– Otkrivanje istine o svim događajima poslije Drugog svjetskog rata, nažalost, neće ići nimalo lako, jer jednostavno ne raspolažemo adekvatnom arhivskom građom. U to sam mogao da se uvjerim i kao član komisije za pronalaženje groba generala Draže Mihailovića. Pred kraj i neposredno poslije završetka rata nije ni vođena adekvatna arhivska građa. Zatim je uslijedilo i sistematsko uništavanje dokumenata u dva talasa, odmah poslije rata i kasnije u vremenu sloma Rankovića. I dalje mogu da se pronađu određeni nebitni podaci o radu tajnih službi, ali ne i dokazi o ubistvima. Plašim se da nećemo naći dokumentovane potvrde o svim zločinima.

karta_jama

A kako se bar približno može doći do imena stradalih, kako u Sloveniji, tako u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i drugdje, tokom Drugog svjetskog rata, kao i poslije njegovog završetka, pokazuje predlog istoričara Predraga Markovića. On smatra da je popis stanovništva prilika za to.

– Nikad nismo popisali naše žrtve. Državni popis ima raznorazne rubrike, među koje bismo mogli da uvrstimo i rubriku – žrtve u ratovima. U svaku kuću će tada ući statistički obučeni ljudi i to je prava šansa da se taj posao kvalitetno uradi. I da najzad prestanemo da licitiramo brojevima – smatra Marković.

Marković daje predlog za Srbiju. Zar isto ne može biti urađeno i u svim bivšim jugoslovenskim republikama, odnosno tamo gdje je to potrebno.

Autor ovog feljtona zabilježio je šta su o ovome govorili, pre smrti, neki naši znamjeniti stvaraoci.

U ime naroda

Pjesnik Slobodan Rakitić je tvrdio da smo dugo živjeli s duboko zakopanom istinom o nevinim žrtvama komunističkog terora poslije Drugog svjetskog rata. “A ćutanje”, govorio je on, “o tim žrtvama je njihova druga smrt i još veća nepravda. Jer ćutanje je stalno umiranje… Nema većeg grijeha nego ne sahraniti mrtve i ne znati ni gdje su im grobovi. To je i moralni i Božji zakon.” Akademik Milorad Bata Mihailović, jedan od najvećih srpskih slikara koji je živeo u Parizu, naglašavao je da bi bio grijeh da se to pitanje zapostavi, obesmisle razlozi i grobovi ne obilježe. Jer, “ubijeni su ljudi koji pripadaju jednom narodu. Na taj način je i narod ubijen s njima. Nikad narod nije sam izmislio svoja politička mišljenja, nego moćniji od njega, oni koji vladaju, koji su ga tjerali da izabere put… Grijeh je da ne ostavimo trag svojim mrtvima. Jer naši mrtvi nikada nisu bili protiv naroda.”

A šta će se dešavati po ovom pitanju u Crnoj Gori, o čijim građanima, koji su mahom likvidirani, kada je već rat bio završen, po slovenačkim planinama, jamama i jarugama, o kojima govori ova knjiga? Redosljed bi trebalo da bude isti kao i kod Slovenaca, i kao u Srbiji: na potezu su država, objektivni istoričari, kako bi konačno bila ispisana jedna oveća stranica koja nedostaje u udžbenicima istorije. I ovdje i u cijelom regionu, kako danas nazivaju eks-Jugoslaviju. Stranica koja znači i kraj podjelama i novim nesporazumima koji na partizansko-četničkoj podjeli počnu redovno kada dođe do nekih drugih nevolja, koje s prošlošću i nemaju veze. Ali, kao da je ovo – bar do sada – bilo tako idealna matrica za svađanje i diobe. Korišćena redovno u dnevnopolitičke svrhe, što je koliko žalosno, toliko i tragično za narod koji sebe smatra violentnim i spremnim za život u društvu naroda koji su odavno pomirili svoje ratne protivnike.

Vidak Rajović, iz Kralja u andrijevičkoj opštini, koji je “od sela do sela” bilježio imena izginulih u krvavom građanskom ratu od 1941. do 1945, u uvodu u svoju knjigu “Vasojevići bez kralja i otadžbine”, povodom bratoubistva, neokajanog grijeha, “zatamnjenja koje se prenosi s koljena na koljeno”, kaže: “Partizani poginuli od 1941. do 1945. u poslijeratnom periodu zabilježeni su, slavom ovjenčani, podignuti su im spomenici na mjestu pogibije, grobovi okićeni cvijećem i vijencima, a štampa je slavila njihova djela.

“Nasuprot tome, svaki poginuli četnik ubijen je po dva puta: prvi put strijeljan od partizana, a drugi put je zabranjeno zakonom da se pominje njegovo ime, da mu se obilježi grob… Grobovi su ostali bez imena očeva. Diktaturom je trebalo izbrisati svako ime i ubijediti najbliže članove familije da ti ljudi nisu ni postojali.”

U vojnom i političkom vrhu oba sukobljena pokreta nalazio se znatan broj ljudi iz Crne Gore. U najužem rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta bili su: Milovan Đilas, Ivan Milutinović, Svetozar Vukmanović Tempo, Mitar Bakić, Arso Jovanović, Rifat Burdžović, Velimir Terzić, Savo Orović, Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Sava Kovačević Mizara, Budo Tomović, Blažo Jovanović, Savo Burić, Božo Ljumović, Pero Ćetković, Ljubo Vučković, dr Niko Miljanić, dr Obren Blagojević, Radoje Dakić, Velimir Jakić, dr Simo Milošević, Dragiša Ivanović, Andro Mugoša, Đoko Pajković, Stojan Cerović, Nikola Lekić…

U četničkom pokretu Draže Mihailovića crnogorske jedinice predstavljale su njen najborbeniji dio. U njemu su se nalazile istaknute vojne ličnosti, kao što su general Blažo Đukanović, pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđije Lašić, kapetan Pavle Đurišić, majori Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, Milan Bandović, Luka Baletić, Savo Vukadinović, Ljubo Vuksanović, Jakov Jovović, Arso Petrović, Bećir Tomović… Prema tome, oba pokreta su bila u znatnoj mjeri zastupljena kadrovima iz Crne Gore, i to istaknutim ličnostima. Sve je to produbljavalo nesporazume i sukobljavanje, jer su se mnogi u početku neopredijeljeni povodili za istaknutim pojedincima ili su zbog njih prelazili na “drugu stranu”, bez jasnog programskog ili idejnog opredjeljenja. Posmatrano u tom kontekstu, može se, donekle, shvatiti odnos crnogorskih partizanskih jedinica prema zarobljenim crnogorskim četnicima, ali ne i opravdati.

ZLOKOBNI ĆUD I MENTALITET

“Od Jevreja smo morali naučiti da naši, vlastiti mrtvi, moraju prvo biti pobrojani”, upozorava proslavljeni reditelj Emir Kusturica. “Po svaku cijenu, bez obzira na ideološku stranu kojoj su pripadali. Ako su se uopšte priklanjali suprostavljenim ideologijama i bili u mogućnosti da biraju stranu”.

“Tada se ne bi moglo desiti da se licitira sa brojem mrtvih u Jasenovcu. Zato, prave činjenice o ovom užasnom logoru čitamo iz engleskih udžbenika jer je ‘na ovim prostorima’ sav taj užas relativizovan, zamagljen licitiranjem brojem ubijenih… Nema sumnje da su komunisti poslije Drugog svjetskog rata činili zločine, ali je moj stav da se zlo događalo prije zbog našeg mentaliteta i ćudi, nego zbog ideologije. Najpreciznije, ubijali su zbog ideologije naslonjene na našu zlokobnu ćud.”

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:540850-Cutanje-je-druga-smrt

Comments are closed.