Sunce proviruje kroz granje. Zubi cvokoću, umor priteže, noge bole, mišići podrhtavaju. Razgovor, predlozi, mogućnosti, pravac kretanja su glavna tema. Drhtim i slušam. Mama naslonjena uz jelu, pritegla Miraša u svom naručju, majka uz drugu jelu sa Milijanom. Striko Miketa me prigrlio, uvukao u svoje naručje, osjeća kako drhtim pa traži topline u svojim njedrima sa namjerom da me ugrije.
„Slušajte, čini mi se da nam neko prilazi“, kaže tata, zgrabi automat, sa njim Zejo, Dano, striko Mišo, Radomir, odoše u tom pravcu.
Nedaleko od nas čujemo: „Ne pucajte, ja sam sam, ja sam Branko Delević“. Čujemo pozdrave. Prilaze našem skupu. Tata upoznaje gosta sa ostalima. „Tata, ovo je kapetan Branko Delević“, kaže moj otac. Upoznaje ga sa ostalima. Obraća se kapetanu: „Reci nam, kakva te sudbina samog dovela kod nas u ovim neviđbozima? Gdje ti je familija, jer znam da si i ti kao i ja dobio naređenje od Vojvode da se vratiš porodici.“
„U pravu si, moj stari prijatelju, Branko Miketiću, u pravu. Bio sam sa familijom, ali je više nemam. Situacija je nemoguća, uzaludno smo prošli granicu, prišli Englezima, ali nas oni predadoše partizanima. Porodici sam rekao da ostanu u kolonu sa nadom da neće pobiti žene i djecu, a ja ću, ako budem mogao, put za uši. Sinoć smo zanoćili u nekim šumama. Ja znam šta me čeka ako partizani doznaju ko sam i šta sam, pa riješih da okušam svoju sreću. Nijesam smio nikom otkriti moju namjeru, znam da sam gotov, pa da ne nosim nekog na svojoj duši…
Pozdravio sam se sa ženom, naravna stvar, zauvijek, otpuzio duboko u šumu, pa sve dalje i dalje. Niko me nije primijetio. Tamo, sa druge strane našeg logorovanja, čuli su se mitraljeski rafali, automati, pokoja bomba. Vjerujem da neke naše grupe pokušavaju da se otrgnu od partizana. Ja odoh kao zec u goru. Ne znam ni kuda idem ni gdje se nalazim. Ali evo, sva sreća, stigoh do vas. Recite mi šta vi namjeravate i kuda ste riješili?“
„Raspravljamo o tome, mislimo da nastavimo ovim planinama, premda nemamo mape, i ne znamo kuda je najbolje“, odgovara moj otac. „Našli smo se u zamotanom klupku i nikako da ga odmotamo.“
„Kako ja vidim, postoji samo jedan izlaz“, nastavlja kapetan Delević, „tvoj otac Veko, Branko Đukić, pošto rekoste da je ranjen na ustanak ‘41, tvoja majka, žena i djeca da se vrate, jer sam nekako ubijeđen da neće partizani napraviti i taj zločin, premda su pravili i gore stvari. Ovi momci, ti i ja u šumu kao zečevi, da probamo tražit puta i izlaza. To je moj prijedlog, drugo, trebamo donijeti odluku da što prije napustimo ove predjele, jer će biti dosta potjera za nama kroz ove šume, pošto su partizani ušli i u Austriju. Vršljaju svuda.“
„Tata“, obraća se moj otac djedu Veku, „šta misliš o ovom prijedlogu, da li imaš nešto drugo da nas posavjetuješ? A takođe ovo pitanje važi i za tebe, Branko Đukiću.“
Tajac, čak i vjetrovi se ušutali, sunce se objesilo na jelovim granama. Traži se izlaz, život nam visi o koncu, iako smo duboko uplovili na austrijsku teritoriju. Tereni pred nama su nemoguće vrletni, svakojako lišće ugladilo strminu, pa ni koraka naprijed. I dalje se čeka na djedo Vekov i Brankov odgovor.
„Branko sine, kao što vidiš i sam, naprijed se ne može, đeca preumorna, Vasilija i Anđa sa dušama u dušniku, samo što ne iskoče. A pravo da kažem, i ja sam na izmaku svi‘ snaga. Ne mogu, sine, više ni koraka. Rado bi‘ da su ovđe i Mirovi đedovi, kao i uvijek da se posavjetujemo, da zajednički donesemo odluku. Nji‘ nema, rastavismo se izgleda zauvijek. No, naše je vrijeme i došlo da skapamo kao i kolone oni‘ koji su prošli kroz ovaj pakao, od prvih dana pa do danas. Ili da pokušamo naći spas, ako ga ima…
Ja mislim da se sa Vasilijom vratim, vodim sa sobom Miša i Miketu, njima mogu da odredim sudbinu, ako prežive dobro i jeste. Mladi su, igraću na tu kartu i nji‘ovu mladost. Što se mene i Vasilije tiče, to je najjeftinija stvar za mene ovog momenta. Ako Peovac ostaje bez Radovana, Gaja, Toma, Milića, Miaila, Milovana i Milije, onda ni ja nijesam više vrijedan ni onog metka kojim će me partizani likvidirati.
…Moj sine Branko, ti si roditelj četvoro đece, ti si ih sa Anđom rađao i vi njima odredite sudbinu. Znam, ti nemaš natrag kud, svojom vjerom, svojim krstom si pravio svoj put. Srećan sam što si išao tim putem, jer drugi ne bi bio dobar za našu familiju, pleme i Srpstvo. Tebi i kapetanu Deleviću želim srećan put i ostalima koji riješe da pođu sa vama.“
Završi moj djed Veko, ukopa svoje lice u koščate šake, nasloni laktove na koljena. Prvi put vidim da kroz njegove prste cure suze. Majka Vasilija naslonjena uz jelu, priteže Milijanu, stiska zubima, a bol kaplje iz uvelih očiju… Čeka se na Brankov odgovor, on zelenim očima kruži okolo, sa jednog prisutnog do drugog. Gleda u djedo Veka, pa u tatu, pogleduje nas djecu.
„Nijesam očekivao da će doći do ovog momenta, da poslednji put donosimo ovakvu sudbonosnu odluku“, kaže Branko. „Prije svega, sve što kažem, reći ću što mislim da je pravilno, gledajući našu neizlaznu situaciju. Ja sam sâm i lasno mi je donijeti odluku, ali ovdje su u pitanju očevi, sinovi, rođaci, pa nije jednostavno dati savjet. Vi ste, Branko, Veko i svi naši Peovčani, učinili sve moguće da ja stignem dovde. Ali odavde dalje bio bih veliki teret Branku Miketiću. Smatram da se slažem sa Vekom, da bismo omogućili Brankovima i ko se sa njima odluči da ide, da se lakše i brže probijaju ovim planinama i traže spasa. A mi ostali natrag, pa šta Bog da. Još jedno, moram reći mojoj braći Zeju, Mulu i Mirku, a takođe prijateljima Danu i Vladu, da ne zaborave da su njihovi roditelji došli sa njima dovde, da ne bi bilo lijepo ni pošteno da se ne vrate i potraže svoje roditelje. To je dužnost najsvetlija, to je obaveza Božjom voljom iskovana. Veko, idemo da oslobodimo Branka da se pozdravi sa ženom i djecom.“ Ustade, priđe tati, poljubiše se, pozdravi se sa kapetanom Delevićem, štapom udari u gusto lišće, škripnu zubima, opsova sudbinu i život, okrenu nam leđa, pa ode naniže otkuda smo došli.
Djed ustade, pruži tati ruku, pritegoše se jedan uz drugog, vjerovatno u poslednjem stisku oca i sina. Djed Veko se ispusti iz tatinog stiska, naglo se okrenu i ode za Brankom Đukićem.
Zejo, Dano, Vlado i ostali gledaju se. Mrki i tužni pogledi tonu u teškoj atmosferi najtežeg rastanka.
„Riječe Branko ono što nije trebao reći“, kaže Dano Kastratović. „Tačno je, došli smo sa roditeljima, znamo šta nas veže, ali ova sudbina naša je nas dovela do momenta kada čovjek mora da razmišlja i malo drugačije. Ako su naši roditelji još živi i davali nam savjet šta da radimo, vjerujem da bi odluka bila ona ista kao što riješiše dva Branka. Znam ja naše roditelje, ne bi oni htjeli da mi padnemo u partizanske ruke. Ali u ovom slučaju, i poslije Brankovih riječi, nama ništa drugo ne ostaje nego da se vraćamo i da tražimo roditelje.“
„Kocka je pala“, dodaje Zejo Đukić, „vraćamo se, pa makar da nas vraćanje košta života. Branko Miketiću, hvala ti na svemu što si činio za sve nas, za Peovčane, za sve ostale za koje si se starao, hvala ti što si nas vodio najsvjetli‘im putem vjere, pravde, istine, Srpstva i časnog krsta. Ako ostanete vas dvojica živi, ne zamjerite nama koji se vraćamo, radimo ono što je sveto. A ako mi preživimo, tvoje dobro djelo će ostati sa nama kao putokaz vjernosti, poštenja i Božje ljubavi.“
Jedan po jedan prolaze pored tate i Branka Delevića, stiskom ruku žele jedni drugima srećan put u smrt ili život.
Dano, Vlado, striko Leka, Zejo, Mirko, Radomir, striko Mišo, jedan za drugim odoše za djedo Vekom i Brankom. Majka Vasilija grli tatu, on je priteže, podiže, ljubi.
„Zbogom moj Banjo, zbogom moje sunce, zbogom srećo moja, zbogom srce iščupano, zbogom muko moja, zbogom srce moje, oči moje, zbo…“ Ne dovrši jer suze njene prigušiše dušu njenu. Ni riječi, otpusti ruke, pritrčaše Zejo i striko Mišo, prihvatiše je pod pazuha. Tata osta i gleda za njom.
„Branko, smiri se“, upozorava ga kapetan Delević, „smiri se, ti se bar pozdraljaš sa dijelom svoje porodice, a ja sam se pozdravio samo sa ženom. Djeca nijesu znala da ih napuštam. Smiri se i ‘ajde da krećemo.“ Mama tati utrpa Miraša u naručje, zagrli tatu oko pasa, stenje, jeca, plače dok tata priteže Miraša, ljubi, miluje. Vrati Miraša mami, zagrli je.
„Anđo, ako preživite ovu golgotu, ne dozvoli da mi zatruju djecu lažima. Ti znaš moj rad i sve šta sam dobro i loše napravio. Koliko si vjerovala meni do sada, zadrži vjeru i od sada. Sudbina je htjela tako, pa ponavljam, ako sam napravio ikome nešto loše, onda Gospod neka me ostavi u ovim šumama da ispaštam svoje grijehe. ‘Ajde, vodi djecu, požuri i nemoj da plačeš. Ako Milorad preživi, reci mu, poveo bih ga sada sa mnom. Hvala ti na svemu što si činila za mene. Zbogom, zauvijek.“
Mama sva uplakana sa Mirašem u naručju uputi se za ostalima.
„Moj Miro, sokole sivi, izgleda će kuća ostati na tebe i tvojim ramenima. Budi dobar, slušaj mamu, budi primjeran, častan, primijeni sve one vrline na koje su te učili tvoji djedovi, a ponešto i ja. Neka te Gospod vodi časnim putem kojim su išli tvoji davni preci, tvoji djedovi, uključujući i čika Dražu i vojvodu Pavla koje si imao na listi djedova. Moj sine, samo Bog zna kako će se ovo završiti i ko će preživjeti, ali ako preživiš, nikada ne zaboravi na tvoje dane teškog života sa krstom, za pravoslavnu vjeru i Srpstvo…
Ako Milorad preživi, u tom slučaju imaš da ga poštuješ, a u njega se nadam da će ti biti i brat i otac i stric i ujak. Vrlo je pametan i ponosan na sve naše ideale. Budi mi srećan i neka ti je ovaj put zakićen Božjom ljubavlju jer on gleda na vas. Nećemo se ljubiti, daj mi ruku, junačino, stegni moju i zbogom. Sačekaj Milijanu da se sa njom pozdravim.“ Zgrabi Milijanu, diže je visoko iznad svoje glave, polako spušta i na svojoj visini je priteže u naručje, plače i ljubi, jeca, grca, upleo njenu pletenicu među svoje prste, plete prste i pletenicu, uzdiše. Pored njega Branko Delević, izgleda ponovo se rastaje sa svojom djecom pošto nije uspio sinoć da ih poljubi. I on plače, pritegao automat, grli ga i ljubi.
Proplakalo i Sunce, jedino se po koji zračak svjetlosti prošunja kroz granje, mazi lica tuge, miluje kose, obasipa kokarde koje se još sa ponosom sijaju na šubarama Branka Delevića i Branka Miketića. Osjećaju i planine i austrijska zemlja čemer i gorčinu najtežeg mog rastanka sa svojim ocem. Tata spusti Milijanu, još jednom je povuče za pletenicu, opraštajući se riječima: „Nikad ih ne smiješ sjeći, neka rastu što duže i što deblje, neka budu svježe i mirisne kao moja duša i moje srce ovog momenta. Zbogom djeco, zbogom siročići, zbogom Murga.“
Okrenu se i za Brankom Delevićem ode uz planinu. Gledam ih,od jele do jele nestaju dok ih na kraju ne izgubih iz vida. Milijana i ja zagrljeni i dalje gledamo u tom pravcu, gledamo kroz jelare. Nesta naš otac, nesta njegov topao i dragi lik, njegova ljubav, njegova pažnja, njegova zaštita. Ostasmo usamljeni. Sunce proviruje kroz jelove grane, ali i ono će nam skoro zaći.
