Pristižu nas djelovi Drljevićevih jedinica ili, bolje reći, naših četnika. Jedan od vojnika se umiješa u naše redove. Zgrabi Milijanu, diže je u naručje i ljubi je. Prepoznadoh ujaka Mila. Peovčani skratiše korake i pozdravljaju se sa ujakom.
„Milo sine, o‘kle ti, ako Boga znaš? Ne viđamo više nikog od naših otkako napustismo Dugo Selo. Reci nam, moj sine“, pita djed Veko, „šta se ovo radi? Je li došao kraj? Je li došao i taj momenat koji nas vreba već mjesecima? Vidiš, moj sine, ne može se više. Đeca su nam gladna, jadna, oči nestale duboko u nekakav zagrljaj tame, nestalo rumenila sa lica, snaga im nestala, a o umoru i da ne pričam. I mi smo umorni. Izgleda da smo prepušteni prokletoj sudbini, na milost i nemilost vremenu i situaciji“.
Ujak spusti Milijanu, priđe bliže djedovima. Uzdiše, trlja umorno čelo. Vjerujem prikuplja snage i moći da odgovori na djedo Vekova pitanja. Možda prikuplja potrebne riječi u kojima se može nazreti neka nada, ako je još ostalo nade. Vjerujem da hoće sve najlepše i najbolje da kaže, da potkuraži, da oslobodi, da skine tamu sa djedovih obraza.
„Moj striko Veko i ostali, nije lako odgovoriti, jer smo i mi svi smućeni, izgubljeni, Drljević nas je izrazdvajao tako da niko ne zna za nikoga. Uspio je da nas rastavi po grupama, a specijalno da nas odvoji od vas, da vas nema ko čuvati, voditi brigu o vama, jer i Vojvodi je to bio prvi zadatak da vas čuva, a naročito izbjegli narod. Kao što znate, nedaleko od Dugog Sela, sve tri brigade je odvojio od vas i poslao nas u tri pravca. Nijesmo znali da je Drljević riješio da se oslobodi ranjenika, bolesnika, izbjeglog naroda i trećepozivaca. Vas je poslao put Bjelovara gdje su već bili Rusi i partizani, što je Drljević već znao sjedeći sa Pavelićem u grad Zagreb.
Namjera mu je bila da vas likvidira, a sa brigadama da se proturi preko Slovenije za Austriju. Nas, kao što rekoh, poslao je u tri pravca, tako da su brigade bile udaljene jedna od druge više od pedesetak kilometara. No, hvala Bogu, čuh da ste se na vrijeme vratili i prošli Zagreb. Moj brat Miloš i Bojo su nas pronašli i sve nam ispričali. Zato sam ja tražio od komandanta brigade Janičića da se odvojim sa mojim bataljonom i da vas tražim. I evo, zahvaljujući Višnjem, nađo‘ vas…
Drugo, na Đurđevdan, 6. maja, donesena je odluka da se otkaže poslušnost Drljeviću i da se skine sa vrata srpskih junaka slavne Crne Gore. Janičić je održao govor svojoj brigadi. Oduševljeni borci, srećni i presrećni, toplim pozdravom i odobravanjem su prihvatili predlog majora Janičića. Letjele su Drljevićeve kape, vojnici su ih gazili, cijepali, pljuvali. Vađene su šubare, vojničke kape, šta je ko imao iz torbi, iz njedara, i amblemi su zasijali na četničkim glavama.
Radost je bila nezapamćena. Brigada se postrojila. Janičić je komandovao: ’Prvi puk mirno (to je zvanje nosila Janičićeva jedinica poslije preformiranja u Rudo. To je bio Prvi puk Prve divizije odreda vojvode Pavla Đurišića)‘. Stalo je sve ukopano, oči su blistale, pluća rasla, muke nestale bar za trenutak. Puk je u stavu mirno, a po zapovjesti komandanta svi su ponovili: ’Za Srpstvo, za Kralja, za čika Dražu, za vojvodu Pavla, s Bogom, samo naprijed’. Kad je major pomenuo Vojvodu, takav se glas razlegao da je čitava okolina drhtala a zemlja pod nogama se tresla. Puk je ponavljao: ’Vojvoda, Vojvoda!‘
…Osjećao sam se kao da smo tek na početku svog puta a ne na zalasku naše sudbine. Dogovoreno je da se sve preživjele snage vojvode Pavla skupe kod mjesta Radeće na nekoliko kilometara do Zidanog Mosta, gdje se mora stići najkasnije do sjutra. To je otprilike sve što vam mogu reći, ali još jedno: sva vaša djeca su dobro. Svi su u mom bataljonu. Na ovom putu ka Zidanom Mostu ćete se vidjeti. To su prekaljeni junaci, prave jurišlije. Njima nema ravnih. Ponosan sam na njih, a i na vas što ste ih takve rodili, učili u pravom srpskom, pravoslavnom duhu spremne mrijeti za slavu Višnjeg a na ponos svog Vasovog plemena.“
„‘Vala, Milo, na izvještaju“, upada Radovan, „‘vala ti. O nama nema mnogo šta da ti kažemo. Još jednom smo izbjegli smrt, nijesmo otišli za Bjelovar, to ti je slično bilo kad nas je taj Janičić sačuvao da nas ne odvedu za Jasenovac. ‘Vala mu od srca. To je već po drugi put da izbjegavamo našu očiglednu smrt. Preostalo nam je da se nadamo da će od sada sve biti bolje. Nadamo se da do trećeg slučaja neće doći, pošto smo izmakli i Drljeviću i Paveliću. Evo, prošli smo ‘rvatsku granicu, pa se osjećamo kao da smo stigli u Vasojeviće. Ovaj slovenački narod, to je pobožan, vjeran i ljubazan narod, koliko se nji‘ sjećamo u susretu u Kraljevu… Što se tiče snage, zdravlja, sve je dobro. Anđa se oporavlja od tifusa. Mnogo je bolje, tako da smo tim zadovoljni. Branko je sa nama, drži se čvrsto obećane riječi date Vojvodi, da će ostati sa familijom. Jedno nam je mnogo žao, nestao nam je Ljubo Miketić. Primijetili smo prolazeći kroz Zagreb da ga nema među nama. Branko je čekao na njega. Vraćao se natrag da ga traži, ali bez uspje‘a. Mora da je siroma‘ sjeo da se odmori. To nam je pridonijelo veliku žalost, jer Ljuba otac spasi od vješanja 1917. godine. Osta živ poslije njemačkog zarobljavanja u Kolašinu, robijanja u Grčkoj, vrati se živ, priključi nam se. I ovako nestade kao da ga vjetar odnese. Nadamo se da će preživjeti, ali ’mrka kapa, zla prilika‘, kako kaže naš narod.“
Ujak pozva jednog vojnika koji u rukama drži šarac. Dugi redenici metaka vise o ramenu, a na leđima upregao teški ranac. Nekoliko bombi za pasom. Vidim dolje na desnoj nozi iz čarape viri nož. Na njegovoj vojničkoj kapi kokarda. Sad sam primijetio da Sunce sija, jer odblijesak sa kokarde me obasja. Srce mi poigrava od radosti kad vidim kakve moj ujak Milo ima ljute risove u bataljonu.
„Brate Vekoviću, skini taj ranac i izvadi ono što smo pripremili za Mirove djedove i za djecu, podijeli, pa moramo žuriti naprijed.“
Taj Veković posluša, skide ranac, otvara i vadi njemački hljeb i sir kačkavalj, pruža djedovima. Podijeli, ustade i ode sa ujakom Milom.
Kolona ubrza korake. Djedovi vade noževe, u hodu neko siječe hljeb, neko sir, i od ruke do ruke stižu komadi. Marširamo, ali ne smeta, jedemo u hodu premda to nije prvi put. Hvala Bogu kad se ima šta jesti, zaboravio sam kada smo poslednji put jeli. Hljeb tvrd, ko zna kada je pečen i koliko dugo je išao sa njemačkom kolonom, vjerovatno ukraden, ili napušten. Možda i otet, ali to ostavljam jer sad je u našim rukama, u našim ustima, potkrepljuje jad i bol gladnih. Vidim da naprijed dobijaju isto sledovanje i drugi, ujak nije podijelio samo nama. Pored nas prolazi dosta Vekovića sa uprtim rancima punim hrane.
Nailazimo na most. Ploča na kojoj piše ime rijeke iskrivljena, probušena kuršumima, bijedno izgleda, ali ipak Miketa pročita glasno „Sutla rijeka“. Prođosmo most. Sa lijeve strane puta jedno stotinak vojnika, naoružani do zuba, viču, galame, prijete. Nama jedan priđe i opominje nas: „Braćo, narode požurite, što brže treba da izvršimo jedan vrlo važan zadatak ovdje na prvim stopama slovenačke zemlje“.
Prepoznajemo naše četnike, ali još sa Drljevićevim kapama.
Kolona žuri, samo što oči ne ispadaju, ali ipak Gajo iziđe iz kolone, obraća se vojniku: „Momak, kakav zadatak?“
„Neka to ostane za nas, striko, a vi samo naprijed.“
I tako bi, Gajo ulete na svoje mjesto, kolona se ne prekida, samo umorno i brzo napuštamo prostor, naprijed i samo naprijed. Od pozadi, tamo od one grupe vojnika, čuju se pokliči, četnička pjesma:
„Oj, vojvodo Đurišiću,
Crne Gore slavni tiću,
Junačino svih vremena,
Ti heroju svog plemena.
Ti si ravan Nikcu od Rovina,
Srećna majka rodi takvog sina.
Oj, sokole Crne Gore i Sandžaka
Đe će propast petokraka.“
„E, hvala Bogu i to da se čuje“, komentariše djed Milija.
„Baš milo srcu“, dodaje Milić, „toplo duši, ugodno pameti. Živjeli ti momci. Moram da priznam, nije važno kroz kakve muke prolazimo, kroz pakao, oskudni u svemu, ali naši vojnici ne popuštaju, kao sokolovi potpaljuju volju narodu, krijepe, uzdižu. Imaju snage za sve“.
Stiže glas od pozadi: „Pogledajte, ljudi, kako lete Drljevićeve kape, bacaju ih vojnici, a stavljaju šubare i vojničke kape“.
„To mora da i ta jedinica otkazuje poslušnost Drljeviću“, kaže Branko Đukić. „Hvala Bogu da i oni to rade, pošto nam Milo ispriča da je prvi Janićev puk već to i učinio.“
Bombardovanje polumrtvih
Tamo u daljini put sjevera štrče vrhovi visokih planina. Vrhovi nanizani jedan do drugog, kao kolona mučenika. Doline ih prekidaju, odvajaju vrh od vrha a oni se uklesali u nebesa, samo što ne dodiruju Sunce.
Lančani kao šaržeri metaka, red nestaje jedan put zapada a drugi put istoka, ako mogu da odredim tačno njihovu liniju prostranstva. Nemam namjeru da pripitam moje istoričare, da ne bi došlo do duže diskusije.
„Evo, prolazimo mjesto Brežice“, kaže Tomo, „bolje bi bilo da je to mjesto naše Brežice, ali izgleda od toga nema ništa. Jasno mi je da je ovo Slovenija. Samo razmišljam o onom o čemu volim da mislim“.
„Razmišljaj, Tomo, koliko god ‘oćeš, nećemo te smetati. Ali bogami gledajući one planine pred nama na kojima još snijeg planduje, ne vjerujem i neću da mislim o Brežicama. Ovo što je pred nama neka ga, gazićemo dok možemo, pa kome kapa a kome čarapa.“
Branko Đukić se grohotom nasmija, lupa štapom, ali ovaj put ne po ranjenoj nozi, jer mu se cipela raspala pa može da povrijedi nogu, nego udara u džadu. Ne daje komentar, ne psuje nikog, ni partizane, ni ustaše, ni golgotu, nego sa kisjelim osmijehom i škripom zuba nastavlja koračanje.
„Tu između ovog mjesta Brežice i mjesta Krško biće kraći odmor“, kaže kurir kojeg nijesmo čuli dugo, mislio sam da više nema kurira, da su nestali, prekomandovani negdje gdje su potrebniji. Šta će nama, jer sve ide od poslednje komande koja nam je izdata i samo guraj naprijed.
Odmor. Polijegali smo po slovenačkoj travi, opet po parče hljeba i sira. To nas je smelo da nijesmo shvatili da je vrijeme odmora projurilo.
Opet na junačke noge, opet u kolonu i naprijed. Proletnje Sunce gazi svoju određenu stazu. Mora da je kasno poslije podne, jer se Sunce primiče sve više i više vrhovima planina. Otegla se kolona u nedogled, vidi se naprijed kilometrima, a i pozadi. Pogurila se kolona, zabila svoj pogled u slovenačku prašinu, raspali opanci ili cipele ostavljaju tragove za sobom. Utonula kolona u nepodnošljivi muk svog života, izgubila se u svojoj muci, nestala u bijedi. Preko nas projuri jedan avion sa treskom, zujanjem. Nije bilo vremena da pogledamo u njega, prozvižda, nestade tamo put zapada.
„A vidi ovog đavola kako nas pronađe“, kaže Milovan, „odakle sad avion i na teritoriju Slovenije, zar nas opet pronađoše ’saveznici‘?“
„Vala Milovane, imaš pravo“, kaže Radule, „imaš pravo. Mislio sam da smo se bar sa njima pozdravili“.
Radule još ne završi, ali još jači zvuk nam dolazi u susret. Jato aviona skoro kao da se vuče po zemlji, prolomiše prostor nad nama. Crvene petokrake ucrtane odozdo na njihovim krilima. Neko viče „saveznici“, neko „partizani“. Ali za momenat sve zanijeme, jer bombe počeše da lete, cijuču, zvižde, čuje se bum, bum, jedna pa druga, nema brojanja, sve polijega gdje se ko našao. Zemlja se otvara, krateri niču, vapaj ranjenih, urlici živih. Pretvori se zemlja u pakao, otvorila se nebesa, a zemlja zijeva. Prolaze nas, kruže tamo blizu planina pa opet natrag. Ovaj put prestaše bombe i mjesto njih mitraljezi paraju zemlju, ljudsko meso, dave duše, kidaju ruke, noge, odsijecaju glave, komadaju tijela. Navalili na jadni, umorni, iznemogli srpski narod, na ranjenike i bolesnike, na trećepozivce.
„Znači, ustaše i Drljević ne uspješe u Jasenovcu niti pak u Bjelovaru da nas unište, ali evo partizani ‘oće da uspiju ođe između Brežica i Krškog da nas suturišu“, zabodene glave u prašinu Miaile glasno viče.
„Da im je… majku i njima i onima ko im posudi avione“, još glasnije se čuje Branko. „Vjerovatno su im ’saveznici‘ posudili avione da nas dotuku na ovoj poljani.“
Nestaše avioni put istoka. Narod se vadi iz prašine. Dosta vojnika trči okolo. Čuju se pozivi: „Bolničar ovamo“… „Nema bolničara, radi šta možeš i ne pričaj“, drugi odgovara. Jauk sa svih strana remeti nemoć i tugu. „Pomozi, brate.“ „Ubij me.“
Djedovi ustaju, trče u pravcu jauka. Miketa i Milorad za njima. Ne ustručavam se ni ja. Mama mi ne brani, ali me napomenu da se vratim i da uzmem čuturicu sa vodom, možda će trebati. Vidim da su moji djedovi svi zdravi i na nogama. Majka Vasilija se skupila kao klupko prediva, zabola ruke među koljena i jadikuje. Milijana i Miraš pored mame. Tate nema, znači i on je otišao u pomoć ranjenima. Zgrabih čuturicu, trčim. Krateri na sve strane, jauci prolamaju prostor.
Ranjenika na desetine i desetine. Neko drži otkinutu nogu, drugi ruku. Neko se uhvatio za glavu, neko pritegao prsi. Trećepozivci i vojnici se razleteli po „Kosovu polju“. Miketino i Miloradovo društvo je tu, svi pomažu, trče, traže krpe, šatorska krila, traže ma kakve robe da se rane pritegnu, da se zaustavi krv. Nose se mrtvi, naslažu se u jedan krater. Trpaju se sinovi crnogorskih planina u pripremljene grobnice koje iskopaše partizanski avioni.
Gledao sam mrtve i ranjene, pomagao, napajao ih na Lijevče Polju, ali mi se ovo čini još gore i strašnije. Tu smo skoro stigli do cilja, samo još malo pa da prođemo pakao, ali su to, izgleda, samo moji snovi. Milorad prihvatio jednom ranjeniku glavu, naslonio ga na svoje krilo i plače. Priđoh i pružam Miloradu čuturicu.
„Miro, ne treba voda, ovome više ništa ne treba. Zaspao je vječnim snom. Našao sam ga živog, naslonih mu glavu u krilo, pitam ga šta želi. Nije odgovorio, gledao me pravo u oči, jedna suza mu se skotrlja, priteže se rukom za moje koljeno, trepnu, glava se okrenu na ovu stranu i zaspa. Držim ga u krilu da osjeti malo topline te da je ponese sa sobom u svoju vječnost.“ Plakali smo obojica, onda ga prihvatismo i sa njim u vječnu grobnicu u krater prokletih partizana.
„Preživjeli na put, u kolonu, naprijed“, kurir trči i saopštava. Kolona se organizuje i naprijed. Ostaše naši vojnici da dovrše kupljenje mrtvih. Prolazimo kroz mjesto Krško. Nema zastoja, noć nas pritegla u svoja tmurna njedra. Odmiče, a i mi odmičemo. Marš čitave noći. Mjesec proviri između planinskih vrhova da bi ponovo nestao. Drijemam i marširam. Milovan i Radule pritežu, bude, opominju. Čujem, mlitavo reagujem ali napredujem. Čuh, neko kaže da smo stigli u to mjesto Radeće. Zora sviće, dan se budi, Sunce se rađa. Da li će nas grijati, to samo ono zna.
Mjesto Radeće je određeno za prikupljane svih preostalih snaga Vojvodinog odreda. Naše jedinice, koje smo zatekli na tom terenu, napuštaju odredište, idu u pravcu Zidanog Mosta koji kažu da je na nekoliko kilometara daleko od Radeća. Pristižu tifusari, ranjenici na konjima, na nosilima. Mnogi sa po jednom ili dvije štake napravljene od obične grane, zapete pod pazuho; umotane noge klackaju umorno u malom životu i guraju naprijed.
Gledajući te nesrećnike osjećam da su svi izgubljeni, ne vide nas da stojimo i čekamo neku odluku. Gega se sa jedne na drugu štaku, poluzatvorenih očiju gura se naprijed. Vojnici pronose one na nosilima, jeka neprekidna, bol i nerazumljive molbe prate nosila. Uzavrela sudbina u kotlu bijede mučenika napaćenog odreda se vidi i osjeća svuda okolo i na svakom koraku.
Nastavljamo put za Zidani Most, jer nema čekanja, što prije i pod hitno moramo ga proći. Pred Zidanim Mostom je čitavi haos, mješavina, uzrujanost. Njemci u nekom nemogućem haosu žure put mosta. Ostavljaju tenkove, naoružanje, ostavljaju neke ogromne topove sa dugačkim cijevima, ostavljaju konjska kola dok upregnuti konji čupaju travu pored puta. Takođe gore, na željezničkoj traci, stotine vagona šuti u miru. Ništa se ne kreće, jer kao da je i vrijeme stalo.
Milorad ode sa ujacima
Put od Radeće tamo ka Zidanom Mostu se probija kroz visoke klisure preko kojih prolazi drum i željeznička pruga. Čujem istoričare kako pričaju da je te puteve i pruge pravio neki Franja Josip. Po prvi put vidimo da kolski put prolazi ispod železničke pruge. Visoki zidovi sa jedne i druge strane izniču dolje iz rijeke Save, prolaze pored nas i podupiru gore željezničku prugu. Mostovi su izgleda osjetili „savezničku“ ljubav pa su dosta porušeni od bombi.
Stigoše ujak Milo, Miloš i Bojo, uznemireni, znojavi, pocijepani, ali vedri duh odavale su njihove oči koje su vjerno gorele, a vatra sipala iz njih, prosipala se kroz zaraslo lice u bradi i bijedi.
„Milo, šta je to sa nama, šta se dešava, znate li što god o našoj sudbini, kuda, šta, sa kim, koji pravac?“
Škrgut zuba, grč vilica, koščate ruke ujaka Mila se dižu u vis a prsti se lome u grču pesnica. „Branko, nemam šta da kažem, jer sve što bih rekao nije dobro. Velika vojska navalila da prođe Zidani Most. Tu su se ukarašičili Njemci, ustaše, domobrani, pa evo sada stigli smo i mi. Njemce niko ne dira, oni ostavljaju sve naoružanje i kao ovce skreću tamo put Ljubljane. Ustaše žure put Celja i Dravograda, prate ih domobrani. Dobro su naoružani, i kako se vidi, imaju namjeru da se probijaju za Austriju.
Partizani su zauzeli čitavu Sloveniju. Nikoga ne uznemiravaju, samo su kidisali na nas. Riješeno je da najbolji pravac za nas jeselje Celje put Maribora. Ali smo saznali da je Maribor okupiran od strane partizana i Bugara, pa je riješeno da idemo put Celja i Dravograda. Put je dalji, ali postoji nada da ćemo uspjeti u proboju…
Tebi, moj Branko, savjetujem da pređete Zidani Most pješke, jer će biti lakše i brže. Kad prođeš Most, snalazi se, vjerujem da će biti tamo i konja i kola konjskih. Molio bih te da dozvoliš Miloradu da ide sa nama. Vjerujem da ćemo se sresti u Celje ili na tom putu negdje preko granice. Nama je namjera da se što više zbjega i trećepozivaca uputi sa vojskom, posebno onih koji su još u snazi da se kreću bez ičije pomoći, kako bi vas sačuvali od partizana…
Branko, ne gubi vrijeme, kreni sa Peovčanima, prođite Most i pravo put Celja. Kad prođete most, put na lijevo vodi za Ljubljanu. Skretnica desno od tog puta vodi put Celja. Po mogućnosti drži se tog puta ka Celju. Znaj dobro da smo opkoljeni partizanskim snagama, koje su stigle na teritoriju Slovenije da se suprotstave koncetraciji četničkih snaga za konačni obračun sa njima. Nažalost, sve četničke snage u Sloveniji, koje su nas dugo čekale, napustile su terene i prešle za Italiju. To su napravile i snage đenerala Nedića, vojvode Đujića, takođe Ljotićevi dobrovoljci. Đeneral Rupnik sa belogardejcima takođe je napustio svoju zemlju. Prema tome, ostali smo mi Crnogorci na milost i nemilost u koštac sa partizanima.“
Djedovi sa izbrazdanim dubokim borama, sa upalim očima ispod kosmatih obrva, slušaju poslednju priču o tragediji nacionalnih snaga. Niko ni riječi, niko ni uzdaha… Tamni pogled uperen u nepoznato, i tu tinja kao ugašena vatra čiji pepeo odaje još malo života. Moj otac gleda u ujake, pogleduje djedove, priteže nas djecu uz sebe. Kroz njegov drhtaj ruke osjećam da pati, a u tim patnjama razmišlja kako da nas sve strpa u svoja njedra i odnese u željenu zemlju raja.
„Milorade, ti idi sa ujacima“, kaže tata, „kako Milo predloži. Slušaj ujake i budi dobar. Skoro ćemo se sresti, a mi ostali pritegnimo opanke, sa Božjom pomoću preko mosta, naprijed.“
Ujaci i Milorad sa njima odoše. Izgubiše se u koloni mase koja žuri naprijed. Neka me tuga prihvati, žao mi je što Milorad ode, ostavi nas, mene, Milijanu, Miraša, a najteža stvar rastavi se sa svojim stricem Miketom. Prvi put se rastaviše moji dragi istoričari.
