Vreme je da se lažno evropejstvo istrgne iz ruku baštinika totalitarnog komunizma u Srbiji, koji ga sistematski falsifikuju

0

Kako se, dakle, „evropske vrednosti“ sistematski falsifikuju u javnom životu Srbije i u stvarima koje imaju veze sa Srbijom? Vrlo jednostavno – tako što se prećutkuje onaj njihov deo koji očigledno ne odgovara pragmatičnim potrebama njihovih falsifikatora, koji ih na krajnje varvarski način uzimaju kao iz samoposluge, birajući samo ono šta im odgovara.

 Da vidimo prvo koji im to deo odgovara. To je svima već dobro poznati „antifašizam“, na koji se pozivaju doslovno svi protivnici preispitivanja „sudskog procesa“ protiv generala Mihailovića.

 Tako jedno saopštenje, koje su preneli svi važniji mediji u Srbiji, proklamuje sledeće:

 „Antifašizam je temelj na kome počiva moderna Evropa. Zato je Srbija obavezna da neguje antifašističke vrednosti“ („NVO: Pokušaj rehabilitacije Mihailovića nemoralan čin“, 20. 3. 2012, Beta).

 Saopštenje su potpisali Savez antifašista Srbije, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Komitet pravnika za ljudska prava, Građanske inicijative, Centar za praktičnu politiku, Žene u crnom, predsednik koordinacionog odbora Četvrte vojvođanske konvencije Živan Berisavljević, Centar za kulturnu dekontaminaciju, grupa „Spomenik“, BKV Fond, Centar za evroatlantske studije, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Beogradski centar za ljudska prava.

 U saopštenju od 19. 3. 2012, koje je preneo Tanjug, SUBNOR „najavljuje da će zaštitu istorijske istine o Drugom svetskom ratu zatražiti od zemalja antihitlerovske koalicije, od država koje baštine tradiciju slobode, veteranskih organizacija širom sveta, od UN i Evropske unije, koja ima utvrđene kriterijume i o antifašizmu“ a, uz to, “obratiće se i sudu u Strazburu“.

 Sonja Biserko izjavljuje za Dojče vele 30. 3. 2012. da je rehabilitacija Mihailovića „proces poguban po samu Srbiju“, čime se ona „odriče svoje antifašističke prošlosti“, koja je „još uvek temeljna vrednost same Evrope“.

 „NAJEVROPLJANI“ I ANTIFAŠIZAM U razgovoru za list „Danas“ („Negativne posledice u odnosima sa susedima“, 25. 3. 2012) Jelko Kacin poručuje da treba odustati od Mihailovićeve rehabilitacije „zbog građana Srbije i afirmacije evropskih vrednosti“ te da je „posleratna Evropa izgrađena na antifašističkim vrednostima, dok rehabilitacija Draže Mihailovića predstavlja korak u suprotnom smeru“.

 Tanjug prenosi i reči hrvatskog predsednika Josipovića („Rehabilitacija Mihailovića protivna činjenicama“, 23. 3. 2012.) da će eventualna rehabilitacija „značiti veliki korak unazad u odnosu prema Drugom svetskom ratu i antifašizmu“.

 Dakle, protivnici rehabilitacije generala Mihailovića – koji se pred javnošću prvenstveno legitimišu kao „najevropljani“ – gromoglasno saopštavaju da je antifašizam „evropska vrednost“. Međutim, to je samo delimično tačno. Jer antifašizam se ne može izdvojiti, kao što to rade prethodno citirane ličnosti i organizacije, izvan korpusa vrednosti na kojima se temelji i izgrađuje sadašnja Evropa. To bi bilo isto kao kada bi se, na primer, iz vrednosti koje je proklamovala Francuska revolucija izdvojila samo „jednakost“, bez pominjanja „slobode“ i „bratstva“. Koja je to, dakle, evropska vrednost koju navedeni činioci kriju kao zmija noge iako je jasno apostrofirana u definišućim dokumentima najrelevantnijih predstavničkih institucija na panevropskom nivou – Evropskog parlamenta i Parlamentarne skupštine Saveta Evrope? Ona je jasno navedena, kao integralni deo temelja na kojem se grade današnje evropske integracije, u tački „I“ Rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj savesti i totalitarizmu, usvojene 2. aprila 2009. godine:

 „Od početka evropske integracije predstavljaju odgovor na patnje koje su posledica dva svetska rata i nacističke tiranije, koja je dovela do Holokausta kao i do širenja totalitarnih i nedemokratskih komunističkih režima u Centralnoj i Istočnoj Evropi, kao i način za prevazilaženje dubokih podela i neprijateljstva u Evropi kroz saradnju i integraciju, i okončavanje rata i obezbeđivanje demokratije u Evropi.“

 Dakle, temeljne evropske vrednosti, koje se danas materijalizuju u procesima evropskih integracija, kao odgovor na totalitarne sisteme koji su ugrožavali evropski kontinent i evropsku slobodu tokom središnjeg dela 20. veka, su ne samo „antifašizam“ već i – sasvim neodvojivo od njega – antinacizam i antikomunizam. Ali o ovom poslednjem – antikomunizmu – se praktično ne govori u javnosti Srbije, ne samo kada je na dnevnom redu protivljenje rehabilitaciji generala Mihailovića – već uopšte, bar kada o njima govori „proevropska elita“ ili, posledično, mediji koji danas oblikuju javno mnjenje Srbije. Ne samo da se ne govori već se gotovo ništa i ne preduzima. Zašto? Čitajući relevantne evropske dokumente, nije teško dokučiti razloge za to.

 Pomenuta rezolucija Evropskog parlamenta se na samom početku poziva na Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope od 25. 1. 2006. „O potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“, određujući se na vrlo jasan način:

 „Totalitarni komunistički režimi, koji su bili na vlasti u Centralnoj i Istočnoj Evropi u prošlom veku i koji su još na vlasti u nekoliko država u svetu, bez izuzetka su karakteristični po masovnom kršenju ljudskih prava“ (2. tačka“), i

 „zločini su pravdani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata“ (3. tačka).

 SFRJ I TOTALITARIZAM Da ne bi bilo nikakve zabune na koje se sve zemlje odnosi Rezolucija 1481, pa tako i Rezolucija Evropskog parlamenta, koja se na nju poziva, treba pogledati Dokument 10765 od 16. 12. 2005, tj. na Izveštaj Komiteta za politička pitanja Parlamentarne skupštine SE, na osnovu kojeg je Rezolucija 1481 i doneta. Prema Eksplanatornom memorandumu izvestioca Lindblada iz Švedske, a koji čini sastavni deo ovog dokumenta, „više od dvadeset zemalja na četiri različita kontinenta mogu se kvalifikovati kao komunističke ili pod komunističkom vlašću tokom određenog vremenskog perioda. Osim Sovjetskog Saveza i njegovih šest evropskih satelita, spisak uključuje Avganistan, Albaniju, Angolu, Benin, Kambodžu (Kampučiju), Kinu, Kongo, Kubu, Etiopiju, Severnu Koreju, Laos, Mongoliju, Mozambik, Vijetnam, Južni Jemen i Jugoslaviju“ (sekcija III, tačka 21).

 Dakle, i stara dobra SFRJ pripada grupi totalitarnih zemalja koje su „bez izuzetaka“ bile karakteristične „po masovnom kršenju ljudskih prava“, sve „u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata“ – i to od početka („zločinačka dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, već posledica svesnih politika koje su artikulisali osnivači takvih režima još pre dolaska na vlast“ – tačka 44), pa sve do samog kraja („U SFRJ sva vlast pripada radničkoj klasi u savezu sa svim radnim ljudima grada i sela. Radi izgradnje društva kao slobodne zajednice proizvođača, radnička klasa i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokratiju kao poseban oblik diktature proletarijata“, stoji u stavu 1-2 Ustava SFRJ iz 1974. godine, koji je bio i poslednji važeći ustav te zemlje.

 U tome je očigledno i problem s kojim ovdašnji tobožnji „evropejci“ ne znaju kako da izađu na kraj, pa ga zato i kriju od srpske javnosti. Jer, ako uspostavljanje integralnih „evropskih vrednosti“, na koje se oni neprekidno pozivaju, podrazumeva i razračunavanje sa nasleđem totalitarne SFRJ – a mora, ako smo istinski „za Evropu“ – to za sobom povlači mnogo toga. Na prvom mestu je eliminacija iz političkog života svih koji su činili zločine u vreme i za račun totalitarnog komunizma ili na razne načine podržavali totalitarnu vlast. To je naznačeno u temeljnom evropskom dokumentu koji se na ovo odnosi – Rezoluciji Parlamentarne skupštine Saveta Evrope 1096 „O merama za uklanjanje nasleđa bivših komunističkih totalitarnih sistema“ iz 1996 (na koju se izvorno Rezolucija 1481 i poziva):

 „Skupština takođe preporučuje da krivična dela izvršena od strane pojedinaca za vreme komunističkih totalitarnih režima budu gonjena i sankcionisana po standardnom krivičnom zakonu“ (tačka 7), i

 „U pogledu tretmana lica koja nisu izvršila ni jedno krivično delo koje može biti gonjeno u skladu sa pasusom broj 7, ali koja su ipak držala visoke položaje u bivšim totalitarnim komunističkim režimima i podržavala ih, Skupština je ustanovila da su neke države našle za shodno da uvedu administrativne mere kao što su zakon o lustraciji ili dekomunizaciji“ (tačka 11).

 LUSTRIRANA LATINKA PEROVIĆ Jasno je da bi ovakve mere pogodile deo uticajnog članstva SUBNOR-a – ali i individue poput Živana Berisavljevića, titoističkog vojvođanskog autonomaša, Latinke Perović, bivšeg sekretara SK Srbije, Sonju Biserko, bivšeg diplomatu komunističke Jugoslavije i saradnika Budimira Lončara, i druge visoke funkcionere SFRJ, dok bi onima poput Jove Kapičića moralo najhitnije da bude suđeno. Isto tako, Srbija bi legitimno mogla da insistira u evropskim institucijama da je za nju neprihvatljivo da joj bivši referent opštenarodne odbrane Jelko Kacin drži lekcije o demokratiji.

 Na drugom mestu bi bila rehabilitacija, u skladu sa tačkom 8 Rezolucije 1096:

 „Skupština preporučuje da se gonjenje pojedinačnih krivičnih dela [izvršenih od strane pojedinaca za vreme komunističkih totalitarnih režima] sprovodi istovremeno sa rehabilitacijom lica osuđenih za „zločine“ koji u civilizovanom svetu ne predstavljaju krivično delo, i lica koja su nepravedno osuđena.“ Dakle, puna implementacija evropskih vrednosti – nužno i neizbežno! – podrazumeva preispitivanje presuda totalitarnih komunističkih sudova uključujući i presude protiv generala Mihailovića. U Mihailovićevom slučaju je očito da se mora eliminisati nedoslednost ocene koju je o njemu izrekao nosilac najviše funkcije u vodećoj demokratiji sveta tog doba i ocene koju je izrekao totalitarni komunistički sud u Beogradu. Dakle, nesravnjivo je da Mihailovića komunistički sud obeležava kao „kolaboracionistu i izdajnika“, dok ga predsednik SAD Truman prilikom posthumne dodele Legije za zasluge kvalifikuje sledećim rečima:

 „General Dragoljub Mihailović istakao se kao glavni komandant jugoslovenskih oružanih snaga i posle kao ministar vojni, organizujući i vodeći snage otpora protiv neprijatelja koji je okupirao Jugoslaviju, od decembra 1941. do decembra 1944“.

 To se, dakle, mora preispitati jer mora da postoji jedinstvena ocena „antihitlerovske koalicije“ na koju se SUBNOR selektivno poziva. Pogotovo zato što vrednosti na koje se pozivaju današnje panevropske institucije, kao što smo videli, jasno uspostavljaju vrednosnu hijerarhiju, prema kojoj su institucije demokratskih zemalja vrednosno superiorne u odnosu na institucije nacističkih, fašističkih i komunističkih režima – pa tako i režima komunističke Jugoslavije. Naravno – ako smo „za Evropu“.

 Na trećem mestu bi bilo prevrednovanje istorije, u skladu sa već citiranim evropskim dokumentima:

 – „Evropa neće biti ujedinjena sve dok nije u stanju da formira zajedničko viđenje svoje istorije, ne prizna nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasleđe i omogući poštenu i temeljnu raspravu o njihovim zločinima tokom prethodnog veka“ (stav „K“ Rezolucije Evropskog parlamenta iz 2009);

 – „Odgovarajuće čuvanje istorijskog sećanja, jedno sveobuhvatno preispitivanje evropske istorije i panevropske spoznaje svih istorijskih aspekata moderne Evrope ojačaće evropske integracije“ (zaključak 10. iste rezolucije);

 – „traži se uspostavljanje Platforme evropskog pamćenja i savesti koja bi podržala umrežavanje i saradnju nacionalnih istraživačkih instituta specijalizovanih za predmet totalitarne istorije, i stvaranje panevropskog dokumentacionog centra/memorijala za žrtve svih totalitarnih režima“; i

 – „Ministarski komitet trebalo bi da u zemljama članicama Saveta Evrope započne kampanju osvešćivanja o zločinima komunizma. To uključuje i reviziju školskih udžbenika. Trebalo bi ohrabriti države članice Saveta Evrope da to urade na nacionalnom nivou“ (zaključak 54 Izveštaja Izvestioca SE Lindblada, Dokument 10765).

 SUD „ISTORIČARKE“ PRPA Tobožnji „evropejci“ su, razume se, u priličnom strahu od ovoga. Tako potpisnici pomenutog saopštenja protiv Mihailovićeve rehabilitacije upozoravaju:

 „Sud nije nadležan za uspostavljanje neke nove prošlosti, niti sme da nipodaštava nepobitne činjenice o kojima svedoče brojni dokumenti, ne samo u domaćim nego i u najpoznatijim stranim arhivima“, dok SUBNOR posebno, kao što je već navedeno, „najavljuje da će zaštitu istorijske istine o Drugom svetskom ratu zatražiti od zemalja antihitlerovske koalicije“.

 Nadajmo se da će to i uraditi – jer će ih tvorci pomenutih evropskih dokumenata neminovno pitati zašto žele da zaštite tekovine totalitarne komunističke istoriografije kao i to koja je tačno bila uloga pojedinih njegovih članova u uspostavljanju totalitarnog terora u Jugoslaviji.

 Ipak, najzanimljivija je reakcija „istoričarke“ Branke Prpe („Rehabilitacijom Mihailovića Srbija se odriče antifašističke prošlosti“, Dojče vele, 30. 3. 2012.). Osim što negira predsednika SAD Trumana i najviše američke institucije tvrdnjom da se general Mihailović nije suprotstavio „okupacionim silama u tadašnjoj raskomadanoj Jugoslaviji“ (zato i navodnice na njeno zvanje, koje je zapravo „montipajtonovsko“, kako se ona sama izrazila u pogledu procesa vezanog za generala Mihailovića), Prpa tvrdi i da se preispitivanjem presude jednog totalitarnog komunističkog suda „na jedan hajdučki način menjaju istorija i vrednosni sistem“. Koji vrednosni sistem? Pa upravo vrednosni sistem totalitarnog komunizma. To je ono što Prpa i istomišljenici – poput još jedne „istoričarke“, Dubravke Stojanović, koja bi da revidira udžbenike, ali da ostavi, pa čak i učvrsti tekovine totalitarizma u njima – pod okriljem tobožnjeg „evropejstva“, žele da sačuvaju – a da se Evropa, naravno, ne doseti.

 Nadovezujući se na totalitarističku apologiju pomenute „istoričarke“, dolazimo i do četvrte tačke koju nam je ona u istom članku vrlo lepo i sažeto objasnila:

 „Negirati partizanski pokret, antifašizam i AVNOJ znači tvrditi da granice nisu definitivne. To je ideološka osnova za neke buduće, moguće, rasprave na temu granica.“

 U ovome leži i razlog zašto i neki tobožnji „evropejci“ iz same Evrope (a i SAD) previše ne insistiraju na tome da se Srbija suoči sa nasleđem totalitarnog komunizma na svom tlu. Jer AVNOJ i njegove granice su upravo jedan od najvažnijih i najpogubnijih delova nasleđa totalitarnog komunizma na tlu bivše Jugoslavije. Osim što su očigledno bile osnova za građanski rat koji je izbio početkom 90-tih, avnojevske granice zapravo predstavljaju jednu od ključnih komponenti boljševizacije ovih prostora, prema zamislima Kominterne. A koja je nacija bila glavna meta revolucionarnog stremljenja i nasilja Kominterne i totalitarnog komunizma na ovim prostorima? Odgovor je jasan – srpska nacija.

 KOMUNIZAM PROTIV SRBA Pokojni akademik Dimitrije Bogdanović je sažeto izložio kako je srpska nacija – dakle Srbi kao kolektivitet – bila glavna meta totalitarnog komunizma, navodeći da ni jedna frakcija KPJ nije dovela u pitanje ocene Kominterne iznete na Petom proširenom plenumu IK KI iz 1925, „a pogotovu ne ocenu o srpskoj ‘ugnjetačkoj naciji’. U odlukama Kominterne mogu se naći i pozivi na taktičko razlikovanje nacionalizma ‘ugnjetavanih’ naroda u odnosu na nacionalizam jedinoga ‘ugnjetačkog’ naroda, tako da je borba protiv ‘srpskog nacionalizma’ imala da bude glavni zadatak KPJ, naročito srpskih komunista u Srbiji. Uporedo s tim trebalo je pomagati svaki separatistički, antijugoslovenski i antisrpski nacionalistički pokret u Jugoslaviji“ („Knjiga o Kosovu“, str. 269-270, Beograd 1986).

 Avnoje upravo glavna tekovina totalitarnog komunizma na ovim prostorima, koji je nastupao gotovo rasistički kada je reč o srpskom narodu. U ime suočavanja sa tim nasleđem, srpski narod svakako ima pravo da se pozabavi Avnojem, i njegovim uticajem na srpsku naciju u celini. Takođe mu razračunavanje sa avnojevskim nasleđem daje priliku da iskristališe istinski antifašizam u oba svoja antihitlerovska pokreta, i da jasno razdvoji one koji su se borili za slobodu od okupatora pod različitim zastavama i onih koji su to činili iz raznih idealističkih pobuda, od onih koji su se oportunistički i karijeristički borili za uspostavljanje totalitarnog sistema vlasti na jugoslovenskom prostoru i koji nastoje da raznim metodama brane njegove tekovine – a i svoje privilegije – dan-danas, a što ogromna većina patriotskih pripadnika partizanskog pokreta otpora, kao i nekadašnjih disidenata iz doba totalitarnog komunizma, ne čini. Da li je sada još jasnije zašto se, pozivajući se samo na „antifašizam“ – ali ne i na antikomunizam – Prpe, Perovićke, Biserke, Pavićevićke, Stojanovićke, Rakić-Vodinelićke, Minićke, Berisavljevići, Derete, Koraći, Kapičići, zajedno sa zvaničnom Hrvatskom – koja se ustvari temelji i na zločinima nacizma i na zločinima komunizma – zapravo opiru istinskoj „evropeizaciji“ Srbije, pa tako i preispitivanju komunističkih sudskih procesa, uključujući i proces protiv generala Mihailovića? Da li je jasno da bi i svako zalaganje na pr. Nenada Čanka za vraćanje tekovina Ustava iz 1974. godine, zasnovanog na diktaturi proletarijata, u istinski evropskoj Srbiji moralo da bude već u startu ne samo diskvalifikovano već i kažnjivo? I da li je jasno da odricanje od totalitarnog avnojevskog nasleđa daje Srbiji vrlo jake argumente u odbrani njenih osnovnih nacionalnih interesa u evropskoj areni, i da se svaki cinični zapadni pokušaj nametanja kontinuiteta antisrpskih postavki jugoslovenskog totalitarnog komunizma može najbolje braniti upravo pozivanjem na evropsku vrednost distanciranja od svih vrsta totalitarnog nasleđa, uključujući i nasleđa SFRJ? Pa, ako određene zapadne sile žele da nameću rešenja Srbiji na osnovu modela totalitarnog komunizma, Srbija ima svako legitimno pravo da im se suprotstavi, pozivajući se upravo na relevantne evropske dokumente.

 Današnja Srbija se lako može prepoznati u tački 3 već citirane Rezolucije 1096, koja proročki govori o tome šta čeka zemlje koje se ne budu suočile sa totalitarnim komunističkim nasleđem:

 „Opasnosti od neuspešnog tranzicionog procesa su višestruke. U najboljem slučaju, umesto demokratije vladaće oligarhija, umesto vladavine prava – korupcija, a umesto ljudskih prava organizovani kriminal. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao da bude ‘plišana restauracija’ totalitarnog režima…“

 LAŽNO EVROPEJSTVO U Srbiji Berlinski zid još nije pao u punom, evropskom smislu te reči jer se ona nije suočila i obračunala sa nasleđem totalitarnog komunizma na svom prostoru. Štaviše, očigledno je da nosioci starog, diskreditovanog, kriminalizovanog-na-evropskom-nivou poretka, tj. oni čiji je cilj da se njegove anticivilizacijske i antisrpske tekovine trajno ukorene, još uvek vode glavnu reč u državi. Jedan od plodova po kojim se mogu poznati je i način na koji su ideologizovali sam pojam Evropske unije, pretvarajući ga u dogmatsko oružje za obračun sa političkim protivnicima, umesto u sredstvo za prikazivanje EU-standarda u praksi, čime su oni, više nego iko drugi, doprineli padu popularnosti EU u Srbiji, koja, što je dogmatistička proEU propaganda, sve više liči na zaostale delove podsaharske Afrike. Nije dakle samo reč o preispitivanju suđenja generalu Mihailoviću. Stvar je mnogo šira i dublja od toga.

 Reč je o tome da Srbija suštinski ne može da krene napred dok ne raskine sa svim ključnim vidovima totalitarnog komunističkog nasleđa, uključujući i njegovim apologetima, cinično prerušenim u „evropejce“, tj. „EUropejce“. Pri tome ona to ne sme da radi po cenu izazivanja novog građanskog ili čak i društvenog rata u svom središtu, niti tako da ignoriše kontekst antifašističke borbe tokom Drugog svetskog rata i ratnih okolnosti koje su gurnule neke na jednu a druge na drugu stranu ideološke međe, koja je unutar napadnute srpske nacije veštački povučena. Niti to treba raditi tako da se ideologizuje spoljna politika prema zemljama u kojima je komunizam došao pod drugim okolnostima i koje tranzicione procese vode na svoj način, u skladu sa svojim specifičnostima. Način da se u sadašnjim specifičnim srpskim uslovima odvoji žito od kukolja je da mete dekomunizacije budu oni koji rade na očuvanju ili vaspostavljanju totalitarnog komunističkog nasleđa oličenog u avnojevskim tekovinama i koji se nisu jasno distancirali od metoda boljševizacije balkanskog i eksJu prostora, među kojima su i avnojevske granice i „autonomije“. To je zapravo jedna mala ali agresivna manjina, koja je uzurpirala evropsku priču i izvitoperila je izvan prepoznatljivosti i s kojom Srbija doslovce mora da raščisti – ako želi da se u potpunosti vrati u Evropu – koja ne obuhvata samo Evropsku uniju već ceo prostor koji čine članice Saveta Evrope – ili, bolje reći, da vrati svoj deo Evrope sebi. A titoistički komunizam i njegovo totalitarno nasleđe se ne mogu smatrati legitimnim delom bilo koje evropske civilizacije.

 Srpska nacija ima sve osnove da se oslobodi totalitarnog nasleđa u okviru temeljnih vrednosti današnje Evrope – i unutar EU i izvan nje – i da zahteva da sama Evropa – i unutar i van EU – bude njima dosledna, bar u svojim odnosima sa Srbijom. Zato je vreme da se lažno „evropejstvo“ istrgne iz ruku baštinika totalitarnog komunizma u Srbiji, koji su ga izvitoperili i koji ga sistematski falsifikuju i da se osnovne antitotalitarne tekovine, na kojim je sazdana demokratska antitotalitarna Evropa ugrade temeljno, u punoj meri, u javni, kulturni i obrazovni život Srbije.

Imamo osnove za to. Vreme je da krenemo u akciju. Lažni „evropejci“ su ionako razgradili sopstvenu građevinu. Neprihvatljivo je da u ime svog lažnog izvitoperenog, falsifikovanog „evropejstva“ i dalje drže Srbiju na marginama sopstvenog evropskog civilizacijskog prostora, kojem je integralno oduvek pripadala, i kojem je i sama dala neprocenjiv doprinos. Oni su ti koji treba da strahuju i koji napokon treba da polažu račune – i Srbiji i današnjoj Evropi, tj. onom delu Evrope koji deli vrednosti antitotalitarizma, u svim njegovim oblicima.

 

Novi Standard
Aleksandar Pavić
April 10, 2012