NaslovnaČlanci i rasprave

Category: Članci i rasprave

Related categories

Povodom presude Suda u Valjevu: prilog za razumevanje jedne ratne biografije: kabadahija, geometar, “Dražin čovek od poverenja”, ratni zločinac, saradnik OZN-e, četnički vojvoda, izdajnik - neosuđivan i rehabilitovan?! Piše: dr Bojan Dimitrijević Autor ovog članka je u devedesetim godinama optuživan da je neokomunistički istoričar, kada bi govorio o negativnostima koje je Nikola Kalabić sa svojom jedinicom naneo Ravnogorskom pokretu u toku trajanja Drugog svetskog rata u okupiranoj Srbiji. Naprotiv, posle nekoliko procesa rehabilitacija, u najnovije vreme optuživan je kao neko ko je doprineo rehabilitaciji ratnih zločinca, kolaboracionista, kvislinga, sluga fašizma itd... Posle nedavne prvostepene odluke valjevskog suda o rehabilitaciji Nikole Kalabića, ratnog komandanta Gorske Kraljeve Garde Jugoslovenske vojske u Otadžbini, podigla se neviđena medijska prašina. Sve ove optužbe, mahom se izriču na osnovu ličnog uverenja, ideoloških stavova, ili potrebe da se po svaku cenu bude prisutan u medijima i ulovi po koji jeftin politički poen. Sam Nikola Kalabić svojom ratnom biografijom je zaslužio pažljivu analizu postupaka, a koju skoro da niko nije voljan da izvrši, jer je probitačnije u današnjoj medijskoj javnosti govoriti jezikom optužbi ili hvalospeva, nego analizitrati često dramatične činjenice o ponašanju srpskog naroda pod okupacijom i posledicama građanskog rata i izvedene komunističke revolucije. I neka autoru bude dozvoljeno još jedno pitanje na bazi lične, porodične istorije iz beogradskih podkosmajskih sela. Kako se odrediti prema ratnim akterima, kada vam rođeni deda bude mobilisan u Kalabićevu jedinicu, a njegov brat, dakle potencijalni deda takođe, bude kao komunistički „terenac“ ubijen od te iste jedinice?! Teško da ima pravilnog odgovora.
Knjiga Radovana Bogojevića Život i sećanja (predratni, ratni i posleratni dani) koju je objavila Kulturna zajednice Krajine, a svoje prvo predstavljanje imala u Rudom, mestu u kome je autor proveo pet meseci tokom ratnih dešavanja na prostoru Bosne i Hercegovine 1992-1995 izazvala je burne reakcije ljudi, koji su bili svedoci ili direktni učesnici događaja koje autor opisuje. Portal savremena istorija (www.savremnaistorija.com) već je objavio tekst o pomenutoj promociji, kao i delove analize sadržaja knjige, napominjući da ova vrsta literature, pisana isključivo subjektivno može, svojom kontradiktornošću, samo dodatno otežati spoznaju istine o događajima koji su obeležili poslednju dekadu XX veka.
Kako je rehabilitovan komandant Gorske garde, koji od strane komunističkih sudova nikada nije presudjen kao ratni zločinac i izdajnik Imaju li sudovi pravo da paušalno ispisuju stranice naše tragične prošlosti? Apsurdnom odlukom VišI sud u Valjevu rehabilitovao je potpukovnika JVuO Nikolu Kalabića, iako je prethodno utvrdjeno da ne postoji pisana presuda kojom je on od strane posleratnih suda proglašen za ratnog zločinca i državnog neprijatelja. O tome da ne postoji nijedan pisani trag o presudi kojom je posle Drugog svetskog rata osuđen i za narodnog neprijatelja proglašen komandant Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini, potvrdio je u svom iskazu tokom postupka rehabilitacije istoričar Bojan Dimitrijević, što ipak nije bilo dovoljno Višem sudu u Valjevu da prekine postupak i rehabilituje osobu kojoj zvanično sud nikada nije ni presudio. Izgleda, da je u ovom postupku od svega bilo najvažnije poništenje rešenja Sreskog suda u Mionici , od 11. septembra 1946. godine, kojim je Kalabiću konfiskovana imovina , jer će na taj način, po rečima njegove unuke, porodica vratiti 1,3 ha zemljišta na Divčibaram, koje je pre Drugog svetskog rata bilo u njenom vlasništvu. Interesantno je da je Nikola Kalabić, prema priči svedoka iz “druge ruke”, Mijaila Danilovića iz Gornjeg Milanovca, proglašen mrtvim (19. januara 1946) od strane Osnovong suda u Valjevu, januara 2011. iako mnoštvo svedoka, memoarske I publicističke literature, pa I dokumentacija koju su u svojim monografijama I studijama, još 2009. godine izneli istoričari Bojan Dimitrijević, Kosta Nikolić i Predrag Ostojić govore da je komandant Gorske garde dao značajan doprinos u operaciji pripadnika OZNA prilikom zarobljavanja generala Mihailovića. U jednoj izjavi datoj “Večernjim Novostima” u vezi Nikole Kalabića, direktor muzeja na Ravnoj Gori, Vladan Radosavljević izjavio je da je Nikola Kalabić, bio prvi zaštićen svedok Titove službe državne bezbednosti. Iz ove izjave proističe da se odlukama valjevskih sudova “služba” I te kako odužila ovoj kontraverznoj istorijskoj ličnosti. Ovom presudom, iako još uvek nepravosnažnom, ozbiljno je obesmišljena institucija rehabilitacije, koju je poništenejm sudske presude od 15. jula 1946. godine s pravom zaslužio general Mihailović, ministar vojni I načelnik štaba JVuO za vreme Drugog svetskog rata. Po rečima istoričara Predraga Markovića, ostaje da sačekamo I vidimo da li će ova nepravosnažna presuda Višeg suda u Valjevu samo olakšati "pretvaranje" Alojzija Stepinca u sveca, ali i slavljenje mrtvih ustaša u Blajburgu. www.savremenaistorija.com
Titovi roditelji sahranjeni su u Kupincu kraj Jastrebarskog, ali Tito njihov grob nikad nije posjetio O Brozovu životu, iako je riječ o najistraživanijem južnoslavenskom političaru svih vremena, i danas postoje mnoge nepoznanice. Hrvatska javnost uglavnom, primjerice, ne zna da su njegovi roditelji sahranjeni u Kupincu, mjestu koje je najpoznatije po Vladku Mačeku, te da Tito nikad nije obišao to mjesto... Ta priča, o kupinečkom grobu, zapravo podgrijava one najveće teorije zavjere o Brozu, koje tvrde da on i nije bio zagorski seljak nego ruski plemić ili dijete austrijskoga grofa... Jer, zašto nikad nije bio na grobu svojih roditelja, ali i svog djeteta... Prije više od 90 godina, u mrkloj noći, na kupinečkom groblju dvojica muškaraca kopala su malu raku – dovoljno veliku tek za kovčežić, netom izrađeni dječji lijes. Nisu strahovali da će ih itko otkriti, cijelo je selo spavalo. Seljak Franjo Bistrica pomogao je prijatelju izraditi kovčeg i sad s njim kopa raku na groblju. Godina je 1920. Dvojica muškaraca sahranjuju tek dva dana starog dječačića, sina Franjina prijatelja – Josipa Broza koji će kasnije u cijelome svijetu postati poznat pod nadimkom Tito. Dječaka nisu mogli legalno sahraniti. Nije bio kršten, a župnici nisu dopuštali da se nekršteno dijete sahrani na groblju. No Tito se nije dao spriječiti. Sahranio je sina, ali nije obilježio njegov grob.

Ostali tekstovi

Komentari