NaslovnaČlanci i rasprave

Category: Članci i rasprave

Related categories

Miloš Gagić (obeležen sa X), Miodrag Kostić (obeležen sa O), učitelj u selu Velika Drenova, i njihova tri saborca čija su tela izložili nacisti u Trsteniku kao opomenu. Imena ostalih nisu poznata Svedočanstva o borbi protiv nacista u kojoj su stradali mnogi ravnogorci, kao što je kapetan Miloš Gagić (32), i dalje su nepoznata i skrivena od šire javnosti. Dokaze o Gagićevom junaštvu u prvom pokretu otpora porobljenju Evrope u Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini (JVO), pod komandom Dragoljuba Draže Mihailovića, pronašao je u zaplenjenoj arhivi Gestapoa istraživač Ratko Leković. U toj arhivi su i tri fotografije koje “Blic” objavljuje posle 70 godina skrivanja. Među njima je jedna od najsurovijih fotografija nacističke odmazde u Srbije na kojima se vide izložena tela Gagića i njegovih saboraca.
major Fehim Musakadic, prvi s leva; Slovenački doprinos Jugoslovenskoj vojsci bio je veliki, dali su četiri generala, šest pukovnika, šest potpukovnika, 16 majora, 28 kapetana, 32 poručnika i 16 potporučnika. Medju slovenačkim četnicima bili su svetski poznati gimnastičar Leon Štukelj, osvajač šest olimpijskih medalja, i kasniji ekonomista svetskog glasa Aleksandar Bajt, koji je Tita u svojim memoarima nazvao nečasnim čovekom, jer je 1941. prvi napao četnike, a do kraja života tvrdio, i na tome, u mnogo čemu, zasnivao legitimitet svoje vladavine, da se desilo obrnuto. Bajt je verovao da je Kraljevina Jugoslavija bila najsrećnije rešenje za slovenački narod, a Štukelj je pred kraj života odbio da postane počasni predsednik Gimnastičkog saveza Slovenije, jer je želeo da ostane veran izvornim idejama "Sokola", sportsko-patriotske organizacije Kraljevine Jugoslavije. Početkom 1942. Mihailovićev pokret širio se i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ponajviše zbog toga što je general Mihailović od snaga koje su mu izražavale lojalnost sve češće tražio da se ne svete hrvatskoj i muslimanskoj deci i ženama, a da prema muslimanima vode pomirljiviju politiku. U tome je u nekim delovima Bosne i Hercegovine imao i uspeha, o čemu svedoči bosanski četnički komandant Dobroslav Jevđević, koji je sa svojim hercegovačkim kolegom Petrom Baćovićem, na zahtev Mihailovića, radio na pomirenju s muslimanima:
Časni sude, Vi danas odlučujete o rehabilitaciji generala Mihailovića, komandanta JVuO u Drugom svetskom ratu, komandanta prvih gerilaca u okupiranoj Evropi koji nisu priznali kapitulaciju svoje zemlje. Dokazi u spisima govore da je samo protiv njega i njegovih jedinica nemačka vojna sila u Drugom svetskom ratu izvela 24 vojne operacije.[1] Njegovi vojnici i simpatizeri padali su pod kuršumima okupatora u borbama i represalijama[2]. Samo prema nemačkim ratnim plakatima u periodu 1942-1943 streljano je 1.653 pripadnika pokreta DM oko 200 više od pripadnika komunističkog pokreta. Njegove pristalice su hapšenie, mučene i slate u logore. I sam Milovan Đilas je 1946 godine naveo da je specijalna policija tokom rata streljala u Jajincima 30.000 Srba od kojih je „samo mali i to vrlo mali broj bio komunista.“[3] Za njegovu glavu okupator je javno nudio visoke novčane nagrade već 1941 a potom i 1943.[4] Njegova porodica, supruga sin i ćerka su u dva navrata bili zatočeni u Banjičkom logoru. Njegovu sestru, jednu od prvih žena arhitekata u Srbiji ubili su oslobodioci odmah po oslobođenju Beograda. General Mihailović je nosilac Ratnog krsta, visokog francuskog odlikovanja za zasluge u borbi protiv okupatora i Legije zaslužnih, najvišeg odlikovanja koje SAD dodeljuju stranim državljanima.
Pripadnici Udruženja Jugoslovenske vojske u otadžbini 1941-1945 iz Beograda, na osnovu čijeg punomoćja ovde istupam, obratili su mi se svojevremeno sledećim rečima: ”Vratili ste nam Vrhovnog komandanta, kralja Petra II u zemlju, vratite nam i komandanta Dražu”! Tom prilikom se, najmlađi među njima koji je ušao u 90-te godine života, ponudio da lično donese zvaničan poziv. Ta čestita starina bio je mladi kurir kod đenerala Draže Mihailovića i najveća su mu želja i čast bili da ispuni svoj poslednji zadatak. Parafrazirajući, sudije, najvećeg pravnika antike: njihove želje nisam mogao da prečujem, patnje i stradanja pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, na čelu sa đeneralom Mihailovićem, nisam mogao da ignorišem, ali ni golgotu srpskog naroda, Srpske Pravoslavne Crkve, kao i mnogih čestitih jugoslovena, nisam mogao ni da zaboravim, niti da prećutim. Povodom ovoga postupka rehabilitacije postoji biblioteka činjenica u našim i inostranim arhivama, odnedavno dostupna i unašoj zemlji, koja izvan svake sumnje, ne samo razumne, ide u korist đenerala Dragoljuba Mihailovića, ali moram već na samom početku da konstatujem da su u konkretnom slučaju činjenična pitanja, dakle razna tzv. svedočenja i tzv. ekspertska mišljenja o njima, koja su ovde iznošena bezmalo u čitavoj deceniji, pravno irelevantna, dakle nebitna u ovom postupku. Ovaj sud, ali objektivnosti radi treba reći – ne i ovo izmenjeno Veće, izgubio je apsolutno nepotrebno godine i godine dragocenog vremena raspravljajući o činjeničnom pitanju, ignorišući pravo, svesno ili nesvesno, u to ne ulazim. A questo facti je in concreto, podvlačim, pravno irelevantno. Razume se, ovo ne treba shvatiti u najbukvalnijem smislu reči, jer je i pitanje da li je u konkretnom slučaju postojalo pravo na žalbu ili nije – jedna činjenica, ali takvih pravno relevantnih činjenica za ovaj postupak je vrlo malo i one nisu sporne, otuda i gore izneta tvrdnja o godinama koje su protraćene u ovom postupku ima puni smisao. Postupak je, dakle, uz konstataciju nekoliko bitnih činjenica i odgovarajuću pravnu analizu, mogao da se završi na dva ročišta. Ovaj pravni stav ću sada i da dokažem.

Ostali tekstovi

Komentari