Gostoprimstvo ustaša i Drljevića biće uskoro skupo naplaćeno. Umjesto pokreta slijedi zamandaljivanje zatvorskih kapija, ispred kojih su postavljena mitraljeska gnijezda. Pavlu je predat spisak sa imenima 33 oficira, na čijem samom početku je bilo njegovo. Zahtjev: bezuslovna predaja, preostali mogu da se priključe svojim jedinicama.

Đurišić je bio odvojen od vojske, a onda su jednog po jednog, oficire sa spiska, strijeljali u zgradi komande.

– Oko dva časa poslije podne kapija je otvorena, ušao je prvo tenk, za njime odred ustaša. Naredili su obezglavljenoj vojsci da položi oružje, odvojili oficire od boraca. Tu sam posljednji put vidio Dragišu Vasića, Zaharija – čika Branka Ostojića, Petra Baćevića, Ivana Ružića, Mašana Adžića, Bećira Tomovića, Mana Vekovića… Plakao sam, bili smo bespomoćni, ostalo je u sjećanju Predraga Cemovića.

Cemović će se uskoro naći u Pavlovoj ćeliji – biće to njihov posljednji susret, koji on ovako opisuje:

– Ostao sam sat, dva, možda i više. Pavle mi je neprestano pričao, uglavnom o familijarnim stvarima. Računao je da nas mlađe neće pobiti, savjetujući mi da bježim prema Sloveniji i da to prenesem ostalima. Dok smo razgovarali vadio je stvari iz džepova i trpao u moje. Tu su bile neke njegove zabilješke, slike, novac, sat… a onda je razgovor prekinuo ustaški oficir.

Formiran je prijeki sud, čiji je predsjednik bio Boško Agram, a članovi Dušan Pavlović i Vukosav Drljević. Presude su poslije kratkog ispitivanja bile: natrag u zatvor.

– Pored naše ćelije provedoše Pavla, a odmah za njim poveću grupu oko sto pedeset ljudi. Poslije otvoriše i našu ćeliju i povedoše nas ka Savi. Kroz jutarnju maglu uspio sam da nazrem da nas vode ka nekakvoj lađi. Ulazili smo preko neke rampe jedan po jedan… Među “crnogorskim” borcima vidio sam priličan broj naših omladinaca, držali su puške na gotovs, a oči im pune suza. Onda je pala komanda da se vratimo u logor. Već je bio uveliko 25. april, kada smo izašli na drum Beograd – Zagreb – zapisao je Predrag Cemović u Glasniku SIKD “Njegoš” 7. juna 1961. godine.

Po njegovom sjećanju, Đurišić, njegovi komandanti i borci odvedeni su lađom u Jasenovac i o njihovoj likvidaciji ima više verzija. Po jednoj, koja se smatra najtačnijom, cijela grupa je predata, po odobrenju Sekule Drljevića, zloglasnom ustaškom popu Filipoviću. Po toj verziji, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćevića ustaše su zvjerski umorile. Pavla su, po toj priči, živoga zapalili.

O pogibiji Pavla Đurišića ponešto su zabilježili i drugi, oni koji nisu bili u njegovim redovima i kojima on nije bio nadređen.

– U travnju (april) 1945. dobio sam naređenje od Džala da likvidiram grupu Crnogoraca – ističe u knjizi “Koncentracioni logor Jasenovac” Ljubo Miloš, jedna od vodećih ličnosti ustaškog pokreta. – Odnosno da organizujem njihovu likvidaciju, to jest da ih dovedem do mjesta likvidacije i predam Pičiliju koji je sa svojom grupom vršio likvidaciju logora. Ja sam ga zamolio da me toga oslobodi jer sam među Crnogorcima poznavao neke studente, te je na mjestu mene taj posao izvršio satnik Prpić… Za ovo vrijeme dok sam boravio u Jasenovcu, po nalogu pukovnika Džala likvidirana je jedna grupa crnogorskih četnika – oficira na čelu sa vojvodom Pavlom Đurišićem.

O načinu na koji je umoren Đurišić govori jedan stranac, Herman Nojbaher, specijalni Hitlerov izaslanik za Balkan. On u svom radu “Specijalni zadatak za Balkan” (Beograd, 2004) navodi da je Pavle Đurišić sklopio ugovor s ustaškim trupama Ante Pavelića da bi sa svojim jedinicama mogao da prođe kroz Hrvatsku i Istru, gdje su se već nalazile i druge četničke jedinice, kao i ljotićevci. Ustaše, za koje su do posljednjeg trenutka glavni neprijatelji ostali pravoslavni Srbi, nisu ispoštovale dogovor, postavili su mu zasjedu i pobili dio njegovog odreda. Svi četnički oficiri bili su uhvaćeni i pobijeni. Pavle Đurišić bio je, zajedno s nekoliko svojih drugova, spaljen – navodi Nojbaher.

No, ima i sumnji da je baš tako bilo. Stanislav Krakov u knjizi “General Milan Nedić” kaže: “Ako je Đurišić stvarno dobio njemačko odlikovanje od strane firera, željezni krst, teško da bi ga ustaše, vjerni Hitlerovi poslušnici, na lomači spalile.”

Vojin K. Janičić, jedan od boraca Pavla Đurišića u svojoj knjižici “Dva svjedoka” povodom zagonetke zašto su ustaše likvidirale njegovog komandanta, istaknute oficire i druge ličnosti, kada je već postignut dogovor o nesmetanom prolazu četnika preko Hrvatske na putu za Sloveniju, kaže da je to “teško i delikatno pitanje”. On se i sam pita: “Da li zato što je pogazio ugovor sa ustašama i Drljevićem, zato što je smatran četnikom Draže Mihailovića, kao Srbin, ili zato što je popalio Sandžak?”

Kao i u drugim prilikama, kada nema arhivske građe koja je dobrim dijelom uništena, dijelom još uvijek nedostupna, onda su saznanja i o samom kraju Đurišićevom u fragmetnima, nepotpuna, a sjećanja preživjelih su dijelom i subjektivna, što takođe treba razumjeti. Tek izvjesno je da je Pavle Đurišić nastradao u zloglasnom Jasenovcu.

Svoj život, u trideset i petoj godini, okončao je, po svoj prilici, u teškim mukama, komandant crnogorskih četnika. U sjećanju onih koji su bili s njime u “beznadnom stroju nade” bio je hrabar, krut, odvažan, bistar i veoma omiljen komandant, naročito kod hrabrijih vojnika. Nije ga voljela inteligencija, mada su ga poštovali. Slijedio je put Draže Mihailovića (i po načinu odijevanja crnogorski i srbijanski četnici su bili više nego slični), sve do rastanka u Bosni.

Pavle potiče iz bratstva Đurišić iz sela Parci u Lješanskoj nahiji. Rođen je u Podgorici, 27. juna 1909. godine. Sin Ilije, učesnika u oba balkanska i Prvom svjetskom ratu, završio je osnovnu školu i četiri razreda gimnazije u Podgorici. Učiteljsku školu počeo je u Beranama, ali je pri kraju druge godine prešao u gimnaziju. U jesen 1927. primljen je u 55. klasu Vojne akademije, koju je završio 1930. i dobio čin pješadijskog potporučnika. Više mjeseci tokom 1930. i 1931. službuje u Sarajevu. Od 1934. služi u Beranama. Kapetanski ispit položio je 1937. Godine 1936. vjenčao se u manastiru Đurđevi stupovi sa Goricom Bakić. Sve do aprilskog sloma 1941. ostaje na položaju u Plavu, gdje je upućen na Veliki petak 1939, kada su italijanske trupe okupirale Albaniju. Draža Mihailović ga je proglasio jednim od svojih najhrabrijih i najsposobnijih oficira, dajući mu zvanje četničkog vojvode. Postavljen je za komandanta limskih četnika, a 1944. i za glavnog komandanta četnike vojske u Crnoj Gori. Za zasluge u borbi protiv komunista, kako navodi njegov biograf Goran Kiković, kralj Petar Drugi ga iz emigracije unapređuje u čin potpukovnika i odlikuje Karađorđevom zvijezdom s mačevima.

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542820-Pogibija-Pavla-Djurisica

Comments are closed.