Porodica traži rehabilitaciju generala Svetomira Đukića

0

Porodica traži rehabilitaciju Svetomira Đukića

POSLE rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića, red je da se rehabilituje i moj otac, kraljevski general Svetomir Đukić, koji je bio Dražin bliski saradnik i kum. Zbog političkog progona moj otac je 42 godine živeo van otadžbine i ostao je bez imovine. Proteran je čak i iz sportskih enciklopedija.

Dušan Đukić, hirurg u penziji, sin tvorca Olimpijskog komiteta Srbije, branioca Beograda i doživotnog člana MOK, koji je živeo i umro u emigraciji, u ime njegovih dvanaestoro potomaka ovih dana podneo je zahtev da se njegovom ocu vrate sva oduzeta prava i počasti, kao i sva imovina, koja mu je oduzeta još davne 1944. godine.

 Svetomir Đukić je rođen 29. maja 1882. godine u Ražani kod Kosjerića. Vojnu akademiju upisao je kao 16-godišnjak. Učesnik je Balkanskih i Prvog svetskog rata. Borio su u Kumanovu, branio jeBeograd i Adu Ciganliju, prešao je Albaniju i učestvovao na Solunskom frontu. Penzionisan je 1940. u činu divizijskog generala, ali se priključio Ravnogorskom pokretu.

– Tokom rata bio je u štabu Vrhovne komande Draže Mihailovića. Kada se moja sestra Tatjana udavala za đeneralovog ađutanta, Draža je bio njen venčani kum. Tada nas je sve on lično fotografisao. Pred kraj rata otac je dobio zadatak da u Zagrebu kod Ante Pavelića izdejstvuje prolaz četničkih snaga preko NDH. Kada mu to nije uspelo, prešao je u 1945. godine u Italiju, gde je zarobljen i sproveden u logor Eboli. Moj otac se više nikada nije vratio u otadžbinu – priča njegov sin Dušan i pokazuje nam fotografiju koju je načinio đeneral Draža Mihailović.

Iz logora Eboli general Đukić je prešao u Nemačku i živeo u Dizburgu. Kao zvanični predstavnik Jugoslavije u Međunarodnom olimpijskom komitetu i dalje se bavio sportskom diplomatijom. Jer, Svetomir Đukić je kao svestrani sportista učestvovao 1910. u osnivanju Srpskog olimpijskog kluba Kraljevine Srbije i bio prvi vođa srpskog tima na igrama u Švedskoj 1912, gde se sprijateljio sa Pjerom de Kubertenom, čelnikom MOK i uspeo da učlani Srbiju u ovu međunarodnu zajednicu.

 I u prvoj i drugoj Jugoslaviji mnogima nije bilo po volji što je moj otac član MOK, pa su pokušavali da ga smene. Prvo su Hrvati 1918. u KraljeviniSHS, a potom Slovenci 1947. godine, ali im je iz MOK odgovoreno: „Koliko znamo, g. Đukić nije poginuo u ratu i nema potrebe da ne bude naš član“. Na kraju su ga komunisti naterali da 1948. podnese ostavku – otkriva nam sin Dušan.

Zbog političkog progona velike nevolje je imala celokupna generalova porodica.

– Komunisti su opljačkali našu kuću, odneli sve očeve ordene, medalje i dokumenta Olimpijskog komiteta. Da bismo preživeli, prodavali smo preostale vredne porodične stvari. Kako su partizani pokrali zlatne ramove sa zidova, nama su ostala isečena platna, pa smo i te umetničke slike prodavali. Ja sam radio neko vreme kao zidar, a sestra je bila prinudni daktilograf i od toga smo živeli. Otac je u međuvremenu umro u Duizburgu 1960. godine – priča Dušan Đukić o najtežem delu svog života.

Ime Svetomira Đukića, člana MOK-a koji nas je 36 godina predstavljao kao olimpijac širom sveta, pet decenija nije pominjano u jugoslovenskoj javnosti.

– I mada je moj otac u testamentu napisao da bude sahranjen u rodnom selu Ražani, ta volja je ispunjena tek 2002. godine. Sahranjen je uz vojne počasti i sa zastavom Olimpijskog komiteta na seoskom groblju. U Valjevu mu je podignut spomenik, ali time moj otac nije ni rehabilitovan, niti mu je vraćena oteta imovina – kaže naslednik, dr Dušan Đukić.

 

Tekst preuzet:  http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.293.html%3A373254-  Porodica-trazi-rehabilitaciju-Svetomira-Djukica