od 27. septembra 1943. godine” u kojoj se, sem ostalog, kaže: “da se ni jedno ubistvo u cilju čišćenja, ili ma kom drugom cilju, više ne vrši (što znači da ih je bilo!) bez presude nadležnog i propisno obrazovanog prekog vojnog suda po odnosnom slučaju… O svakom izvršenju presude ima se ovome štabu dostaviti overen prepis presude za knjigu evidencije streljanih lica…”

Međutim, u razrešenje tog pitanja nedavno se uključio i Perko Bojičić, koji je još od dečačkih dana pamtio po neku reč koja se u potaji mogla čuti i potom decenijama družeći se s izvršiocima zločina, koji su se sami legitimisali kao takvi, odlučio da kazuje svoja saznanja, koja je vremenom proveravao i koja, sem ostalog, glase: “Broz traži od srpskih komunista (Blagoja Neškovića i Sretena Žujovića) da preduzmu sve mere kako bi u Srbiji dobili što veće simpatije, a narod okrenuli k sebi. B. Nešković, u dogovoru sa svojim saradnicima, donosi odluku da svog protivnika Dražu Mihailovića, što više kompromituje pred narodom, sa surovim zločinima koje će oni sami počiniti, presvučeni u uniforme Dražinih jugoslovenskih oficira, i četničkih formacija. U tom svom razmišljanju su došli do sledećeg rešenja: da se napravi pokolj komunističkih, svojih, porodica, i to pored prestonice Srbije, nadomak Beograda. Selo Vranić, pogodno mesto i blizu grada, što će se preko ilegalne štampe i propagande proširiti u narodu širom Srbije, a i dalje, van njene teritorije…

“Evo dogovora: 1/ Poklati porodice i mnoge noževe ostaviti u grudima dece, i mladih, da bi sutradan narod to video; 2/ Uz ubijanje uzvikivati parole: ‘Živeo Draža!’  ‘Živela Ravna Gora’! ‘Živeo Kralj Petar Drugi’! i glasno psovati komuniste. 3/ Po obavljenom poslu, pošto se razdavaju na dve grupe, i odlaze na dve strane, ka Barajevu i Velikoj Moštanici, komunisti će zapevati jačim glasom da narod čuje četničke pesme: ‘Od Topole, pa do Ravne Gore, sve su straže generala Draže’; i ‘Zaklaćemo, ubićemo i Tita i  Mošu’! ‘Ravna Gora pobediti mora’; 4/ Ne zaboraviti kraljevog oficira, poručnika Spasoja Drenjanina ‘Zeku’, komandanta bataljona Posavske-četničke brigade, i kao  u oduševljenju, komandantovo ime uzvikivati da odleže obroncima sela Vranića, susednih sela: Meljaka, Velike Moštanice i Lipovačke šume. Napominjem da je ovaj poručnik, četnik, Zeka, sa svojim odredom, pre ovog komunističkog zločina boravio u Vraniću (pre 1-2 meseca 1943.) I znajući da ima mnogo komunističkih porodica jednog poznatog marksistu javno streljao. A pretio je i drugima pred odlazak za Obrenovac. On se nikada više nije vratio u ovo selo, posle ovog događaja”.

Iako je Bojičić ispričao više detalja (Rajko Dimitrijević, Brozov general: “Ovo je bilo bezumno! Da sam znao u šta će me uvaliti Komunistička partija nikada ne bih bio njen član! I sad mi ječe deca u snovima!…”; Dragiša Radović: “Nikada nisam mogao izbaciti jauke, kuknjavu i lelek nedužnih ljudi iz moje duše. Stalno me je progonio dečiji vrisak! Partija mi je donela nesreću!…”), očevidno mozaik se mogao sklopiti: u Vraniću su se u periodu novembar-decembar 1943. godine dogodila dva teška zločina ali i na koje je ukazao i sam Pantić u svojoj knjizi pišući: “Te stravične noći, zločinci su zaklali 72 rodoljuba… Međutim, ovo nije kraj četničkog divljanja. Oni su doveli još 11 građana, koji nisu bili iz Vranića i nad njima izvršili pokolj…”  što znači da je M. Marković opisao taj drugi zločin koji mu je bio poznat kao komandiru jedinice, ali navodeći 12 Zekinih žrtava, koji se desio ranije i koji je sankcionisala Vrhovna komanda. No kako je Pantić mogao napraviti takvu grešku i sve zločine pripisati “četnicima Draže Mihailovića” pojasnio je Radoje Živanović, ispričavši Bojičiću sledeće: “Bio sam suviše mlad i naivan kada sam ušao u partiju… Ja dobro poznajem suseda Pantića, on nije bio u selu sa porodicom te kobne noći, kada smo izveli onaj masakr. Kada je stigao kući, i čuo od seljana da su videli četnike, i slušali njihove psovke i pesme, pesme o Draži i o Kralju, oni su za njega glavni svedoci događaja, očevici nesreće. I da mu ja pričam kao učesnik ne bi ni meni verovao. Niko se nije usudio da mu iznese istinu, a bilo je opasno po život odati partijsku tajnu…” Uz to navedimo i reči Zoraide Špadijer, svedoka na montiranom suđenju generalu Mihailoviću, koja se decenijama kasnije jadala: “Sve moje izjave su lažne i neistinite. Nikad nisam znala ništa o pokolju u Vraniću… Sve neistine za ličnost Mihailovića su izmišljotine i maslo mojih stričeva…”

Dakle, jugoslovenska komunistička tajna čuvana sedam decenija na kojoj je, sem ostalog, režim gradio svoj legitimitet, više nije tajna. Uostalom ona je prestala to da bude još od aprila 1948. godine kada je američki predsednik Truman doneo ukaz da generala Mihailovića posthumno odlikuje Ordenom “Legion of Merit”, jer su on “i njegove snage bili sudeonici u konačnom izvojevanju savezničke pobede”. Ali i potvrđeno posle pada “gvozdene zavese” kada je usledilo pokajničko upozorenje Brozovog pukovnika Mihajla Đorđevića, predsedavajućeg Vojnog veća Vrhovnog suda u montiranom sudskom procesu 1946. godine,  kada je zavapio: “Pored ovakvih kao što sam ja, za naše uništenje nije potrebna strana sila i vojska… Opstajanje na vlasti samo odlaže plaćanje  onoga što se jednom mora platiti.” (M. Todorović, Sudija smrti Beograd, 1999.)

Međutim, za nauk, valja ukazati i na sledeće činjenice: godinu dana posle  masakra u Vraniću dogodiće se gotovo sličan zločin i u istočno-pruskom selu Nemersdorfu (G. Knop, Istorija, Tajne 20. veka), i bio je to Gebelsov očajni propagandni trik da se Crvena armija prikaže zločinačkom i to je što može imati i neku drugu pozadinu, recimo Vermahtu preko potreban argument za nekakvo rešenje, budući da je Aksentijević upozoravao Vrhovnu komandu da “Gestapo skuplja ove podatke i šalje u Berlin svojoj centrali…”

Ali negde u to vreme britanski premijer Čerčil je, verovatno, pokajnički ocenio, da je “sudbina upravo zla prema onima koji krše tradicije i običaje iz prošlosti” iako mu je bilo dobro poznato da je Jugoslovenski partizanski pokret bio ilegalan i predstavljao diskontinuitet u srpskim tradicijama u odnosu na Ravnogorski kao posledični pokret. U odsustvu naučne misli o pojavi kao što je ratni zločin koji se dogodio tokom građanskog rata pod okupacijom i nije neko iznenađenje što će se Čerčilov nauk o tradiciji potvrditi u primeru Nemaca, koji se posle pada berlinskog zida ujedinjuju, a nasuprot njima, Srbi, silom, rasparčavaju i omeđuju u više građanskih državica. Zar Čerčilovo poimanje o toj “zloj sudbini” zbog nepoštovanja sopstvenih “tradicija i običaja iz prošlosti” nije isto što i lični odnos prema vlastitoj istoriji iz čega proizilazi saznanje da ko to ne uvaža, nema budućnost! Ako su to Nemci shvatili, zašto bi obrnuto važilo za Srbe! Zar se tako ne bi predupredili potonji “vranići” na Kosovu i Metohiji (Račak), u Sarajevu (pijaca Markale), Vukovaru, Srebrenici, Srpskoj Krajini…

Generalštabni pukovnik u penziji Novica Stevanović

Blanko dokumenat: Armijski đeneral Mihailović šefu britanske vojne misije pri štabu VK JV pukovniku Bejliju: “Gospodine Pukovniče, našom depešom br. 1850 od 4. avgusta 1943, javili smo našoj Vladi da je kod majora  Mirića, koga su komunisti ranili na Dinari, ostalo 30 blanko potpisanih tabaka sa mojim potpisom i originalnim pečatom. Depeša predata 7. avgusta u 12 časova. Molim Vas preduzmite potrebno i izvestite nas kad je ova depeša uručena našoj Vladi. Ovo nam je važno da znamo zbog toga što su docnije komunisti streljali majora Mirića i uzeli blanko potpisane tabake sa originalnim pečatima, te nije isključena njihova zloupotreba od strane komunista…”

Naredjenje za terorizamBlanko dok.Naređenje VŠ NOV i POJ za terorizam: “Iz dosadašnjih borbi povukli smo zaključak da je nemoguće uništiti celu  snagu četnika… nastavićete najenergičniji rad na svojoj teritoriji povećanjem broja trojki za likvidiranje… četničkih komandanata korpusa, brigada, i njihovih pristalica, kako po selima, tako i po gradovima. Materijalna sredstva za izvršenje ovih zadataka nemojte žaliti…”

 

Po zapovesti vrhovnog komandanta,

zastupa načelnik štaba

drug kapet. Velimir Terzić