Napad Grbljana na Kotor – 1943.

1

 

 

Napad Grbljana na Kotor

 

Kapetan Đuro Ivetić, Stanko Odža (kasnije delegat na Svetosavskom kongresu), Ivo Magud i predsjednik grbaljske opštine Marko Lazarević bili su glavni organizatori grbaljskog ravnogorskog pokreta. Do kapitulacije Italije četnici su radili u ilegali. Dio Grbljana nalazio se u tzv. nacionalistima, koji nisu formacijski pripadali JVuO niti su bili pod njenom komandom. Razlog je bio taj što je Boka 1941. godine prisajedinjena Italije, odnosno postala je njen sastavni dio. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine u Grblju su počeli da se okupljaju četnici. Grbljani nisu znali za razvoj događaja u Crnoj Gori. Mislili su da svuda bijesni ustanak i vodi se borba sa Njemcima. U Šišićima ponovo su održani pregovori sa predstavnicima partizana oko zajedničkog napada na Njemce. Dogovor nije postignut jer se nisu mogli dogovoriti oko vođstva. Partizani su krenuli na Lepetane, na skladište municije koje su već držali Njemci, a četnici na Kotor.

 Italijani, iako je njihova komanda proglasila prilazak savezničkim snagama,pri prvom dodiru sa Njemcima se predaju. Ka Boki se kretala iz pravca Podgorice 118. lovačka divizija. Njen prednji odred već nalazio u Kotoru. Prije kapitulacije Italije grupa Njemaca kopnom i morem uspjela je da se ubaci u Kotor. Oni zbog svoje malobrojnosti nisu htjeli da napadnu Italijane već su čekali pojačanje pod izgovorom da čekaju instrukcije za pregovore. Međutim komandant divizije “Emilija” uvidjevši njihovu igru naređuje napad koji počinje ujutro 14. septembra u 7 časova. Italijani su naoružali dobrovoljce iz grada i okoline. Borba je počela kod Centrale, hotela Slavije i polja Rakite[1].

 

Četnici iz Gornjeg Grblja su se okupili 14. septembra na Trojici iznad Kotora. Na Trojicu je došlo oko 600 Grbljana preko Goražde i Duba. Došli su prikradajući se jer nisu vjerovali Italijanima, koji su još držali položaje u Kavču, i nisu znali šta misle. Zelenaši sa Mirca došli su u Loznicu iznad Trojice i povezali se sa Đurom Ivetićem. Đuro Ivetić ih je pitao hoće li zajedno napasti na Kotor. Odgovoreno im je da oni neće. Na to mu je Đuro Ivetić rekao da onda nisu trebali ni dolaziti. Četnici su se nadali da će bar imati zaštitu od prodora Njemaca iz ovog pravca.

 

Četnici iz Donjeg Grblja su zauzeli položaje na Toplišu. Njihov cilj je bio da spriječe prolaz Njemcima iz pravca Budve. Četa iz Glavatičića onesposobila je topove kod Bigove skinuvši nišanske sprave i zatvarače. Nadali su se engleskim brodovima.

 

Na Trojici je Đuro Ivetić održao govor. Rekao je: “Ko nije vojsku služio ne može da ide na Kotor, jer će biti velika borba. Mlađi mogu da ostanu na Vrmcu da ne bi Njemci iz grada zašli četnicima za leđa.” I pored ovog naređenja veliki broj momaka je krenuo sa Đurom Ivetićem na Kotor. Đuro je predložio da se sačeka ishod borbe u Kotoru između Njemaca i Italijana a da se onda napadne pobjednik. Tražio je da se na Kotor ide u borbenom poretku. Đuro Ivetić je počeo praviti raspored za napad, ali Grbljani puni volje za borbom nisu poslušali Đura.

Stanko Odža je ovdje na Trojici pozvao svoje Grbljane: “Ko je Srbin za mnom.” 

Četnici su ujutro oko 9 časova krenuli u napad. Napad na Kotor je uslijedio iz tri pravca. Prvi ispod Vrmca prema bolnici, drugi niz Plazno i treći preko Mokre ploče. Pred četnicima je išao Đuro Ivetić. Uspjeli su da uđu u Kotor, gdje se još vodila borba između Njemaca i Italijana. Dolazi do prvih grbaljskih žrtava. U Kotoru su poginuli Stevo Vukšić, kod fabrike Vučković (Rivijera) i Đuro Tujković, kod igrališta. Ranjen je Mićo Bratović.

Jedna grupa bombaša kojom je komandovao Niko Markov Donković puzeći preko livade Lipovca (danas Autoremont) uspjela je da dođe do Rivijere i ubaci bombe među Njemce. Upali su u žandarmerijsku stanicu, preko puta fabrike Vučković (Rivijera) i tu su oni i Njemci bacali bombe jedni na druge. Fabrika Vučković je oslobođena. Vodila se žestoka borba sa dosta žrtava. Italijani su raznosili svoje mrtve po Vrmcu i Goraždu.

 

Četnicima je pomagala italijanska artiljerija koja je gađala njemačke položaje po Kotoru. Kotor je bio oslobođen, Njemci su se držali još samo oko bolnice. Pala je noć i napad na poslednje njemačko uporište je ostavljen za sutra ujutro. U Kotoru do temelja su izgorjele kuće porodice Mijatović.

 Stanko Odža sa svojim sinom i sinovcima je otišao u Škaljare i odvojio se od četnika.

Na putu prema Kavču Italijani su bili napustili svoje topove. Đuro je ostavio svoje artiljerce da čuvaju prilaz Kotoru sa te strane. Iz pravca Topliša zarobljenim autom išao je Đuro Ban. Artiljerci nisu bili obavješteni i mislili su da su Njemci probili blokadu na Toplišu. Otvorili su vatru i Đuro je poginuo.

Padom noći otišlo se kod dr Filipa Lazarevića, predratno senatora, za savjet. On je preko radija saznao da Njemcima niko ne pruža otpor. Zato im je rekao da jutro ne smiju čekati u Kotoru, da se povuku sa druge strane Trojice. Vođstvo četnika je tako i odlučilo. Međutim nije obavještena grupa Stanka Odže, te su oni ostali.

 Njemcima je stizala, tokom noći, pomoć preko Njeguša. Oni su prešli preko teritorije koju su kontrolisali zelenaši i niko ih nije dirao. Na Cetinju nekoliko hiljada Italijana se bez borbe predalo prvoj grupi Njemaca koja je ušla u grad. Takođe u Prčanju se pojavljuju Njemci koje su partizani zarobili u Lepetanima, a koji su se “iznenada” oslobodili i naoružani došli u Prčanj preko Gornje Lastve.

 

Stanko Odža uz pomoć jednog prijatelja se pokušava prebaciti do Grblja. Prilikom izviđanja terena na drugoj krivini ubija jednog Njemca ali se odvaja od svog sina i sinovca. Tu su ubijeni Marko, Ivo i Dušan Odža i Marko Latković. Stevo Vukšić i Đuro Tujković su sahranjeni na pravoslavnom groblju u Škaljarima. Dugo poslije rata “narodna” vlast nije dozvoljavala da se njihovi posmrtni ostaci prenesu u Grbalj. Događaje od 14. septembra rekonstruisao sam u razgovoru sa pripadnicima grbaljskih četnika koji su preživjeli rat, a bili su učesnici napada na Kotor. Riječ je o Vasu Odži, kao i danas pokojnim Đuru Magudu i Gojku Latkoviću.

Đuro Ivetić predložio je Draži Mihailoviću da zatraži od saveznika iskrcavanje barem manje jedinice radi održanja i podizanja morala italijanskih jedinica u Boki[2]. General je odmah ovo prenio Jugoslovenskoj vladi u Londoni, ali Englezi su prijatelji i saveznici samo sebi. Za Jugoslaviju su imali druge planove i ona im je služila samo za trgovinu prilikom raspodjele interesnih sfera.

I njemački izvori govore o „krvavim borbama“ između njemačke 118. i italijanske divizije „Emilija“ u oblasti Kotora. Njemački štab za vezu smatrao je da se to desilo iz dva razloga: zato što se Njemci uopšte „nisu upuštali u pregovore“, žureći na obalu po svaku cijenu, i zbog „paralisanja italijanske mreže veze“, tako da se Italijani nisu mogli obratiti za savet višim komandama.[3]

Sutradan 15. septembra, komandant njemačke vojske naređuje komandantu italijanske vojske da se Kotor mora predati do 17 časova, a ako se to ne učini da će cijeli grad Kotor biti bombardovan. Italijani su se predali i Njemci su tačno u 17 časova ušli u grad i razoružali Italijane.

Radio Boston javljao je o borbama četnika u Kotoru. Evo dvije depeše, istina preuveličane, iz štaba Lukačevića ili Ostojića:

Br. 4393 – 17 – IX – Italijanske trupe u Boki Kotorskoj pomognute našim trupama pod komandom majora Baćovića vode borbu protiv Nemaca. Nemci imaju velike gubitke. Kod Grude uništen je jedan transportni voz sa nemačkim trupama. Iz Dubrovnika veliki broj Italijana prebegao je nama. Na hercegovačkom primorju bore se samo naše trupe, a ne komunističke. Zarobljeno je 400 Nemaca. Od Italijana dobili smo oružja i municije. Na našu intervenciju italijanski komandant uputio je u savezničke luke deset hidroaviona, dve torpiljerke i dva transportna broda

Prim. 18 – IX – “JIG”

 Br. gg 28 – 18-x- Radio Boston objavio je sinoć 17-X- uspehe naših snaga objavljujući i imena komandanata. To ste verovatno i vi čuli. I to za majora Mladenovića u Krivoj Reci. Za p. pukovnika Keserovića kod Brusa. Za p. pukovnika Baćovića u oblasti Kotora i Boke. Za majora Lukačevića za Prijepolje, Bijelo Polje i Berane.[4]

Evo jednog izvještaja britanske posmatračke misije iz tog perioda:

29. septembar Od Kavern dva (19 tačka 2: Sprok[5] Hjuotu): Dvadeset hilj(ada) Italijana u i oko Dubrovnika pristali da se bore protiv Huna ali odustali kad su im Huni oduzeli oružje. Sada se samo dva bataljona bije protiv Huna ostalo hunski zarobljenici. Duž obale od Dubrovnika do kotorske pomorske baze, Italijani i Mihailovićevi ljudi zajedno tuku Njemce, velika bitka blizu Grude. Italijani u Kotoru čekaju da vide savezničke brodove da tamo pristanu, to bi im podiglo moral. (Ibid., 29/9/43.)[6]

 

 ________________________________________________________

[1] Romeo Fiorelli, Priča jednog vremena grada Kotora 9, Hrvatski glasnik broj 53/54 Kolovoz/Rujan 2009, str. 42.

[2] V. Ivetić, Biografija Đura Ivetića SBR tom 4, str. 79.

[3] M. Samardžić, Draža Mihailović 3, str. 103.

[4]AVII, ČA, Vrhovna komanda, reg. br. 6/1.

[5] Sprok je bio pseudonim kapetana Valtera Mensfilda, američki kapetan u savezničkoj misiji pri štabu đenerala Mihailovića.

[6] Pogledi br.64

 

1 KOMENTAR

  1. Интересантни и нови подаци из сведочења савременика Рата и припадника ЈВуО, што је велика заслуга истраживачког рада аутора. Подаци аутора о Которској борби унети у хронологију борби, бојева и операција Југословенске војске Краљевине Југославије 1941-1957, уз библиографско навођење Сајта Савремена историја и дела аутора г-дина Небојше Рашо. Хронологија је документовани приказ свега ратоводственог наше ЈВ (ЈВуО, ЈВвО, ЈВуЗ). Ту се види ратоводствена величина наше Војске. Хвала! генералштабни пуковник Живомир Р. Подовац

Comments are closed.