Sjetih se pa skidoh moj neki kaput i stavih ga ispod stražnjice. Pomjerim se na stranu. Namjestim svoj list od noge na konjsko rebro, i tako malo uspjeh da smanjim bolove žuljanja svoje stražnjice. Često se prebacujem sa jedne na drugu stranu i dajem oduška svojim mišićima da se odmore. Tako, kljuse prati Milijanu, a ona drži takt koračanja u neprekidnoj koloni.
Pred nama su Milorad, Miketa, majka Vasilija, djed Veko, a za nama je, noseći Miraša na ramenima, tužno i nemo koračao naš otac Branko. Nedaleko vidim Toma, Gaja, Radovana, Milića, Miaila, Milovana, Miliju.
Oh, Bože dragi, niko ni riječi. Svako zabio svoje poglede pred sobom i u prašini, blatu, poroznim pogledima čitaju svoju sudbinu. Prelistavaju svoju prošlost, svaki na svoj način; vjerujem, vraćaju se svom dragom Peovcu, Mostu Bandovića, Zulevom Žaru. U toj duhovnoj bijedi cijede kroz zube mržnju na sudbinu.
Vjerujem da im dolaze slike djece, žena, dolaze slike Skadra, Mojkovca, kada su mogli da ginu kao heroji, kao junaci, jer su svi svojim prsima branili porodicu, selo, grad, vjeru, otadžbinu. Branili su to od tuđih naroda, od tuđih neprijatelja koji su se samo znali preko nišana. Ali ovo, ovo niko i nikada nije doživio.
Potucamo se po svijetu još od septembra 1944. godine. I evo nas još i dalje na istim stazama bijednog života.
„Ej, Veko“, ču se Milićev glas, „sjećaš li se kad bismo na Bukovoj Poljani, pa nam dadoše naređenje da se odma‘ ‘ita put Mojkovca. Nestalo municije. A mi svi iz glasa: ’Ura, ura! Naprijed‘!“
„E, moj Miliću, kako se ne sjećam“, podiže spuštenu glavu i baci pogled tamo na desnu stranu gdje Milić i ostali stari ratnici koračaju možda poslednji i smrtni marš. „Sjećam se, Miliću, te još kako se sjećam. Počesmo sa usiljenim maršom. A moj otac Bogdan tu neđe među nama, pa kaže: ’Polakote, đeco, ima dosta vremena da se umorite. Polakote, đeco, vaša snaga će da nam treba tamo kada se suočimo sa njima, kada se pogledamo brk u brk. Polakote, jer vašom snagom moraćemo da one švabske brkonje čistimo sa naših terena‘. A mi, Miliću, i svi ostali tu pored tebe, bijasmo tamo. Ne slušamo Bogdana, nego i dalje navalili kao risovi. E, Bože dragi, šta znači mladost…“
„A da vas dvojica se udaljiste od ovi‘ muka“, kaže Radovan. „Ono su bili srećni dani, ako mogu tako da kažem. Onda smo jurišali na neprijatelja koji je došao da nam uništi familiju, kuće, zemlju, narod, državu. Da nam promijeni vjeru. Da nam utre trag sa tragom“, nastavlja Radovan. „Nije ono bilo lako, ali mladi, ponosni, branimo svoje od tuđina. Pa snazi i moći nije bilo kraja. Jurišamo, jedan pored drugog, niko ne izostaje. Svi naprijed. Svi za jednoga a jedan za sve. Ovo je nešto drugo, ovo je nešto nezamislivo, neoprostivo. Ovo istorija ne pamti. Mi koji smo se uvijek borili za narod, za državu, za vjeru, za krst časni, sada bježimo od oni‘ koji su protivu svega toga. Bježimo od svoji‘. Pa kud će gore? Ovo ni sam Gospod Bog ne može da razumije.“
„E, ja sam malo mlađi od vas“, umiješa se Milovan, „ali živjeći gore na Zulevu Brdu gledao sam našu srpsku zemlju dokle sam mogao okom pogledati na sve strane. Svako brdo, svaka planina disala je slobodnim srpskim vazduhom, jer kroz vjekove smo čuvali granicu i branili od zla neprijatelja. Neka mi Komovi budu svjedok naše istine. Jer ti su Komovi vječni odziv slobodarskog plemena srpskog naroda. Oni su nam bili svetinja, oni su nam bili simbol vjere, istine, pravde! Oltar sa kojeg su varnice grijale naše duše i prosvećene trčale na razna bojišta gdje ste vi i oni prije vas, i oni prije njih, i oni mnogo prije njih i onih do Kosova i na Kosovu ponosno stajali na braniku Srpstva i vjere. Ali sam i na tom Zulevom Žaru upoznao ljude koji su ustali protivu svega ovoga što rekoh. Ustali su protivu vjere, protivu krsta. Razbijaju familije, uče kako treba ubiti brata, oca, strica, majku, ujaka da bi se dokazao dobrim partizanom. Poludio svijet. Nama je skoro kraj. Ali gđe će biti kraj svemu kada oni zavladaju?“
„U pravu si, Milovane, slažem se sa tvojim riječima. I vjerujem, svi se mi u tome slažemo, zato smo i skupa u ovoj nepreglednoj povorci patnika“, kaže Gajo, a šakom povlači preko uvelih brkova. „Slažem se, nema kud. Eto ja i svi moji iz prošlosti odoše za krstom, za kralja, za otadžbinu, a moj sin Kojo poludio pa u partizane. Samo da mi je znati da nije kakvo loše djelo učinio, pa čini mi se oprostio bih mu. Ali, ako je nešto nevaljalo napravio, bogami, molim se Bogu da mu to naplati, a ja da ga uhvatim, ja bih mu naplatio. No, tako je to, zlo došlo pa nas zahvatilo, i bogami neće dobro proći. Evo i moj Šudo ode tim vozom kao tifusar, da ih prebace za Austriju. Ali nijesam siguran da će se to desiti, jer ustaše znamo šta rade, a i ovi naši komunisti ako ih uhvate, sa njima je završeno.“
„Neka, Gajo, neka“, kaže Radovan, „eno i one dvije đevojke odoše sa njima za Srbiju, jedna moja Ćika i ona tvoja Mileva. Odoše, dabogda se ne vratile!“
„Nemoj, Radovane, tako, nijeste vas dvojica sami“, kaže Milić, „i ja imam svoje jade. Moj Golub sa Brankom u četnike, za narod, za krst, za kralja, borio se kao po jedan, bio junak, pričao mi je Branko, ali pobježe u partizane. I on je otišao za Srbiju sa Milevom i Ćikom. Ne vratili se.“
„Budite srećni svi vi ođe pored mene“, odbrusi Miaile. „Budite zadovoljni jer to je sve iz Peovca što je otišlo u partizane. Znači njih samo četvoro. A vidite koji je nas broj ođe u ovoj koloni“, pa se okrenu put mene i pokaza rukom. „Vidite Mira, pojahao ’jaićaka‘ i četnikuje“. Svi se malo nasmijaše, pa svi ponovo očima u prašinu.
Čuje se glas sa čela kolone, tu smo skoro u Zagrebu.
O, Bože mili, par zar tu stižemo!
Centar ustaške jazbine
Kolona napaćenih staraca, žena i djece, trećepozivaca, ranjenika, tifusara i ti izgladnjeli, ti bijedno obučeni, ti posrnuli, bradati, sa dugim kosama, ti viteški kurjaci, ti junaci, ti sokolovi, ti nepobjedivi, ti uzvišeni, ti neumorni srpski nacionalisti iz Crne Gore stižu u Zagreb. Poslije toliko mjeseci borbi, patnji i muka ta neumorna, prekaljena vojska stiže na kapiju „bratskog“ hrvatskog naroda.
Počela je malo i galama, redovi se popravljaju. Neko kaže: „‘Ajte narode da malo bolje izgledamo, da malo ponosnije gledamo, da malo uzdržljivije podnosimo žalosti, teret, umor, glad, da malo kuražnije prođemo kroz taj Zagreb, koji nam sigurno ne misli dobro. Ali moramo proć kroz njega, pa onda kasnije možemo se vratiti istini.“
I stvarno, vidiš narod se popravlja. Trese se prašina sa raspadnutih komada onoga što se imalo. Uspravljuju se živi kosturi. Podižu se obrve. Ljudi sa brkovima prevlače šakama da ih poprave i isprave što se bolje može. Gajo, Milić, Miaile, djed Veko, uporno rade na brkovima da što bolje izgledaju. Popravljaju fišeklije, pritežu kaiševe. Prebačene puške, koje su neukusno visile, vraćaju se u pravi položaj na prsima. Ranci prazni ili poluprazni sa nekom dekicom unutra se ispravljaju. Ramenima ljudi dovode rance u uredno stanje.
Prolazi malo užurbano nekoliko vojnika, kao da su oficiri naši, ali nema nikakvim činova. Nose automate. Šapatom kažu da što je moguće urednije prođemo kroz Zagreb jer to je glavni grad Hrvatske. Glavni grad ustaške Hrvatske. Grad koji je prvi u Drugom svetskom ratu otkazao poslušnost Jugoslaviji, kralju i vladi i prišao njemačkom paktu. To je grad koji je dočekao Njemce crvenim tepisima i crvenim ružama. To je grad koji je bio presrećan kada su u njega stigli Njemci. To je bio grad Mažuranića, Ljudevita Gaja i bana Jelačića čije su želje bile ljubav i bratska sloga sa Srbima i Južnim Slovenima. Ali to nije više, jer su ga Pavelić i njegova klika napravili gradom zla koje će istorija teško zaboraviti. To je grad ustaša koji ubiše na hiljade i hiljade naših boraca, tifusara, ranjenika. To je grad koji moramo proći viteški, uspravni, ponosni.
Pričaju ljudi pored nas i nastavljaju i dalje put čela kolone. Sigurno sa istom pričom. Nestali su negdje naprijed. Nijesam ih više vidio. Ostao sam sam. Sam u svojim mukama, i dalje sam se prebacivao sa jedne na drugu stranu da bih izbjegao sadljiva rebra mog „alata“. Milijana je i dalje nogu pred nogu prebacivala i u nekom tihom i umornom hodu pokušavala da drži rastojanje. Vukla je uže kojim je komandovala mojim „alatom“.
Mama Anđa je jahala na nekom vojnom sadljivom konju, premda je bio u boljem stanju nego moj „alat“. Ona se još nije dobro osjećala od prebolelog tifusa. Glavu je obmotala nekom krpom jer je izgubila svu kosu. Tifus je nju totalno doveo do kosti i kože. Šta misli, ne znam, ali pogledam na nju, a ona spuštene glave negdje dole duboko u prašini, ili pak u svojoj duši čeprlja prošlost, ili pokušava da ugrobi svoju nesreću i sadašnjost.
Iako mali, razumijem koliko je njoj teško. Ukopa oca Peka, a nas vidi jadne i bijedne kako se mlataramo ovim nepoznatim i tuđim putevima. Sigurno pogleda naprijed, vidi pola Peovčana pred sobom, vidi majku, djeda Veka, Miketu i Milorada. Vidi dugu i tužnu kolonu. Pogleda pozadi, vidi tatu i Miraša na njegovim ramenima. On tužan, bijedan korača i sigurno misli šta se sve ovo desi.
I da li je moguće da se sve ovo može desiti narodu koji sa krstom i svetosavljem korača u nedoglednoj koloni. I naprijed i nazad. Ali vjerujem da se moja i naša mama Anđa sjeti i Isusovih staza i muka koje je prošao. Pa vjerujem da se tim tješi. Tješi se jer sve nas vidi pred sobom u koloni patnika kojoj će samo on, Gospod Bog, pomoći.
Goli, bosi, gladni, živi kosturi ulaze u grad Zagreb. Čujem, neko kaže da je čelo kolone već zagrezalo u grad. Da li da se veselimo što ulazimo u taj grad? Da li će tu da bude kraj naših muka i patnji? Da li ćemo tu da se najedemo, da se okupamo, da se presvučemo u čistu i toplu robu? To su pitanja koja mi se ponavljaju i nekako stalno prolaze kroz glavu. Dosta je bilo svega. Znači tu je Zagreb. I već vidim kuće, palate, velike zgrade. Sve čisto, uredno. Ulazimo u nekakvu Vlašku ulicu, zatim Maksimirsku. „Eno tramvaji stali“, neko dobaci. Narod se skuplja na užim stazama pored glavnog puta.
Tamo sa lijeve strane vidim jednog junaka na konju. Uzdigao se konj na zadnje noge, a jahač uz njegov vrat, ponosan zamahnuo rukom i tamo gleda put juga, tamo put naših krajeva.
„Ej, Milorade, ko je taj na konju? Je li to Marko Kraljević?“
Milorad se okrenu pa se malo nasmija. Lijevim laktom gurnu Miketu i kaže mu: „Miketa, čuješ šta ovaj naš konjanik pita, je li to Marko Kraljević. E, moj Miro, nije Marko Kraljević, nego je to ban Jelačić, jedan veliki Sloven. Ali ovo nije njegovo doba. Ovo su druga doba, pa se čudim kako ga još tu drže ovako uspravnog na svom Dorinu“.
Gledam u tog bana Jelačića, udružiše se naši pogledi. A moj „alat“ se ispravi. Sa novim sedlom, u pravoj ratnoj spremnosti poče da rže, baca pjenu na sve strane. Sa jedne strane Maksimirske juri na drugu stranu. Pored mene su u redovima konjanici, uspravni, ponosni, sa sabljama do zemlje. Alati razbijaju Maksimirsku kaldrmu. Ispod kopita skaču varnice.
Čelo odreda – sve kita i junaci. Vidim vojvodu Pavla u sredini prvog ešalona, na crnom jaićaku, zakročio ga i pokušava da ga ukroti. Smeđa brada do pojasa, a dugi brkovi kao da se spustio komski orao. Umotao dio krila sa bradom, a krajevi brkova štrče tamo na desnu i lijevu stranu. On ponosan, sa lakim osmijehom pogleduje svoje vitezove. Sa desne i lijeve strane komandanti na bijelim alatima. Vidim Dušana Arsovića, Leka Lalića, i mnoge druge u urednom poretku prate svog komandanta. A ja pred njima, kao najmlađem dozvoljeno mi da sa pomamnim Zekanom i dalje kršim i razbijam kaldrmu. Gledam na skupljeni narod sa strane kako baca na nas cvijeće. Posipaju nas ružama. Pred Pavlom padaju buketi. Dame mašu rukama. Pozdravljaju. Srećne što nas dočekuju: „Stižu pobjednici, naša braća sa juga donose nam slobodu.“
Moj Zekan se propne na zadnje noge, njišti. A pjena leti i prska radosni narod koji dočekuje braću Srbe. Dočekuju nas braća Hrvati. Vidim i lijepe devojke moga rasta. Prosto osjećam da se pitaju: „A ko je ovaj najmlađi junak? Kako on može na ovom bijesnom konju da se uzdrži?“
Meni srce raste, dišem duboko, a uzengijom i dalje češkam Zekana da bude još pomamniji. Tamo sa desne strane vidim katedralu. Zvona sa nje se čuju. Glasno, pa sve glasnije dok mi ulazimo sve više i više ka centru grada. Pa i taj je dan došao da nekome donosimo slobodu.
Ja se razmahao na Zekanu. Gledam pravo u bana Jelačića. Osjećam i primećujem da se i on smješka i raduje ovom velikom dočeku pobedilaca. Zagreb je na nogama. I malo i veliko gleda silnu vojsku. Gleda kitu i snagu Crne Gore, crnogorskih nacionalista kako stigoše i do Zagreba da i njemu donesu slobodu.
Gledam u jednu plavušu u bijeloj haljini, drži veliku crvenu ružu i pruža je put mene. Mislim da želi da mi je dâ. Ja usporim Zekana i navedem se da prihvatim ružu. Nijesam je uspio uzeti jer kako sam se naveo, pao sam sa Zekana i lupio o kaldrmu Maksimirske ulice. Milijana mi priđe i kaže: „Miro šta ti se desi? Jesi li zaspao? Zašto pade?“.
Ja onako postiđeno skočih na noge. Sve nestade, samo i dalje bijedna kolona lešina se kreće ulicama Zagreba.
Odoše moji snovi. Vratih se istini. Suznim očima pogledah u bana, postidjeh se, i zabih svoje misli u kaldrmu. Nijesam više gledao ni na desnu ni na lijevu stranu.
Narod okupljen sa strane gleda u bijedu. Neko pruža ruku i traži cigaru. Neko traži parče hljeba. Neko ispruženih ruku i bez riječi traži nešto a ne može reći šta. Bez snage, bez moći. Treba nešto, ali to je nešto ispalo iz misli, jer ni one više ne rade. I misli se ukopale u bijedu.
Zagreb, lijep grad. Čiste velike kuće. Narod obučen izašao iz tramvaja a i oni što su bili na ulicama gledaju ovu nepreglednu kolonu kostura i pitaju se: „Odakle ovaj narod dolazi? Odakle stiže i kuda su krenuli? Gdje idu i kuda će?“ Zaboravljaju da je i njima došao težak trenutak. Da će se i njih većina naći na putu sa nama da traže sreću negdje na Zapadu.
U ovoj četvorosatnoj koloni bilo je dosta konja, mršavih i jadnih kao što smo mi svi. Na konjima su jahali starci, tifusari, iznemogle žene. Konje su vodili nekom sin, nekom unuk, nekom otac, nekom stric. Kako je ko mogao i kako je ko koga imao.
Prolazeći kroz Zagreb slabo je ko govorio. Svi umotani u svom bolu hitali su u sporim koracima da prođu taj grad. Da se izvuku iz Zagreba.
Djed Veko okreće se i svojim Peovčanima u tihom, skoro promuklom glasu kaže: „Vidite li, ljudi, da ođe nije pala nijedna bomba? Ama, ni jedna bomba. Sve je ostalo kao što je bilo. Po mome, ođe je nestalo cvijeće kojim su posipali ove ulice da dočekaju Njemce 1941. A vjerujem da sada pripremaju novo cvijeće da dočekaju partizane. Sve dovde, specijalno Podgoricu, Kolašin, Višegrad, Rašku, Kraljevo, Beograd, naši saveznici su do temelja rušili iako u tim mnogim gradovima nijesu bile nikakve njemačke snage. Specijalno je Podgorica totalno uništena. Na desetine hiljada je izginulo života, jer je to bila Titova želja da se Srpstvo uništi, da nema svoji‘ neprijatelja, a naši jadovi ’saveznici‘ su ga slušali i slagali se sa tim.“
„Jes‘, Veko”, kaže Radovan, „bili smo svjedoci toga zla i te propasti. Ali šta možeš, i ovoga puta nas Rusi ostaviše na cjedilu, jer Staljin i komunisti odoše protivu Boga i Krsta, a naši saveznici prodaše čast svoju za svoju korist, pa nas i oni ostaviše na cjedilu.“
„E ljudi“, ču se Gajo, „mi čitavi život sa saveznicima, a oni đe god mogoše, prodadoše nas i izdaše. Na Skadru, na Mojkovcu pa evo i danas.“
„Ali tu ima i drugi‘ stvari“, umiješa se Milić, „oni brane svoju imperiju i zato sve moguće rade da je sačuvaju, a svi drugi manji narodi na tom putu su nevažni. Zagreb i Katolička crkva je jedan dio te igre koju mi ne možemo objasniti. To su veće stvari. Veća sila, veći planovi. U toj igri veliki‘ sila, i mali narodi katoličke vjere su postali ništavna žrtva.“
„Jes‘, jes‘ to je tačno“, obraća se Miaile svojima. „Mi smo prodati. Mi smo žrtvovani. Mi nijesmo više na spisku živi‘. Mi smo na listi žrtvovani‘, na listi oni‘ koji‘ više nema. I to je tako, samo možemo čekati taj trenutak đe ćemo zaglaviti. I ni oš kulo za nas, za naše žrtve, za naše muke.“
Ja i dalje koračam pored Milijane, jer se ne popeh više na mog „alata“. Milijana ispusti konopac ovog jadnog kljuseta. Osta moj „alat“ na Maksimirskoj ulici u centru grada, a mi nastavismo nogu pred nogu. Iznenada, priđe nam jedna gospođa i pruži pola hljeba i malo slanine. Ja uzeh, zamalo rekoh: „Hvala, ne treba“, ali se ujedoh za jezik, što se kaže, i samo rekoh: „Hvala“.
„Milorade i ti Miketa, podijelite ovo svima pomalo.“ Tako oni to i uradiše. Svi po zalogaj, ali bi prijatan i vrijedan. Vidio sam da dosta naroda prilazi i daju hljeba i druge hrane. Izgleda, Zgrepčani su shvatili da su ovo ozbiljne stvari i da se u ovoj koloni kreće bijeda, glad, umor, žeđ, bol i tuga. A vjerujem da ima dosta dobrog naroda, poštenog naroda, iskrenog naroda, samo sve zavisi od situacije. Vjerujem da su i dobri Hrvati stradali od ustaša. Mora da je bilo slično kao kod nas u Crnoj Gori gdje se stradavalo od partizana.
„No, i oni će skoro biti u istim redovima, samo bolje odjeveni, nahranjeni, u konjskim kolima, kamionima i slično. Naći će se i oni uskoro sa nama“, kaže Miketa, gledajući na grupe naroda koji nas bolno i žalosno gledaju sa strane.
Vrijeme prolazi i mi se nađosmo na izlazu iz ovog grada. Malo mi biva lakše, premda nijesam osjećao niti sramotu niti poniženost što sam kao bijeda prošao taj grad. Možda ga više neću nikada vidjeti. Možda ćemo imati skoro sreće da se dočepamo naših saveznika. Da dokučimo našu sreću i osjetimo kraj strahote koja nas prati.
„Za nekoliko dana ćemo se dočepati Slovenije“, kaže Milorad. „Oni su mnogo kulturniji i ne mrze toliko Srbe kao što nas mrze Hrvati. Hiljade Slovenaca primili su Srbija i Nedićevi dobrovoljci. Sve su radili da im olakšaju izbjeglički život u Srbiji„, nastavlja Milorad. „Sjećaš li se, Miketa, mi smo mnoge sreli u Kraljevu proleća 1944. Valjda se sjećaš toga?“
„Kako da ne, Milorade, sjećam se kao da je bilo juče. Prvi put smo tada pokušavali da se sporazumijemo sa Slovencima. Nije išlo loše. Ja se čak sjećam one debeljucke, bijaše malo podeblja, ali tu naših godina, vrlo prijatna. Stalno se smijala, kao da je rođena sa osmijehom koji joj je ostao na licu.“
Osta Zagreb iza nas, kao i mnogi gradovi, varoši, sela, zaseoci, šume, potoci, rijeke, polja, i neprekidne humke.
