Preostali  četnici iz formacija Pavla Đurišića svrstani u tri “zelenaške brigade” (Prva brigada “Vuk Mićunović”, Druga brigada “Bajo Pivljanin” i Treća brigada “Nikac od Rovina”), krenuli su ka Zidanom Mostu. Umjesto šajkača vojnici su dobili crnogorske kape obavijene platnom zelene boje. Niži komandni kadar je uglavnom ostao isti, a komandante brigada je postavljao Sekula Drljević.

Po svjedočenju Predraga Miša Cemovića, čim su se oslobodili ustaške kontrole ubijeni su Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, kao i gardista, izvjesni Kršikapa. Gotovo cijela stvarna Sekulina snaga. Dušan Pavlović je uspio da izmakne osveti, ali je prilikom bjekstva pao u ruke komunistima, koji su ga strijeljali. Sekula Drljević je uspio da se sa ustašama dočepa Austrije, ali su ga ubili četnici u logoru Judenburg.

rep-tajne-grobnice

U feljtonu pod naslovom “Hod po mukama” posvećenom najstarijem srpskom političkom emigrantu Dragu Kešeljeviću, objavljenom u listu “Sloboda”, Antonije Đurić pobliže opisuje kraj Sekule Drljevića. Iznoseći Kešeljevićevu ispovijest, Đurić navodi:

“…Još dok smo bili u logoru u Eboliju doprla je do nas radosna vest da je ubijen Sekula Drljević. Za nas Srbe iz Crne Gore i Hercegovine većeg izroda od Sekule Drljevića nije bilo. Kao crnogorski separatista mrzeo je srpski narod pa je sve činio da ga omalovaži i optuži na svakom koraku…

…Drljević je najveći krivac za smrt vojvode Pavla Đurišića i njegovih saboraca koji su živi spaljeni u jasenovačkom logoru. Zna se da se, još kao poslanik Skupštine Kraljevine Jugoslavije, zakleo da nikad neće nogom stati na srpsko tle! Njegova mržnja je bila fanatična.

…Kako je vreme prolazilo, tako smo i saznavali pojedinosti o ubistvu Sekule Drljevića i njegove žene. Učinili su to Vojin Džogan i Vaso Janić, prvi je iz Pljevalja, drugi iz Grahova – Srbi iz Crne Gore kojima su bila poznata sva Drljevićeva nedela.

I Džogan i Janić bili su mladi ljudi, ispod trideset godina, ali su se proslavili u junačkim borbama.

…Vaso Janić i ja bili smo u Vučedolskoj brigadi – bili smo u mnogim borbama, on je, priznajem, bio hrabriji od mene, bio je bombaš bez premca.

I njemu su crnogorski komunisti pobili deo familije, pa nije bio od onih koji su spremni da praštaju zločine. Nije, naravno, kidisao na nejake, štedeo je žene i decu krvnika, ali je u borbama gađao u čelo.

…Kada se obreo u Eboliju, bio je nekako tajanstven. Krio je neko vreme i od mene šta su Vojin Džogan i on uradili u Judenburgu, u Austriji, početkom novembra 1945. godine. Jedne večeri, kada smo se osamili, reče da ima nešto važno da mi kaže, nešto što će me obradovati. Izazvao je time moje nestrpljenje i radoznalost. Pitao sam se: Bože, šta li to Vaso Janić, moj saborac, iz iste četničke brigade, krije od mene?

…Vojin Džogan i ja ubili smo Sekulu Drljevića… Nisam sumnjao, zagrlio sam ga i čestitao. Janić mi reče da su istovremeno ubili i Sekulinu ženu. E sad, da me ubiješ, ne mogu da se setim da li su ih ubili u nekom stanu ili u bolnici. Ne pitaj me, reče, kako smo došli do američkih uniformi i kako smo se iz američke baze prebacili u Judenburg. Znam samo da su oko te zgrade bili Pavelićevi ljudi kao stražari – čuvali su svog saradnika Drljevića. Stražari, videvši nas u američkim uniformama, sa oznakama oficira, nisu smeli ništa da nas pitaju, mada smo mi bili spremni i da njih smaknemo…

…Nikada Janića nisam pitao kako su to obavili – vatrenim oružjem, ili… Pamtim još da mi je rekao kako su pokupili Drljevićevu arhivu i kako su ih ustaški stražari na izlazu pozdravili. Englezi i Amerikanci se nisu ovim povodom oglašavali.”

Nešto drugačije, o kraju Dušana Pavlovića, govori Milić Osmajlić.

– Početkom maja, poslije usiljenog marša preko Hrvatske, prešli smo hrvatsko-slovenačku granicu i dublje ušli u teritoriju Slovenije. Tada opet postadosmo četnici đenerala Draže Mihailovića. Naime, po prelasku granice pristupilo se likvidaciji oficirskog zelenaškog kadra Sekule Drljevića. Lično sam gledao kada je komandant brigade “Nikac od Rovina” Dušan Pavlović, nekada oficir vojvode Pavla, na konju došao među nas. Nije ni slutio što će da ga snađe. Prišao mu je mladić Boro Trifunović, zvani Amerikanac, i izvadivši pištolj ispalio je u Pavlovića čitav šaržer, ubivši ga na licu mjesta. Na našim glavama su se poslije Pavlovićevog ubistva ponovo našle šajkače i šubare s kokardama. Tako smo kao četnici krenuli za Zidani Most – bilježi Osmajlić.

– Bili smo negdje kod Okučana, kada smo saznali za svirepu likvidaciju Đurišića i njegovog komanadnog kadra – prisjeća se Vlado Niklanović najtežih dana u svom životu. – Bio je to definitivno početak kraja Velikog zbjega koji je poslije pet mjeseci krvavog lutanja stigao u nepoznate krajeve. Ljudi su bili obezglavljeni, prepušteni samima sebi. U Okučanima jeziva slika: ustaše su sve bile spalile, pobile Srbe. Na sve strane leševi. U takvom neorganizovanom i moralno teškom stanju zbog gubitka komandnog kadra i neizvjesnosti koje su čekale, nastavili smo put dalje i oko 5. i 6. maja obreli se ispred Karlovca. Znajući da ustaše namjeravaju da nas napadnu, usiljenim maršom smo 6. maja u prvi mrak napustili Karlovac i preko Žumberske gore, sjeverno od Jastrebarskog prešli granicu i ušli u Sloveniju. Preko Krškog stigli smo devetog maja na Zidani Most. Bivalo nas je sve manje.

Prema Zidanom Mostu su se povlačili poraženi Njemci, ustaše, domobrani… Mlađani Radojica Vujačić, koji je sa svojim ocem prešao “zaobilazni” put preko Sarajeva, susreo se ponovo s crnogorskim izbjeglicama kod mjesta čudnog imena – Generalski Stol. Bilo je to negdje oko Duge Rese.

– Saznajemo da je tu samo dio naše jedinice i izbjeglica, da je sa nama i dosta ljudi iz drugih crnogorskih jedinica, da ima i Hercegovaca i Bosanaca, jer su okolnosti dovele do rasturanja, zaostajanja pojedinaca i grupa. Izvjesno je da je disciplina bila znatno popustila jer su dugotrajna pješačenja, umor, glad, strah i neizvjesnost lomili ljude, obeshrabrivali ih, otupljivali čula, krunili hrabrost i pregalaštvo i često dovodili do izgubljenosti, očaja i ravnodušnosti – zapisao je Vujačić.

U njegovom sjećanju stoji da su teritoriju Hrvatske brzo prešli iz predostrožnosti, za koju je bilo više razloga. Jedan od glavnih je bio strah od opkoljavanja od strane ustaša koji su nadirali u istom pravcu.

 

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542955-Kraj-Sekulinog-carstva

Comments are closed.