„Ako mogu ja nešto da kažem“, po prvi put u ovih pet-šest dana moj otac traži riječ. Djedovi vrlo iznenađeni, te sa radošću, dosta tiho ali u jednom glasu: „Branko, vrlo rado slušamo“. Oni koji su bili pred tatom usporiše korak, drugi pozadi dodadoše korak kako bi bili bliži mom ocu da bi ga bolje čuli.

„Ništa nije dobro, ali ipak treba da znate. Bio sam jutros sa majorom Ivanom Janičićem. Vi dobro znate da se on prvi predao ustašama i Drljeviću. Pričao mi je o situaciji njegovog puka u poslednjem pokušaju proboja na Lijevče Polju. Bili su na liniji fronta uz desnu obalu Save. Nestala mu je municija, puk su tukli Njemci haubicama sa lijeve strane Save, ustaše su ga opkolile sa svih strana, jedino im je preostalo da živi skaču u Savu ili predaja. Na predaju nije htio da misli, mislio je da izvrši samoubistvo, a puk da ostavi na milost i nemislot neprijatelju…

’Vojnici su primijetili moju namjeru‘, kaže major Janičić, ’razoružali su me i držali pod kontrolom sve dok se nije izvršila predaja‘. Zna major Janičić šta nas je ta predaja koštala, ali se iz nje nije mogao izvući. Napomenu, da je žrtvovao samog sebe da bi spasio svoj puk koji je brojio nekoliko hiljada boraca. Kaže da se osjeća sramno, povrijeđena ponosa. Za svu sreću, Drljević ga nije likvidirao, niti zadržao u Staru Gradišku, gdje su ostali preko tri stotine oficira i podoficira, nego je od njegovog puka napravio prvu brigadu pod imenom ’Vuk Mandušić‘…

Sva sreća za nas jer ta je brigada sa Ivanom Janičićem bila na putu pred nama od Gradiške dovde, čuva izbjegli narod, bolesnike i ranjenike. Njegovi borci su okaljeni u mnogim borbama, a on je bio velika uzdanica vojvodi Pavlu. Neću da ulazim u situaciju u koju nas je ubacio sa predajom svog puka, neka to ostane da rešavaju viši oficiri, komanda i Vojvoda ako se ikada sastanemo i bude bilo vremena za to. Major kaže da je njegov za sada zadatak da nas provede kroz Hrvatsku žive i zdrave, a nakon toga će čekati sud pravde.“

Tata je Miloradu prepustio kljuse na kojem su mama i Miraš. Majka Vasilija prati tatu, samo što mu se ne popenje na leđa, hoće sve da čuje. Djedovi se ušutali, pribili se uz tatu. Mene uhvatio za ruku i tu sam prvi do njega, prosto zalijepljen uz njega i slušam. Djed Veko duboko uzdiše, ali osjećam da čeka još nešto da čuje.

„Branko, jesi li završio sa izlaganjem?“ pita ga Branko Đukić.

„Nijesam, Branko, ali se mislim da li da nastavim ili ne, jer ovo što mi ispriča Janičić nije najbolje, gore je nego ovo sve do sada.“

„Nemoj da te sada molimo“, kaže Milić, „spremni smo na sve i za sve, nema tu teškoća, to bar znamo šta je i kako je. Kroz to prolazimo godinama, a evo i kroz pakao mjesecima, reci, ne oklijevaj“.

„U redu, komšije i rođaci, major Janičić nije sto posto siguran u priču, ali je pouzdano čuo od komandanata druge i treće Drljevićeve brigade, Stojanovića i Pavlovića, premda obojica bivši ministri u Pavelićevoj vladi, da je Vojvoda sa ’Bataljonom smrti‘ prvo prešao na desnu obalu Vrbasa, probio se kroz partizanske obruče, i stigao do Banja Luke. Drljevićevi izaslanici su ih posjećivali svakog dana. Pregovori su vođeni, Vojvoda je ubeđivan da se preda, sa raznoraznim obećanjima za siguran njegov život i život ostalih. I na kraju, pod pritiskom Ostoića, Vasića i drugih, Vojvoda je podlegao uticaju i predao se sa ’Bataljonom smrti‘. Kaže da je Vojvoda dočekan u Staru Gradišku, i da će skoro otputovati za Zagreb, gdje će se sresti sa Drljevićem. To je sve što Janičić zna o Vojvodi i njegovim izabranicima.“

„To nijesu dobre novosti, moj sine“, kaže djed Veko, „to ne vodi ničemu. Ne mogu ja vjerovati da ga Drljević neće likvidirati. Zna Drljević koliko Vojvodu voli njegova vojska, nije taj zelenaš lud da ima suparnika pored sebe. To je slično kao i sa partizanima. Zašto nas partizani nijesu ostavili na miru, iz razloga, znaju oni ako je Vojvoda živ sa njegovi‘ dvadeset pet ‘iljada boraca, nji‘ova pobjeda nije čista računica, zato je taj probisvijet Tito poslao sve svoje elitne jedinice i najbolje komandante, Peka i Koču, da nas unište, da ne postojimo, onda samo tako austrijski kaplar može sjesti na presto i useliti se u dvor naši‘ slavni‘ Karađorđevića. E, taka je stvar i sa Drljevićem, samo on se neće useliti ni u jedan dvor ni zaja‘ati ni jedan presto, jer njemu je otpisano, broji svoje poslednje dane, ali na žalost u taj mali broj dana ‘oće da Crnu Goru zavije u crno.“

„Sve sam vjerovao, ali da će Vojvoda poslušati i pristati na tako nešto, nijesam vjerovao“, kaže Radovan. „Znam da je volio da čuje svakoga, da razmišlja o svakom savjetu, da proučava svaku situaciju, a sa Božjim darom i rešenošću donosio je oduvijek pravilne odluke. Ne može mu se prigovoriti, za istinu nikada nije podmašio. Jest, gubili smo dosta vremena, čekali te ove te one jedinice, a dani su lećeli kao ludi. Tu mu ne mogu zamjeriti jer se radilo o Srbima, radilo se o ljudima, tu je popuštao, jer njegovo dobro srce je uvijek imalo mjesta za svakog. Ali ovo ne mogu vjerovati…

Pozdravili smo se, otišao je sa nadom da ćemo se ponovo sresti, a mi smo ostali sa istom željom i istom nadom. Ali ovo što čusmo nije ono što smo mislili. Znao je Vojvoda koliko ga ’vole‘ ustaše, zapamtili su ga iz svih susreta koje je Vojvoda imao sa njima, po Sandžaku, na Foču. Drugo, znao je da Drljević nema namjeru da ga poštedi, jer je Vojvoda Drljeviću smetnja za sprovođenje raskolničkog čina i razdvajanja dva oka u glavi, da iščupa Crnu Goru iz ujedinjenog Srpstva. Mora da su tu bile teže stvari, opasnije stvari koje su Vojvodi servirane, kao na primjer, ako se ne predaš, sve ćemo da pokoljemo, a to je za Vojvodu stvar koja ga boli. Svoj narod, ranjenike i tifusare Vojvoda nije napustio iako mu je to sugerisano, pa čak i naređivano. E, to mora da se desilo, ako je to tačno što ti ispriča major Janičić.“

„Tačno, Radovane Đukiću, samo to i ništa drugo“, kaže Tomo, „na to je nasjeo naš Vojvoda i eto ga u tvrđavu Marije Terezije“.

„Možda tu ima malo nade o pomirenju“, napominje Miaile, „možda i ovi idioti vide da je došao i njima kraj, možda će im Vojvoda trebati kada stignemo kod ’saveznika‘, jer kao što znamo, saveznici su poklanjali u njega veliku nadu, pa čak ‘tjeli da i čika Dražu smijene i da Vojvodu postave za vođu, na šta Vojvoda nije pristao i o slučaju je odma‘ javio svom omiljenom čiči da se čuva, jer saveznici igraju prljave karte.“

„Znate šta, ljudi, manite se te priče, Janičić laže. Mi se sjekiramo, na putu smo za Jasenovac i tu će biti i naš kraj. Ostavite se ti‘ priča, ne mogu više da slušam, pogledajte okolo sebe, vidite ova zgarišta kako i‘ mjesečina ucrtava, zidine zarasle u trnje i ma‘ovinu, tužno štrče put nebesa.“

„Svojim izgorelim licem pokazuju svijetu i prolaznicima ’‘iljadugodišnju kulturu našeg bratskog ‘rvatskog naroda‘. Još davne 1941, dovođene iz svih krajeva ‘Rvatske jadni srpski narod, djecu, žene, starce, slijepe, nijeme, sakate, bogate, Cigane, Jevreje i mladost, palili su u jasenovačke peći, punili ove bunare. Žrtve su cviljele noćima, danima, mjesecima i davno se ušutale. Zidine se dimile, dimovi zaklanjali sunce, ali niko nije vidio, niko nije čuo. Vidite, braćo, ova duga i opustošena sela, idemo kilometrima i satima a zidine jedna do druge čame u korovi svojoj. Pa šta očekujemo i šta se taj naš Vojvoda nada, valjda ne siru i krompiru. Nećemo, ljudi, ni mi bolje proći. To nas isto čeka. Pričali mi ili ne, tumačili kako ‘oćemo, ali istini srljamo u susret.“

 

 

Nade su nestale

 

„Nade su završene na Lijevče Polje, koplja su tu polomljena, a sve od ti‘ dana ovo su samo rastezanja i otezanja jadnog života do tog poslednjeg časa. Glad nas davi, koraci se skratili, život smo uvezali u prazne rance i sa nekom nadom uvijek išli naprijed. Reko‘, nade nema više, molbe su Vasilijine istrošene, želje su nestale. Mislio sam da će bar ova đeca izaći iz ponora, ali slušajući one jadnice u Okučane i to me je pogodilo, pa se više ne nadam ni za ovu mladež, nade su mi nestale, jedino mi je želja, da ne vidim zlo ni jednome, bar nas starije prvo da srede, na koji i kakav način ni to nije važno, samo da ne vidimo ono najgore.“

„Kad smo bili u Kraljevo, prošlog ljeta 1944, sreli smo neke ljude iz srpske Krajine“, upade Milorad, ohrabren Milićevom pričom, „pričali su nam o Jasenovcu kao klanici živog svijeta. Ljudi su živi bacani u vatru, živi pečeni. Tu su glave kidane potezom noža. Tu su ljudi drani kao jarci. Od dima, prašine ljudskog pepela, Sunce se nije moglo viđeti, dan se nije rađao, a noći su bivale neprekidne.“

„Ko zna, možda će i nas tamo“, kaže striko Miketa, „ustašama se ne može vjerovati. No, pravo da kažem, nije me ništa strah“.

„Dosta, đeco, sa tom pričom“, ljutito se javi djed Veko. „Gledajte kud idete, neka vaši‘ priča“.

Izgleda da djed Veko nije mogao da odgovori Miliću, pa sad stresa ljutnju na moje istoričare.

Poslije ovog ispada, ušutaše se moji djedovi, mjesečina ih prska svojom svjetlošću, ali osmijeha nema. Iscurelo je to poslednje što se ucrtava na licu. Nestala je riječ, grkljan se osušio, strune umukle. Mjesec klizi svojom putanjom, a stotine zvijezda po nebu, neke miruju, druge polete, svijetli trag ih prati i nestanu, a trošna prašina svjetlosti se prospe po nebesima.

Igraju zvijezde, dotiču se, trče slobodne, jure po svome, ne plaše se nikoga, to je njihovo carstvo. E, moj dragi Gospode, gdje je naše carstvo koje si nam obećao ovdje na zemlji da ga imamo prije dolaska u Tvoje, nebesko? Smiluj se i bar jednim smiješkom poprskaj bijedu koja maršira ove prelijepe zvezdane noći, bijedu koja maršira putem okićenenim sa obije strane paljevinama stradalog srpskog naroda.

Putujemo cijele noći, vrijeme se ne zna, premda niko i ne pita. Sjeverac nas poče tući, hladnoća pritegla, glad se udubila u kosti, u dušu i srce, glad pritisla korake. Pred nama kolona sve sporije i teže mili, na kraju kolona stade. Vojnici trče sa čela ka začelju, pa opet natrag. Neka uzbuna, pometnja.

„Šta je ovo, ljudi“, pita Radule, „šta se dešava?“

„Ko zna, Radule, isključeni smo iz svega, pa samo možemo da čekamo, pa šta je to je“, kaže Tomo.

Tata se odvoji od nas, ode naprijed. Čekamo, ako ima nešto da se čeka. Vojnici i dalje užurbano naprijed, natrag, ali niko da se zaustavi da nam bar nešto kaže. Bogami, poveća grupa vojnika užurbano sa čela trči put začelja. Dosta vojnika, puške i automati u rukama, spremne. Jedna pa druga grupa, pa treća. Vidim da sa lijeve strane naše kolone se ređaju vojnici, jedan do drugog.

„Prilazite bliže čelu kolone“, kaže jedan vojnik, „bliže, bliže. Držite se desno od nas, dajte nam prostora. Svi puške i automate na gotovs u pravcu lijeve strane Save“.

„Šta je to, momci, šta je novo, šta je ovo skupljanje?“, pita Radovan.

„Ovdje na lijevu stranu vodi ovaj put za taj Jasenovac, pa bi htjela jedna grupa ustaša da skrenemo u tom pravcu, hoće nas u Jasenovac sa izgovorom da idemo desnom stranom Save za Zagreb. Ali smo mi već saznali od nekih naših preživjelih Srba da su nam namjestili zasjede i hteli bi da nas uvuku u klopku. Major Janičić je izdao naređenje da se niko ne smije uputiti u tom pravcu i ako treba se tući, tući ćemo se do poslednjeg, ali izbjeglom narodu i ranjenicima nećemo dozvoliti da budu poslati za Jasenovac.“

Janičićeva brigada nas je opkolila i junački stala na braniku izgladnjele bijede. Tišina pritisla noć, jedino vjetar fijuče kroz cerove grane, a Mjesec se poigrava sa svojom svjetlošću. Čekamo.

Glad, žeđ, umor i nesanica se smiješali. Kolona poče da mili, pridodaje korak, sve brže i brže.

„Samo naprijed“, kažu vojnici koji marširaju pored nas. „Samo naprijed da se prođe ova raskrsnica“.

„Ne može se više i dalje, moje dijete“, upozorava Gajo vojnika, „vidite da smo na izmaku koraka, a pogotovu ova đeca, priteglo sve, uzjahale sve moguće teškoće na našim leđima pa ni makac.“

„Moramo, stricane, moramo što brže a odmora ćemo imati kada se udaljimo od ovog zlog sijela Jasenovca. Zasigurno sada idemo za Novsku.“

„Možemo li izići iz stroja da prihvatimo bar malo vode za ovu đečicu?“ pripita Miaile.

„E, to nikako, dok god prolazimo kroz srpsku pustoš i paljevine, bunari se ne smiju koristiti. To je strogo zabranjeno, da ne objašnjavam zašto, jer takva sela, ruševine i pokolj ne sretamo prvi put. Moramo trpjeti, to nam je jedino ostalo“.

Sviće zora, ali se za kratko vrijeme nebo natovarilo gustim i crnim oblacima koje sjeverac donosi nad nama. Hladna i jaka kiša poče da nas zasipa. Nema sklanjanja, ide se dalje. Ledena kiša probija do kože. Opanci proživjeli, raskvasili se pa lete pod nogama lijevo i desno.

„Prolazimo Novsku“, objašnjava kurir, „put nas vodi ka nekakvim Banovim Jarugama, gdje će biti i kraći odmor“.

„Vojniče, nama je kazato da će biti ođe u Novskoj odmor, zašto dalje?“ pripita Milovan.

„Novska je prenaseljena ustaškim zbjegom iz Bosne i Slavonije, nećemo da se sa njima miješamo, pa još malo naprijed naći ćemo mjesta za odmor“, izdeklamova kurir i ode.

Osjećam da su se oblaci i zemlja spojili, kišnica skoro do mojih članaka. Ledna kišnica ujeda kožu i tijelo, curi podno mog ranca u kojem se još komešaju nekoliko čaša, kašika, preostalo suđe. Osjećam mlazove vode podno pocijepane košulje. Noge trčkaraju u opancima, ravnoteža nestaje.

Milovan primijeti moju nestabilnost, prihvati me za ruku, privuče ka sebi i bez riječi nastavi koračanje. Davno smo ugledali svitanje, putujemo satima, kiša neprestana, vjetar se ne zaustavlja. Ovo mi liči na neku tvrdoglavost: sa jedne strane bijedni narod upregao svoje živote i pokušava da se odupre svim vremenskim nepogodama, a one, kao od Boga poslate, hoće da nas zaustave i unište. Uprlo vrijeme a uprli i sužnji.

„Tu su Banove Jaruge, stigli smo“, radosna vijest kurira probudi nas iz ovih teškoća.

„Odmor, odmor“ i eto željenog odmora. Počesmo marš juče oko pet sati, a sada, kako reče Radovan, jedan je sat poslije podne drugog dana. Ne smijem da računam koliko je to sati pješačenja.

Uglavnom, stigli smo do mjesta odmora i to je važno. Moji djedovi i čitava familija se skupili ispod jednog ogromnog cerovog drveta. Kiša kaplje kroz njega, ali ne u onolikoj mjeri kao na putu. Majka Vasilija vadi suve čarape, skidamo opanke, čarape i mijenjamo sa suvima…

Tata skida naše kapute, cijedi. Djedovi pomažu. Skidoše nas gole, cijede sve. Pa ponovo oblačenje. Vremena nema za loženje vatre, kažu da će pokret biti za nekoliko sati. Majka izvadi malo hljeba preostalog od naših domaćica iz Okučana, dijeli sa parčetom sira svima.

„Nećemo, Vasilija“, kaže Tomo, „ostavi to đeci“.

„Tomo, nemoj da se ja opet ljutim“, kaže tata, „dok ima mora imati za sve, kad nestane nestaće za sve i bez priče“.

Djedovi posijedali, namjestili poluprazne rance pod sobom, puške bacili na kvasnu travu, bez duvana, nervozni, kvasni, umorni, izgledaju mi da više nijesu ni za jelo ni za put.

„Branko, molim te, znaš li što više o onom pokušaju da nas svrate za Jasenovac?“, pita Milija. „Ti nestade, a kad si se vratio već smo prošli i to zlo mjesto“.

„Nijesam htio da vas uznemiravam, ali situacija je bila vrlo kritična, samo što ustaša na raskršću nije bilo dovoljno da se suprotstave Janičićevoj brigadi, pa je stvar otklonjena. Vid‘o sam majora Janičića, razgovarali smo o situaciji. On je već saznao u Gradiški da se nešto sprema protivu izbjeglog naroda, trećepozivaca i lakših ranjenika kojima je već naređeno da napuste tvrđavu. Janičić smatra da u to nije umiješan Drljević nego samo bosanske ustaše.

Imali su namjeru da izbjegli narod, trećepozivce, lakše ranjenike i tifusare pridomame u Jasenovac i izvrše neku vrstu osvete srpskom narodu. Zaboravili su da su muslimani iz Plava i Gusinja i Šiptari iz Peći počeli da čine zla u Veliku, pa onda dolinom Lima sve do Andrijevice. Iz tog razloga sam objasnio Janičiću, da je Vojvoda bio strog i osvetiv u Sandžaku, onda dolinom Drine i slično. Znao je Janičić o čitavoj situaciji, ali ustaše, muslimani neće da znaju. Janičić je već sa ostala dva komandanta Drljevićevih brigada razgovarao i tražio je da njegova brigada vodi računa o nama. Znao je sve zle namjere, ali hvala Bogu sve se završilo uspješno i evo nas daleko od Jasenovca.“

Vremena nije bilo za dalju diskusiju. Naređenje za pokret je stiglo, pa idemo dalje. Kiša je stala, ali prohladno vrijeme i dalje nas prati. Prolazimo sijela, jedno za drugim, duga noć i umor uklijestio bijedu. Bolesni ne mogu dalje, sijedaju pored puta, većina ostaje nepomična. Kolona se kida, mnoge jedinice se zadržavaju, daju pomoć, pokušavaju da spoje kolonu, ali ide teško. Djelovi jedinica idu dalje sa namjerom da pronađu mjesto za odmor. Stižemo u neko mjesto Kutinu, kako objašnjavaju kuriri. Kraći odmor, prikupljanje zaostalih, povezivanje kolone, jer lutanja ovim mjestima je izazivanje sudbine, kraj života.

Čak nam neko javi da je bio vojni napad na naše jedinice. Ko je izvršio napad, niko ne zna. Crna i tamna noć nema svjedoka. Opasnost ne prestaje, gazimo tuđu zemlju o kojoj smo mislili da je to bratska zemlja. Nema od toga ništa, srećni smo što imamo tog Janičića. Ako zakasniš i ostaneš tu, onda do viđenja. Nema te više, noć te proguta kao da nijesi postojao. Mislim, drži se kolone do poslednjeg daha, ako ostaješ, ostani mrtav, a tvoja žrtva će biti nastavak naših humki, davno početih i ništa više.

Odmor, polijegao crnogorski svijet na otvorenom polju. Vrijeme promiče, odmarao se ili ne, opet dolazi – pokret.

Spremni smo za pokret, ali začudo, ovaj pokret je naređen prije i zračka zore, vrlo rano. Kad smo pogledali u nebesa, znali smo razlog ranog ustajanja. Nestali oblaci, presušili vjetrovi, oprano plavo nebo nadnjedrilo se nad nama. Pa šta onda? Mislim se, o „saveznicima“, sad je red na njih da nas posjete. Počela je neka izmjena naših neprijatelja, prvo ustaše i Drljević, pa onda Jasenovac, ali se opet ponovo vraćaju „saveznici“.

„Vidite, ljudi, otkako smo napustili selo Kutinu pa evo do ovog mjesta Volodera, mitraljiraju nas već tri puta, tuku nas nemilosrdno, ali i oni primjećuju, ne mogu da nas dokrajče“, kaže Milija. „Mitraljiraju, razaraju ovu hrvatsku zemlju koju do sada nijesu dirali, ali pošto smo mi tu, izgleda moraju, jer nas ostaviti na miru bilo bi sasvim pogrešno, bilo bi nezamislivo za ’saveznike‘“.

„Udri po nama“, sa kisjelim osmijehom ubacuje Tomo, „udrite, ’saveznici‘, ja mislim tim udaranjem da snažite naše iznemogle živote, da hrabrite naše duše, da uzdižete našu uzdržljivost, udrite kad imate koga“.

„Pa nijesi daleko od istine, Tomo, i to jest tako, ovo njihovo mitraljiranje nas je toliko uzdiglo u visine, pa i ne osjećamo neke poteškoće. Mitraljiranje je postalo jedna najobičnija stvar, mitraljiranje nas samo podsjeća da je dan vedar i sunčan“, kaže Milovan, „prosto nas tjeraju da se sklonimo od njih i sunca, da tražimo zavjetrinu po potocima, po žbunju“.

Tek što smo napusti mjesto Volodero, preko nas prođe brojna eskadrila onih velikih, u nekom krstu raspoređenih teških aviona. Jedan, pa tri, pa šest i tako dalje, prolamaju nebesa, a njihov tovar se sruši u okolini Volodera.

„E, ljudi, ovo su ozbiljne stvari“, kaže Radovan. „Ovi se ne šale, ovi ljudožderi polako ali sigurno cijepaju zemlju na pola. Vjerovatno su im partizani javili da smo tu zgrupisani i da je vrijeme da nas skinu sa nji‘ovi‘ mapa i spiskova živih. Ali, Bog nas nauči da se pomjerimo“.

Djedovi se iskreno nasmijaše šali na račun „savezničkih“ tvrđava.

 

Božje predviđenje

 

Jedan rijedak događaj koji nam se desio na putu kroz ova hrvatska sijela je prolaz kroz mjesto Popovaču. Sunce se primicalo svom zalasku, ali je izgledalo crveno, utopljeno u krvi, ne samo Sunce nego i prostor okolo njega. Krvavi zraci su obasipali horizont. Nebesa su izgledala krvava, što se crvenilo udaljavalo od Sunca, krvava boja sve je bila bleđa i bleđa i na kraju se gubila u poslednjem nebeskom plavetnilu prije zalaska sunca.

Jata gavranova su naišla nad našom kolonom, grakanje je toliko nepodnošljivo da smo naše uši poklapali rukama. Takav strah, takvo predviđenje, takav Božji znak nas toliko uplaši da čak i moji djedovi poklapaju uši i oči svojim rukama.

„Ovo Božje predviđenje ničemu dobrom ne služi“, kaže Gajo, pritiska uši rukama, nabio kapu preko očiju i srlja naprijed.

„Loša predskaženija, ovo nijesu dobri znaci, ovo ne vodi ničemu“, kaže djed Ljubo. „Sjećam se, a možda i vi ostali moji vrsnici, nešto nam se desilo na Mojkovcu, dva dana prije Božića. Od krvavijeh sunčanih zraka, gorele su šume, ne u vatri, nego u sunčevim krvavim zracima. I bilo je tako, gorjele su gore i brda oko Mojkovca, pržila se nebesa od  austrijske artiljerije. Padali su Crnogorci kao snoplje. Pa braćo, ovo ničemu ne vodi, samo našoj propasti.“

„Neka, Ljubo, ne budali, nećemo sada početi da vjerujemo u kojekakve prirodne pojave“, kaže Branko, „sve će biti dobro, a ovo je samo neka promjena vrijemena poslije onolike kiše koju preživjesmo“.

Put smo nastavili, skoro su se zaboravile sve prirodne promjene kad jedno vrlo važno naređenje pristiže. „Nema pojedinačnog ili u manjim grupama odlaska u lov na hranu u obližnja sela. Strogo se zabranjuje napuštanje kolone. To mogu činiti samo veće grupe i to u vrijeme dok je ostali narod na odmoru. Napominje se da su mnogi lutali po selima, tražeći hranu, ali se nijesu vratili. Drugo, narod u hrvatskim selima ne prima više njihove novčanice – zvane kune. Vide Hrvati da ustaška država propada pa sa državom propada i njihov novac.“

Udubila se kolona u duboku noć. Pozivi: „Drži red, drži odstojanje, ne kidaj kolonu, požurite“, su jedine riječi, i jedini razgovor. Dugi dan, a još duža noć i samo naprijed. I još jedna zora na pomolu. Stižemo u Ivanić Grad, ali odmora nema, idemo dalje. Skrećemo u neke šume. Sve cerovi, debeli, visoki, paraju u nebesa kao komske jele.

„Ovdje će biti odmor, tu nas ’saveznici‘ neće pronaći“.

 

Mirašev rođendan

Tata skida Miraša sa konja, pomaže mami da isto napravi. Gledam u mamu, čini mi se i pored svega da je neka svježina udarila u njeno lice. Mnogo izgleda bolje i hvala Bogu samo ako dobro vidim.

„Imam vrlo važnu stvar da vam saopštim, moje komšije. Prije šest godina, na današnji dan ovog 24. aprila 1939. godine, a poslije tri dana iščekivanja, rodio se Miraš Brankov Miketić, tačno u 10 sati izjutra, izletio je kao soko iz utrobe svoje majke Anđe. U rukama doktora Koberize ugledao sam svog trećeg sina. Rađao se tri dana, nije htio napolje pod nikakvu cijenu. Došlo je do toga da sam morao da biram, da li da spasavam dijete carskim rezom ili Anđu. Dugo sam oklijevao iako me je doktor Koberiza upozoravao da vrijeme prolazi. Donio sam odluku, ali se u istom momentu Miraš počeo pojavljivati na vratima života, tako da nikom nijesam rekao kakva je bila moja odluka. Evo i on sa nama nosi svoje teško breme života kroz ovaj pakao.“

Uhvati Miraša za uši, povuče na gore i sa „srećan ti rođendan, sine“ zgrabi ga u naručje, prinosi ga od djeda do djeda da ga povuku za uši. Običaj. Tako tu u cerovim šumama, skriveni od „saveznika“ i njihovih letilica, a sa parčetom hljeba i kuvanim krompirom, nedaleko od mjesta Ivanić Grada, proslavismo rođendan najmlađem četniku odreda vojvode Pavla. U stvari, nije najmlađi, mlađi je Ilija Đurišić, ali ga nijesmo vidjeli od Lijevča Polja. Poslednje što smo čuli je to da su njega i njegovu majku Goricu partizani zarobili.

Poslije proslave rođendana i još jednog dana odmora, opet smo u koloni. Noću se putuje, ništa se ne vidi, noć kao noć odmara se na svome. Kolona pretura korak po korak, mili, sve teže i sporije. Grežemo duboki bol svojih staza, grežemo kroz sudbinu svoju. Umorni padaju da se bar malo odmore. Nekima neko pomože ako se primijeti pored staze, drugi ostaju gdje su i sjeli, ostaju na vječnom počinku u sumraku života. Nastavljaju humku smrti davno započetu.

Prolazimo sela, narod hrvatski mirno spava dok njihove vođe pripremaju još jedan doček kao nekada Njemcima, a sada sigurno partizanima. Spava svijet, dok se crnogorska bijeda umorno, sa još malo snage, mlatara svojim životom I mrda naprijed.

Zateče nas jutarnje svitanje još u maršu, grabimo naprijed a Sunce u svom rađanju obasjava sela, prelijepe, velike kuće, pozadi vinogradi, uređeni, počišćeni, livade prepune trave i cvijeća. Potoci obrasli šumama, izgleda da ova zemlja nije ovog rata vidjela neprijatelja, nije čula šarce, granate, nije osjetila „saveznička“ mitraljiranja.

Prolazimo kroz raj zemaljski. Ali što se Sunce se više uspinje nebesima, nama stižu naređenja: brže, brže u prve potoke, pa sledi sklanjanje u guste šume. Za nas nema raja, za nas je neprekidni pakao, a njegova je dužina naš život.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *