Podsećanja: Ledi Pedžet – Prošlo je pola veka od smrti velike dobročiniteljke srpskog naroda, engleske plemkinje ledi Lejle Pedžet

0

Kao supruga britanskog poslanika u Srbiji, ser Rafa Pedžeta, mlada ledi Pedžet je stigla u Beograd 1910. godine. U Prvom balkanskom ratu ledi Pedžet se odmah posvetila brizi o drugima, postala je jedna od prvih dobrovoljnih bolničarki u vojnim bolnicama u Beogradu. Uz brigu za ranjene, njena svakodnevica su postali i ribanje podova ili iznošenje okrvavljenog rublja. Ponovilo se to i u Drugom balkanskom ratu, posle koga se sa suprugom, kome je u Beogradu 1913. prestala služba, vratila u London.

Kada je buknuo Prvi svetski rat, posle bitaka na Ceru i Kolubari, u novembru 1914. godine, ledi Pedžet se s velikom britanskom sanitetskom misijom i sanitetskim materijalom, preko Soluna, obrela u Skoplju. Boreći se požrtvovano protiv tifusa u skopskoj vojnoj bolnici, u martu 1915. i sama je obolela od ove opake bolesti, kao jedna od poslednjih žrtava epidemije. Lebdeći između života i smrti, ledi Pedžet je ipak prezdravila i u maju otputovala na oporavak u Švajcarsku.


Vratila se u Skoplje već u julu, opet je upravljala bolnicom, a kada se srpska vojska povukla, ostala je u tom gradu, sada pod bugarskim okupatorom, uz ranjenike koji nisu mogli da se evakuišu. Odbila je zahteve svog muža i starog oca da sa srpskom vojskom odstupi preko Albanije.


Kada su poslednji ranjenici napustili skopsku bolnicu, u februaru 1916. godine, ledi Pedžet se vratila u Englesku. Skrasila se na svom imanju nedaleko od Londona, gde je u ogromnom parku negovala cveće i hranila ptice.


Svakako je pratila pobedonosni pohod srpske vojske i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali se u svojoj skromnosti i povučenosti, čak stidljivosti, nije nametala odanim prijateljima. Slučaj je hteo da na njen 53. rođendan, 9. oktobra 1934. godine, u atentatu u Marselju pogine kralj Aleksandar Karađorđević. Došla je u Beograd na sahranu monarha, posle čega se opet povukla u tišinu svog imanja, da bi tokom Drugog svetskog rata u svojoj kući otvorila veliku bolnicu, uzdržavajući se od bilo kakvih komentara ratne situacije u Jugoslaviji.


A onda je, u miru, pošto je rat okončan, njeno imanje postalo središte okupljanja srpskih političkih izbeglica. “Ja sam uz one koji pretpostavljaju izgnanstvo sužanjstvu. Njima je moja kuća otvorena”, rekla je u nekoj prilici ledi Pedžet, dajući sve od sebe da pomogne znanim i neznanim iz “njene Srbije”. Pomogla je Milošu Crnjanskom da dobije englesko državljanstvo, osim što je izvesno vreme i stanovao u njenom zamku. U svom dobročiniteljstvu ledi Pedžet je dala presudnu novčanu pomoć za uređenju Srpske crkve i Srpskog kluba u Londonu, a u crkvi Svetog Save podigla je bronzanu ploču generalu Mihailoviću.


Kosta St. Pavlović piše da je “na Srbe potrošila svu svoju gotovinu, prodala je kuću u kojoj je odrasla, vek vekovala, za koju su bile vezane tolike uspomene, otuđila je park koji je toliko volela, cveće koje je negovala, ptice koje je zorom svakodnevno hranila, ali je svojim Srbima prethodno priredila oproštajno veče, primila ih je poslednji put i ugostila kako je samo ona umela”.


Nedugo zatim, ledi Pedžet je preminula, pritisnuta pred kraj života jedino mišlju da li će je njeni Srbi zaboraviti.

Valjda se to nije dogodilo!

 http://www.heroesofserbia.com/2012/10/ledi-pedzet-i-njeni-srbi-politika.html