Dugo očekivani susret s Dražom Mihailovićem dogodio se u dolini Bosne. Predrag Cemović, uz napomenu da je imao zadatak da poslužuje goste, a time i privilegiju da bude svjedok prvog susreta dvojice komandanata, kaže da su prve Dražine riječi, uz kojega je bio đeneral Damjanović, a napolju pratnja koju je činilo dvadesetak konjanika, bile: “Kada neće breg Muhamedu…” Kao da je malo prekorijevao Đurišića što do susreta nije došlo ranije. Po sjećanju ovog autora bilo je to u Trebavi i Dražu je uznemirio veliki broj izbjeglica koje su se tu našle pa je pomenuo svoju prvobitnu naredbu o koncentraciji snaga oko Foče i Kalinovika gdje je računao na stvaranje slobodne teritorije sa oko 80.000 boraca. Nadao se da će saveznici da na neki način obustave građanski rat koji je bijesnio. Draža je ukazao na očajnu situaciju koja je stvorena nadiranjem Crvene armije ka Beogradu.

– Protiv Rusa se ne možemo boriti – rekao je Draža – jer bi to bila borba protiv saveznika, a oni nas ubijaju i razoružavaju pa ni deseti dio naših snaga nije stigao ovdje u Trebavu. Tom prilikom je Mihailović pomenuo i “fatalni potez kralja Petra koji je pozvao da se priđe komunistima, nakon čega je uslijedilo upadljivo osipanje jedinica”. Draža je kazao da se proljeće ne smije čekati u Trebavi, odnosno da je povratak na stare terene, u Srbiju, izvodljiv, ako bi se jedinice preformirale u grupe od po 10 do 20 vojnika.

Pavle je, po sjećanju pomenutog autora, bio zaprepašćen. Pitao je da li to znači da treba da ostavi tu u snijegom zavejanoj Bosni, mitropolita i sveštenstvo, prepune bolnice izbjeglica, od komunista preplašeni narod. Kazao je da to ne može učiniti. Uslijedilo je Pavlovo savjetovanje sa svojim saradnicima, na kojemu su se svi složili da se narod ne smije napustiti, niti da uslijedi rasformiranje trupa.

Stevan Vučetić navodi da je do susreta došlo u selu Kožuhe gdje je stigao Draža sa oko 600 vojnika, od kojih polovina nije bila sposobna za borbu. To je bilo sve od 12.000 vojnika povučenih u Sandžak, s namjerom da se prebace U Crnu Goru.

– Susret s našim vrhovnim komandantom donio nam je novo razočaranje – ističe Vučetić. U njegovoj interpretaciji razgovor između Draže i Pavla tekao je otprilike ovako:

“Ko te zvao da dođeš ovamo? Ja te nisam zvao! I najzad kada si već došao zašto si doveo toliki narod? Meni su potrebni borci s puškom u ruci. Naša je situacija takva da se moramo rasturiti u trojke po šumama. Drugog izlaza nemamo.”

Kada je Pavle izvadio šifrovanu depešu iz koje se jasno vidijelo naređenje Vrhovne komande za ovaj pokret, Draža je negirao da je nešto tako naredio. Na to je đeneral Miroslav Trifunović, zvani Dronja, kazao da je on tu depešu poslao bez znanja i odobrenja Dražinog. Tom prilikom je između njega i Pavla došlo do žučne rasprave i potezanja oružja – jedva se izbjeglo prolivanje krvi.

Po ocjeni ovog autora Dražin predlog o “rasturanju u trojke” nije se mogao prihvatiti jer bi to značilo na licu mjesta likvidirati 3.000 bolesnika, 1.200 ranjenika i oko 5.000 izbjeglica.

Situacija je postajala sve teža. Uslijediće pregovori sa Sekulom Drljevićem, osvjedočenim crnogorskim nacionalistom, koji je, zalažući se za nezavisnu Crnu Goru, stigao još 1941. u Zagreb, gdje se povezao sa Antom Pavelićem, koji je priznavao njegovu “vladu i državu”. I on je izokola ponudio svoju danajsku pomoć. Biće to, ubrzo će se pokazati, kobno za Veliki zbjeg, koji, prilikom polaska iz Crne Gore nije ni slutio da će se toliko bratske krvi prosuti na “neutralnom terenu”.

Drljević je, kako navodi Predrag Cemović, preko svojih emisara uputio zahtjev Đurišićevim pregovaračima (Bećir Tomović, Đukan Anđelić, Branko Drljević i major Piletić) “da se prizna kao politički vođa Crnogoraca, da se vojska dislocira i u tri grupe pređe na lijevu obalu Save kod Slavonskog Broda i da odatle kao narodna crnogorska vojska krene u pravcu Zagreba.”

– Na zajedničkoj sjednici Centralnog i Pokrajinskog nacionalnog komiteta, povodom ovih “ponuda”, riješeno je:

1) Da se ponuđeno prividno primi kako bi se na taj način vojska oslobodila ranjenika, bolesnika i izbjeglica,

2) da se njihovo prebacivanje prvenstveno obezbijedi,

3) da se vojska sposobna za borbu uputi na pravac Vrbas – Lijevča Polje – Kozara, i da se planinskim terenom probije do Slovenije i dođe u sastav naših četničkih snaga koje se tamo nalaze.

– Đeneral Draža Mihailović je odobrio ovakvo rješenje, a Pavle Đurišić je zaključio sa izaslanicima Sekule Drljevića sporazum koji je u suštini bio samo manevar u cilju spasavanja bolesnika i ranjenika – stoji u sjećanjima Stevana Vučetića.

Počelo je prebacivanje “žalosne povorke, kakve nije bilo od kako je svijeta i ljudi”, preko Bosne. Na lijevoj obali opjevane rijeke, pod vedrim nebom, 14. marta našli su se narod i vojne jedinice. Hiljade vatri obasjavalo je istočne padine planine Vučjak.

U međuvremenu je propalo više pokušaja da se đeneral Mihailović nagovori na put ka Sloveniji. Ispoštovao je odluku Pokrajinskog komiteta o davno određenoj ruti ka slovenačkoj neizvjesnosti, lično uvjeren da se radi o životima djece, žena, staraca, bolesnika, ranjenika, čiji se broj u tom trenutku peo na oko 5.000. Saopštio je da se vraća u Srbiju, iako su to neki viši oficiri oko njega smatrali greškom. Odredima na putu za Sloveniju priključili su se Dragiša Vasić, pukovnik Lalatović, kapetan Miljan Janketić i još nekoliko oficira iz Vrhovne komande. Na seoskom drumu, ispod Vučjaka, poslednji put su se zdravili Draža Mihailović i Pavle Đuripšć. Ka istoj sudbini krenuće u dva različita pravca, jedan preko Lijevča Polja, drugi ka šumama Zelengore.

Put je sada vodio teritorijom koju su naseljavali Hrvati. Bolesnici i ranjenici uputili su se pravcem Derventa – Bosanski Brod. Na dugačkom putu do Dugog Sela pred Zagrebom, kolona se kretala malo seljačkim kolima, znatno više pješice. Gladni, bez ljekova i bilo kakve pomoći, naprosto su tumarali još uvijek hladnim drumovima. Narod, koji su sretali po selima, klonio ih se kao gubavaca. Svaki kilometar “obilježio” bi poneki mrtvac. Od oko 8.000 ljudi, žena i djece veliki broj nije stigao u Dugo Selo. Preživjeli su smješteni u barake i neke improvizovane bolnice, i zabranjeno im je svako kretanje. Odmah po kapitulaciji Njemačke, pronašli su ih partizani i dobar dio stradalnika je tu ubijen. Ostali su prognani “da im sude narodni sudovi”. U pozadini su ostali vojnici Pavla Đurišića.

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542430-Tajna-sifrovane-depese

Comments are closed.