Ovo treće, dopunjeno, izdanje ove knjige posvećujem ljudima koji su poput moje majke otišli, nadajući se da će zloj priči, ipak, jednom doći kraj.
Prvo javno predstavljanje ove knjige bilo je na Sajmu knjiga u Beogradu na Štandu pisaca iz rasejanja 30. oktobra 2006. godine. Tom prilikom o knjizi su govorili: dr Veselin Đuretić, istoričar, Miodrag Pešić, publicista i Miodrag Jakšić, književnik. U nizu promocija, koje su usledile po gradovima Srbije i Republike Srpske knjiga je dobila publicitet, koji u svakom slučaju i zaslužuje. O njoj su govorili i pisali, pored pomenutih aktera prve promocije i dr Kosta Nikolić, istoričar, Aleksandar Čotrić, književnik, Ratko Vukelić, istoričar i recezent ove knjige, Dragoljub Mićović, publicista i Borivoje Karapandžić, književnik, publicista i jedan od doajena srpske emigracije.
U međuvremenu dva tiraža ove knjige su otišla u ruke čitalaca, a brojni tekstovi u medijima Srbije, Republike Srpske i SAD, kao i njeno internet predstavljanje na sajtu Internet novina srpskih, uticali su da ona bude predložena za prestižnu nagradu «Dragiša Kašiković».
Petnaestog decembra 2008. godine predsednik žirija za dodelu nagrade «Dragiša Kašiković» Aleksandar Čotrić, književnik iz Beograda uručio je autoru romana «Čičina priča ili stradanje srpsko» Predragu Ostojiću nagradu «Dragiša Kašiković» za izuzetne domete u umjetničkoj oblasti i širenju granica slobode stvaralaštva.
Na žalost, moja majka Jelena Ostojić, rođena Mićović iz Rudog, nije dočekala da se raduje nagradi koju sam dobio. Umrla je 17. oktobra 2006. godine, tiho, kako je uostalom i proživjela svoj životni vijek. Smrt je prekinula započeto čitanje «Čičine priče…», iako je ona tu priču već znala, jer je sličnu doživjela.
Na žalost hiljade drugih ljudi, sličnih njoj i njenoj porodici nije doživjelo rehabilitaciju ili je dočekalo za svoje najdraže. Nije dočekalo ni povrat imovine ni bilo kakvo kajanje od strane onih koji su im na pravdi Boga učinili zlo.
Iz tih razloga odlučili smo da ovim trećim izdanjem knjige damo svoj skromni doprinos u otkrivanju konačne istine stradanja generala Dragoljuba Draže Mihailovića i desetina hiljada nevinih žrtava komunističkog terora na prostorima bivše Jugoslavije.
Ovo treće, dopunjeno, izdanje ove knjige posvećujem ljudima koji su poput moje majke otišli, nadajući se da će zloj priči, ipak, jednom doći kraj.
U Beogradu, 12. juna 2009. Predrag Ostojić
«Ovo je jedinstvena priča čovjeka kroz čiju se ispovjed prelama stradalništvo jednog naroda, jedne porodice i jednog čovjeka.
Obična priča, kojoj su hiljade drugih slične, a koja je opet posebna, jer je ispričana iskreno, iz duše i srca, suzama i riječima punim topline i nade da će zlom vremenu jednom doći kraj.
Priča o srpskom stradanju u minulom vijeku, viđena iz perspektive jednog čovjeka: učesnika, posmatrača i stradalnika…
Priča puna činjenica koja svjedoči o ljudima i događajima.
Priča o pobjedama i porazima, prevarama i lažima, izdajama, stradanjima…
Priča o ljubavi i mržnji, o velikim i malim…
Priča o njemu i o nama… Priča o našim danima…
Priča hrišćanska puna VERE, LjUBAVI I NADE…»
Iz recenzije
Kažeš da bi nekome bila interesantna moja priča? Boga mi nasmijavaš me, a nije mi do toga. Sve je ispričano i ne znam ko bi to slušao. Mene ni moja baba više ne sluša. Promijenilo se sve.
Nikad ‘vakog vremena nije bilo ili ga nije bilo koliko ja pamtim. Beznađe svuda oko nas. Ni sa kim ne možeš progovoriti, a da se nešto ne žali. Ako ni na koga onda, na svoje u kući. Đavo neki ušao u ljude. Komšija sa komšijom, brat sa bratom ne zbori i još se fale time. U novinama čitam o ubistvima, ljudskim tragedijama, pljačkama… Političari se prepucavaju u raznim večernjim emisijama na televiziji. Narod gleda i po tri dana prepričava šta je ko rekao. Da Bog sačuva…
Nije ti više ni vrijeme kako je bilo. I oni na televiziji slabo pogađaju… Ja po kostobolji pogodim skoro uvijek. Evo, prošlu noć nisam oko na oko sklopio. Boli me kuk i to baš gdje me zrno pogodilo i gdje sam sječen onako nožem na suvo, kada sam četrdeset treće ranjen kod Kalinovika. Jedva smo se tada izvukli da nas ne zarobe.
Kako ko? Pa, partizani brate. Izbili su preko Neretve, a bilo ih je na pasja preskakala. Nas su prethodno gađale njemačke štuke. Mi se nismo ni nadali da će oni odmah udariti… Baš kao da su se dogovorili… Ma, znaš, pričalo se da su se baš dogovorili. Ono što se pričalo o velikoj ratnoj varci i o rušenju mosta na Jablanici 1943., što su komunisti i u filmu prikazali bila je najobičnija laž! Sve je to laž moj sine. Nas četnike je onaj režiser Veljko Bulajić posadio na konje kao indijance, a mi jedva da smo konje i za komoru imali. Kažu da mu je neko rekao da je na Neretvi, bila i četnička konjička brigada, misleći na brigadu iz Konjica. Šta je on pretumb’o u svojoj glavi ja ne znam, ali na filmu mi na konjima jurišamo, a jedna desetina partizana iza nekih stećaka tuče rafalima po nama. Svi izginusmo? Eto to su gledale i još gledaju generacije mladih .
Znaš partizani su svoju bježaniju od Bihaća dolinom Rame prema Neretvi prikazali kao ofanzivu i veliku stratešku pobjedu. Tita su uporedili sa vojvodom Živojinom Mišićem, koji je na Kolubari 1914. potukao onu našu gamad i Švabe i pretjerao ih nazad preko Drine. E, od toga nema ništa…
Kada su već bili izgubljeni, Tito je poslao Vladimira Velebita pod imenom Vladimir Petrović, Milovana Đilasa, svoju perjanicu, pod imenom Miloš Marković i Koču Popovića kao vojnog komandanta u njemačko– ustašku komandu u Donji Vakuf, da pričaju o razmjeni zarobljenika. Mislim da su partizani tada držali zarobljene: jednog njemačkog majora i desetinu vojnika. Koča se ubrzo vratio na teren, a ona druga dvojica su otišli u Zagreb kod njemačkog opunomoćenog generala u NDH Gleza fon Horstenaua, ako sam mu potrefio ime. Tu su nastavili razgovore, nešto potpisivali i dali neke garancije…
To je komunistima i danas rak rana kada im pomeneš. Veso Đuretić je o tome pisao u prvo zabranjenoj, a kasnije osporavanoj knjizi «Saveznici i Jugoslovenska ratna drama.» On je čak naveo i dokaze, njemačke mikrofilmove, iz kojih se lijepo vidi da su gospoda drugovi obećali da će napustiti teritoriju NDH, da nema razloga da se sukobljavaju sa Njemcima i ustašama, jer su im četnici glavni neprijatelji ,a što je najgore da će se sukobiti i sa saveznicima u slučaju njihove intervencije i iskrcavanja na jadransku obalu.
Normalno, da je general Horstenau o ovome obavjestio i Berlin. Dok se čekao odgovor iz Berlina Njemci i ustaše na terenu su obustavili dalje gonjenje partizana. Partizanima je tako omogućen nesmetan prelazak Neretve. To je istina! Kakva varka kakva genijalna zamisao! Partizani su porušili most da ih mi ne napadnemo sa druge obale dok ne pristigne njihova glavnina.
Ti vidim ne veruješ? Shvati…! Nisu Njemci zavoljeli partizane, ali im je odgovaralo da se oni sa nama sukobe i tako oslabe oba protivnika. Tada se uveliko šuškalo o iskrcavanju saveznika – Engleza i Amerikanaca na Jadran. Njemci su iz tog razloga htijeli čistu situaciju.
Ma pisao ti je o tome i partizanski rukovadilac član štaba za BIH Uglješa Danilović u svojim «Sjećanjima». On je 1. aprila 1943. u Nišićima gdje se tada nalazio, zabilježio:»…Ali sa prvim bataljonom došlo je i jedno veliko iznenađenje za nas. Došao je (Vlatko Velebit) delegat Vrhovnog štaba za razmjenu njemačkih zarobljenika u pratnji dvojice Njemaca, jednog njemačkog kapetana i jednog civila. On nam ispriča stvari u koje u prvi mah nismo povjerovali. Pošto nam je naveo mnoge detalje čime je potvrdio svoj identitet povjerovali smo u ono što nam je ispričao. Radi se o jednoj bitnoj promjeni taktike, ali o tome ću poslije pisati kada za to bude vrijeme…»
Vidiš jadan da su partizani na terenu bili zbunjeni, kao ti malo prije. Evo da ti pročitam iz Uglješine knjige i ovo kada je 16. aprila 1943. bio u selu Govza: «Desetog ovog mjeseca stigli smo konačno do VŠ (Vrhovnog štaba )…Bili smo ja, Iso i štabovi obje brigade. Poslije podne smo proveli kod drugova (Aleksandra Rankovića) Marka i (Sretena Žujovića) Crnog, a uveče smo bili kod Starog (Josip Broz), koji nam je dao pravilno tumačenje onoga što nam je Vlatko (Velebit) ispričao u Nišiću (Nišićima). Tu se ne radi ni o kakvom primirju nego samo o obustavljanju napada na jednog neprijatelja dok se obračunamo sa drugim. Četnici su za sada najopasniji neprijatelj s obzirom na sutrašnjicu…» Eto, ako meni ne vjeruješ onda valjda vjeruješ njima kada sami priznaju da su paktirali sa Njemcima i što je još gore sa ustašama.
Pa znaš da je Sava Kovačević na Boračkim jezerima, kada je čuo za ove pregovore pljunuo Đilasa, što mu ovaj nikada nije oprostio. Ko zna možda je zbog toga i stradao na Sutjesci dva mjeseca kasnije?
Tek je sada i meni jasno odakle partizanima ona silina kada su udarili po nama sa Neretve. Rekao sam ti da sam tada ranjen i da su me odatle jedva živog izvukli prema Brodu.
Ja sada gledam i ne mogu se čudom načuditi : Ko to još prikazuje partizanske filmove i truje omladinu lažima? Negdje prije gledam film «Užička republika».Gledam pa ne znam da li bi plakao ili bi se smijao? Gori Kadinjača, izginuše Njemci, a Jerković sa radničkim bataljonom štiti Titovu bježaniju. Gdje je istina? Gdje je realnost?
Ljudi su izginuli… To je nesreća. Žrtvovani su da bi Titova revolucija bila veća. Jedan Njemački bataljon iz 342. divizije je za četrdesetak minuta borbe pobio skoro sve branitelje četrnaestog kilometra, a pri tom imao 2 mrtva i 18 ranjenih vojnika. Žika Mitrović, režiser filma napravio je spektakl, da bi gledala omladina…
Znaš, Tito je imao dobru taktiku, što više ljudi izgine to će veća biti njegova pobjeda. Kad završi rat opjevaće on sve stradalnike i optužiti nekog drugog za njihovu junačku smrt. Eh, ali da je samo Kadinjača stradala…
Nije džaba on u Srbiji poveo krvavo kolo. Znao je on dobro Srbe. Za žrtve nije brinuo, jer njegovi nisu mogli stradati. Eno Valjevo i danas ima spomenik Stjepanu Filipoviću, Hrvatu kao simbolu otpora protiv fašizma. Reci mi zar Valjevo nije rodilo junaka u istoriji, nego ovog Hrvata prikazuju kao svog tako što su mu malo izmijenili ime u Stevan? Šta ima tu da se doda?
Ni danas se ne zna ko je Tito, a njegova družina, uz par izuzetaka bili su sve propali studenti, neradnici, gradski i provincijski ološ i nešto seoske sirotinje uglavnom bezemljaša. Sačuvaj Bože, bili su spremni na sve. Po Srbiji su pucali s namjerom da Njemci što više puta strijeljaju po sto civila za jednog njihovog vojnika. Tito nije imao familije po Srbiji pa mu je bilo sve jedno. Važno je bilo što više zakuvati i onda se skloniti. Tako je bilo i za Šabac i za Kraljevo i za Kragujevac. Koliko strijeljanih? Koliko nedužnih? Koliko crnih marama? Ko te pita za to!
U Šumaricama, u Kragujevcu poslije rata komunisti su poskidali krstove, postavili petokrake, kao da su žrtve njihovi članovi, kao da, Bože mi oprosti nisu kršteni. Pitam te, kada me tako slušaš: Jesu li strijeljani đaci bili komunisti ili su to bile nedužne žrtve njihove avanture?
Predrag. V. Ostojić
