“Ravna gora”, ili preveliki zalogaj za Radoša Bajića Gospodinu Bajiću treba ili uskratiti pravo da dalje rabi ovako važnu temu ili odrediti kompetentne savetnike iz redova istoričara koji bi sprečili da se bruka u svim segmentima

0

Pet epizoda je bilo dovoljno da se donesu prvi zaključci i da neko saopšti da je, kao u bajci o carevom novom odelu, car go i da Bajićeva serija nije ispunila očekivanja ni stručne javnosti, ni publike iz najmanje tri razloga:

1. U dosadašnjem toku, serija ne daje stvarnu sliku događaja iz proleća 1941. godine. Pored niza hronoloških i materijalnih netačnosti veći problem od prikazanog predstavlja ono što je izostavljeno. Gde su junački primeri borbi na položaju kod Stracina, podvizi naših avijatičara (uključujući i one iz pominjanog 6. lovačkog puka), monitor „Drava“, borbe u Užicu u čijoj je odbrani poginulo preko stotinu vojnika i građana. Umesto toga gledamo voz pun pijanih dezertera, vojnike koji gađaju svrake ili se igraju zmajevima sa napuštenim devojčicama. Ako je i za umetničku slobodu, malo je previše. I ko je ubio preko hiljadu nemačkih vojnika u tih dvanaest dana? Rasulo u vojsci je, u stvari, uzelo maha 14. aprila, a katastrofa je nastupila narednog dana kada je pod utiskom početka pregovora o primirju naređeno jedinicama 1, 2 i 4. armije na severu Bosne da obustave otpor i polože oružje. Ni nagoveštaja priče o borbi Mihailovićevog „Brzog odreda“ sa Nemcima kod Doboja.

Ključ „novog pristupa“ u tumačenju istorije je u prihvatanju činjenice da je Jugoslavija nastavila da postoji i nakon aprilskog sloma i primirja, da je pukovnik, pa general Mihailović legitimni pripadnik ove vojske koja je postojala i koju su priznale sve savezničke zemlje, kao i da je bio nadležan da određuje strategiju i taktiku otpora, što je i radio. Sa druge strane, komunisti su bili partijska vojska koja je okupaciju iskoristila za realizaciju revolucije i preuzimanje vlasti silom. U saopštavanju ovih istina Bajić ima slobodu, ali ona ne sme izlaziti iz činjeničnih okvira.

2. Serija je po strukturi i ritmu najblaže rečeno dosadna.

Uvažavajući da su serije specifične forme filmske i TV produkcije u kojima je za „sazrevanje“ likova potrebno više vremena i savremeni pristup u kome se velike istorijske teme uklapaju u porodične i priče običnih ljudi, ne možemo da ne konstatujemo da je težište, umesto na istoriskim ličnostima, na priči o našim naravima i karakterima koja se mogla prikazati i u nekoj drugoj seriji ne vezujući je za ratno doba.

Rat je period pun dinamike i obrta i to bi se moralo osetiti u seriji. Brzi prodori nemačkih oklopnih jedinica, mestimičan otpor jugoslovenske vojske, bitke u vazduhu i na zemlji, izginuli i ranjeni, izbeglice, neizvesnost, dramatična politička situacija. Ništa se od toga ne oseća u seriji, sve je na talasu predstave o „bivšoj“ Jugoslaviji kao zaostaloj zemlji u kojoj se i vest o početku rata dobija lecima iz aviona. Kraljevina Jugoslavija je bila ozbiljna država. Kad otpočne mobilizacija, zazvone crkvena zvona, žandari se razlete po srezu sa pozivima, a o radio-aparatima da i ne govorimo.

Kod gospodina Bajića jedina smrt može nastupiti od dosade, a to je veliki problem ovog serijala.

3. Finansiranje, odnosno jednostavno pitanje koliko to košta i ko to plaća?

Bez objavljenih cifara teško je dati tačnu procenu, ali je očito da je za ovakvu vrstu serije preveliki. Ovde nema masovnih scena kakve tema zaslužuje, nema scena borbe, tenkova u plamenu, poletanja avijacije. Bajić je pribegao starom triku – pokrenuti dug projekat koji garantuje višegodišnje finansiranje. Pet epizoda je obuhvatilo15 dana. Ovim ritmom ni tri stotine epizoda neće biti dovoljno da opiše naše učešće u zlosrećnom ratu.

Gospodin Radoš Bajić je očito zagrizao zalogaj koji ne može da proguta. Od glumca je postao režiser, pa scenarista i producent. Pokušaj da postane istoričar zasada mu ne ide baš najbolje. Oni koji finansiraju ovaj projekat mogli bi malo bolje da procene kako se troši njihov novac. Gospodinu Bajiću treba ili uskratiti pravo da dalje rabi ovako važnu temu ili odrediti kompetentne savetnike iz redova istoričara koji bi sprečili da se bruka u svim segmentima od opreme i naoružanja(sablje i nemački šmajseri gde im nije mesto), prostora (neke stvari baš i nisu bile u Baranji) i vremena (ne samo datumi već i meteorološki vreme nije bilo ni približno onako kako je prikazano), do događaja (ko je koga klao) i karaktera.

Tema je previše ozbiljna da bi se upropastila lošom i površnom realizacijom, nije dovoljno generala Mihailovića prikazati uljudno, ne zaklati previše ljudi u jednoj epizodi i slaviti hrabrost scenariste i režisera. Srbija je suviše dugo čekala na ovu temu da bi se zadovoljila sa ispodprosečnim, istorijski netačnim i dosadnim. Srbija zaslužuje bolje!

Penz. pukovnik mr Dragan Krsmanović

 

http://www.nspm.rs/kulturna-politika/ravna-gora-nocna-mora.html