Dr Milo Lompar „Dok se srpski narod ne izleči od jugoslovenstva, ne može imati ni svoj nacionalni program.“

0

Reakcije intelektualaca na ove i mnoge druge odluke tadašnje vlasti dočekane su kao i pre 30, 40 godina.

Slobodni duhovi koji sam mit dovode u sumnju, zbog čega se u javnoj sferi obezvređuju kao cepidlački i džangrizavi ljudi… valja da nestanu iz poželjnog kulturnog obrasca jer narušavaju ciljanu jednoobraznost kao suštinu našeg javnog života.

Tako je predsednik Srbije prilikom posete Sarajevu, 7. jula 2011. godine, izjavio kako je ponosan kada ga osuđuju zbog unapređivanja regionalne saradnje, bilo da su to navijači ili intelektualci. Svi će, dakle, imati identičan tretman ukoliko se na bilo koji način suprotstave jedinom valjanom putu

Jer sile koje danas delaju, kada više nema ničeg od autoritarnog režima iz devedesetih (ili sedamdesetih, osamdesetih), premda ima mnogo autoritarnosti koja dopire sa suprotnih strana, navode nas da ponovo promislimo položaj ozloglašenog autoritarnog režima. Jer, postoji i omiljeni autoritarno-totalitarni režim – titoistički – kategoričan je Lompar.

U daljem izlaganju ove, faktografskim podacima satkane knjige, autor se okreće ka nacionalnim pokretima unutar titoističke Jugoslavije. On ih sistematski obrađuje i navodi mesta izlaganja pojedinaca po kojima je srpski nacionalizam kriv za propadanje Jugoslavije. Brojni„sekularni sveštenici“, kako ih Lompar kategoriše, znali su da izjave kako je pojam srpske krivice istorijski proizvod čija formula glasi:

„Svaki nacionalizam je opasan, ali je najopasniji srpski nacionalizam.“

Ovaj pojam je još davne 1971. godine promovisala i Latinka Perović. Lompar filozofski posmatra ovaj fenomen te zaključuje da:

ako je tada najopasniji, onda je uvek najopasniji: to dakle, nije istina koja se proverava, koja se utvrđuje preciznim prepoznavanjem iskustvenih i proverljivih činjenica, već je to dogma u koju se – uprkos svakoj očigledljivosti – veruje.

S druge strane, na sastancima CK SK Hrvatske mogle su se čuti sledeće tvrdnje:

Od 1968. godine u napetosti držimo i Hrvatsku i Jugoslaviju.

Autor knjige stoga postavlja retorsko pitanje:

U periodu kada hrvatski nacionalizam drži u napetosti i Hrvatsku i Jugoslaviju, kako je moguće da je glavno političko pitanje bilo borba sa velikosrpskim nacionalizmom: kako može biti najopasniji onaj nacionalizam koji ne drži u napetosti nikog u Jugoslaviji? Odakle pomisao da i posle genocida nad Srbima, posle Jasenovca, ostaje najopasniji – srpski nacionalizam?

Unapred postavljenu „istinu“ o srpskoj krivici zapazila je i Florika Štefan na Opštinskoj konferenciji SK Novog Sada:

Mislim da i politički i kulturni radnici srpske nacionalnosti već pate od kompleksa neke predodređene krivice pa u tom strahu dopuštaju da se diskvalifikuju i one akcije i ona dela ili pak samo intencije, koje se u normalnim uslovima u svakom narodu i svakoj narodnosti prirodno ispoljavaju.

Ovakvo stanovište prirodno nas okreće onoj drugoj „struji“.

Ili si prosvećen (moderan) ili si nacionalan (prevaziđen), što se kasnije pretvara u formulu: ili si moderan (nevin) ili si nacionalan (kriv).

Autor navodi i mnoge naše velikane kao repere u okviru nacionalnih težnji. Milutin Milanković je odbijajući katedru u Beču 1904. godine kao razlog naveo to što je Srbin.

… Da onaj ko mi je ponudio katedru nije uzimao u obzir to da su se Čeber i Doležal na svojim položajima germanizovali toliko da nisu nikada javno govorili maternjim jezikom, a ja to ne bih mogao činiti i odreći se svoje nacije, iako sam poznavao i sve njene mane.

Isto tako navodi i Dositeja kao otelovljenje modernosti ili Steriju koji:

… će biti afirmisan u svojoj prosvetiteljskoj kritici lažnog rodoljublja, dok će njegovi rodoljubivi stihovi, konzervativna politička i filološka uverenja i – nota bene – proročki kritički oprez spram ideja Ante Starčevića biti odgurnuti u duboku tamu.

Ovo su samo neki od delova misli upisanih u knjigu profesora kulturne istorije Mila Lompara. Za treće dopunjeno izdanje u knjižarama širom Srbije traži se primerak više. Knjiga koja ne poseduje nijednu fotografiju ili reprodukciju unutar 650 strana, paradoksalno oslikava i ilustruje srpsko-jugoslovensku prošlost i, nažalost, sadašnjost.

http://akademskikrug.rs/