O pokretu crnogorsko-sandžačko-hercegovačkog zbjega, njihovom trenutnom položaju i namjerama saznao je ubrzo Sekula Drljević. Znao je da Pavle Đurišić izvodi svoj plan, da je sporazum bio varka kako bi se zaštitili bolesni i ranjeni, pa je izdejstvovao kod Anta Pavelića, čija je nezavisna država umirala, a njena razularena vojska željna osvete krstarila Slavonijom i djelovima Bosne, da spriječi put ka Sloveniji. Ustaške jedinice, brojne i dobro opremljene, stigle su iz Banjaluke i Slavonije i u zoru 4. aprila napale Dvadeset i deveti puk kod sela Razboja. Uz žrtve Hercegovci, kojima je stigao u pomoć Sedmi puk, odbili su ustaše. No, Pavelićevi vojnici su bili dobro utaboreni uz drum Banjaluka – Bosanka Gradiška, a zadatak im je bio da četnike unište po svaku cijenu.

Đurišićeva komanda pregrupisala je snage spremajući se za odlučujući napad koji je trebalo da razbije ustaške bojovnike. Napad je krenuo noću, duž cijelog druma vodila se žestoka borba. Iz dobro utvrđenih skloništa ustaše su pružale jak otpor. Pošto su kapitulirali u nekoliko rovova, ustaše su krenule tenkovima, pa je uslijedilo povlačenje Đurišićevih vojnika. U kontraudaru jedan tenk je uništen, drugi se povukao, a četnici su brojili svoje mrtve.

Predrag Cemović se sjeća kako je baš u vrijeme tih žestokih borbi nadletio ustaški avion koji je prosuo more letaka. Sekula Drljević je prijetio likvidacijom svima koji ne pređu na njegovu stranu. Pozivao je i vojsku i narod da otkažu poslušnost četničkim starješinama, nazivajući ih engleskim plaćenicima. Na lecima je bila i pjesma “Oj svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro”.

Bitka je nastavljena na padinama Kozare gdje su sada partizani osuli vatru na četnike. Pritekli su im, kako ističu svjedoci drame, u pomoć ustaše, pa je Dvadeset i deveti puk prepolovljen. Broj ranjenika je stalno rastao – od polovine preživjelih pomenutog puka, svi su bili s teškim ranama. U borbama na Lijevča polju i oko njega poginulo je oko dvije stotine i ranjeno oko tri stotine odstupnika. U momentu dok je planirao novi proboj ka Kozari, Đurišiću je stigla vijest da je Prvi puk prišao Drljeviću i ustašama. Tragedija Dvadeset devetog i izdajstvo Prvoga puka, koncentracija partizanskih snaga oko Vrbasa, rodili su demoralizaciju.

– Strašna neizvjesnost je dovela do kolebanja prvo među narodom, a onda i među borcima. Sav užas se najbolje vidio po danu. Sekulini, a i komunistički agenti radili su punom parom, napravljen je metež. Neke jedinice, izmiješane s narodom, u neredu su odstupale od Vrbasa bježeći od partizana, dok su se druge kretale ka Vrbasu da bi se udaljile od ustaša – sjeća se Predrag Cemović.

Pavle Đurišić, po svjedočenju onih koji su bili u njegovoj neposrednoj blizini, odlučio se za jedan manevar, koji je, uskoro će se pokazati, bio poguban. Sa istaknutim komandantima i grupom dobro naoružanih boraca, krenuo je natrag, preko Vrbasa. Zaobilaznicom, južno od Banjaluke, trebalo je da se upute ka Sloveniji. Po svoj prilici je vjerovao da će ostatak vojske i naroda, uz garanciju Drljevića, lakše proći prema Sloveniji, kada s njima nije komanda. Ponovni “susret”, do kojeg nikada neće doći, zakazan je na tlu Slovenije.

Bili su to časovi očaja i beznađa. Pavlu su otkazivali društvo za manevar kretanjem unazad i neki viši oficiri, znajući da je to i teško i opasno. Na drugoj strani je bilo starijih ratnika i narodnih prvaka, koji su nastojali po svaku cijenu da krenu sa svojim komandantom, a koje je on jedva odvratio od namjera. “Bataljon smrti”, u kojemu su bili oni koji su riješili da s njime idu do kraja, zapjevao je na polasku: “Zaklinjem se vjeran biću samo Pavlu Đurišiću, zaklinjem se vjeran biću i za njega poginuću…”. Oko njegovog štaba bilo je između pet i šest stotina boraca i oficira. Među njima i Dragiša Vasić, Miljan Radonjić, Ljubo Lazarević, Milan Babović….

Dragisa Vasic

– Pavle je naredio da nazad preko Vrbasa ne smije da krene nijedna žena, nijedno dijete. Na rastanku je poslednji put zagrlio svoju ženu i sina jedinca. Bio je mrak kada smo krenuli ka Vrbasu – zapisao je Predrag Cemović, koji se nalazio u pratnji svog komandanta.

Tek što su četnički komandanti s borcima koje su odabrali prešli rijeku, napustio ih je Vuk Kalaitović s oko dvije stotine boraca, objasnivši to namjerom da se vraća u Sandžak i odredivši za povratak teško prohodne masive Vlašića i Vranice.

Sekula Drljević i njegovi ljudi pratili su kretanje Đurišića. I ubrzo su ga pronašli ustaški general Metikoš i Dušan Krivokapić, kojega je Drljević postavio za ministra države koju je pravio daleko van njenih granica, nudeći nove pregovore. Pavlu je ponuđeno da se vrati u vojsku koja je sa Lijevča polja otišla sa “zelenašima” uz garanciju Hrvatske i njenog oružja da će svim jedinicama biti omogućen prelazak preko hrvatske teritorije. Zauzvrat je traženo od Đurišića i njegovih najbližih saradnika da u Sloveniji, zajedno s ostalim nacionalnim snagama, neće ometati “hrvatsko povlačenje”. I ustaše, domobrani i ostali protivnici nove komunističke vlasti koja je uspostavljana na širokoj teritoriji, grabili su ka zapadnim zemljama.

feljton-Gradiska

U vrijeme tih pregovora, čulo se da su i jedinice iz Srbije pošle za crnogorskim, pa je uslijedio pokušaj da se eventualna promjena odluke Draže Mihailovića provjeri radio-vezom, što nije uspjelo. Slijedi novi napad partizana i pomjeranje Pavlovog štaba iz Han Kole na okolna brda. U takvoj situaciji Pavle šalje u Banjaluku Petra Baćevića, koji saopštava Metikošu da su prihvaćeni Sekulini uslovi. Uslijedio je pokret i uz dosta napora kod Bosanske Gradiške pontonskim mostom prešli su Savu. Na kapiji starog zatvora u Staroj Gradišci, dočekali su ih ustaše i inženjer Dušan Pavlović iz Podgorice, nekadašnji Đurišićev prijatelj koji je sada komandovao “zelenaškom brigadom”. U zgradi uprave logora priređena je večera za Pavla i jedan broj njegovih oficira, a glavnu riječ su vodili Sekula i njegovi ljudi.

– Nije prošlo mnogo vremena, opisuje te trenutke Milić Osmajlić, Drljević se, sa svojom pratnjom, pojavi na balkonu zgrade Uprave zatvora i uzviknu:

– Pomaga Bog, braćo Crnogorci!

Skoro polovina naših boraca, iz navike, odgovori:

– Bog ti pomogao!

To razljuti Sekulu Drljevića, koji nam oštro prigovori da tako ne otpozdravljaju stari Crnogorci, te ponovi pozdrav, našta mi, sada svi, otpozdravismo:

– Dobra ti sreća!

Sa Drljevićem, pored ostalih, bijaše Boško Agram, bivši četnički komandant đenerala Draže Mihailovića, koji je, dobrovoljno, prišao crnogorskim separatistima. Drljević ga je postavio za komandanta svoje vojske.

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542606-Grobnice-Lijevca-polja

 

Comments are closed.