Ustadoše Radovan, Milić, Milovan i Tomo, pozivaju moje istoričare, „‘Ajte sa nama vas dvojica, a ako hoće i Miro, dobrodošao“, kaže Radovan.

Prihvatismo poziv i sa njima, kroz okupljenu masu, prilazimo do jednog dugačkog balkona na kojem stoji grupa ljudi naslonjenih na ogradu i čekaju na nešto ili na nekoga. Balkon je iznad nas visoko, ograđen metalnim šipkama. Prepoznadoh Krivokapića, nakrivio crnogorsku kapu na jednu stranu, okreće se u pravcu vrata kroz koja se ulazi na balkon. Opet gleda u vojsku i skupljeni narod. Malo uznemiren, ali pokazuje svoju snagu i moć svoje sile. Maše rukom, stiska pesnice, lupa po ogradi balkona, traži od mase mir, vjerovatno hoće da nam drži prediku.

„Narode, narode, naš prijesednik doktor Drljević vam je isporučio pozdrave a i želju da dođe da vas dočeka i da vam kaže da će da spasi svoj narod, ali preokupiran teškim poslovima nije…“

Krivokapić ne završi svoje riječi, pojavi se čovjek, obučen u neko svijetlo-zelenkasto odijelo, sa duboko nabijenom kapom na kojoj drijema senatski grb. Oni na balkonu se okrenuše prema gostu, pljeskaju iz sve snage, pljeskaju kao da stiže knjaz Nikola na svog Bjelasa pred svoj dvor na Cetinju.

Krivokapić sa nekim iznenađenjem objavljuje: „Gle, evo naš Sekule stiže, Bogu hvala, evo naša‘ je vremena da nas posjeti“.

Eto, po prvi put vidim tog Drljevića koji se pominje godinama, a danas je došao dan da ga vidimo i čujemo. Djed Radovan me drži za ruku, priteže je, škripi zubima: „Blago nama za njega i njegov dolazak, mnoge će majke zakukati, mnoge sestre rezati ruse kose, mnoge supruge u crno zaviti. Kako ima pravo taj ser… da nosi serdarsku krunu?“

„Šuti, Radovane, molim te“, opominje ga Tomo. „Neka Radovane, vidiš da smo u kljusu iz koje se ne izlazi lako. Šuti bar za dobro ove djece.“

Drljević raširi ruke, nasloni ih na ogradu balkona, povi se malo naprijed, povika: „Pomaga Bog, narode moj!“

Jedni iz grupe okupljenih odgovaraju: „Bog ti pomog‘o“, drugi: „Dobra ti sreća“, dok većina ne odgovara ni jednim ni drugim pozdravom.

„Gle, ođe vas ima dosta. Mislim da u svu Crnu Goru nema ovoliko čeljadi koliko vas ođe. Viđu na vašim glavama nekakve šubare, nekakve kape kao da su od obojaka napravljene“, (misli izrod na vojne šajkače Jugoslovenske vojske – prim pisca).

„Stara je izreka“, nastavlja Sekule, „’teško kapi na ma‘nitoj glavi‘, premda to nijesu vaše krivnje, to su krivnje onih koji su vas zaveli. Danas ćemo mi sve to ispraviti, danas ćete se vratiti ’svome‘ stadu i ’pravom‘ pastiru, a oni engleski i američki slugani će platiti svoje grijehe. Većina njih je u mojim šakama, a oni što misle da izbjegnu istini i pravdi Božjoj su se prevarili. Skoro će i oni stići da na novoosnovanom crnogorskom sudu pravde odgovaraju za svoja nedjela.

Skidajte to sa glava, nemojte da brukate crnogorski obraz. Svi ćete dobiti prave crnogorske kape u pravim crnogorskim bojama. Kao nova, od ovog momenta Crnogorska narodna vojska, da budete vjerni našoj samostalnoj Crnoj Gori, da nastavimo borbu protivu partizanskih snaga i to pod novom crnogorskom kapom i novom narodnom i državnom zastavom, a naravna stvar uz pomoć naše braće Hrvata i ustaških snaga.

…Vojnici moji, silo Crne Gore, odmah, ponavljam, da skinete tu bruku sa svojih glava. Da mi se dobro izbrijete, da ne gledamo te brade i tu bruku. Doći će vrijeme da dobijete i novu robu, da mi ličite na nešto, na pravu vojsku. Takođe ćete dobiti i novo naoružanje, tako da ja pred vama budem srećan i zadovoljan, da budemo ponosni jedan na drugog i da nam se naša braća Hrvati dive. Nemojte zaboraviti da su samostalnost Crne Gore priznale dvije svjetske sile: Njemačka i Hrvatska…

Vojsko moja, dobro mi došli, fala vi na slušanje, ja odo‘ za Zagreb, a ministar Krivokapić će vam sve drugo kazati kako smo mi to isplanirali, složili, stavili na papir i evo vama da kažemo. Druge i teške me obaveze očekuju u Zagreb. Doviđenja.“

Slušao sam u ovih nekoliko mojih godina dosta govornika, slušao dosta lelekača, čuo mnoge tužbarice, ali ovu i ovakvu „britku sablju“ nijesam nikada čuo. Ovo što taj Drljević reče, nije ni mačku na rep, a kamoli da ljudi nešto shvate ili razumiju. Smiješno, Crna Gora priznata od dvije svjetske sile: od Njemačke i Hrvatske. Njemci bježe da se što prije skriju u mišju rupu, pa ova procjena najbolje svjedoči o kakvom formatu političara je riječ. O Hrvatskoj i da ne govorim, ali može biti svašta pošto Hrvatsku štiti neki papa Pije XII, kako pričaju.

Drljević predade neke papire Krivokapiću i veliki izdajnik srpskog naroda potapša Krivokapića po leđima i napusti balkon srama.

Krivokapić, uzjapuren, raširenih usana i namještenog osmijeha od uva do uva, otvara papir, maše njime put okupljenog odreda vojvode Pavla Đurišića.

„Evo, sad ću vam kazati šta smo mi napravili, organizovali i stvorili. Obrazovana je Crnogorska narodna vojska, obrazovana je Vrhovna komanda na čelu sa doktorom Sekulom Drljevićem. Sva naša vojska je organizovana u jednu diviziju, a divizija ima tri brigade. Prva brigada pod komandom Ivana Janičića se zove ’Vuk Mićunović‘, Drugoj brigadi sa imenom ’Bajo Pivljanin‘ komandovaće Dušan Stojanović, dok Trećom brigadom pod imenom, ’Nikac od Rovina‘, komanduje inženjer Dušan Pavlović. Za komandanta operativnih jedinica je postavljen veliki Crnogorac gospodin Boško Agram. Takođe je osnovana lična garda našega presjednika dr Drljevića kojom će komandovati naši oficiri Kršikapa i Burić. Osnovan je Prijeki narodni sud“, nastavlja Krivokapić sa velikom ozbiljnošću i kaže da će sve jedinice biti formirane po plemenskom uređenju…

„Nema više vojvoda, majora, kapetana, vraćamo se na naša crnogorska zvanja, brigadiri, komandiri, vodnici i desetari.“

Samo što ne kaže još stotinaši i ostala imena, imena koja su upotrebljavana i prije prisajedinjenja Vasojevića sa starom Crnom Gorom. Ispriča Krivokapić tone stvari, nabroja desetine imena i njihove dužnosti. Te osnovano je ovo, te neka telesna garda za vrhovnog komandanta, te ko su vođe te garde i slično. Na žalost, ništa što nas interesuje, hrana se ne pominje, ljekovi se ne pominju, sloboda se ne najavljue, znači ostajemo i dalje u neizvjesnosti. Na kraju nas obradovaše riječi, kad Krivokapić naglasi da sjutra tvrđavu napušta dobar dio vojske, izbjegli narod, trećepozivci i bolnica sa lakšim ranjenicima. Teži ranjenici ostaće u tvrđavi i njih će nadgledati posebna grupa hrvatskog bolničkog osoblja…

Napomenu da je dosadašnji komandant Svetozar Dobrašinović smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen neki Milatović.

„Eto toliko, vojsko naša, snago narodna, nado nove naše nezavisne Crne Gore, sve vam kaza‘, pa sad na svoja mjesta. Bavite se pripremom, lično čišćenje, skidanje šubara sa kokardama, brijanje te sramote sa vašeg crnogorskog obraza. Viđaćemo se često.“ Mahnu desnom rukom u kojoj još drži papire i nestade sa ostalom „svitom“ sa balkona srama. Napomena da napuštamo Terezijadu sjutra ujutro nam uli malo snage i topline, premda ne znamo kuda se ide, ali je važno da se napušta ovo prokleto utvrđenje u kojem se više ne može disati.

„‘Ajmo natrag kod Branka“, kaže Radovan, „a bogami ovo što čusmo nije dobro. Naročito nije dobro za teže bolesnike, ranjenike i tifusare ako njih zadrže ođe pod kontrolom hrvatskih bolničara i doktora. Bog sam zna šta će biti sa njima. Ne vjerujem da će ih ustaše mnogo maziti. Ja mislim da je sa njima završeno. U tu grupu je i naš Leko Lalić, znači zbogom naš Leko, zbogom svi ostali mučenici Pavlovog odreda.“

„Radovane brate, imaš pravo“, tiho i umjereno šapuće Tomo, „bar da je Leko bio zdrav, on bi pošao sa Pavlom i možda bi preživio, a ovako đe će njegove kosti trunuti ni Onaj gore neće znati.“

„Žalosno i do Boga plakati šta se uradi od ovolike vojske i naroda“, dodaje Milić, „bar da budemo pristojno ukopani pa čo‘ek da ne žali, a ovako nam grobnica postaje duža i uža, počela da se kopa još četrdesetprve pa evo i ovaj 12. april 1945. godine označava produžetak te neprekidne ‘umke crnogorskog cvijeća.“

Tata i ostali nas dočekaše bez ikakve radoznalosti, šta smo čuli i šta ima novo. Radovan je razumio situaciju, gleda mrko, tužno, žalosno svoje vršnjake koji grickaju požutjelim zubima svoju sudbinu.

„Braćo, ništa dobro, ništa veselo, a i ništa naročito. Očitaše nam novi bukvar, izmrmoriše prvu stranicu nove naše istorije. Narediše da sve znake, simbole, sve oznake koje su nas vezale na naše Srpstvo da skinemo, da se ’oslobodimo toga srama‘, da prekinemo sve veze sa našim nadanjima, sa našom borbom, sa našim zeljama. Mogu da kažem“, nastavlja Radovan, „jutros smo izgubi sve što čo‘eka čini čo‘ekom, što vojnika pravi vojnikom. Danas smo izgubili ponos srpski, danas smo izgubili čast ljudsku sa kojom je čo‘ek pešačio svoj život kroz muke i patnje da je sačuva. E, danas nam je to oduzeto. Izgubili smo viteštvo, izgubili smo junaštvo. U stvari smo izgubili mogućnost da nastavimo borbu za krst i vjeru i postali smo vojska desetak olinjalih, poznatih zelenaša i izroda Crne Gore. Pa i to bismo savladali, ali su nas ti izrodi, pomognuti srpskim neprijateljima, uklinili u ovu tvrđavu odakle nema spasa. Šajkače, šubare, kokarde i svi znaci koje neko ima a podsjećaju na četnički pokret se moraju ukloniti. Kada sjutra budemo izlazili na kapiju, dobićemo nove kape, ko nema pušku, dobiće i to. Ovo su ozbiljne stvari i nažalos‘ se moramo toga pridržavati, jer ko zna šta će da se radi na kapiji pri napuštanju tvrđave.“

Tata ne pogleduje Radovana, zabio glavu među ruke, naslonio je na koljena i čami u svom bolu. Vjerujem da ne voli novosti, osjećam da gubi sve zašto se borio, a vjerovatno ga zabrinjava taj izlaz sjutra, šta će tu da se dešava.

„Nama je najvažnije da nam Branko prođe kapiju i da ga neko ne prepozna“, kaže Branko Đukić, kuckajući svojim štapom po raspaloj cipeli. „Ako to prođe kako treba, onda smo na konju.“

„Imaš pravo“, dodaje djed Ljubo, gleda pravo u Radovana, „reče nam Aco Grbović da skupljaju oficire i spremaju posebnu jedinicu od njih. A bogami to nije dobro, jer se pitam zašto posebnu jedinicu, zar nije bolje da oficiri idu sa svojom vojskom, da komanduju kao do sada. To ne vodi ničemu dobrom. Pa ako na kapiji pregleduju ljude, moramo posvetiti pažnju da Branka nekako proturimo. Dobro je što je zamijenio svoju robu na Lijevče Polje, tako da izgleda kao robijaš, a još nešto ćemo napraviti da izgleda još gore nego što izgleda.“

„Šta ćemo sa ovim kapama, šubarama i kokardama?“ pripita Miaile.

„Ništa za sada“, kaže Radovan, „imamo vremena do jutra, razmislićemo o svemu, prije svega da se odmorimo, da promislimo, moramo donijeti odluku, ali složno i skupа.“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *