Represija u Srbiji 1944-1953.

0

Repre­si­ja u Sr­bi­ji u pe­ri­o­du 1944–1953. bi­la je predodređena ni­zom slo­že­nih druš­tve­nih, isto­rij­skih i ide­o­loš­ko-po­li­tič­kih fak­to­ra. Po­put osta­lih ze­ma­lja Is­toč­ne Evro­pe, po­be­dom re­vo­lu­ci­o­nar­nih sna­ga po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta i ov­de se te­ži­lo imi­ti­ra­nju so­vjet­skog is­ku­stva u iz­grad­nji so­ci­ja­li­stič­kog druš­tva, za­sno­va­nog na spre­zi ide­o­lo­gi­je i re­pre­si­je, ko­ju je spro­vo­di­la par­tij­ska dr­ža­va in­sti­tu­ci­ja­ma za­sno­va­nim po ugle­du na pr­vu ze­mlju so­ci­ja­li­zma. S dru­ge stra­ne, sva­ka ze­mlja je bi­la slu­čaj za se­be, a su­kob glo­bal­nog re­vo­lu­ci­o­nar­nog mo­de­la ko­ji se na­me­tao i lo­kal­nih spe­ci­fič­no­sti ra­đao je ša­ro­lik splet pre­la­znih na­rod­nih de­mo­kra­ti­ja. Vo­đe­ni tim, fe­no­men dr­žav­ne re­pre­si­je po­sma­tra­mo kao deo ši­reg is­toč­no­e­vrop­skog fe­no­me­na u kon­tek­stu vre­me­na ali i kao plod spe­ci­fič­nih druš­tve­no-isto­rij­skih uslo­va na tlu Sr­bi­je i Ju­go­sla­vi­je.

Još pred Dru­gi svet­ski rat doš­lo je do ide­o­loš­kog i prak­tič­nog uob­li­ča­va­nja so­vjet­skog mo­de­la so­ci­ja­li­zma. Evo­lu­i­ra­ju­ći iz pe­ri­o­da rat­nog ko­mu­ni­zma, ka­da je ute­me­ljen us­po­sta­vlja­njem jed­no­par­tij­skog si­ste­ma kao ne­ga­ci­je par­la­men­ta­ri­zma, na­ci­o­na­li­za­ci­jom sred­sta­va za pro­iz­vod­nju i eta­ti­zo­va­nom di­ri­go­va­nom pri­vre­dom, te kroz stva­ra­nje sve­o­bu­hvat­nog si­ste­ma re­pre­si­je u ci­lju pot­pu­ne kon­tro­le druš­tve­nih to­ko­va i kul­tur­nom po­li­ti­kom kao agi­ta­ci­o­no-pro­pa­gand­nim sred­stvom ide­o­loš­ke pro­mo­ci­je, pod Sta­lji­nom se ko­nač­no for­mi­rao i uob­li­čio druš­tve­ni si­stem ko­ji su so­ci­o­lo­zi i isto­ri­ča­ri de­fi­ni­sa­li kao na­ci­o­nal-bolj­še­vi­zam ili sta­lji­ni­zam. Iz­dr­žav­ši kr­va­vi ob­ra­čun tri ide­o­lo­gi­je u Dru­gom svet­skom ra­tu, na­met­nuo se kao je­di­ni prak­ti­čan uzor na­rod­nim de­mo­kra­ti­ja­ma po­sle ra­ta. Opred­me­ću­ju­ći se na še­sti­ni kop­ne­ne po­vr­ši­ne sve­ta, po­sle 1945. za­hva­tio je tre­ći­nu sta­nov­niš­tva pla­ne­te.

Evro­pa je i po­red skre­ta­nja u le­vo, ob­ra­ču­na sa na­sle­đem fa­ši­zma (uz sve manj­ka­vo­sti), po­ja­ča­nom kri­vič­no­prav­nom zaš­ti­tom kao i ja­čanjem dr­žav­ne in­ter­ven­ci­je u pri­vre­di, za­dr­ža­la te­melj­no opre­de­lje­nje za ka­pi­ta­li­zam i de­mo­kra­ti­ju. Ogra­ni­ča­va­nje pri­vat­ne svo­ji­ne, kao i iz­ve­snih lič­nih slo­bo­da, ni­je bi­lo u funk­ci­ji re­vo­lu­ci­o­nar­ne pro­me­ne si­ste­ma već se, na­pro­tiv, iš­lo na nje­go­vo po­bolj­ša­nje, pa i ja­ča­nje, re­form­skim za­hva­ti­ma. I dok se u Is­toč­noj Evro­pi že­le­lo ru­ši­ti i zi­da­ti iz te­me­lja, re­vo­lu­ci­o­nar­nim pa i re­pre­siv­nim me­to­da­ma, ka­pi­ta­li­zam se na Za­pa­du nad­gra­đi­vao in­si­sti­ra­njem na an­ga­žo­va­noj so­ci­jal­noj po­li­ti­ci i ja­ča­njem dr­žav­ne in­ter­ven­ci­je. Isto ta­ko, de­na­ci­fi­ka­ci­ja u po­čet­ku i ov­de po­ne­gde anar­hič­no spro­vo­đe­na, i sa ka­rak­te­rom od­ma­zde (Fran­cu­ska), ni­je se pre­tvo­ri­la u si­stem­sko pro­ga­nja­nje po­li­tič­kih pro­tiv­ni­ka i ni­je ima­la ele­men­te kla­sne re­vo­lu­ci­je. Te­melj­ni prin­ci­pi prav­ne dr­ža­ve su za­dr­ža­ni i po­red po­oš­tra­va­nja za­ko­na o zaš­ti­ti dr­ža­ve i de­mo­kra­ti­je (Ita­li­ja, Švaj­car­ska i dr.) u sklo­pu hlad­nog ra­ta i stra­ha od ši­re­nja ko­mu­ni­zma.

Je­dan od glav­nih či­ni­la­ca ko­ji je olak­šao do­la­zak ko­mu­ni­sta na vlast (po­red po­mo­ći SSSR-a) je­ste uniš­te­nje sred­nje kla­se pred­u­zet­ni­ka i struč­nja­ka, ka­ko u vre­me na­ci­stič­ke oku­pa­ci­je ta­ko i u pr­vim go­di­na­ma re­ži­ma na­rod­nih de­mo­kra­ti­ja. Krh­kost de­mo­kra­ti­je u ve­ći­ni is­toč­no­e­vrop­skih druš­ta­va je po­sle­di­ca nepostojanja de­mo­krat­ske tra­di­ci­je i po­li­tič­ke kul­tu­re, ne­re­še­nih na­ci­o­nal­nih i po­gra­nič­nih pro­ble­ma, mi­li­ta­ri­zo­va­no­sti, sla­bo­sti gra­đan­ske kla­se, ne­pi­sme­no­sti, si­ro­maš­tva i dru­gih so­ci­jal­nih fak­to­ra. Ko­mu­ni­sti su ko­ri­sti­li već postojeće pred­ra­su­de se­lja­ka pre­ma grad­skom sta­nov­niš­tvu (an­ti­in­du­stri­ja­li­zam Stam­bo­lij­skog u Bu­gar­skoj, D. Jo­va­no­vi­ća u Ju­go­sla­vi­ji, Ko­dre­a­nua u Ru­mu­ni­ji i dr.), kao i ni­sko­kva­li­fi­ko­va­nih rad­ni­ka pre­ma teh­nič­koj in­te­li­gen­ci­ji. Sto­ga ovo is­tra­ži­va­nje mo­že da po­dr­ži te­zu o druš­tve­noj uslo­vlje­no­sti onog što se u Is­toč­noj Evro­pi na­zi­va­lo na­rod­na de­mo­kra­ti­ja, a ka­sni­je re­al­so­ci­ja­li­zam, gde je ose­ća­nje koje je postojalo u druš­tve­nim struk­tu­ra­ma sa­mo ini­ci­ra­no od­o­zgo. Po­sto­ja­li su, da­kle, broj­ni druš­tve­ni pred­u­slo­vi (osim Če­ho­slo­vač­ke) za us­po­sta­vlja­nje ne­de­mo­krat­skih i to­ta­li­tar­nih re­ži­ma, no to ipak ne zna­či da su oni bi­li ne­mi­nov­nost. Po­ne­gde, kao u Ju­go­sla­vi­ji, rat­ne žr­tve (na­ro­či­to na te­ri­to­ri­ji NDH) i su­ro­vi gra­đan­ski rat umno­go­me su do­pri­ne­li da po­sle po­be­de re­vo­lu­ci­je in­stru­men­ta­li­za­ci­jom an­ti­fa­ši­zma do­đe do ma­sov­ne i ne­se­lek­tiv­ne od­ma­zde nad svi­ma ko­ji ni­su bi­li na stra­ni NOP-a, kao i nad do­ma­ćim Ma­đa­ri­ma i Nem­ci­ma.

Od ve­li­kog zna­ča­ja su rat­ni uslo­vi i ulo­ga spolj­nog fak­to­ra. Za raz­li­ku od Ok­to­bar­ske re­vo­lu­ci­je, pre­vra­ti po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta iz­ve­de­ni su uz ogrom­nu po­moć pr­ve ze­mlje so­ci­ja­li­zma. Za­pra­vo, za ve­ći­nu ze­ma­lja dru­gog ta­la­sa so­ci­ja­li­stič­kih re­vo­lu­ci­ja go­to­vo je si­gur­no da ko­mu­ni­sti ni­kad ne bi doš­li na vlast bez po­mo­ći so­vjet­skih ten­ko­va. Ko­mu­ni­sti su naj­pre svu­da pre­u­ze­li vlast us­po­sta­vlja­njem ko­a­li­ci­ja srod­nih (pa i ra­zno­rod­nih) par­ti­ja, pa su po­mo­ću kon­tro­le nad oru­ža­nom si­lom, slu­žbom bez­bed­no­sti, ali i uz po­moć so­vjet­skih sna­ga (Cr­ve­na ar­mi­ja, NKVD i sl.), eli­mi­ni­sa­li svo­je pro­tiv­ni­ke. Ob­ra­čun sa pro­tiv­ni­ci­ma bio je po­ste­pen – naj­pre su ukla­nja­ni oni van fron­ta, iz­me­đu osta­log i kroz op­tu­žbe za ko­la­bo­ra­ci­ju, da bi se po­tom pa­žnja usme­ri­la na do­ju­če­raš­nje ne­ko­mu­ni­stič­ke sa­ve­zni­ke. U svim ze­mlja­ma pro­ce­si ni­su te­kli istom br­zi­nom. U ne­kima su se stva­ri od­vi­ja­le br­že jer je ko­mu­ni­zam bio druš­tve­no pri­hva­će­ni­ji (Bu­gar­ska i Ju­go­sla­vi­ja), u dru­gima je iš­lo te­že i uz znat­no so­vjet­sko me­ša­nje (Ma­đar­ska, Ru­mu­ni­ja, Če­ho­slo­vač­ka i Polj­ska). Ste­pen re­pre­siv­no­sti je ta­ko­đe bio u pro­por­ci­ji sa pri­hva­će­noš­ću ide­o­lo­gi­je – ako je nje bi­lo ma­nje, re­pre­siv­nost je bi­la ve­ća. Ne­gde su so­ci­jal­de­mo­kra­ti i par­la­men­tar­na tra­di­ci­ja bi­li glav­na pre­pre­ka uvo­đe­nju ko­mu­ni­zma (Če­ho­slo­vač­ka i Is­toč­na Ne­mač­ka), dok su se u dru­gim kao glav­ni pro­tiv­ni­ci is­pre­či­li li­de­ri agrar­nih par­ti­ja (Bu­gar­ska, Ju­go­sla­vi­ja, Ma­đar­ska, Polj­ska i Ru­mu­ni­ja). U go­to­vo svim ze­mlja­ma (osim Če­ho­slo­vač­ke, u ko­joj je bi­la po­treb­na di­rekt­na so­vjet­ska in­ter­ven­ci­ja) do po­čet­ka 1948. opo­zi­ci­ja je bi­la pot­pu­no slo­mlje­na. Ovaj vid na­rod­ne de­mo­kra­ti­je se ukla­pa u le­nji­ni­stič­ke ide­o­loš­ke kon­cep­ci­je o vi­še­fa­znoj re­vo­lu­ci­ji. Po­sle ovog pre­la­znog pe­ri­o­da, na re­du je bi­la pot­pu­na sta­lji­ni­za­ci­ja ili so­vje­ti­za­ci­ja is­toč­no­e­vrop­skih druš­ta­va kroz par­tij­ske čist­ke i ubr­za­nje pri­vred­nih i druš­tve­nih re­for­mi u du­hu sta­lji­ni­zma. Na kra­ju mo­ra se is­ta­ći da se ma­sov­ni te­ror pro­tiv ne­ko­mu­ni­sta na mo­že oprav­da­ti sa­mo kon­tek­stom vre­me­na (hlad­ni rat i sl.). Ogrom­na ve­ći­na opo­zi­ci­o­nih gru­pa sle­di­la je de­mo­krat­ske na­či­ne de­lo­va­nja (Polj­ska, kao i po­je­di­ne gru­pe u Bu­gar­skoj i Ru­mu­ni­ji, pred­sta­vlja­la je iz­u­ze­tak). Ipak ni iz­ve­stan ste­pen na­si­lja u opo­zi­ci­o­nom de­lo­va­nju ne mo­že oprav­da­ti ma­sov­nu i neo­d­me­re­nu pri­me­nu po­li­tič­kog na­si­lja.

Na­ci­o­na­li­za­ci­jom i kon­fi­ska­ci­jom, in­du­stri­ja­li­za­ci­jom, agrar­nom re­for­mom, ko­lek­ti­vi­za­ci­jom i dru­gim me­ra­ma eko­nom­ske i so­ci­jal­ne po­li­ti­ke vr­šio se pre­o­bra­žaj eko­nom­skog si­ste­ma i mo­der­ni­za­ci­ja za­o­sta­lih druš­ta­va na pra­gu in­du­stri­ja­li­za­ci­je, ali isto­vre­me­no i druš­tve­na re­vo­lu­ci­ja, u ko­joj su eli­mi­ni­sa­ni kla­sni ne­pri­ja­te­lji – gra­đan­stvo, cr­kva i ku­lač­ki ele­men­ti na se­lu (na­mer­no ši­ro­ko de­fi­ni­sa­ni), uz njihovo isto­vre­me­no pre­vo­đe­nje u sve broj­ni­ji pro­le­te­ri­jat – vla­da­ju­ću kla­su u so­ci­ja­li­zmu po mark­si­stič­koj te­o­ri­ji. Stva­ra­njem dr­žav­ne svo­ji­ne kroz na­ci­o­na­li­za­ci­ju i kon­fi­ska­ci­ju, kao i pri­vred­nim pla­ni­ra­njem i ko­lek­ti­vi­za­ci­jom, na­glo je me­nja­na pri­vred­na i so­ci­jal­na struk­tu­ra i stva­ran eko­nom­ski am­bi­jent, gde je u eta­ti­zo­va­noj pri­vre­di sve to­ko­ve kon­tro­li­sa­la par­ti­ja. Svi ovi pro­ce­si od­vi­ja­li su se uz bu­dan ide­o­loš­ko-po­li­tič­ki nad­zor SSSR-a, ko­ji je de­lio kri­ti­ke i odre­đi­vao smer­ni­ce raz­vo­ja po­je­di­nih ze­ma­lja. SSSR je is­ko­ri­stio od­su­stvo Ne­mač­ke – naj­ja­če eko­nom­ske si­le u tom re­gi­o­nu do ta­da – i na­met­nuo se, osim kao uzor, i kao vo­de­ći part­ner is­toč­no­e­vrop­skim pri­vre­da­ma. Sta­ljin je i u eko­nom­skom smi­slu za­o­kru­ži­vao svoj la­ger for­mi­ra­njem za­jed­nič­kih pred­u­ze­ća u in­du­stri­ji, sa­o­bra­ća­ju i ban­kar­stvu, da­va­njem kre­di­ta i po­zaj­mi­ca u vre­me po­rat­ne kri­ze, po­ve­ća­nom spolj­no­tr­go­vin­skom raz­me­nom i na kra­ju kroz Sa­vet za uza­jam­nu eko­nom­sku po­moć (SEV, osno­van ja­nu­a­ra 1949).

In­ten­zi­vi­ra­nju re­pre­si­je u Is­toč­noj Evro­pi u tom pe­ri­o­du iš­li su na ru­ku eska­la­ci­ja hlad­nog ra­ta, so­vjet­ska po­li­ti­ka i ka­rak­ter Sta­lji­no­vog re­ži­ma. So­vjet­ske di­rek­ti­ve i in­struk­ci­je, te­žnja za pot­pu­nim kon­tro­li­sa­njem svog la­ge­ra, kao i su­kob s Ti­tom pre­do­mi­nant­no su uti­ca­li na po­oš­tra­va­nje kur­sa pre­ma kla­snim, po­li­tič­kim ali i unu­tar­par­tij­skim ne­pri­ja­te­lji­ma. Apo­ka­lip­tič­ni to­no­vi i re­to­ri­ka u oba blo­ka pod­gre­va­li su at­mos­fe­ru pro­ga­nja­nja veš­ti­ca. Sve je to po­go­do­va­lo re­ži­mi­ma ko­ji su te­ži­li to­ta­li­tar­noj vla­sti, imi­ta­ci­ji so­vjet­ske, a usled nepostojanja de­mo­krat­skih in­sti­tu­ci­ja i tra­di­ci­je (osim de­li­mič­no Če­ho­slo­vač­ke) dr­žav­na re­pre­si­ja se pre­tvo­ri­la u sve­pri­sut­ni in­stru­ment – sred­stvo za osva­ja­nje, kon­tro­lu i oču­va­nje to­tal­ne vla­sti. Hlad­ni rat i bor­ba pro­tiv svet­ske za­ve­re im­pe­ri­ja­li­zma do­bro su doš­li u vre­me dru­ge fa­ze re­vo­lu­ci­je, kao iz­go­vor za eli­mi­na­ci­ju nje­nih sa­put­ni­ka u fron­tu ili pak ne­pri­ja­te­lja u svo­jim re­do­vi­ma (ti­to­i­sta) na pu­tu u so­ci­ja­li­zam prema za­mi­sli Sta­lji­na.

Isto­ri­ja po­li­tič­ke re­pre­si­je u Sr­bi­ji pro­la­zi­la je kroz ne­ko­li­ko eta­pa i bi­la od­re­đe­na ni­zom so­ci­jal­nih i po­li­tič­kih fak­to­ra. Bor­ba za na­ci­o­nal­no oslo­bo­đe­nje i za­o­kru­že­nje dr­ža­ve, če­sti ra­to­vi (sa­mo do 1914. bi­lo ih je pet) i eko­nom­ska za­o­sta­lost, ote­ža­va­li su eman­ci­pa­ci­ju druš­tva i de­mo­kra­ti­za­ci­ju ze­mlje. Po­red ovoga, Sr­bi­ju su od sa­me ob­no­ve po­tre­sa­le oš­tre po­li­tič­ke po­de­le i bor­be, naj­pre di­na­stič­ke, po­tom stra­nač­ke i ide­o­loš­ke. Po­li­tič­ki pro­tiv­nik se per­ci­pi­rao kao ne­pri­ja­telj ko­ga tre­ba uniš­ti­ti – stra­nač­ki ne­pri­ja­telj je uvek bio i ne­pri­ja­telj Sr­bi­je. Pre­u­zi­ma­nje mo­de­la de­mo­krat­skog druš­tva u po­sled­njoj če­tvr­ti­ni XIX ve­ka (Ustav iz 1888) i re­la­tiv­no ra­ni na­stana­k po­li­tič­kih stra­na­ka ni­je jed­na­ko pra­ti­lo usva­ja­nje de­mo­krat­ske po­li­tič­ke kul­tu­re, a još spo­ri­je eko­nom­ski pro­spe­ri­tet i kul­tur­na eman­ci­pa­ci­ja druš­tva, kao pred­u­slo­va sta­bil­nog de­mo­krat­skog si­ste­ma. Na­vi­ke iz vre­me­na bor­be pro­tiv Oto­man­ske im­pe­ri­je, sta­lan ži­vot uz puš­ku i sa­blju i obi­čaj re­ša­va­nja spo­ro­va sa po­li­tič­kim ne­is­to­miš­lje­ni­kom fi­zič­kim na­si­ljem teš­ko su se me­nja­li. Opšta ne­pi­sme­nost sta­nov­niš­tva (vi­še od 80% ži­ve­lo je na se­lu od po­ljo­pri­vre­de), eko­nom­ska za­o­sta­lost i si­ro­maš­tvo, ne­do­sta­tak sna­žne i broj­nije sred­nje kla­se gra­đan­stva ni­su bi­li do­bar te­melj za iz­grad­nju sta­bil­ne i zdra­ve de­mo­kra­ti­je. Po­je­di­ni okru­zi u Sr­bi­ji su još uvek kra­jem XIX ve­ka ima­li ozbilj­ne pro­ble­me sa haj­du­či­jom. Po­li­tič­ki si­stem je bio usvo­jen, dok su druš­tve­ni pred­u­slo­vi za de­mo­kra­ti­za­ci­ju druš­tva bi­li da­le­ko od is­pu­nje­nja, što se ni­je bit­ni­je pro­me­ni­lo ni do Dru­gog svet­skog ra­ta.

U XIX ve­ku, di­na­stič­ke bor­be i bru­tal­ni stra­nač­ki ob­ra­ču­ni ne­ret­ko su se za­vr­ša­va­li ubi­stvi­ma, aten­ta­ti­ma, pre­bi­ja­njem, mu­če­njem i dru­gim vi­do­vi­ma osve­te nad po­li­tič­kim pro­tiv­ni­ci­ma. Kao ekla­tant­ni pri­me­ri na­si­lja u po­li­tič­kom ži­vo­tu mo­gu se na­ve­sti ubi­stva kne­za Mi­ha­i­la i kra­lja Alek­san­dra, Ti­moč­ka bu­na ili pak „da­ni na­rod­nog odi­sa­ja“ – di­vljač­ka od­ma­zda ra­di­ka­la nad na­pred­nja­ci­ma, ko­je su od­ne­le vi­še od 140 ži­vo­ta. Dva­de­se­ti vek je po­čeo ubi­stvom kra­lja i kra­lji­ce od stra­ne sop­stve­ne gar­de. Me­đu­tim, ni ne­me­ša­nje mo­nar­ha u po­li­tič­ki ži­vot u po­to­njem pe­ri­o­du ni­je bilo ga­rant de­mo­kra­ti­je – mi­li­ta­ri­za­ci­ja druš­tva, stal­ni ra­to­vi i stra­nač­ke bor­be traj­no su ote­ža­va­li de­mo­kra­ti­za­ci­ju druš­tva.

Stva­ra­njem no­ve dr­ža­ve 1918., Kra­lje­vi­ne SHS (Ju­go­sla­vi­je), pro­ble­mi su se sa­mo umno­ži­li i po­sta­li slo­že­ni­ji, a od­nos pre­ma po­li­tič­kom pro­tiv­ni­ku ni­je se bit­ni­je po­pra­vio, čak se i po­gor­šao. Da­lji raz­voj de­mo­kra­ti­je, po­red na­sle­đe­nih eko­nom­sko-so­ci­jal­nih, do­dat­no su ote­ža­le me­đu­na­ci­o­nal­ne i ver­ske pro­tiv­reč­no­sti, po­ja­va re­vo­lu­ci­o­nar­nih ko­mu­ni­stič­kih ide­ja i ak­ci­ja, ali i eks­trem­nih se­pa­ra­ti­stič­kih gru­pa (us­ta­ša, vmro­va­ca i dru­gih), ko­je su ne­gi­ra­le „ver­saj­sku tvo­re­vi­nu“. Nepostojanje de­mo­krat­ske tra­di­ci­je, ni­zak ste­pen po­li­tič­ke kul­tu­re, si­ro­maš­tvo i ne­pi­sme­nost, he­te­ro­ge­nost i ne­ra­zu­me­va­nje i dru­ge du­bi­o­ze u slo­že­noj dr­ža­vi ka­kva je bi­la Ju­go­sla­vi­ja ote­ža­va­li su de­mo­krat­ske pro­ce­se. Le­vi i de­sni ra­di­ka­li­zam, od­no­sno te­žnja da se na re­vo­lu­ci­o­na­ran na­čin re­še teš­ki so­ci­jal­ni pro­ble­mi, kao i ne­re­še­no na­ci­o­nal­no pi­ta­nje i se­pa­ra­ti­stič­ke na­me­re eks­trem­nih na­ci­o­na­li­sta, da­va­li su po­vo­da dr­ža­vi da se bra­ni. Im­pe­ra­tiv ru­še­nja „ver­saj­ske tvo­re­vi­ne“ i nje­nog druš­tve­no-po­li­tič­kog ure­đe­nja čak i te­ro­ri­stič­kim me­to­di­ma bor­be (Cr­ve­ni te­ror 1920–21Lič­ki usta­nak1932aten­tat na kra­lja Alek­san­dra1934. i dr.) do­dat­no su ja­ča­li dr­žav­nu re­pre­si­ju. Dr­ža­va je u od­bra­ni od re­vo­lu­ci­o­nar­nih ak­ci­ja po­seg­nu­la i za ne­de­mo­krat­skim sred­stvi­ma, re­a­gu­ju­ćiza­bra­nom ra­da KPJZa­ko­nom o zaš­ti­ti dr­ža­ve (1921), Za­konom o dr­žav­nom su­du za zaš­ti­tu dr­ža­ve i Za­ko­nom o zaš­ti­ti jav­ne si­gur­no­sti i re­da u dr­ža­vi (1929), kao i pro­go­nom i hap­še­nji­ma, ne sa­mo zbog na­sil­nih ak­ci­ja, već i zbog sa­me ide­o­loš­ke pro­pa­gan­de.

Znat­no je po­oš­tre­no kri­vič­no za­ko­no­dav­stvo, a na de­se­ti­ne ko­mu­ni­sta pa­lo je kao žr­tva dr­žav­ne re­pre­si­je, dok je ve­ći­na proš­la kroz dr­žav­ne za­tvo­re. Vr­hu­nac je bi­lo i fak­tič­ko uki­da­nje par­la­men­ta­ri­zma, po­sle na­sil­nog ob­ra­ču­na u skupšti­ni i po­gor­ša­nih me­đu­na­ci­o­nal­nih od­no­sa, za­vo­đe­njem še­sto­ja­nu­ar­ske dik­ta­tu­re, za­bra­nom ra­da par­ti­ja i na­sil­nim na­me­ta­njem in­te­gral­nog ju­go­slo­ven­stva. Ipak, i po­red svih ano­ma­li­ja u du­hu onog vre­me­na, objek­tiv­no go­vo­re­ći o ka­zne­noj po­li­ti­ci pre­ma po­li­tič­kim de­lin­kven­ti­ma (ko­mu­ni­sti­ma, us­ta­ša­ma, vmrov­ci­ma i dr.), ni kvan­ti­ta­tiv­no ni kva­li­ta­tiv­no Ju­go­sla­vi­ja ni­je od­ska­ka­la u od­no­su na ze­mlje u re­gi­o­nu, a na­ro­či­to je teš­ko ­po­re­đenje u od­no­su na ono što je usle­di­lo po­sle re­vo­lu­ci­o­nar­nih pro­me­na u je­sen 1944.

Ko­mu­ni­stič­ka par­ti­ja Ju­go­sla­vi­je, pro­go­nje­na i za­bra­nje­na, pa­da­la je pod sve ve­ći uti­caj Ko­min­ter­ne. Bolj­še­vi­za­ci­jaje uti­ca­la na po­ve­ća­nje nje­ne mi­li­tant­no­sti spro­vo­đe­njem di­rek­ti­va o ru­še­nju „ver­saj­ske tvo­re­vi­ne“ i od­stu­pa­njem od po­čet­ne ju­go­slo­ven­ske kon­cep­ci­je, bor­bom pro­tiv ve­li­ko­srp­skog he­ge­mo­ni­zma i na­me­ta­njem čvr­ste unu­tar­stra­nač­ke di­sci­pli­ne, či­me se pre­tvo­ri­la u pu­ku is­po­sta­vu, fi­nan­sij­ski i or­ga­ni­za­ci­o­no za­vi­snu od Ko­min­ter­ne. Isto­vre­me­no, sve je vi­še ka­drov­ski ja­ča­la u ne­srp­skim kra­je­vi­ma, pre­tva­ra­ju­ći se u ma­lu i fa­na­ti­zo­va­nu, do­bro or­ga­ni­zo­va­nu sku­pi­nu pro­fe­si­o­nal­nih re­vo­lu­ci­o­na­ra. Is­ku­stvo ile­gal­ne bor­be, ali i te­ro­ri­stič­kih i na­sil­nih me­to­da u po­ku­ša­ju pre­u­zi­ma­nja vla­sti, ko­ri­sti­lo je par­ti­ji u adap­ta­ci­ji na de­lo­va­nje u rat­nim uslo­vi­ma. Kod ko­mu­ni­sta, ko­ji su kao ne­pri­ja­te­lji dr­ža­ve pro­ga­nja­ni, za­tva­ra­ni, hap­še­ni, a ne­ret­ko i ubi­ja­ni u me­đu­rat­nom pe­ri­o­du, ra­sla je mr­žnja i že­lja za osve­tom, ras­pi­re­na rat­nim žr­tva­ma i pod­gre­ja­na is­klju­či­voš­ću ide­o­lo­gi­je. Sve će se to is­po­lji­ti kao otvo­ren i bru­ta­lan re­vo­lu­ci­o­na­rni te­ror pre­ma no­si­o­ci­ma sta­rog si­ste­ma po oslo­bo­đe­nju 1944. go­di­ne.

Je­dan od va­žnih či­ni­la­ca pri­li­kom ana­li­ze uzro­ka re­pre­si­je u pr­vim po­sle­rat­nim go­di­na­ma je­ste is­ku­stvo svet­skog i gra­đan­skog ra­ta do ta­da ne­za­be­le­že­nog u isto­ri­ji Sr­bi­je. Tra­u­ma­tič­no is­ku­stvo i stra­da­nje u ra­tu, pre sve­ga mi­li­on­ske žr­tve ci­vi­la, pod­sta­kli su bes i osve­tu po­bed­ni­ka, če­sto i nad ne­du­žnim gra­đa­ni­ma ko­ji se ni­su pri­klju­či­li NOP-u, već su se opre­de­li­li za JVO – su­par­nič­ki an­ti­fa­ši­stič­ki po­kret ili na­pro­sto su osta­li pa­siv­ni u ra­tu gle­da­ju­ći svo­ja po­sla i ču­va­ju­ći gla­vu na ra­me­ni­ma. Strah i osve­ta, iner­ci­ja bra­to­u­bi­lač­kog ra­ta i bor­be pro­tiv unu­traš­njeg i spolj­nog ne­pri­ja­te­lja, na­sta­vlje­ni su i po oslo­bo­đe­nju, na­ro­či­to u pr­vim me­se­ci­ma po­sle pre­u­zi­ma­nja vla­sti. Rat­no is­ku­stvo i okru­že­nje uti­ca­lo je na pri­hva­ta­nje ljud­ske pat­nje i smr­ti kao ne­čeg sva­ko­dnev­nog. Ne tre­ba iz­gu­bi­ti iz vi­da da je do­bar deo ru­ko­vo­de­ćih ka­dro­va imao za­tvor­ski staž u Kra­lje­vi­ni Ju­go­sla­vi­ji, kao i is­ku­stvo Špan­skog gra­đan­skog ra­ta. Ne­za­do­volj­stvo Sr­ba u Ba­no­vi­ni Hr­vat­skoj po­ja­ča­no je spo­ra­zu­mom Cvet­ko­vić – Ma­ček (26. av­gust 1939) u kojim su se naš­li van srp­skog na­ci­o­nal­nog kor­pu­sa. Naj­ve­ći te­ret Dru­gog svet­skog ra­ta pao je pre sve­ga na Sr­be u NDH, gde je ma­lo ko­ja po­ro­di­ca osta­la na oku­pu. Mr­žnja pre­ma Be­o­gra­du kao cen­tru srp­ske ko­la­bo­ra­ci­je u vre­me stra­da­nja Sr­ba u NDH ni­je mo­gla bi­ti uma­nje­na ni ma­sov­nim pri­je­mom iz­be­gli­ca, a is­po­lje­na je u pr­vim me­se­ci­ma po oslo­bo­đe­nju Be­o­gra­da i Sr­bi­je.

»Demokratija višeg tipa«

KPJ je, ima­ju­ći mo­no­pol nad oru­ža­nom si­lom, ali i uz pre­sudnu po­moć Cr­ve­ne ar­mi­je, iz­vo­je­va­la po­be­du u oslo­bo­di­lač­kom i gra­đan­skom ra­tu. Re­pre­si­ja se ja­vi­la kao sred­stvo za spro­vo­đe­nje br­ze i efi­ka­sne le­nji­ni­stič­ke etap­ne so­ci­ja­li­stič­ke re­vo­lu­ci­je u za­o­sta­loj agrar­noj ze­mlji, gde ni­je bi­lo uslo­va za dik­ta­tu­ru pro­le­ta­ri­ja­ta ka­kvu je pret­po­sta­vlja­la Mark­so­va te­o­ri­ja. Na­si­lje je spro­vo­di­la par­tij­ska dr­ža­va pre­ko svo­jih in­stru­me­na­ta: po­li­tič­kih te­la sa ne­le­gi­tim­nom ve­ći­nom (AV­NOJ-a, NKOJ-a, Ozne, voj­ske, po­li­ci­je, sud­stva) uz ide­o­loš­ko-pro­pa­gand­nu po­drš­ku druš­tve­no-po­li­tič­kih or­ga­ni­za­ci­ja – Na­rod­nog fron­ta, omla­di­ne, si­ndi­ka­ta, stru­kov­nih udru­že­nja i dru­gih. Osnov­ni ciljje bio na­me­ta­nje so­vjet­skog mo­de­la druš­tva, tj. uki­da­nje par­la­men­ta­ri­zma u po­li­tič­kom ži­vo­tu (za­vo­đe­njem jed­no­par­tij­ske dik­ta­tu­re), us­po­sta­vlja­nje dr­žav­nog so­ci­ja­li­zma u pri­vred­nom ži­vo­tu (eli­mi­na­ci­jom pri­vat­ne svo­ji­ne i tr­žiš­nih od­no­sa) i na­me­ta­nje soc­re­a­li­zma kao je­di­nog kul­tur­nog mo­de­la pre­tva­ra­njem kul­tu­re u pu­ki agi­ta­ci­o­no-pro­pa­gand­ni ser­vis vla­sti.

Sa po­zi­ci­ja re­pre­siv­no­sti (na osno­vu uoče­nih ka­rak­te­ri­sti­ka), posmatrani pe­riod se mo­že po­de­li­ti na sle­de­će vre­men­ske ce­li­ne:

I. 1944–48 – pe­riod ob­no­ve, us­po­sta­vlja­nja i učvrš­ći­va­nja vla­sti, raz­ra­ču­na­va­nja sa ko­la­bo­ra­ci­o­ni­sti­ma, fron­tov­skom a po­tom i van­fron­tov­skom opo­zi­ci­jom.

II. 1948–50 – pe­riod su­ko­ba sa IB-om, ubr­za­nih druš­tve­nih i pri­vred­nih re­for­mi. Re­pre­si­ja nad unu­tar­par­tij­skom opo­zi­ci­jom, pri­sta­li­ca­ma IB-a i in­ten­zi­vi­ra­nje po­li­ti­ke ot­ku­pa i ko­lek­ti­vi­za­ci­je.

III. 1950–53  pe­riod oto­plja­va­nja ili kon­tro­li­sa­ne slo­bo­de i tra­ga­nje za tre­ćim pu­tem u so­ci­ja­li­zam. Sma­njen in­ten­zi­tet re­pre­si­je usled pri­bli­ža­va­nja Za­pa­du i kam­pa­nja de­mo­kra­ti­za­ci­je i sa­mo­u­pra­vlja­nja kao pri­vid ne­ga­ci­je sta­lji­ni­zma i pro­mo­vi­sa­nje sop­stve­nog de­mo­krat­skog pu­ta u so­ci­ja­li­zam.

pr­voj fa­zi re­vo­lu­ci­je, de­lu­ju­ći kroz na­rod­ni i an­ti­fa­ši­stič­ki front, Par­ti­ja je pri­gra­bi­la osnov­ne po­lu­ge vla­sti i eli­mi­ni­sa­la opo­zi­ci­ju van fron­ta; dru­ga eta­pa tre­ba­lo je da eli­mi­ni­še sa­put­ni­ke re­vo­lu­ci­je (po uzo­ru na bolj­še­vi­ke, ko­ji su eli­mi­ni­sa­li ese­re) us­po­sta­vlja­njem mo­no­lit­no­sti u fron­tu i na kra­ju de fac­to us­po­sta­vlja­njem jed­no­par­tij­skog si­ste­ma (tj. si­ste­ma sa he­ge­mo­nom stran­kom). Re­strik­ci­jom osnov­nih ljud­skih i po­li­tič­kih pra­va, kao i me­ra­ma dr­žav­no-par­tij­ske re­pre­si­je, KPJ je us­pe­la da u pe­ri­o­du 1944–1948. pot­pu­no eli­mi­ni­še sva­ki ob­lik opo­zi­ci­je. In­ten­zi­tet re­pre­si­je je bio naj­ve­ći u pe­ri­o­du 1944–1945. ka­da se lo­mi­la kič­ma gra­đan­skom druš­tvu i na­sle­đe­noj po­li­tič­koj struk­tu­ri u Sr­bi­ji, naj­češ­će pod vi­dom ka­žnja­va­nja ko­la­bo­ra­ci­o­ni­sta i rat­nih zlo­či­na­ca. Re­pre­si­ja je u sa­mom po­čet­ku bi­la di­vlja i anar­hič­na, da bi vre­me­nom uš­la u le­gal­ne i in­sti­tu­ci­o­na­li­zo­va­ne to­ko­ve.

Va­nin­sti­tu­ci­o­nal­ni ob­li­ci re­pre­si­je ili tzv. di­vlja čiš­će­nja op­tu­že­nih za sa­rad­nju sa oku­pa­to­rom uz ne­za­o­bi­la­zne ele­men­te po­li­tič­ke i lič­ne osve­te ni­su bi­li ret­ka po­ja­va u po­sle­rat­noj Evro­pi (npr. Fran­cu­ska, sa bli­zu 5.000 li­kvi­di­ra­nih). U slu­ča­ju na­rod­nih de­mo­kra­ti­ja, po­red po­li­tič­kih i lič­nih mo­ti­va, ov­de je te­ror imao i ide­o­loš­ko-re­vo­lu­ci­o­nar­nu bo­ju, pri če­mu je in­stru­men­ta­li­zo­van od stra­ne ko­mu­ni­sta u svr­hu eli­mi­na­ci­je pro­tiv­ni­ka re­vo­lu­ci­je i sta­bi­li­zo­va­nja no­ve vla­sti (na­ro­či­to je že­stok ob­ra­čun bio u Bu­gar­skoj). Re­vo­lu­ci­o­nar­na prav­da u Sr­bi­ji, kao i u svim ze­mlja­ma na­rod­ne de­mo­kra­ti­je, pa­ti­la je od slič­nih manj­ka­vo­sti – ši­ro­ko de­fi­ni­sa­na ko­la­bo­ra­ci­ja, neo­d­me­re­nost ka­zne, za­vi­snost sud­stva od iz­vrš­nih vla­sti i slič­no. U pr­vim da­ni­ma po­sle oslo­bo­đe­nja, ka­žnja­va­nje op­tu­že­nih za ko­la­bo­ra­ci­ju bi­lo je u ru­ka­ma Ozne i voj­nih or­ga­na. Voj­ni su­do­vi su su­di­li op­tu­že­ni­ma sve do le­ta 1945. U to­ku tih pr­vih me­se­ci sa­mo de­lom čiš­će­nja upra­vlja­li su su­do­vi, dok je ve­ći­na op­tu­že­nih li­kvi­di­ra­na bez od­lu­ke su­da ili na br­zi­nu iz­re­ži­ra­nim pro­ce­si­ma, ko­ji su se če­sto za­vr­ša­va­li osu­dom na smrt. Na­ro­či­to su na me­ti gra­đan­ski po­li­ti­ča­ri, či­nov­ni­ci biv­še ad­mi­ni­stra­ci­je, ali i tr­gov­ci, fa­bri­kan­ti, sveš­te­ni­ci, ne­poš­te­na in­te­li­gen­ci­ja, ku­la­ci i dru­gi, što je ovom na­si­lju da­va­lo tonkla­sne re­vo­lu­ci­je. Isto ta­ko, nad do­ma­ćim Nem­ci­ma i Ma­đa­ri­ma bi­lo je ele­me­na­ta pro­go­na i ko­lek­tiv­ne od­ma­zde. Ta­čan broj žr­ta­va di­vljeg čiš­će­nja, usled ne­po­sto­ja­nja ili ne­do­stup­no­sti zva­nič­nih iz­vo­ra, naj­ve­ro­vat­ni­je ni­kada ne­će biti utvr­đen. Ak­te­ri, žr­tve i is­tra­ži­va­či iz­no­se raz­li­či­te pro­ce­ne, ali uglav­nom se broj svo­di na vi­še de­se­ti­na hi­lja­da žrtava u Srbiji, svakako ne ispod 70.000 (uključivši i nemačku i mađarsku manjinu), odnosno 180.000 u celoj Jugoslaviji.

U in­sti­tu­ci­o­nal­nom smi­slu, čiš­će­nje druš­tva je za­tim pre­puš­te­no su­do­vi­ma i ko­mi­si­ja­ma, ko­ji su bi­li in­stru­men­ta­li­zo­va­ni i pod pot­pu­nom par­tij­skom kon­tro­lom. Eks­plo­a­ti­šu­ći an­ti­fa­ši­zam, u pr­vim go­di­na­ma po oslo­bo­đe­nju par­ti­ja je pre­ko Dr­žav­ne ko­mi­si­je za su­đe­nje rat­nim zlo­čin­ci­ma i sa­rad­ni­ci­ma oku­pa­to­ra i uz pot­pun mo­no­pol nad sud­stvom i apa­ra­tom si­le, po­red ka­žnja­va­nja stvar­nih zlo­či­na­ca i ko­la­bo­ra­na­ta, eli­mi­ni­sa­la po­li­tič­ke i kla­sne pro­tiv­ni­ke re­vo­lu­ci­je. Od­lu­ka­ma Dr­žav­ne ko­mi­si­je i pre­su­da­ma Su­da ča­sti vr­še­no je svo­je­vr­sno čiš­će­nje druš­tva od gra­đan­skih ele­me­na­ta. Pod vi­dom ka­žnja­va­nja rat­nih zlo­či­na­ca, a ši­ro­kim i ne­de­fi­ni­sa­nim tu­ma­če­njem za­ko­na, su­di­lo se i za naj­ba­nal­ni­je pre­stu­pe (pri­ča­nje vi­ce­va, pe­va­nje pe­smi­ca na ra­čun no­ve vla­sti i sl.) sa ci­ljem za­stra­ši­va­nja pa i eli­mi­na­ci­je po­li­tič­kih i kla­snih pro­tiv­ni­ka, ali i lju­di ko­ji sa­mo ni­su mi­ri­sa­li no­vu vlast. Na taj na­čin ka­žnje­no je vi­še hi­lja­da gra­đa­na smrt­nom ili za­tvor­skom ka­znom, ko­ju je po pra­vi­lu pra­ti­la kon­fi­ska­ci­ja imo­vi­ne i oduzi­ma­nje gra­đan­skih pra­va. Već ta­da je pri­me­će­na iz­ve­sna te­ri­to­ri­ja­li­za­ci­ja kri­vi­ce, iz­ra­že­na u re­strik­tiv­ni­joj ka­zne­noj po­li­ti­ci u Sr­bi­ji, ko­ja je bi­la plod na­sle­đa bor­be pro­tiv ve­li­ko­srp­skog he­ge­mo­ni­zma, ali i ve­ćeg ot­po­ra us­po­sta­vlja­nju ko­mu­ni­za­ma na tlu Sr­bi­je. Us­po­sta­vlja­nje naj­ve­ćeg dis­kon­ti­nu­i­te­ta u isto­ri­ji mo­der­ne srp­ske dr­ža­ve i ra­za­ra­nje pri­vred­ne, kul­tur­ne i po­li­tič­ke eli­te zna­či­lo je i sa­se­ca­nje u ko­re­nu mo­guć­no­sti da se or­ga­ni­zu­je de­mo­krat­ski gra­đan­ski po­kret, ko­ji bi se iz­bo­rio za ljud­ska pra­va i slo­bo­de.

Iz­bo­ri su pred­sta­vlja­li de­fi­ni­tiv­nu po­li­tič­ku smrt van­fron­tov­ske opo­zi­ci­je, ko­ja je ap­sti­ni­ra­la. U at­mos­fe­ri lin­ča, bez slo­bo­de štam­pe, ver­bal­nog pa i otvo­re­nog na­si­lja na uli­ca­ma, nepostojanja iz­bor­ne kon­tro­le, pro­ka­za­na kao iz­daj­nič­ka i ne­pri­ja­telj­ska (fa­ši­stič­ka), ona ni­je ima­la ozbilj­ne šan­se na iz­bo­ri­ma, iako ve­ći­na is­tra­ži­va­ča ne do­vo­di u pi­ta­nje po­be­du fron­tov­skih sna­ga, čak i u slu­ča­ju da su iz­bo­ri bi­li de­mo­krat­ski i da ni­je bi­lo ap­sti­nen­ci­je.

To­kom 1946–1948, pa i ka­sni­je, pa­žnja je bi­la usme­re­na na gu­še­nje fron­tov­ske opo­zi­ci­je (pro­ces D. Jo­va­no­vi­ću), us­po­sta­vlja­nje pot­pu­nog mo­no­po­la unu­tar ko­a­li­ci­je, raz­bi­ja­nje gra­đan­skih par­ti­ja i fu­zi­o­ni­sa­nje sa pro­re­žim­skim stran­ka­ma, po­li­tič­ke pro­ce­se sa­mo­svoj­nim li­de­ri­ma i slič­no. Po­li­tič­ke pro­ce­se su spro­vo­di­li in­stru­men­ta­li­zo­va­no sud­stvo, tu­ži­laš­tvo i dr­žav­na bez­bed­nost. Čest osnov, upo­tre­blja­van za ukla­nja­nje po­li­tič­kih i kla­snih ne­pri­ja­te­lja, bio je i Za­kon o kri­vič­nim de­li­ma pro­tiv na­ro­da i dr­ža­ve (do­net av­gu­sta 1945), kao i zlo­či­ni pro­tiv na­rod­ne pri­vre­de. Tu je, na osno­vu vr­lo ši­ro­kog tu­ma­če­nja, spa­dao či­tav spek­tar kri­vič­nih de­la (od „im­pe­ri­ja­li­stič­kih“ špi­ju­na i an­ti­dr­žav­nih za­ve­ra do obič­nih ver­bal­nih de­li­ka­ta, špe­ku­la­ci­je, sa­bo­ta­že i sl.) ko­riš­će­nih za dis­kre­di­ta­ci­ju po­li­tič­kih ne­pri­ja­te­lja i ne­po­dob­nih gra­đa­na. Pri to­me su zna­čaj­nu ulo­gu igra­li ras­pi­ri­va­nje hlad­nog ra­ta, la­ge­ri­sa­nje sve­ta ka­pi­ta­li­zma i sve­ta ko­mu­ni­zma, kao i po­gor­ša­ni od­no­si iz­me­đu SAD i Ju­go­sla­vi­je. Na­rod­ni front, ko­ji je slu­žio kao pa­ra­van u pro­ce­su do­la­ska na vlast, po­stao je sred­stvo na pu­tu us­po­sta­vlja­nja fak­tič­ke jed­no­par­tij­ske dik­ta­tu­re. Par­ti­je u fron­tu (pre svih agrar­ne), do­ži­ve­li su sud­bi­nu ese­ra u Ru­si­ji – poš­to su kao sa­put­ni­ci re­vo­lu­ci­je od­i­gra­le isto­rij­sku ulo­gu, mo­ra­le su bi­ti eli­mi­ni­sa­ne ili pre­tvo­re­ne u pu­ki de­kor za pri­vid stra­nač­kog plu­ra­li­zma.

Na osno­vu ana­li­zi­ra­nih po­li­tič­kih pro­ce­sa, mo­že se uočiti ne­ko­li­ko opštih me­sta. Sud i su­di­je su te­sno sa­ra­đi­va­li sa po­li­tič­kom po­li­ci­jom i vr­hom par­ti­je i za­pra­vo su pred­sta­vlja­li nje­nu eg­ze­ku­ti­vu. Jav­ni tu­ži­o­ci su bi­li pro­ve­re­ni ko­mu­ni­sti, dok su advo­ka­ti u ogrom­noj ve­ći­ni tre­ti­ra­ni kao dr­žav­ni ne­pri­ja­te­lji. Če­sto se od­lu­ka ko će bi­ti osu­đen i na ko­li­ko do­no­si­la u par­tij­skim struk­tu­ra­ma, a ne na su­du. Nad­zor po­li­tič­ke po­li­ci­je bio je sve­opšti – kroz si­stem to­tal­nog po­kri­va­nja i kon­tro­le po uzo­ru na pr­vu ze­mlju so­ci­ja­li­zma. Po po­tre­bi tre­nut­ka, mač Udbe u ru­ka­ma par­tij­ske vr­huš­ke se spuš­tao na vrat van­fron­tov­ske, fron­tov­ske ili unu­tar­par­tij­ske opo­zi­ci­je, uda­ra­ju­ći ja­če ili sla­bi­je. Jav­ni i ma­sov­ni po­li­tič­ki pro­ce­si u tom si­ste­mu ima­li su, po­red eli­mi­na­ci­je opo­zi­ci­je, pre sve­ga pro­pa­gand­nu funk­ci­ju – iza­zi­va­nje sve­opšteg stra­ha i po­do­zre­nja, ose­ća­nja ugro­že­no­sti, s ci­ljem ja­ča­nja druš­tve­ne ko­he­zi­je i po­drš­ke par­ti­ji i vo­đi, kao je­di­nim ga­ran­ti­ma dr­žav­ne ne­za­vi­sno­sti i ču­va­ri­ma ide­al­nog druš­tve­nog po­ret­ka. Ova­kva prak­sa ni­je na­puš­te­na ni po­sle pro­kla­mo­va­nja de­mo­krat­skog so­ci­ja­li­zma, je­di­no je upo­tre­ba si­le ra­ci­o­na­li­zo­va­na a in­ten­zi­tet re­pre­si­je pri­met­no sma­njen pod uti­ca­jem no­vo­na­sta­lih spolj­nih i unu­traš­njih okol­no­sti i u skla­du sa no­vim imi­džom ze­mlje.

Ma­sov­ne par­tij­ske čist­ke sta­lji­ni­stič­kog ti­pa ni­su bi­le uobi­čaje­ne za par­tij­ski ži­vot KPJ do su­ko­ba sa In­for­mbi­ro­om. Pre­vi­ra­nja u unu­tar­par­tij­skom ži­vo­tu 20-ih i kra­jem 30-ih go­di­na se ipak ne mo­gu upo­re­di­ti sa Sta­lji­no­vim ci­klič­nim, ma­sov­nim i kr­va­vim pro­go­ni­ma stra­nač­ke opo­zi­ci­je. Po­čet­kom 1946, iz­ve­de­na je čist­ka par­ti­je, ali ma­njeg obi­ma; ta­da su iz nje uda­lje­ni slu­čaj­ni sa­put­ni­ci i idej­no-po­li­tič­ki ne­zre­lo član­stvo. Kam­pa­nja čiš­će­nja ka­ri­je­ri­sta i ne­pro­ve­re­nih čla­no­va KPJ sum­nji­ve proš­lo­sti ob­u­hva­ti­la je sa­mo u ar­mi­ji oko 6.000 lju­di, ali ni­je za­be­le­že­na ma­sov­na pri­me­na re­pre­si­je. Da­ha­u­ski pro­ce­si u Slo­ve­ni­ji pred­sta­vlja­li su svo­je­vr­stan uvod u re­pre­si­ju pre­ma čla­no­vi­ma par­ti­je. Pod ovim zbir­nim na­zi­vom pod­ra­zu­me­va se vi­še sud­skih pro­ce­sa or­ga­ni­zo­va­nih 1947–1950, uglav­nom pro­tiv čla­no­va par­ti­je op­tu­že­nih za špi­ju­na­žu. Na­gli i neo­če­ki­van su­kob sa Staljinom 1948, kao i sna­žan i sve­o­bu­hva­tan spolj­no­po­li­tič­ki pri­ti­sak ko­jem je ze­mlja bi­la iz­lo­že­na, uslo­vi­li su po­ve­ća­nje dr­žav­ne re­pre­si­je pre­ma svim slo­je­vi­ma druš­tva ka­ko bi se opo­vr­gle op­tu­žbe i do­ka­za­la pra­vo­ver­nost, a za­tim ma­sov­ne i do ta­da ne­vi­đe­ne su­ro­ve par­tij­ske čist­kesta­lji­ni­sta po­put onih u SSSR-u tri­de­se­tih go­di­na. Hlad­no­ra­tov­ska at­mos­fe­ra i so­vjet­ski pri­ti­sci ima­li su di­rek­tan uti­caj na po­ve­ća­nje re­pre­siv­no­sti re­ži­ma u svim sfe­ra­ma druš­tva, naj­pre ra­di do­ka­zi­va­nja ide­o­loš­ke i prak­tič­ne do­sled­no­sti, a po­tom i u svr­hu od­bra­ne par­ti­je i dr­ža­ve od sta­lji­ni­zma. Ju­go­sla­vi­ja se naš­la u teš­koj eko­nom­skoj si­tu­a­ci­ji usled blo­ka­de sa Is­to­ka i sa Za­pa­da, što je di­rekt­no ugro­ža­va­lo ostva­ri­va­nje pe­to­go­diš­njeg pla­na. S tim u ve­zi, hit­no je pred­u­ze­to niz me­ra ka­ko bi se obe­smi­sli­le op­tu­žbe So­vje­ta ko­je su se od­no­si­le na eko­nom­sku po­li­ti­ku i na po­li­ti­ku pre­ma se­lu – pre sve­ga agre­siv­na kam­pa­nja ko­lek­ti­vi­za­ci­je i ot­ku­pa.

Po­red is­klju­či­va­nja na hi­lja­de čla­no­va iz par­ti­je, an­ti­sta­lji­ni­stič­ki sta­lji­ni­zam pod­ra­zu­me­vao je i otva­ra­nje pr­vih pra­vih do­ma­ćih gu­la­ga za po­li­tič­ke pro­tiv­ni­ke sa si­ste­mat­ski raz­vi­je­nim me­to­da­ma mu­če­nja i pre­va­spi­ta­va­nja (re­vi­di­ra­nja). Naj­ve­ći, Go­li otok, po­čeo je da ra­di po­lo­vi­nom 1949. go­di­ne. Iako po raz­me­ra­ma oni osta­ju ne­u­po­re­di­vi sa Sta­lji­no­vom lo­gor­skom im­pe­ri­jom, kroz njih je proš­lo vi­še de­se­ti­na hi­lja­da par­tij­skih dru­go­va, uglav­nom špan­skih bo­ra­ca, sta­rih re­vo­lu­ci­o­na­ra, obra­zo­va­nih čla­no­va, kao i dru­gih gra­đa­na, dok su u na­ci­o­nal­nom smi­slu ogrom­nu ve­ći­nu či­ni­li Sr­bi i Cr­no­gor­ci, tra­di­ci­o­nal­no vi­še ve­za­ni za Ru­si­ju. Jed­na od po­sle­di­ca su­ko­ba bi­la je ja­ča­nje kul­ta Ti­to­ve lič­no­sti (po­bed­ni­ka nad Sta­lji­nom), kao i otva­ra­nje par­ti­je pre­ma član­stvu (jav­ni kon­gre­si, olak­šan pri­jem itd.).

Me­đu­tim, pa­ra­dok­sal­no, po­sle pr­vog že­sto­kog ta­la­sa re­pre­si­je u bor­bi pro­tiv Sta­lji­na, na du­ži rok ras­kid je do­neo sma­nje­nje in­ten­zi­te­ta dr­žav­nog na­si­lja kao i li­be­ral­ni­ju ver­zi­ju ko­mu­ni­zma. Ovo je bi­la po­sle­di­ca ka­ko no­ve spolj­no­po­li­tič­ke ori­jen­ta­ci­je ta­ko i po­ku­ša­ja pro­jek­ci­je ti­to­i­zma kao al­ter­na­ti­ve ka­pi­ta­li­zmu, od­no­sno bur­žo­a­skoj de­mo­kra­ti­ji, ali i Sta­lji­no­vom ri­gid­nom dr­žav­nom so­ci­ja­li­zmu. Po­li­tič­ki, eko­nom­ski i voj­ni aran­žma­ni po­sle 1951. zah­te­va­li su sma­nje­nje in­ten­zi­te­ta re­pre­si­je, ako ne di­rekt­no uslo­vlja­va­njem, on­da auto­cen­zu­rom. No­vi imidž je kre­i­ran u kam­pa­nji us­po­sta­vlja­nja de­mo­krat­skog so­ci­ja­li­zma – so­ci­ja­li­zma sa ljud­skom li­cem, re­for­me „tri D“ i uvo­đe­njasa­mo­u­pra­vlja­nja. Do 1953. od­u­sta­lo se od ra­di­kal­ne ko­lek­ti­vi­za­ci­je i ot­ku­pa, to­le­ri­sa­na je ogra­ni­če­na svo­ji­na na se­lu, po­bolj­ša­ni su uslo­vi u za­tvo­ri­ma i ubla­že­na ka­zne­na po­li­ti­ka, sma­njen je pri­ti­sak na par­tij­sku i dru­gu opo­zi­ci­ju, dok se na spolj­nom pla­nu vo­di­la ak­tiv­na van­blo­kov­ska mi­ro­tvor­na po­li­ti­ka. Jed­na od osnov­nih od­li­ka ti­to­i­zma po­sta­je ogra­ni­če­na i ra­ci­o­nal­na upo­tre­ba na­si­lja pre­ma po­li­tič­kim de­lin­kven­ti­ma („neprijatelja treba samo kle­pi­ti po uši­ma“ – Ti­tov iz­raz) u od­no­su na dru­ge ko­mu­ni­stič­ke re­ži­me, ve­će slo­bo­de, na­ro­či­to u sfe­ri kul­tu­re (ko­ja po­sta­je otvo­re­na i za za­pad­ne uti­ca­je), kao i ve­će mo­guć­no­sti pu­to­va­nja. U Ju­go­sla­vi­ji se u ovom pe­ri­o­du la­ko mo­glo do­spe­ti u za­tvor zbog po­li­tič­kog de­lik­ta, ali su ka­zne bi­le ne­u­po­re­di­vo bla­že ne­go u dru­gim ze­mlja­ma re­al­so­ci­ja­li­zma.

Po­puš­ta­nje na­si­lja ni­je de­ter­mi­ni­sa­no sa­mo lič­nim oso­bi­na­ma Ti­ta, već vi­še re­al­nim po­li­tič­kim okol­no­sti­ma. Do 1953, opo­zi­ci­ja – gra­đan­ska i par­tij­ska – bi­la je slo­mlje­na, a Sta­ljin mr­tav, za­do­bi­je­na je po­li­tič­ka i eko­nom­ska po­drš­ka Za­pa­da po­li­ti­kom ke­ep Ti­to a flo­at, pa se re­žim ose­ćao sta­bil­nijim. Bu­du­ći da je ti­to­i­zam u iz­ve­snoj me­ri pred­sta­vljao spoj ko­mu­ni­zma i ju­go­slo­ven­skog na­ci­o­na­li­zma, po­drš­ka na­ro­da ovom kur­su je bi­la još ve­ća, jer se sa­da le­gi­ti­mi­sao i kao bra­ni­lac dr­žav­nog su­ve­re­ni­te­ta. Eko­nom­ski rast 50-ih i za­pad­na po­moć uslo­vi­li su na­gli rast stan­dar­da, pa je Ti­tov kult do­sti­gao vr­hu­nac u ka­sni­jem pe­ri­o­du, na­ro­či­to me­đu ni­žim i sred­njim slo­je­vi­ma sta­nov­niš­tva, ko­ji­ma ano­ma­li­je so­ci­ja­li­stič­ke de­mo­kra­ti­je i sa­mo­u­pra­vlja­nja ni­su sme­ta­le ni­ti su ih u tom tre­nut­ku ose­ća­li. Kam­pa­nja sa­mo­u­pra­vlja­nja i de­mo­kra­ti­za­ci­je je pro­tiv­reč­na s ob­zi­rom na pro­kla­mo­va­nu dik­ta­tu­ru pro­le­ta­ri­ja­ta i KPJ kao avan­gar­de rad­nič­ke kla­se, nje­nu bolj­še­vič­ku pri­ro­du i de­mo­krat­ski cen­tra­li­zam – gde sve va­žni­je od­lu­ke do­no­si uzan krug lju­di. Ona je po­sle­di­ca ko­li­ko tra­že­nja no­ve ide­o­loš­ke ma­tri­ce na pu­tu u so­ci­ja­li­zam, to­li­ko i udva­ra­nja Za­pa­du zbog do­bi­je­ne po­drš­ke, ali i iz­ve­sne opuš­te­no­sti, poš­to je re­žim eli­mi­ni­sao ne­pri­ja­te­lje spo­lja i unu­tar par­ti­je, po­ve­ćao ide­o­loš­ki uti­caj te je mo­gao da do­zvo­li ve­će slo­bo­de i sma­nji re­pre­si­ju.

U eko­nom­skom smi­slu vi­še­fa­zna so­ci­ja­li­stič­ka re­vo­lu­ci­ja ovog ti­pa pod­ra­zu­me­va­la je naj­pre stva­ra­nje tzv. dr­žav­nog so­ci­ja­li­zma, či­ji je pred­u­slov bio da se ra­znim eta­ti­stič­kim me­ra­ma (kon­fi­ska­ci­jom, na­ci­o­na­li­za­ci­jom, agrar­nom re­for­mom, ot­ku­pom, ko­lek­tivi­za­ci­jom i dr.) iz­vr­ši po­dr­ža­vlje­nje pri­vat­ne svo­ji­ne (ili se ona pot­pu­no mar­gi­na­li­zu­je), a on­da me­ra­ma eko­nom­ske po­li­ti­ke (po­re­skom po­li­ti­kom, po­li­ti­kom ce­na, in­ve­sti­ci­o­nom po­li­ti­kom i sl.) raz­vi­je dr­žav­no-so­ci­ja­li­stič­ki sek­tor, ko­ji bi u pot­pu­no­sti bio pod kon­tro­lom par­ti­je. Ceo pro­ces od­vi­jao bi se kroz ci­klus po­pu­lar­no na­zvan pe­to­let­ka­ma, ko­ji je imao za cilj premešta­nje mi­li­on­ske re­zer­ve rad­ne sna­ge sa se­la u grad i ubr­za­nu in­du­stri­ja­li­za­ci­ju i ur­ba­ni­za­ci­ju. U Ju­go­sla­vi­ji, kao i u dru­gim ze­mlja­ma Is­toč­ne Evro­pe, po uzo­ru na SSSR (za raz­li­ku od le­vog in­ter­ven­ci­o­ni­zma na Za­pa­du), ovaj pro­ces je pra­tio ne­ve­ro­vat­no raz­vi­jen si­stem eko­nom­sko-so­ci­jal­ne re­pre­si­je. Ona se is­po­lja­va­la po­red so­fi­sti­ci­ra­nih me­to­da eko­nom­ske i so­ci­jal­ne po­li­ti­ke i kroz po­vla­sti­ce, agre­siv­nu pro­pa­gan­du i ob­li­ko­va­nje jav­nog mnje­nja i dru­gog, ali i kroz otvo­re­nu, pa na mo­men­te i bru­tal­nu pri­me­nu si­le od stra­ne dr­žav­nih i par­tij­skih or­ga­na. U pr­vim go­di­na­ma po­sle ra­ta eko­nom­sko-so­cij­al­na re­pre­si­ja se ma­ni­fe­sto­va­la u pro­ce­su­i­ra­nju pred par­tij­skim su­do­vi­ma na hi­lja­de op­tu­že­nih za ko­la­bo­ra­ci­ju, ko­ji­ma je od­u­ze­ta imo­vi­nakon­fi­ska­ci­jom, za­tim u na­ci­o­na­li­za­ci­ji i se­kve­stru sit­nih i sred­njih pred­u­ze­ća, za­bra­ni po­vrat­ka iz­be­glih u svo­je do­mo­ve na Ko­so­vu i Ma­ke­do­ni­ji, ra­se­lja­va­nju bur­žo­a­zi­je iz gra­do­va, pri­nud­noj mo­bi­li­za­ci­ji rad­ne sna­ge za „do­bro­volj­ni rad“, a na­ro­či­ta bru­tal­nost je is­po­lje­na pre­ma se­lja­ci­ma pri­li­kom spro­vo­đe­nja ot­ku­pa kao i ko­lek­ti­vi­za­ci­je. Rad­ni­ci­ma je prak­tič­no ospo­re­no pra­vo na štrajk kao i slo­bod­no sin­di­kal­no udru­ži­va­nje u ci­lju ostva­ri­va­nja eko­nom­sko-so­ci­jal­nih pra­va.

U kul­tu­ri je ju­go­slo­ven­ska so­ci­ja­li­stič­ka bi­ro­kra­ti­ja u pe­ri­o­du 1945–1950. naj­do­sled­ni­je pri­me­ni­la so­vjet­ski mo­del iz­grad­nje so­ci­ja­li­zma i este­ti­ku so­ci­ja­li­stič­kog re­a­li­zma. U de­li­ma par­tij­skih umet­ni­ka ni­je bi­lo si­ro­maš­tva, gla­di i na­si­lja, su­mor­ne sva­ko­dne­vi­ce, lič­nih emo­ci­ja i pro­ble­ma, eg­zi­sten­ci­ja­li­stič­ke za­pi­ta­no­sti, već je, u for­mi re­a­li­zma, pri­ka­zi­vana sa­mo po­želj­nu stvar­nost, ona­ko ka­ko ju je za­miš­lja­la par­tij­ska vr­huš­ka. So­ci­ja­li­stič­ki re­a­li­zam je po­stao ide­o­loš­ki i po­li­tič­ki obo­jen ide­a­li­zam, či­ji je kraj­nji cilj bi­la pot­pu­na in­dok­tri­na­ci­ja gra­đa­na. Kao de­ka­den­ci­ja i for­ma­li­zam u za­pad­noj kul­tu­ri, ko­ji se kao osta­ci po­ja­vlju­ju u ze­mlja­ma na­rod­ne de­mo­kra­ti­je, ozna­če­ni su an­ti­re­a­li­zam, ira­ci­o­na­li­zam, pe­si­mi­zam, na­ci­o­na­li­zam i la­žno no­va­tor­stvo. Upo­re­do sa tzv. de­mo­kra­ti­za­ci­jom kul­tu­re i ne­spor­nim na­po­ri­ma na pro­sve­ći­va­nju, po­di­za­nju kul­tur­nog ni­voa i opi­sme­nja­va­nju mi­li­on­skih ma­sa ne­pro­sve­će­nih se­lja­ka i rad­ni­ka kroz anal­fa­bet­ske te­ča­je­ve, te­klo je i ide­o­loš­ko pre­va­spi­ta­va­nje u du­hu dog­mat­skog so­ci­ja­li­zma. Kul­tur­na re­vo­lu­ci­ja je pro­ši­ri­la broj kon­zu­me­na­ta, ali je dra­stič­na re­strik­ci­ja umet­nič­kih i na­uč­nih slo­bo­da u ovom pe­ri­o­du sve­la njen sa­dr­žaj na pro­pa­gand­ni ni­vo, for­si­ra­ju­ći kvan­ti­tet na uš­trb kva­li­te­ta. Ne­po­bi­tan civ­i­li­za­cij­ski skok na pro­svet­nom pla­nu, o ko­me go­vo­ri sta­ti­sti­ka, bio je pra­ćen sve­opštom ide­o­loš­kom in­dok­tri­na­ci­jom, na­me­ta­njem uni­form­nog na­či­na miš­lje­nja, kao i do­mi­na­ci­jom par­tij­no­sti i ide­o­loš­ke po­dob­no­sti nad stru­kom, naj­i­zra­že­ni­jom upra­vo u pe­ri­o­du dr­žav­nog so­ci­ja­li­zma. Na­me­ta­nje so­vjet­skog kul­tur­nog obra­sca, kao i ne­gi­ra­nje umet­nič­kih, na­uč­nih slo­bo­da i slo­bo­de in­for­mi­sa­nja ostva­ri­va­no je kroz sve­opštu kon­tro­lu dr­žav­no-par­tij­skog apa­ra­ta nad in­sti­tu­ci­ja­ma kul­tu­re, iz­da­vaš­tvom i stva­ra­o­ci­ma. Po uzo­ru na SSSR (gde su u tu svr­hu po­sto­ja­li Gla­vlit i Lit­kon­trol) stvo­ren je cen­tra­li­zo­van, pi­ra­mi­da­lan i sve­pri­su­tan di­rek­tiv­ni apa­rat – svo­je­vr­sna kul­tur­na vla­da, za spro­vo­đe­nje kul­tur­ne po­li­ti­ke i nad­zor nad stva­ra­o­ci­ma. Kao što se dr­ža­vom upra­vlja­lo u suš­ti­ni iz jed­nog cen­tra, Po­lit­bi­roa CK KPJ, gde je o naj­bit­ni­jim pi­ta­nji­ma ar­bi­tri­ra­lo ne­ko­li­ko naj­bit­ni­jih ru­ko­vo­di­la­ca, po istom prin­ci­pu nad­zor nad kul­tur­nom sfe­rom druš­tva bio je cen­tra­li­zo­van i oli­čen u Agit­pro­pu – Agi­ta­ci­o­no-pro­pa­gand­nom ode­lje­nju CK KPJ. Ovo te­lo se do de­ta­lja ba­vi­lo nad­zo­rom nad jav­nim mnje­njem, me­di­ji­ma, kul­tu­rom, ka­drov­skim re­še­nji­ma, pla­no­vi­ma i pro­gra­mi­ma ra­da – sve je mo­ra­lo bi­ti upreg­nu­to u ko­la no­ve ide­o­lo­gi­je. Do po­čet­ka 50-ih do­mi­nan­tan ob­lik cen­zu­re bi­la je auto­cen­zu­ra, jer se zbog pre­ja­ke jav­ne re­či mo­gla iz­gu­bi­ti i gla­va (na­ro­či­to to­kom su­ko­ba sa Ko­min­for­mom 1949–1950). Me­đu­tim, li­be­ra­li­za­ci­jom druš­tva sve ve­ća že­lja auto­ra je bi­la da is­ku­ša­va­ju tr­pe­lji­vost re­ži­ma, pa la­ga­no ra­ste i broj cen­zu­ri­sa­nih de­la i to pre sve­ga kroz sa­mo­u­prav­nu i neš­to ma­nje par­tij­sku cen­zu­ru. Vre­me­nom, ja­vlja se sve vi­še ot­po­ra, pa i pr­vi di­si­den­ti, i me­đu sa­mim ko­mu­ni­sti­ma, ko­ji su ne­ret­ko to­le­ri­sa­ni od strane re­ži­ma kao fa­sa­da li­be­ra­li­zma i pro­mo­ci­ja po­li­ti­ke ot­klo­na od sta­lji­ni­zma.

Uni­ver­zi­tet kao in­sti­tu­ci­ja od ogrom­nog druš­tve­nog zna­ča­ja tr­peo je po­seb­ne pri­ti­ske. Oni su se od sa­mog po­čet­ka ogle­da­li ka­ko u ka­drov­skom čiš­će­nju pro­fe­so­ra i stu­de­na­ta, ta­ko i u pri­ti­sci­ma, te­žnji ka pot­pu­noj ide­o­lo­gi­za­ci­ji na­stav­nog sa­dr­ža­ja, upli­vu Par­ti­je na Uni­ver­zi­tet i ne­gi­ra­nju auto­no­mi­je kao „bur­žo­a­ske te­ko­vi­ne“, in­stru­men­ta­li­za­ci­ji stu­dent­skih i stru­kov­nih udru­že­nja i de­talj­nom nad­zo­ru dr­žav­ne bez­bed­no­sti. Slič­noj su pre­si­ji i in­dok­tri­na­ci­ji bi­le iz­lo­že­ne i dru­ge na­uč­ne in­sti­tu­ci­je. Na­uč­ni­ci su be­ža­li u ne­po­li­tič­ne te­me, pi­sa­li uz auto­cen­zu­ru, klo­ne­ći se sa­dr­ža­ja ko­ji su za­di­ra­li u ide­o­loš­ko-re­vo­lu­ci­o­nar­ni za­bran. Na­ro­či­tu je šte­tu jed­no­u­mlje osta­vi­lo u druš­tve­nim na­u­ka­ma, bu­du­ći da to­ta­li­tar­ni druš­tve­ni am­bi­jent ne po­go­du­je ar­gu­men­to­va­noj, slo­bod­noj i ra­ci­o­nal­noj na­uč­noj di­sku­si­ji kao pred­u­slo­vu sva­kog tra­ga­nja za zna­njem i isti­nom.

Slo­bo­da du­ha je pot­pu­no ne­gi­ra­na, a od umet­ni­ka su tra­že­ni an­ga­žo­va­nost, par­tij­nost i stva­ra­nje u du­hu so­ci­ja­li­stič­kog re­a­li­zma. Stva­ra­o­ci ko­ji se ni­su ukla­pa­li u no­vu ide­o­loš­ku ma­tri­cu ri­zi­ko­va­li su da iz­gu­be ne sa­mo eg­zi­sten­ci­ju i mo­guć­nost de­la­nja, već i lič­nu slo­bo­du. No­vi po­li­tič­ki kurs po­sle 1950. iza­zvao je po­ku­ša­je da se pro­me­ni na­čin ra­da, ali ne i nje­go­va suš­ti­na. Pre­o­kret u kul­tu­ri la­ga­no na­stu­pa po­sle 3. ple­nu­ma CK KPJ (de­cem­bra 1949), ko­ji se ogra­dio od dog­ma­ti­zma, prag­ma­ti­zma i par­tij­skog ar­bi­tri­ra­nja u kul­tu­ri. Od­ba­če­na je za­blu­da da se pri­me­nom ad­mi­ni­stra­tiv­nih me­ra u tač­no is­pla­ni­ra­nim ro­ko­vi­ma mo­že pro­me­ni­ti ljud­ska svest, a pro­kla­mo­va­na slo­bo­da za stva­ra­o­ce, ko­ji su ši­ro­ki i ra­zno­vr­sni u shva­ta­nji­ma, a ne za „lju­de či­ji će umo­vi bi­ti pod­ši­ša­ni na isti na­čin“. Pro­me­ne se naj­pre za­pa­ža­ju u obla­sti ap­strakt­nih umet­no­sti, a tek po­tom u knji­žev­no­sti. Is­ti­če se te­žnja da se nad­zor nad kul­tu­rom de­bi­ro­kra­ti­zu­je, da se nji­me ne ba­ve vi­še sa­mo po­je­din­ci, već sve par­tij­sko član­stvo, a me­tod bru­tal­nog ad­mi­ni­stra­tiv­no-di­rek­tiv­nog ru­ko­vo­đe­nja kul­tu­rom za­me­njen je so­fi­sti­ci­ra­ni­jim idej­no-po­li­tič­kim de­lo­va­njem, pri če­mu je da­ta ve­ća ini­ci­ja­ti­va ni­žim par­tij­skim te­li­ma. Slo­bo­da u sfe­ri kul­tu­re (iako ne pot­pu­na, već „pre­zaš­ti­će­na“), di­sku­si­je i su­ko­bi mo­der­ni­sta i re­a­li­sta, ka­sni­je i slo­bod­na pu­to­va­nja na Za­pad, osta­li su traj­no obe­lež­je sa­mo­u­prav­nog so­ci­ja­li­zma kao čar­da­ka ni na ne­bu ni na ze­mlji.

Cr­kva je bi­la je­dan od naj­tvr­đih pro­tiv­ni­ka re­vo­lu­ci­o­nar­ne vla­sti bu­du­ći da je po sa­moj de­fi­ni­ci­ji in­sti­tu­ci­ja s kon­zer­va­tiv­nom ide­o­lo­gi­jom, du­bo­ko isto­rij­ski uko­re­nje­na u na­ro­du. U svim ze­mlja­ma Is­toč­ne Evro­pe – pa i Ju­go­sla­vi­ji, od­nos pre­ma cr­kvi bio je de­ter­mi­ni­san isto­rij­skom tra­di­ci­jom, ide­o­loš­kim po­stav­ka­ma mark­si­zma-le­nji­ni­zma i to­ta­li­tar­nim aspi­ra­ci­ja­ma po­li­tič­kog vođ­stva. Re­vo­lu­ci­o­nar­ne ide­o­loš­ke po­stav­ke gle­da­le su na re­li­gi­ju kao na „opi­jum za na­rod“, dok je na­uč­ni po­gled na svet tre­ba­lo da za­me­ni ver­ske pred­ra­su­de. Glav­ni cilj je bio ogra­ni­či­ti uti­caj cr­kve u druš­tvu, kon­tro­li­sa­ti nje­nu ak­tiv­nost i za­do­bi­ti lo­jal­nost po­je­di­nih de­lo­va sveš­ten­stva. Ide­o­lo­gi­ja je, kao no­va re­li­gi­ja, tre­ba­lo da za­me­ni hriš­ćan­stvo. Od­nos pre­ma cr­kvi za­vi­sio je i od unu­traš­njih i me­đu­na­rod­nih kre­ta­nja. Ne­po­sred­no po oslo­bo­đe­nju taj od­nos je bio re­la­tiv­no to­le­ran­tan, da bi se učvrš­ći­va­njem vla­sti pri­ti­sak na cr­kvu po­ja­čao. Na­si­lje pre­ma cr­kvi je kul­mi­ni­ra­lo 1949–1950, ka­da je oja­ča­la re­pre­si­ja u svim seg­men­ti­ma druš­tva usled do­ka­zi­va­nja pra­vo­ver­no­sti sta­lji­ni­zmu. Sa­svim dru­gi put so­fi­sti­ci­ra­nog i ra­ci­o­nal­nog pri­ti­ska i nad­zo­ra nad cr­kvom for­mu­li­san je po­sle ve­li­kog za­o­kre­ta po­čet­kom 50-ih, otva­ra­nja pre­ma sve­tu i pro­kla­mo­va­nja de­mo­kra­ti­za­ci­je.

Iako na te­ri­to­ri­ji Sr­bi­je ni­je bi­lo mno­go ve­li­kih pro­ce­sa pred­stav­ni­ci­ma ver­skih za­jed­ni­ca, bi­lo je hap­še­nja, mal­tre­ti­ra­nja sveš­te­ni­ka i ome­ta­nja slu­žbe i na­sta­ve, od­u­zi­ma­nja ze­mlje i obje­ka­ta i slič­no. Eko­nom­ski pri­ti­sci kroz agrar­nu re­for­mu, na­ci­o­na­li­za­ci­ju cr­kve­nih fon­do­va, po­li­ti­ku pen­zi­ja i pla­ta, pred­sta­vlja­li su ozbi­ljan uda­rac cr­kve­noj or­ga­ni­za­ci­ji. Udba je kon­tro­li­sa­la kom­plet­nu de­lat­nost i kre­ta­nje epi­sko­pa­ta pre­ko svo­je agen­tu­re. Na­sto­ja­lo se da se iza­zo­ve ras­cep unu­tar SPC pu­tem stva­ra­nja sveš­te­nič­kih udru­že­nja. Dr­ža­va je vr­ši­la pri­ti­sak na cr­kvu i kroz re­ša­va­nje pi­ta­nja ma­ke­don­ske cr­kve, kao i po­sta­vlja­njem pi­ta­nja an­ti­dr­žav­nog po­na­ša­nja sveš­ten­stva u emi­gra­ci­ji. Za raz­li­ku od ka­to­lič­ke crkve, SPC je pred­sta­vlja­la ne sa­mo ver­sku, već u do­broj me­ri i na­ci­o­nal­nu in­sti­tu­ci­ju, bez ši­reg me­đu­na­rod­nog za­le­đa, iz­nu­tra po­de­lje­nu, pri­lič­no sra­slu sa dr­ža­vom. Sto­ga su je me­re i pri­ti­sci re­vo­lu­ci­o­nar­ne vla­sti po­seb­no po­go­di­li. Na taj na­čin je SPC, bez ve­će sna­ge i mo­guć­no­sti opi­ra­nja, po­ste­pe­no ali us­peš­no ukla­nja­na iz druš­tve­no-po­li­tič­kog ži­vo­ta i gu­ra­na ka druš­tve­nim mar­gi­na­ma.

Bu­du­ći da u uslo­vi­ma us­po­sta­vlja­nja jed­no­par­tij­ske dik­ta­tu­re ni­je po­sto­ja­la slo­bo­da iz­ra­ža­va­nja miš­lje­nja, jav­nih de­mon­stra­ci­ja, kao ni slo­bo­da štam­pe i me­di­ja, na pr­vi po­gled ni­je bi­lo zna­čaj­nih de­mon­stra­ci­ja ne­za­do­volj­stva pro­tiv­ni­ka re­ži­ma. Du­blja ana­li­za i uvid u pro­blem ipak po­ka­zu­ju iz­ve­snu re­pre­si­ju pre­ma go­re, na­ro­či­to kod od­re­đe­nih slo­je­va gra­đan­stva, se­ljaš­tva, cr­kve, ili pak od­re­đe­nih unu­tar­par­tij­skih struk­tu­ra u vre­me IB-a. De­lom je ona imala pa­si­van i spon­tan ka­rak­ter, a je­di­no se u od­re­đe­nim pre­lom­nim tre­nu­ci­ma is­po­lja­vala kao ak­ti­vna i de­li­mič­no or­ga­ni­zo­vana. Kao pa­siv­ni ob­li­ci re­zi­sten­ci­je mo­gu se na­bro­ja­ti: ile­gal­na emi­gra­ci­ja, po­ve­ćan kri­mi­na­li­tet, pret­pla­ta na opo­zi­ci­o­nu štam­pu, ka­fan­ska opo­zi­ci­ja, sla­vlje­nje sla­va, Bo­ži­ća, Us­kr­sa. Kao for­ma ak­tiv­nog ot­po­ra ja­vlja­le su se od­met­nič­ke gru­pe i ja­ta­ci (uglav­nom biv­ših pri­pad­ni­ka JVO), se­ljač­ke po­bu­ne, stu­dent­ske de­mon­stra­ci­je i štraj­ko­vi, omla­din­ske za­ve­re­nič­ke gru­pe, pr­vi ozbilj­ni unu­tar­stra­nač­ki ot­po­ri (in­for­mbi­ro­ov­ci), kao i di­si­den­ti (M. Đi­las). Za­ni­mlji­vo je da po­je­di­ni vido­vi pa­siv­nih ob­li­ka ot­po­ra, kao što su ile­gal­na emi­gra­ci­ja, kri­mi­na­li­tet ili broj cen­zu­ri­sa­nih de­la, po­sta­ju broj­ni­ji upo­re­do sa li­be­ra­li­za­ci­jom re­ži­ma. Ot­por je na­ro­či­to bio jak po­sle ra­ta, u vre­me sta­bi­li­za­ci­je vla­sti i fak­tič­kog ga­še­nja vi­še­par­tij­skog si­ste­ma 1945–1946, za­tim u vre­me po­čet­ka spro­vo­đe­nja pe­to­go­diš­njeg pla­na 1947, kao i u raz­do­blju kul­mi­na­ci­je su­ko­ba sa Sta­lji­nom i ubr­za­ne ko­lek­ti­vi­za­ci­je. U pr­vom pe­ri­o­du no­si­lac ot­po­ra bi­li su gra­đan­stvo ili od­met­nu­ti pri­pad­ni­ci i sim­pa­ti­ze­ri JVO, dok je u vre­me ot­ku­pa i ko­lek­ti­vi­za­ci­je to bi­lo se­ljaš­tvo, pre sve­ga krup­no, i na kra­ju, u vre­me re­zo­lu­ci­je IB-a, i od­re­đe­ne unu­tar­par­tij­ske struk­tu­re. Sla­blje­njem i sla­ma­njem ot­po­ra re­ži­mu, kao i sve ve­ćom pri­hva­će­noš­ću ide­o­lo­gi­je, sma­nji­va­la se i po­tre­ba za re­pre­si­jom.

Na osno­vu sve­ga iz­lo­že­nog, kao glav­ne fak­to­re ko­ji su pred­o­dre­di­li re­pre­siv­nost druš­tva u po­sle­rat­nom pe­ri­o­du, iz­dva­ja­mo sle­de­će: 1) ide­o­loš­ko-re­vo­lu­ci­o­nar­ne, 2) rat­ne uslo­ve, 3) ne­de­mo­krat­sko so­ci­jal­no-po­li­tič­ko na­sle­đe, 4) spolj­no­po­li­tič­ke pri­ti­ske, 5) sna­gu ot­po­ra re­vo­lu­ci­ji i 6) kul­tur­no-an­tro­po­loš­ko-ci­vi­li­za­cij­ski fak­tor. Ipak, kao pre­do­mi­nan­tan, tre­ba is­ta­ći ide­o­loš­ko-re­vo­lu­ci­o­nar­ni či­ni­lac. Pre­u­zet ide­o­loš­ki i prak­tič­ni mo­del, le­nji­ni­stič­ko-sta­lji­ni­stič­ka te­o­ri­ja i prak­sa, pod­ra­zu­me­va­li su si­ste­mat­sku re­pre­si­ju i na­si­lje, ka­ko pri pre­u­zi­ma­nju vla­sti, ta­ko i u odr­ža­nju i pro­me­ni druš­tve­nog si­ste­ma.

S dru­ge stra­ne, Ju­go­sla­vi­ja, pa i Sr­bi­ja, kao ze­mlja sa kraj­nje di­na­mič­nim i pro­tiv­reč­nim pu­tem druš­tve­nog raz­vo­ja, bi­la je oso­be­na i u pri­me­ni dr­žav­ne re­pre­si­je. U po­čet­ku, pri­me­nom re­vo­lu­ci­o­nar­nog te­ro­ra, di­vljim čiš­će­nji­ma, kon­fi­ska­ci­jom, po­li­tič­kim pro­ce­si­ma i dru­gim re­pre­siv­nim me­ra­ma sna­žno je is­ko­ra­či­la na put sta­lji­ni­stič­kih re­for­mi is­pred ve­ći­ne ze­ma­lja re­al­so­cij­ali­zma. Spe­ci­fič­nost se ogle­da­la u to­me što je još ve­ća re­pre­siv­nost doš­la u pr­vom tre­nut­ku i kao po­sle­di­ca že­lje da se do­ka­že pra­vo­ver­nost i opo­vrg­nu Sta­lji­no­ve op­tu­žbe, a po­tom i kao an­ti­sta­lji­ni­stič­ki sta­lji­ni­zam, da bi se u da­ljoj evo­lu­ci­ji usled eko­nom­sko-po­li­tič­kih aran­žma­na sa Za­pa­dom pre­o­bra­zila u si­stem kon­tro­li­sa­ne ili do­zi­ra­ne slo­bo­de, gde su se ne­pre­sta­no sme­nji­va­li pe­ri­o­di kon­tro­li­sa­ne li­be­ra­li­za­ci­je i čvr­ste ru­ke. Od­nos pre­ma SSSR-u i spolj­no­po­li­tič­ki sal­to mor­ta­le uslo­vi­li su vid­ne pro­me­ne u unu­traš­njoj po­li­ti­ci, a po­seb­no u in­ten­zi­te­tu re­pre­si­je. Ta­ko ako bi­smo mo­ra­li da po­re­di­mo Ti­tov re­žim po­sle 50-ih po ste­pe­nu slo­bo­da, mo­že­mo da ka­že­mo da je bio bli­ži Mu­so­li­ni­je­vom fa­ši­zmu u Ita­li­ji ne­go sta­lji­ni­stič­koj prak­si u SSSR-u. Ipak to nije značilo suštinsku demokratizaciju režima, već samo liberalnu fasadu, budući da se Partija, tj. sam Tito, vraćao već oprobanim metodama čvrste ruke uvek kada bi osetio da bi mogli biti ugroženi ili poljuljani temelji partijskog monopola na vlast (npr. 1958, 1968, 1972, 1981…). Na kra­tak rok su­kob sa Sta­lji­nom pro­iz­veo je, da­kle, po­ja­ča­no dr­žav­no na­si­lje, dok je po­tom kroz ot­klon od sta­lji­ni­zma i otva­ra­nje pre­ma Za­pa­du, uz po­ve­ća­nje druš­tve­nog stan­dar­da, si­stem li­ber­a­li­zo­van – ali ni­kad do kra­ja. Po to­me Ju­go­sla­vi­ja mo­že bi­ti vr­lo za­ni­mlji­va is­tra­ži­va­či­ma sa aspek­ta pro­u­ča­va­nja me­đu­za­vi­sno­sti fak­to­ra spolj­ne i unu­traš­nje po­li­ti­ke i nji­ho­vog uti­ca­ja na ste­pen slo­bo­da u druš­tvu.

Srdjan Cvetkovic

REPRESSION INSERBIA1944-1953

Summary

Researching state repression in the post-war era was largely made difficult due to the inaccessibility of certain important sources (primarily judicial and police ones) or subjectivity of some existing ones, as well as decentralization from the object as far as the researchers are concerned as a result of the fact that this is still ‘alive past’. Consequently, the researches of this issue should accept only in part. Still, by observing and analyzing the line of certain parameters, such as the number of death sentences, the number of the convicts, especially for the acts against the state, but also for other delicts, some incontestable tendencies can be noticed. This points to the fact that the period between 1944 and 1951 characte-rizes emphatic repressiveness, thus it is incomparable with any other era in the newer history ofSerbia. This is the time when, in the tradition of theUSSR, the revolutionary authorities established the model of state socialism by repression as an instrument not only for winning and preserving power, but also for a sudden and comprehensive social transformation. Repression appeared in severel pha-ses in the period 1945-1953 in the form of ,,wild cleansings”, many plitical trials, confiscation, nationalization, enforced colectivization as well as strong pressure in cultural life by forcing socrealism.

By changing political climate after 1951, affirming its own vision of autono-mous socialism, especially by Stalin’s death and political and economic engagement with the western democracies, the regime rationalized violence in all the spheres of the society, commutation was cancelled, collectivization was abandoned, abuses of State Security Administration were judged and the more liberal Criminal Code was adopted. On the other hand, by repudiation of Stalinism, opening towards the World, economic growth, as well as by the growth of standards of living, conditioned largely by economic help from the West (possibly also conditioned!), the authorities gained the greater support by people and consequently reduced the need for too large a dose of repression, especially due to the fact that every serious opposition was already crashed as a result of which it was possible to move to the higher ideological forms of re-education.

Key words:    state repression, Comunisst party, politcal convicts, stalinism, confiscation, nationalization, agrarian reform and colectivization

 

 

http://www.hereticus.org/arhiva/represija-u-srbiji-1944-1953.html