Po Sloveniji se decenijama hodalo po jamama, prepunim kostiju – kaže Ivan Pristovnik, bivši visoki funkcioner, a sada penzionisani slovenački policajac, za vrijeme obilaska brojnih grobnica u okolini Krena i Kočevskog Roga, koje su obilježene drvenim i metalnim krstovima. Na jednoj od njih, u podnožju obilježja piše na slovenačkom: “Naj bom še dolgo, dolgo, bakla nema”, u potpisu Janez Balantić. (“Neka bude još dugo, dugo, baklja nijema”). Opomenu u stihovima ispisao je slovenački sveštenik i pjesnik iz Kamnika.

– Veoma često smo na ovom terenu imali vježbe, policijske. Trčali smo šumama, “zarobljavali” jedni druge, ne znajući da se tu vodilo krvavo kolo, odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Niko, nikada to nije pomenuo. Govorili su nam samo da su na Bazi 20, kako je šifrirano ovo mjesto za vježbe, boravili partizani – kaže Pristovnik.

Jedna od jama na tom terenu zove se Debliške livade.

– Sada je obilježena kao stratište, a dugo je bila kamuflirana raznim otpadom. Istraživanja koja su tu sprovedena pokazala su da su prvobitno u njoj spaljivali odjeću umorenih. Poneko od stradalnika je završio u toj jami. Više od deceniju, pedesetih i šezdesetih godina ovdje je pohranjivan industrijski otpad. Tek devedesetih, kada su otkrivene ostale jame i ova je očišćena. I obilježena. Jasno je sasvim da je sve činjeno da se jame zatrpaju, kako niko ne bi znao šta se dešavalo na ovom području. Vjerovali su, valjda, da će vječno vladati. I skrivati istinu o proljeću 1945. – bilježimo riječi Zorana Radanovića, slovenačkog policajca iz Kočevja.

Bojan Šobar, okružni javni tužilac za područje Ljubljane, službeno je u ovoj temi, jer kako sam kaže, “moja službena dužnost je gonjenje počinilaca krivičnih djela”. Slovenija je 2003. godine donijela zakon o vojnim grobljima, takođe i zakon o žrtvama vojnog nasilja. Mada se i u “deželi” još lome koplja oko toga ko je i za šta sve kriv, stvoren je pravni okvir koji omogućava da se sazna dosta toga iz zlog vremena. Aktivnost na otkrivanju i sondiranju grobnica uveliko teče. Najnovija grobnica, masovna dakako, otkrivena je početkom proljeća 2009. godine. Javnost je naprosto bila šokirana “nalazima” u rudniku Barbara kod Laškog. U Hudovoj jami, kako je Slovenci zovu, pronađeni su kosturi više od 1.000 ljudi, sakrivenih iza betonskih pregrada i drvenih zidova, zalivenih živim krečom. S obzirom na široke “šahtove” u koje su ubacivani ubijeni i živi (po položajima nekih skeleta se vidi da su mnogi umrli pokušavajući da nekako pobjegnu), i čije istraživanje je započeto dok se radila na ova publikacija, pretpostavlja se da ova jama skriva ogroman broj žrtava… Dr Jože Dežman, direktor Muzeja novije istorije u Ljubljani je kazao da “je riječ o groznom zločinu koji se želio prikriti, o čemu svjedoči činjenica da je ulaz u rov bio blokiran sa 400 kubnih metara betonskih i drvenih pregrada, kao i zemljanog materijala. Žrtve su u trenutku zatrpavanja bile još žive”.

– Baš kao što je ova, a i druge jame, zatrpavana i kamuflirana, tako su sakrivena i mnoga dokumenta iz tog vremena, bez kojih ne možemo načiniti rekonstrukciju onoga što se događalo 1945. – ističe Šobar. – Stoga ne može da se kaže ni koliko je žrtava, vojnih i civilnih bilo. Pominju se cifre od 200.000 pa i više hiljada ratnih zarobljenika, pripadnika raznih vojski i nacionalnosti, civila. Mi smo znatno realniji i za sada vjerujemo da ih je bilo između 70.000 i 80.000.

Gospodin Bojan Šobar naglašava da je njegov posao veoma otežan jer još nije raščišćeno koja su sve krivična djela počinjena. Da li je samo u pitanju zločin nad vojnim zarobljenicima, civilima, genocid ili nešto drugo, treće, tek treba da se utvrdi. Da se dokumentima i svjedočenjima potvrdi. I dokaže…

PRONADJENO VISE STOTINA LESEVA IZ POSLERATNOG PERIODA

Dr Mitja Ferenc, uprkos opstrukcijama koje postoje, naročito od pojedinih još živih partizana, kojima sve što se radi na otkrivanju ovih slučajeva izgleda preuveličano i liči na revanšizam, iako toga apsolutno nema (mnogi često pitaju “zašto to Ferenc prekopava grobove”) nada se da će u narednom periodu mnogo toga biti izvjesnije. Da će se doći do dokumenata koji nisu uništeni, da će biti i živih svjedočenja. Da će se bar približno znati broj žrtava, kojih je izvjesno mnogo, jer, do sada je svako istraživanje pokazalo da je u otvorenoj grobnici i jami, više žrtava nego što se po nekim pokazateljima i procjenama smatralo prije sondaže. I da će krivica biti i sudski dokazana, iako glavni akteri nisu u životu. To je, naglašava on, civilizacijski dug i samo kada se stavi tačka na slučajeve iz tog vremena, slobodnije i demokratskije će se živjeti. I u Sloveniji i drugdje gdje žive porodice žrtava iz proljeća i ljeta 1945.

U Hrvatskoj su poveli istragu protiv Sima Dubajića, kojega je kao najodgovornijeg za likvidacije, označio Ivan Gugić, koji je bio borac 11. dalmatinske brigade i dao iskaz o tome još 1953. godine u Rimu. Kao jedan od dokaza tužilaštvo navodi njegovu autobiografiju “Život, grijeh i kajanje: od Kistanja do Kočevskog roga” iz 2006. kao i tekstove i TV emisije u kojima govori o zločinu i priznaje ga.

Tužilaštvo podatak o 13.000 žrtava zasniva na dokumentima Petog britanskog korpusa, o evakuaciji 10.000 hrvatskih zarobljenika i oko 3.000 civila koji su predati Jugoslovenskoj armiji u dogovoru sa Dubajićem. Dubajić je u kontekstu zločina iz Kočevskog roga prvi put pomenut 1956. godine u emigranstkom časopisu “Hrvatska država” koji je izlazio u Minhenu, gdje je optužen za masakr oko 30.000 Hrvata, ali i oko 5.000 pripadnika srpskih jedinica – četnika Draže Mihailovića i Dobrovoljačkog korpusa Dimitrija Ljotića.

“Poslednjih godina, protiv Dubajića je podneseno nekoliko krivičnih prijava – u jednoj od njih terećen je za zločine u Blajburgu, a sredinom maja 2007. Hrvatsko kulturno veće zatražilo je da se protiv njega podigne optužnica zbog zločina u Kočevskom rogu, a od srpskih vlasti zahtijevano je njegovo izručenje. Pojedini istoričari, recimo Josip Jurčević, više puta su tražili procesuiranje Dubajića i drugih bivših partizana koje su prozivali za zločine iz 1945. godine. Sa nekim bivšim borcima sprovedeni su informativni razgovori, ali se od toga odustalo nakon protesta Saveza antifašističkih boraca i antifašista i nakon što je smrt jednog od osumnjičenih partizana, prekinula istragu: (Politika 1. aprila 2009)

Istraga će, svakako, biti prekinuta. U svom stanu “u prinudnom utočištu”, na Novom Beogradu, 9. jula 2009. u 86. godini umro je Simo Dubajić.

A na Kočevskom rogu, kao i drugim stratištima Slovenije, bilo je nedužnih čiju nevinost niko nije istakao, kao ni utvrdio krivice onih koje i Dubajić zove samo kratko ustašama. Bilo je tamo ubijeno prilično i Srba i Crnogoraca. I svima je suđeno po najkraćem postupku – rafalima.

 

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:540166-Zivot-greh-i-kajanje

Comments are closed.