PARLAMENTARNA skupština Savjeta Evrope (PSSE) usvojila je još 1996. rezoluciju 1096 o mjerama za demontiranje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema. Ova rezolucija je značajna zato što je preteča svih ostalih dokumenata. Pa je tako PSSE, na zasijedanju održanom 23-27. januara 2006. godine na predlog kluba Evropske narodne stranke, osuđujući zločine totalitarnih komunističkih režima, čijim žrtvama je iskazano saučešće, razumijevanje i priznanje, donijela Rezoluciju 1481 o “potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima”. Ova rezolucija ima 14 tačaka.

Evropski parlament je 2. aprila 2009. godine usvojio Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu, kojom je odao priznanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima Evrope. Evo i jednog od članova ove Rezolucije Evropskog parlamenta:

“Evropa neće biti ujedinjena, osim ako je moguće da formira zajednički pregled istorije, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasljeđe i iznese poštene i temeljne rasprave o tim zločinima u prošlom vijeku”.

Ova i druga dokumenta, zahtjevi istoričara i drugih objektivnih istraživača i, naravno, onih koji traže grobove svojih, izazvali su burne rasprave u regionu, kako danas političari popularno nazivaju eksjugoslovenski prostor. U Srbiji je, prije nekoliko godina, uveliko krenula priča, prvo o jednom grobu (Dragoslava Draže Mihailovića), a potom o desetinama hiljada tajnih i neotkrivenih grobova i grobnica ostataka četničkih formacija, ali i civila, antikomunista, koji su strijeljani, kao i oni u Sloveniji, po svršetku Drugog svjetskog rata.

Aleksandar Cotric speaking in suit with Serbian flags in background

No, razlog za pesimizam bacaju izjave pojedinaca, visokih funkcionera NOP-a, što živih što već upokojenih, koji i za Dražu i za one koji su bili njegovi saborci, ali i simpatizeri i dalje imaju, ili su samo imali jednu riječ – izdajnici. Tako, na primjer, usred priče o masovnim grobnicama u Srbiji, pred smrt, Jovo Kapičić, poslijeratni načelnik beogradske Udbe, zamjenik Aleksandra Rankovića na pitanje da li je znao gdje je Dražin grob, kazao je:

– Ne znam, a i da znam, ne bih nikada nikome to rekao!

Pravo na grob uveliko traže oni manje poznati, kojima je jedino suđeno po kratkom postupku, pa je, tako, Srbija, kao i Slovenija, jedna od većih grobnica poslijeratne, Titove Jugoslavije.

 

A šta o tom vremenu, likvidacijma koje su uslijedile poslije okončanja najvećeg rata u istoriji čovječanstva, koji je na našim terenima imao izrazito građanski karakter i bratoubilačku dimenziju, tajnim grobnicama i pravu na vječno počivalište, rekli su ugledni istoričari, pisci, političari, kulturni i javni radnici.

– Tačno je da je bilo tih zločina i da danas osjećamo njihove posljedice. Treba biti oprezan sa brojem žrtava sa kojima se svakodnevno spekuliše. To su ozbiljne i osjetljive stvari kojima se nauka suštinski i nije bavila. Ali dobro je da se pokrenula ta tema u stručnoj i intelektualnoj javnosti – kazao je istoričar Nikola Samardžić.

– Istorija se ne može promijeniti – smatra profesor Milan Božić. – Može se, međutim (neko će patetično reći u ime dostojanstva, a ja bih rekao u ime zdravlja nacije) stvar iznijeti na vidjelo, a da se ljudi dostojanstveno pokopaju. Sve to treba da se obilježi na način da buduće generacije pamte i da ne ponove, bez obzira na to što istorija ima perverznu osobinu da se često ponavlja.

– Masovno zlo je činjeno 1944–1946. i 1948-1953. godine, ali je ostalo do naših dana – smatra Jovica Trkulja, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. – Njegovi tragovi su, između ostalog, masovne grobnice u kojima su tajno, bez suđenja likvidirane desetine hiljada ljudi. Te tajne grobnice su svojevrsni arheološki biljezi vremena zla. Čeljust tog zla zjapi nad našim sudbinama i ukoliko se ne zatvori ili bar ne premosti, prijeti da postane provalija naše budućnosti. Objelodanjivanje nedjela vlasti poslije Drugog svjetskog rata je važna misija u otkopavanju istine i otkrivanju skrivene istorije… Ma koliko to bilo bolno, moramo se suočiti sa istinom: koliko je ljudi bilo likvidirano, gdje su pokopani, ko su vinovnici tih egzekucija. Valja nam izaći na kraj sa minulim mračnim vremenima, ovladati prošlošću koja je gospodarila nama, a i dalje bi, ukoliko se ne ovlada njome.

Portparol tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić smatra da “svaki zločin iz prošlosti treba potpuno da se rasvijetli, i to je obaveza svake, pa i ove generacije. Država mora da ima pijetet prema svim žrtvama bez obzira na njihove ideološke stavove i političku orijentaciju koje su imale za života”.

Građanski rat od pre sedam decenija ne može se završiti bez nacionalnog pomirenja, ispričao je pred svoj odlazak na onaj svet, autoru ovog feljtona, profesor međunarodnog prava Radoslav Stojanović.

– Istina o tom građanskom ratu je preduslov da bi društvo moglo normalno da nastavi da živi. Kad se završe međunarodni ratovi, vojske se povuku svaka u svoju zemlju, a kad se završe građanski ratovi, komšije ostaju da žive zajedno. Objavljivanje svih činjenica iz tog vremena je dobro jer je nužno da se otkrije sve što je proizvelo građanski rat i sva zla do kojih je taj rat doveo – rekao je Stojanović.

Zanimljivo je razmišljanje na ovu temu jednog istoričara iz takozvane starije garde. Venceslav Glišić, podržavajući sve napore da se dođe do istine, zamjera mladim istoričarima što se temeljnije, ozbiljnije, studioznije ne bave tom temom. “Vaš zadatak, poručuje on kolegama, nije da utvrdite naučnu istinu, već da iznesete temu na raspravu, i to radite uspješno. Istoričari moraju da daju dokumentovanu nadogradnju, da potpuno istraže to pitanje. Suština je da se popišu imena žrtava i tako da se dođe do tačnog broja, a ne da se licitira sa brojem žrtava.”

Umjetnici, pisci, slikari i drugi, nerijetko su svojim djelom ulazili u to zlo vrijeme, osvjetljavajući fragmentarno “rijeke muka”, ali i dajući univerzalne poruke iz bratskog stradanija na prostorima druge Jugoslavije.

– Zločin je zločin – konstatuje dramski pisac Siniša Kovačević. – Ali u hrišćanskom smislu, zločin je još teži ako ga počine pobjednici. Veća odgovornost je pred onima koji imaju u ruci svu moć, i nož i pogaču. Na onima koji presuđuju. Teže se prašta pobjednicima… Vrijeme je da se podvuče crta. Da se otvoreno priča o svim četničkim, ali i partizanskim zločinima. Da se žrtve u grobu izjednače, da bi njihovi potomci mogli u oči da se pogledaju i izljube. Sva stratišta treba da se otkriju i obilježe da bi buduća djeca rasla bez balasta koji su im ostavili očevi i djedovi. Sve ono što mi ne uradimo sada, naša djeca i unuci moraće sjutra…

“Ko može, uopšte, da brani stav da bilo kom čovjeku ne treba da se zna gdje je sahranjen”, pita se Dragoslav Mihailović, poznati pisac. “To nije političko već ljudsko i univerzalno pitanje. Otkrivanje tih neznanih jama stvorilo bi nevidljivu zabranu da se slične stvari bilo kada u budućnosti ponove. Bez obzira na političku boju pokojnih ljudi, dostojno obilježavanje njihovih grobova predstavljalo bi obećanje ove generacije da se tako nešto više nikada neće ponoviti.”

 

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:540689-Evropa-nas-samo-gleda

 

Comments are closed.