NaslovnaČlanci i rasprave

Category: Članci i rasprave

Related categories

Četnički general "uzdrmao" poziciju partizanskog komandanta; Otvaranje arhiva i otkrivanje novih činjenica promenili sliku o prošlosti. PRVI NAPALI NEMCE OTKRIVRENO je da je četnički prepad na Nemce kod sela Ljuljak ključni dokaz da je Mihailović prvi započeo oružane sukobe s Nemcima, a ne pripadnici Titovog pokreta. "Danas je sasvim izvesno da je 28. maja 1941. kod ovog sela napadnuta nemačka motorizovana kolona i da su se nedeljama posle toga mogli videti ostaci spaljenih kamiona u jarku kraj puta..." - napisao je o tom ratnom događaju Vasa Kazimirović. _________________________________ SVAĐA ZBOG SOVJETSKIH RUBALJA PRILIKOM susreta Tita i Draže na Ravnoj gori dogovoreno je da se oružane akcije koordiniraju, da se ratni plen deli, da se Mihailovićevom štabu isporuči iz fabrike oružja u Užicu 1.200 pušaka i izvesna novčana sredstva. Zauzvrat, Mihailović je Titu obećao da će s njim podeliti šta god padobranom stigne od Britanaca. Mnogo godina kasnije, ispostaviće se da su ta "izvesna novčana sredstva", možda, postala kamen spoticanja u postizanju konkretnijeg dogovora o saradnji. Kad su u jesen 1941. partizani i četnici zajedno oslobodili Užice, pripadnici Titovog pokreta prvi su ušli u užički trezor Narodne banke Jugoslavije, u kojem su pronašli ogromnu svotu novca - više od 45 miliona sovjetskih rubalja. Četnici su insistirali na primeni sklopljenog sporazuma o ravnomernoj deobi ratnog plena. Međutim, Tito za to više nije hteo da čuje, već je Mihailoviću ponudio samo petinu zaplenjenog novca.
Ovih dana putem facebook mreže šire se navodno novootkriveni detalji o zarobljavanju generala Mihailovića. Vest o nekakvom dokumentu američke tajne službe, o kojoj su već pisali švajcarski i neki američki mediji, pronašla je slovenačka „Nova 24 TV“ (?) i nije ništa drugo do malo prepakovana verzija zarobljavanja generala Mihailovića avio desantom, koju je 16. avgusta 1946. objavio lokalni švajcarski list Žurnal D` Iverdon, na osnovu navodnog pisma navodnog svedoka događaja majora Miloša Markovića. Savremenaistorija je o toj verziji objavila više članaka, koji su pokazali svu nelogičnost i manjkavost verzije koju već duže vreme pokušava da ozvaniči publicista i novinar Miloslav Samardžić. Jedan od tih članaka pod naslovom “Zarobljavanje generala Mihailovića – mašta radi svašta” objavili smo 4. septembra 2017. ( http://savremenaistorija.com/ ), drugi nešto ranije 29. januara 2017. pod naslovom “Miloš Marković nije mogao biti autor pisma” ( http://savremenaistorija.com/?paged=3 ) upravo u cilju objašnjenja apsurdnosti ove verzije. Iz tog razloga preneli smo i tekst istoričara dr Bojana Dimitrijevića “Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna”, objavljen 28. juna 2017. ( http://savremenaistorija.com/ ) želeći da reagujemo na kvazi teorije o ovom događaju. I uspeli smo da dokažemo da major Marković nije mogao biti svedok događaja pa ni autor pomenutog pisma (što sada bez trunke samokritike prihvata i Samardžić ), da ukažemo na niz nelogičnosti u toj vesti koju je na Zapad najverovatnije proturila Uprava za državnu bezbednost: “UDB je više vodila računa da pismo bude objavljeno, kako bi dospjelo u javnost, nego što je vodila računa o njegovom sadržaju, u kome je opisan ovaj nevjerovatan događaja. Autoru ili autorima bilo je izgleda jedino važno da se u pismu ne pominje ime njihovog saradnika, uz čiju pomoć se i domogla Mihailovića.” http://savremenaistorija.com/?paged=3 ) E zato je trebao "pronađeni dokument" koji su navodno “istražujući slučaj (?) pronašli novinari slovenačke “Nove 24 TV”?, a ekspresno preneli online “Pogledi”, ubacujući u priču nekakav Mihailovićev tim lekara i po svoj prilici umesto majora Markovića, kapetana Vuka Kalaitovića. Zaista nema kraja ili ga ima na nekoj livadi, koju je tokom prošle jeseni revnosno tražio autor najavljenog filma o avio desantu na Mihailovića marta 1946. u okolini Rudog… www.savremenaistorija.com
“Ko o čemu baba o uštipcima”, kaže stara narodna izreka, kojom se u slučaju navodno pronadjenih naočara generala Mihailovića u jami Cerova na Zlatiboru najbolje mogu objasniti senzacionalistički napisanani i objavljeni članci u više dnevnih novina u poslednjih desetak dana, a koji traju I danas. Vest o navodno pronađenim naočarima generala Mihailovića u jami Cerova na Zlatiboru objavile su prvo “Večernje Novosti” 7. novembra 2017. u svom online izdanju, a ubrzo su je preneli I ostali mediji. I kako to obično biva u takvim senzacionalističkim tekstovima, nađu se I nekakvi svedoci, koji apriori potvrđuju novinarske spekulacije u smislu: pričaju, pričali su, sećeju se… Zamislite samo dokle idu novinarske spekulacije kada novinar ekskluzivno u svom tekstu pod naslovom “Naočare đenerala Draže pronađene u jami Cerova?” da bi izbrisao upitnik iz naslova, u tekstu navodi kako su speleolozi pronašli ovaj (delovi naočara)“prepoznatljiv predmet.” koji konačno može da otkrije misteriju Mihailovićeve likvidacije. Kao da niko nije nosio takve naočare već ekskluzivno samo general Mihailović. (I Džon Lenon, posle njega) Zamislite da su se Krcun I Minić (sa živim ili već mrtvim Dražom u džipu) vozili po selu I raspitivali za jamu gde bi ga bacili, odnosno prethodno likvidirali I sve sa naočarima gurnuli u bezdan. Ne čudi što se u brojnim člancima, vezanim za ovu temu javlja I predsednik opštine Čajetina Milan Stamatović, jer čovek vidi šansu da tu priču plasira u nekoj od turističkih ponuda Zlatibora, ali čudi što bi jamu u kojoj je očigledno bačeno više desetina pripadnika JVuO priveo toj nameni. Jamu koja svedoči o zločinu “oslobodilaca” treba u svakom slučaju obeležiti. Imenovati zločince I nazvati ih pravim imenom, a stradalnike pokušati identifikovati I popisati, kao još jedan od dokaza o zločinima komunističke vlasti. Nikako se ( bez prethodne temeljne istrage) u tu priču ne bi smeo staviti general Mihailović, jer je očigledno da je neko s namerom ili ne pokušao da po ko zna koji put poturi kukavičije jaje, kada je u pitanju njegova sudbina. U vezi pomunutih senzacionalističkih vesti oglasili su se I istoričlari Bojan Dimitrijević, Srđan Cvetković, Predrag Ostojić, izražavajući otvorene sumnje u navode I spekulacije novinara. “Te naočare mogu da budu bilo čije.Mihailović se nije nalazio na tom lokalitetu, a čitava vest je u domenu fantastike. Važno je ustanoviti ko su ljudi koji su u tu jamu bačeni”, reči su istoričara Bojana Dimitrijevića. “Nije samo Mihailović imao takve naočare. Ove iz jame, siguran sam, da nisu pripadale njemu, jer je I sama priča o njegovoj likvidaciji na tom lokalitetu besmislena…” prokomentarisao je navode iz teksta istoričar Predrag Ostojić. U svojoj izjavi istoričar Srđan Cvetković bio je malo opširnijii rekavši da se sve lične stvari Dragoslava Draže Mihailovića, pa i naočare koje je imao prilikom hapšenja, nalaze u BIA. “Njih smo čak i izlagali 2014. godine u okviru izložbe "U ime naroda" priređenoj u Istorijskom muzeju Srbije. Osim generalovih naočara, tu su i njegova lula, sat, mapa, penkalo, kompas, pištolj... Te naočare koje su pronađene u jami imali su mnogi ljudi toga doba i ne treba da budu povod za bilo kakvu insinuaciju bez drugih dokaza. Teoretski je moguće da je general Draža Mihailović streljan bilo gde u Srbiji, pa i kod jame Cerova u Mušvetama na Zlatiboru, ali smatram da je to malo verovatno jer zašto bi ga, pored toliko strelišta u posleratnom Beogradu i okolini, odvodili tako daleko, gotovo u kraj u kom je 13. marta 1946. godine uhapšen pita se I sam Cvetković. Dobro je kada ovakvi I slični senzacionalistički tekstovi imaju nameru, da bez neke pozadine, zabave i privuku pažnju čitalaca, ali je opasno kada se oni s namerom proturaju kao vesti koje imaju za cilj da dezinformišu ili zatrpaju istinu. wwwsavremenaistorija.com
U nameri da pronađe mesto događaja jedne od svojih verzija zarobljavanja generala Mihailovića uz pomoć britanske obaveštajne službe i njihovih aviona, koji su se navodno marta 1946. spustili u rejonu Rudog, novinar i publicista Miloslav Samardžić je pre nekoliko dana stigao na ravanačke proplanke na planini Vardi (opština Rudo) verovatno u cilju otkrića, „bilo kakve livade“, koja bi mogla predstavljati aerodrom kao mesto vazdušnog desanta i spektakularnog zarobljjavanja "iznemoglog" generala Mihailovića. Izgleda da gospodin Samardžić prvi put od objavljivanja svoje verzije o “avio desantu u rejonu Rudog” 1998. boravi na pomenutom terenu o kome je pisao kada je reč o pomenutom događaju. Tu priču ili ko zna koju po redu verziju zarobljavanja generala Mihailovića, iz "daleke" 1998. godine gospodin Samardžić „tražeći livadu“ pokušava da “ozvaniči” najverovatnije I u pomenutom dokumentarnom filmu o generalu Mihailoviću. Da podsetimo: Tamo neke daleke 1998. godine, on je pisao o njegovom zarobljavanju u rejonu Čajetine. Da bi posle išla njegova priča o lažnom Kalabiću, glumcu, koji je sa nekakvom družinom praveći predstavu za seljake po vrletima planine Varde hvatao Dražu, koji je navodno već bio uhvaćen. Posle su usledile nove priče, ubacivanje svedoka, zatim sudskog veštaka, a za priču o avio desantu na Dražin štab gospodin Samardžić evo od pre desetak dana „traži i livadu“, bez obizra što takav “spektakl” niko u ovom kraju ne pamti. U toj verziji prema gospodinu Samardžiću, posle avio kidnapovanja generala Mihailovića, koga su locirale strane odnosno britanska služba, usledila je žestoka borba ostatka Mihailovićevih ljudi sa desantnim partizanskim snagama, koje su prethodno bacale iz aviona šok bombe, a kojima je pritekla u pomoć i motorizovana partizanska jedinica iz Priboja. Ovoj verziji izlišan bi bio svaki komentar, jer je poznato da se Mihailović u to vreme (mart 1946.) krio samo sa dva lična pratioca (Kovač i Majstorović) i majorom Dragišom Vasiljevićem, a da je jedna desetina ljudi (uglavnom lokalnih četnika – pripadnika Višegradske brigade) na čelu sa Budimirom Gajićem vršila obezbjeđenje u neposrednom Mihailovićevom okruženju… Dakle, činjenice govore da je Mihailović u to vreme bio duboko zakonspirisan i da oko sebe nije imao brojne snage, koje bi pokrivale teren, na koji su bačeni leci, koji bi na taj način došli u posjed potjerne milicije, vojske, doušnika na terenu... o čemu je već pisao istoričar Predrag Ostojić, autor studije o zarobljavanju generala Mihailovića, koji se dotakao Samardžićeve priča o avio desantu na Mihailovićev štab. Iz tog razloga prenosimo njegov čanak pod nazivom „Major Miloš Marković nije mogao biti autor pisma“, koji je objavljen 29.01.2017. na stranici ovog internet portala . Samo da podsetimo čitaoce portala da je improvizovani aerodrom “Galovića poljana” odakle su avgusta 1944. godine evakuisani saveznički avijatičari bio dugačak preko 800 metara I širok 300 metara, da je podloga nasipana uz pomoć 200 kola sa volovskom zapregom, da je rađen više od mesec dana I da ni duplo manje livade, koja se traži ovih dana, na pomenutom terenu nema.

Ostali tekstovi

Komentari