U Parizu preminuo Spasoje Prijović, sin sveštenomučenika Dušana Prijovića, o čijem stradanju je pisano u romanu “Čičina priča” istoričara Predraga Ostojića

0

Rođen na Spasovdan, 17. maja 1934 – upokojio se na Krstovdan, 18. januara 2022, Spasoje Prijović je bio sin sveštenika Dušana Prijovića i Danice, rođene Mićović, iz Rudog. Otac Dušan, paroh Bučevski, ubijen je od strane komunista na Savindan 1946. Posle završene Pljevaljske gimnazije, Spasoje studira Književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, odakle odlazi u Pariz 1960 godine, gde je živeo do kraja zemnoga života.

Hapšen u Pljevljima kao gimnazijalac i u Beogradu kao student, zbog slušanja radija Slobodna Evropa, Spasoje pritom nije osuđivan. U Francuskoj je studirao ruski jezik i književnost na INALKO, bavio se fotografijom i sportom, bio je omiljen od svih koji su ga poznavali, kao što se moglo videti i prilikom opela i sahrane na kojima je bilo gotovo sto osoba različitog porekla, najviše Francuza i Srba, čijom je pažnjom i negom bio okružen poslednjih godina života i u bolesti.

Fizički snažne građe i dobrog zdravlja, njegov odlazak bio je višegodišnje odvajanje i rastanak od ovoga sveta i njegove stvarnosti. Sve više se nastanjivao u svet duhova, poput igumana Stefana iz Gorskog vijenca koji je voleo da citira.

Dolazio je u svoju zemlju samo 1989, u Pljevljima se zadržao četiri dana, na radost pet sestara i ostale brojne rodbine. Njegovi srodnici i sestre dolazili su mu u više navrata u goste, uvek je bio spreman da ih radosno dočeka, slično kao i mnoge druge prijatelje i poznanike iz otadžbine.

Svestrano obrazovan i načitan bio je ljubitelj ruskog jezika i poezije, posebno Puškina, kao i srpske književnosti i poezije, u prvom redu Njegoša i narodnog stvaralaštva. Bavio se i prevođenjem, snimio je i jedan dugometražni film. Pored ostalih posećivao je i predavanja čuvenog filosofa Alena Badjea, marksističke orijentacije.

Osim majke Dane i sestara u ovom delu njegove prošlosti, u Francuskoj su tri žene bile najvažnije u njegovom životu. Prva je bila Fransoaz sa čijom se porodicom i potomstvom zbližio do te mere da sada počiva pored nje u porodičnoj grobnici njenoh unuka Džejmsa Huta. Druga je bila Srpkinja Danka sa kojom je godinama živeo nevenčano. Poslednjih petnaestak godina to je bila balerina, Rumunka Sofija – Sonja, na čijim je rukama i ispustio njegovu plemenitu dušu.

Postoji mogućnost da je imao ćerku sa kojom nije izgleda održavao bliži kontakt, ali o tom delu njegove prošlosti se najmanje zna.

Svirao je gitaru i lepo pevao, voleo da recituje poeziju, bio ljubitelj sporta i naročito fudbala. Bavio se i posredništvom u prelasku fudbalera u francuske klubove.

Boem i intelektualac, poliglota i sportista, kosmopolita i vernik, čovek širokih shvatanja i retke tolerancije, patriota zadojen srpskom i ruskom kulturom i tradicijom, druželjubiv i gostoljubiv, predusretljiv, pun razumevanja i nesebičnosti, starostavnog poštenja poput nekadašnjih plemenitih Hercegovaca, imao je retku osobinu da nije umeo reći ružne reči ni za koga.

Jednom prilikom ga je zemljak sa Male Crne Gore i komšija iz Pariza, Radoje Šipčić pitao kako je to moguće – bolan Šale znamo se preko pola vijeka, nikad te nijesam čuo da izgovoriš koju grku za ikoga – nijesam još nikoga takvoga upoznao vjeruj mi – odgovara mu Šale uz njegov karakteristično radosni grohotni smeh.

IMG-689d3191ed0c7c60163c83962b220a7e-V

Spasoje Prijović

Život ga je na najekstremniji način uputio na uzvišenu nesebičnost. Spasojevog oca je Srpska pravoslavna Crkva kanonizovala kao novog velikomučenika, zajedno sa još 28 sveštenomučenika Mileševskih i Dabro-bosanskih stradalih za vreme i posle rata od komunističkog zlikovačkog terora – slave se 28 juna. Svetopočivši otac Dušan je tri dana najbrutalnije mučen i ubijen na Svetog Savu 1946 godine. Spasoje kao dečak od 12 godina je recitovao u crkvi na dan Svetoga Save kad je saznao za očevu mučeničku smrt. Kasnije nije mogao da govori o tome, osim što bi poluglasno i smukom procedio – ”ubili su ga zverski i zadugo posle rata bez ikakve krivice i potrebe”.

Četiri oficira kraljevske vojske u otadžbini, članovi prvog pokreta otpora u porobljenoj Evropi, zvanično priznatog od svih savezničkih vlada, slučajno su zanoćili u kući sveštenika Dušana 1943 godine, izjutra su ih partizani pretnjama da će zapaliti kuću punu dece i ostale čeljadi, obećanjima i garancijom naterali da se predaju, da bi ih odmah zatim bez suda i krivice brutalno ubili, uskoro su zapalili kuću i ostale zgrade oca Dušana uz obećanje da će i njemu presuditi. Tri godine se plemeniti sveštenik otac Dušan krio na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne, u pećini kod Hercegovačkih Goleši, sa grupom mlađih ljudi koji su krajem i posle rata počeli da se predaju u vreme opšte amnestije. Tešili su se kako su mogli govoreći da od ovog zla teško može biti veće, na šta bi otac Dušan uzvratio – ima, ima, – pa šta može biti gore od ovoga ? – ima u zo čas (u zli čas) – rekao bi otac Dušan. Kada je ostao samo sa jednim sapatnikom, ovaj je predložio da se brane kad dođu da ih zarobe i ubiju i da poslednje metke sačuvaju za sebe da se ubiju, na šta je otac Dušan uzvratio da će kao Hristov sledbenik radije podneti sve muke kao što je i njegov Gospod postradao. Toliko su ga krvnički i dušmanski mučili komunistički zlikovci i ponižavali da su se čak i muslimani u njihovim redovima zgrozili – jedan je rekao kako ne dolikuje oficiru UDBE da jaše sveštenika koji bi mu mogao biti otac.

Otac Dušan je sve izdržao hvaleći Boga i držeći sam sebi opelo pod najvećim terorom, kao starohrišćanski prvomučenici, sve dok ga nisu posle tri dana Golgote brutalno ubili krvoloci čija su imena poznata i kojima se svaki trag osim zločina zanavek zatro.

To nije bio kraj stradanja za majku njegove dece i samu decu, koja su nadalje nosila žig narodnih neprijatelja, trpela diskriminaciju, poruge, krajnju nemaštinu i teror zlikovaca i njihovih sledbenika. Trauma takvih porodica kojih nije bio mali broj u Crnoj Gori, naročito u njenom starohercegovačkom delu, nikad nije prestala. Kad nije bila protiv ”narodnih neprijatelja”, onda je bila prema onima koji se izjašnjavaju kao Srbi, što znači da traje do dana današnjega.

Taj krst i tu traumu, kao posledice generacijske fizičke i psihičke torture nosio je Sale do poslednjeg daha – njegova plemenitost i čovekoljublje bili su najbolja odbrana i osveta ljubavlju strahovladi čiji kraj nije doživeo.

Boško Bojović

Pariz, 30. januar 2022