Dragoljub Mićović – svedok i učesnik događaja iz 1943.

0

Tih dana železnicom od Višegrada i Sarajeva u stanicu Rudo  pristizali su Nemački vojni transporti sa hranom i opremom za vojsku. Ceo prostor oko železničke stanice bio je pretvoren u veliko skladište. Na slobodnom prostoru slagane su bale sena i slame, kao i burad sa naftom i benzinom, a magacini predratnih ruđanskih špeditera, koji su zjapili prazni, upotrebiše se za deponovanje bala, sanduka, vreća i druge ambalaže sa hranom, odećom i obućom. Železnički magacin napuniše sanducima i limenkama sa svinjskom mašću. Dovoz i smeštaj opreme i hrane trajao je nekoliko dana. Sve je bilo puno, što bi narod rekao “ko šip”. Ruđani su se pitali: “Šta je ovo pa sad?”

Višegrad su držali ustaše i Nemci, Priboj, Prijepolje i Pljevlja Italijani, a  Rudo Nemci, tako da smo izvesno vreme postali deo Nemačkog Trećeg Rajha.

Građani su se plašili da se u Rudom ne pojave ustaše, što bi imalo katastrofaln posledice. No, kasniji događaji su pokazali da su Nemci imali informacije o skoroj kapitulaciji Italije, te je ova jedinica stacionirana u Rudom i njeni magacini trebalo da posluže kao baza za upade u Pljevlja, Priboj i Prijepolje radi preuzimanja vlasti nad tim teritorijama i razoružanje Italijana, a sve u cilju obezbeđivanja nesmetanog protoka saobraćaja i snabdevanja nemačkih garnizona.

Nikakvih kontakata sa mesnim opštinskim vlastima Nemci nisu imali. Oni kao okupatori sami sebi su bili dovoljni. Nikome nisu verovali. U mestu su zaveli strogu vojnu vlast, sa policijskim časom od  20  časova do 6 ujutru.

Početkom septembra Nemački vojnici zašli su po ruđanskim kućama i počeli hapsiti muškarce od 16 do 65 godina. Uhapšene su odvodili u zgradu muslimanskog mekte-ba i zatvarali ih u podrum. Ubrzo smo saznali da su svi uhapšeni postali nemački taoci i da će biti likvidirani ako se bilo šta desi nemačkim vojnicima.

Naravno, da je o ovom iz Rudog obavešten četnički Gorski štab na Ravancima, da bi se u vezi ove pretnje povelo  računa.

Nemci su posle nekoliko dana dozvolili da porodice taocima mogu donositi hranu, pa su žene i deca to svakodnevno činili, mada su svi meštani bili brižni i u strahu da se zatvorenicima ne desi ono najgore, ako bi na prostoru Rudog neko ubio nemačkog vojnika.

Iznenada, jednog jutra, u svitanje, stanovnike Rudog probudi velika buka motora, kamiona i bornih kola. Žene su pažljivo prilazile prozorima i kroz malo otkrinute zavese virile da bi videle šta se to dešava. Nemačka posada Rudog naglo je napuštala mesto. Kolona kamiona pod utovarom, topovi, borna kola, kamioni sa vojnicima u punoj ratnoj opremi, odlazili su iz Rudog u pravcu gvozdenog mosta, pre-lazeći ga, odlazeći u pravcu Pljevalja i Priboja. Nekoliko motociklista iz mesta odjuriše na kraju.

Stanovnici, probuđeni, zaplašeni, ne znajući šta je po sredi, polako i oprezno počeše izlaziti iz svojih kuća i uputiše se ka mektebu, strahujući za ono najgore. Da nisu tad taoci pobijeni? Pred privremenim zatvorom skupi se dosta žena i dece. Počeše da lupaju na vrata i da po imenima zovu zatvorene taoce. Iznutra se čuše glasovi. Brzo se uspostavi kontakt. Svi su bili na broju. Na silu razvališe vrata. Zavlada radost. Taoci izmučeni i zaplašeni počeše izlaziti napolje.

Ubrzo se začu zvuk motocikla, koji je velikom brzinom projurio preko mosta na Limu, krećići se u pravcu, kuda se uputila nemačka kolona. Na njemu su bila dva nemačka vojnika, koji su kao poslednji imali zadatak da upale mine, kojima su magacini bili minirani. Prostor oko železničke stanice bio je već zahvaćen plamenom i eksplozijama. Bale složenog sena i slame su gorele. Eksplodirala su burad sa benzinom i naftom. Nekoliko eksplodiranih mina srušilo je delove magacina koji su počeli goreti.

Meštani svesni da su Nemci hitno odstupili, upu-tiše se oprezno ka železničkoj stanici. Nekoliko najhrabrijih neustrašivo priđe objektima. Poče spašavanje onoga što se spasiti moglo. Dejan Bar6arez, sin predsednika opštine, trgovac inače vrlo promućuran čovek, uspeo je da demontira minu, kojom je bio miniran železnički magacin i da tako spase objekat pun svinjnske masti. Narod je hitao ka stanici, te je spašavao i nosio sve ono što se moglo poneti dok se vatra sa stovarišta sena i slame dizala u nebo. Povre-meno se čula i poneka eksplozija.

U jeku najveće akcije na spašavanju opreme i hrane, iz pravca Sjeverina začu se preko Lima zvuk motocikla. Zavlada panika među narodom, koji se zatekao oko železničke stanice, misleći da se vraćaju Nemci. Odjednom se sa mosta prolomi:

“Ura! Naši su!”

Na motoru je bio poznati četnik, mladić iz ovog kraja Ranko Perišić sa svojim pratiocem. Oni su između Sjeverina i Ustibra, iz zasede, one Nemce na motociklu napali i likvidirali, zarobili im oružje i motor, pa motorom krenuli ka Rudom.

Ubrzo su jedinice Drinskog korpusa ušle u Rudo, te su svu spašenu opremu i hranu oduzeli. Odmah je organizovana komora, te je počelo prebacivanje svega spašenog u sela oko Rudog u privremene magacine, jer se već formirao front za veliku četničku ofanzivu od Rudog preko Višegrada prema Sarajevu. Jahaći konj nemačkog majora, u nemačkoj žurbi za hitan pokret, ostao je u dvorištu. Kasnije ga je na korišćenje dobio komandant Ravnogorskog omladinskog štaba 301 Siniša Mićović, pošto je bio ranjen.

Dan uoči povlačenja Nemaca iz Rudog, voz na pruzi Međeđa – Priboj na Limu napali su pripadnici Višegradske brigade kod stanice Setihovo. Voz je išao prema Priboju. Borci su tu jedan deo pruge porušili i tom akcijom su zarobili voz Nezavisne Države Hrvatske. Prekidom ove pruge nemačka jedinica u Rudom bila je odsečena od svog zaleđa, te je bilo onemogućeno dalje snabdevanje. Radi toga se ne treba čuditi paničnom napuštanju Rudog od strane nemačkog okupatora i uništavanju svojih magacina.

Ulaskom jedinica Drinskog korpusa u Rudo odmah je izvršena mobilizacija vojnih obveznika. Obveznicima I i II poziva su popunjavane borbene jedinice, a trećepozivci i dečaci od 12 do 18 godina upućivani su odmah na rušenje uzane pruge od starog mosta u Rudom u pravcu stanice Mrsovo. Među ovim rušiteljima pruge bio sam i ja tad 14-godišnjak. Tih dana je bila porušena pruga u dužini nekoliko kilometara, čime je otklonjena mogućnost za iznenadni upad u Rudo ustaškog oklopnog voza.

Za vreme rušenja pruge građani su upozoreni da će tog dana da se izvrši i rušenje gvozdenog mosta preko Lima, te da niko ne prilazi mostu i da se ljudi sklone u zakolne. Za rušenje mosta određena je specijalna stručna grupa diverzanata Drinskog korupsa. U naznačeno vreme strahovita eksplozija potresla je mesto, a od nje je srednja uzdignuta konstrukcija-čelična prostorna rešetka između dve srednje kule, nad Limom, prelomila se i pala u korito Lima. Most “Aleksandar I”, predat saobraćaju 1934. godine, posle nepunih devet godina eksplatacije bio je ozibljno oštećen i neupotrebljiv za ma kakav kolski saobraćaj.

Ubrzo se saznalo za kapitulaciju Italije, pa je time objašnjeno naglo povlačenje nemačkog garnizona iz Rudog, te pokušaj uništenja u žurbi njegovog skladišta. Računa se da je tog dana izgorelo desetine vagona slame i sena, nekoliko tona benzina i nafte, ali je i dosta spašeno. Sačuvano je 713 pari vojničkih cipela i čizama, nešto vojne odeće, dva vagona masti, dosta brašna, testenine, marmelade, mesnih konzervi, margarina i nešto municije. Sve ovo je preuzela intendantura Drinskog korpusa.

Rudo postaje središte pripremane ofanzive Jugoslovenske vojske u otadžbini ka Sarajevu. Tih dana padaju: Priboj i Prijepolje. Na planini Vardi u selu Ravanci iznad Rudog gde je po predanju rođen Radojica Sokolović, zvani Bajo, koji je posle prevođenja u islam postao veliki vezir Mehmed – paša Sokolović, smestio se Draža Mihajlović sa štabom Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i savezničkom vojnom misijom.

Zarobljeni voz ostaje u funkciji i postaje saobraćajna veza slobodne teritorije na liniji Rudo-Priboj na Limu od 18 kilometara. Na taj način je u porobljenoj Evropi saobraćao slobodnom teritorijom voz Kraljevine Jugoslavije. Mašinovođa ovog voza bio je drugi sin predsednika ruđanske opštine Joco Barbarez. Zbog nedostatka uglja za pogon parne lokomotive korišćene su bukove i hrastove cepanice. Ove događaje opisao je usvojoj knjizi “Titov pokret i režim u Jugoslaviji 1941-46″ u izdanju ”Dečijih novina” iz Gornjeg Milanovca, Branislav I. Stranjaković pod pseudonimom Branko Lazić.

Krajem septembra i početko oktobra otpočela je snažna ofanziva Jugoslovenske vojske u otadžbini u istočnoj Bosni. Posle Rudog padaju Višegrad, Goražde, Prača, Roga-tica u kojima su zbrisani ustaški i nemački garnizoni, te su oslobodilačke jedinice stigle na liniju Stambolčić-Sokolac, čime je opasno bilo ugroženo i samo Sarajevo. Grad Višegrad je oslobođen 5. oktobra. Prema tadašnjim izveštajima bilo je mnogo poginulih domobrana i ustaša i oko 200 nemački “feldžandarma”.

Nažalost istina je bila da je na prostoru grada bilo i osvetničkog ponašanja onih koji nisu mogli da zaborave ustaške zločine počev od 1941. godine našto je reagovala oštro Vrhovna komanda JVuO naredbom da se krivci kazne.

Neposredno pre napada na Višegrad, jedinice Jugoslovenske vojske u otadžbini opasno su ugozile vrlo važne saobraćajnice za nemačkog okupatora prugu uzanog koloseka Vardište-Višegrad-Sarajevo i drumsku saobraćajnicu Užice – Višegrad – Sjemeć-Rogatica, a ove saobraćajnice su obezbeđivale jedinice nemačke ”feldžandarmerije”.

Tih dana diverzanti JVUO oštetili su ili porušili sve propuste i mostove na pruzi uzanog koloseka u kanjonu reke Rzav i sve drumske mostove u tom kanjonu. Padom Više-grada i daljim akcijama Dražinih jedinica ozbiljno su bila oštećena dva mosta preko reke Drine: most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i železnički most na mestu gde se reka Lim uliva u Drinu.

Pomenute saobraćajnice su bile od vitalnog značaja za okupatore, te je kasnije morao da ulaže ogromna sredstva i napore da se te saobraćajnice osposobe za makakvu upotrebu. Tim saobraćajnicama se nemački okupator tokom 1944. godine izvlačio sa Balkanskog ratišta.

Međutim, ova ofanziva Jugoslovenske vojske u otadžbini nije bila po volji vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pa umesto da partizani sa zapada nastupaju ka Sarajevu, Broz početkom oktobra izdaje naredbu o hitnom upućivanju Pete krajiške divizije koja se nalazila zapadno od Sarajeva u trouglu Sarajevo – Travnik – Prozor u Istočnu Bosnu, da usiljenim maršom pređe u najvećoj tajnosti, krećući se samo noću putnim pravcem Gornjni Vakuf – Trnovo – Foča – Čajniče sa prelaskom pruge Konjic – Sarajevo i udare u bok jedinicama Jugoslovenske vojske u otadžbini.

O ovom borbenom zadatku zapisano je u „Zborniku sećanja – Četvrta krajiška narodnooslobodilačka udarna brigada” u dve knjige- čiji је izdavač skupština opština Grahovo štampane u Beogradu 1984. U drugoj knjizi svoja sećanja na te događaje i borbe oko Rudog iznelo je više boraca ove brigade. Posebno su interesantna sećanja koja su dali Milan Acić, Milan Salić, Dušan Jovanović, Miloš Bajić, Jovan Jakšić i Boško Skakić.

Rudo je tih oktobarskih dana živelo u miru u dubokoj pozadini, te niko nije mogao ni naslutiti da mu se pri-bližavaju partizanske snage. Stražu na prilaznim putevima u Rudo čuvali su uglavnom stariji ljudi-trećepozivci, jer su mlađi mobilisani na položaje prema Sarajevu. Stanovnici Rudog među kojima je bilo i dosta Srba izbeglica iz Bosne, spremali su se za zimu, te su sa njiva i polja ubirali letinu. Taj posao je uglavnom vršila ženska radna snaga. Teškoća je bila u tome što se zbog srušenog mosta sva letina morala u Rudo prenositi preko Lima, na gazu ispod starog mosta, ručno. Sreća je da je zbog lepog vremena i drugog Miholjskog leta nivo vode u Limu bio nizak, pa je gaz relativno bio plitak.

U mestu se nalazio jedan deo komore koja je svakodnevno na položaje prema Sarajevu transportovala hranu i opremu za jedinice. Pruga Rudo – Priboj svakodnevno je radila.

Sve misli stanovnika Rudog bile su usmerene ka polo-žajima prema Sarajevu. Sa nestrpljenjem su se očekivale vesti o novim uspesima. Niko nije ni slutio da će partiza-nski vojskovođa Tito, odabrati i uputiti na ovaj teren jednu od najboljih krajiških jedinica Petu diviziju, sastavljenu uglavnom od krajiških Srba koji su pretrpeli ustaška zlodela i uputiti je u borbu protiv Srba četnika, koji su u snažnom zamahu svoje ofanzive ka Sarajevu, rušili ustašku i nemačku vlast u istočnoj Bosni. No i to se desilo. Srbin je ponovo krenuo na Srbina, a turska izreka veli:

“Ne daj bože da se Srbi slože, ne bi bilo na Turčinu kože.”

Osvanuo je vedar i sunčan 25. oktobar. Po Starom Rudom prikupljaju se ostaci letine. Rudo živi svojim normalnim životom. Trećepozivci čuvaju stražu oko mesta. Deca se po ulicama igraju .klisa i pale” ili “kupa oraha”. Niko ništa ne sluti, a onda počeše da prašte puške i mitraljezi. Prolomiše se i eksplozije mina iz bacača. Iznenađeni i preplašeni građani zapitaše se:

Šta je ovo? Ko puca? Ko to napada naše mesto? Pucnjava je dolazila sa jugozapada. Otpor malog broja treće-pozivaca brzo je bio savladan. Partizani su mesto brzo zauzeli. Na železničkoj stanici zarobljen je i voz. U parti-zanskom napadu na Rudo poginulo je nekoliko trećepozivaca, a pred svojom kućom ubijen je i bivši ruđanski žandarm Rajko Jakovljević.

Prelazak partizanske brigade na gazu preko Lima u Mrsovu opazili su Rajko Mitrović i Zdravko Todorović, koji su se zatekli u blizini. Hitno, su konjima odjurili na Ravance i obavestili zaštitnicu Štaba Vrhovne komande. čime je sprečeno potpuno iznenađenje. Na Ravancima se zatekao samo prateći bataljon štaba. Brzo je data uzbuna. Bataljon je zaposeo kose i čuke po planini, a intendantura je hitno izvršila pakovanje i utovar opreme i arhive na komoru. Prateći bataljon primio je borbu, te je pod borbom hitno vršeno povlačenje štaba. Kažu da je i sam Draža sa automatom u ruci učestvovao u ovoj borbi.

Tačno posle 22 meseca u Rudo su stigli partizani. Borac Pete krajiške divizije, Dušan Jovanović u svom sećanju u Zborniku navodi da je Rudo pročetnički kraj. To je bilo istina, a Rudo se bilo opredelilo za Ravnogorski pokret, zato što su jedina brana prema ustašama, koji su držali Višegrad bili pripadnici JVUO, te da nije bilo njih, pitanje je šta bi bilo sa stanovništvom Rudog i okoline. Da su Ruđani čekali da ih partizani spašavaju od ustaša verovatno da tu žive srpske glave ne bi ostalo.

Opisani događaj sa napadom Pete krajiške divizije na teritoriju koju su već bile oslobodile i zauzele jedinice Jugoslovenske vojske u otadžbini, jasno govore da je partizanskom vođstvu bilo važnije da napadne Dražine jedinice, nego da se usmere na ustaše i Nemce. Praktično, ova operacija Pete krajiške divizije, spasila je ustaške i nemačke garnizone u istočnoj Bosni, a time i smanjila opasnost koja se približavala Sarajevu. O zločinima u Rudom ove partizanske jedinice pisao sam u prethodnim knjigama „Zapisa“, navodeći onaj najmonstruozniji zločin nad pet osoba od kojih su dve bile devojke od 18 i 20 godina. Prilikom upada krajišnika u Rudo ubijeni su i Vitomir Ruso, Rajko Jakovljević, komandant pozadine u mestu Milan Savić, predsednik opštine Jovo Barbarez i još desetine drugih civila, kojima nije ni suđeno već presuđeno metkom u potiljak.

Iz svega napred iznetog izvodi se žalostan zaključak, da su operacijom Pete krajiške divizije partizani pomogli nemačkim i ustaškim jedinicama u istočnoj Bosni. O ovome “crveni” istoričari nisu se nikad izjasnili. Sigurno je da je za njih to bila “tabu tema”.

 

(2009)