Silne laži moj sine… Nas četnike je onaj režiser Bulajić posadio na konje kao Indijance, a mi tada jedva da smo konje i za komoru imali. Kažu da mu je neko rekao da je na Neretvi, bila i četnička konjička brigada, misleći na brigadu iz Konjica… Šta je on pretumb’o u svojoj glavi ja ne znam, ali na filmu mi na konjima jurišamo, a jedna desetina partizana iza nekih stećaka tuče po nama rafalima. Svi izginusmo?

             Eto, to su gledale i još gledaju generacije mladih.

            Tako su partizani svoju bježaniju od Bihaća dolinom Rame prema Neretvi prikazali kao ofanzivu i veliku stratešku pobjedu. Tita su uporedili sa vojvodom Mišićem, koji je na Kolubari 1914. godine potukao onu našu gamad i Švabe i pretjerao ih nazad preko Drine.       

            Danas slabo ko vjeruje u tu njihovu priču?

           Istana je da su partizani bili potpuno uzgubljeni. U takvoj situaciji, Tito je poslao Vladimira Velebita pod imenom Vladimir Petrović, Milovana Đilasa, svoju perjanicu, pod imenom Miloš Marković i Koču Popovića, kao vojnog komandanta u njemačko – ustašku komandu u Donji Vakuf, da spašavaju situaciju pregovorima, koji su prvenstveno bili zakazani zbog pitanja  razmjene zarobljenika

             Tačno je da su partizani tih dana zarobili jednog  majora, mislim da se zvao Štreker i desetinu njemačkih vojnika, ali je tačno i da su pregovori nastavljeni i o drugim, važnijim pitanjima. Koča se ubrzo vratio na teren, a ona druga dvojica su otišli u Zagreb kod njemačkog opunomoćenog generala u NDH Gleza fon Horstenaua, ako sam mu potrefio ime. Tu su oni nastavili razgovore, nešto potpisivali i dali nekakve garancije…

            To je komunistima i danas rak rana kada im pomeneš. Veso Đuretić je o tome pisao u prvo zabranjenoj, a kasnije osporavanoj knjizi «Saveznici i Jugoslovenska ratna drama». On je, bez sumnje prvi,  ponudio i dokaze, u vezi tih događaja, njemačke mikrofilmove.

 Nema sumnje  da su pomenuti drugovi prilikom pregovora u Zagrebu, obećali da će partizani napustiti teritoriju NDH i da apsolutno nema razloga da se sukobljavaju sa Njemcima i ustašama, jer su im četnici glavni neprijatelji, a što je najgore da će se  sukobiti i sa savezničkim snagama u slučaju njihove intervencije i iskrcavanja na Jadransku obalu.

            Normalno, da je general Horstenau o ovome obavjestio i Berlin. Dok se čekao odgovor iz Berlina Njemci i ustaše na terenu su obustavili dalje gonjenje partizana. Partizanima je tako omogućen nesmetan prelazak Neretve. To je istina! Kakva varka, kakva genijalna zamisao! Partizani su porušili most da ih mi ne napadnemo sa druge obale dok ne pristigne njihova glavnina.

            Vidim da mi ne veruješ? Shvati…! Nisu Njemci preko noći zavolili partizane, ali im je odgovaralo da se mi međusobno sukobimo i tako jednim  potezom oslabe oba pokreta. Znaš, tada  se  uveliko  šuškalo  o iskrcavanju saveznika – Engleza i Amerikanaca na Jadran. Njemci su iz tog razloga htjeli da imaju čistu situaciju.

           O tome je pisao i partizanski rukovadilac član štaba za  Bosnu i Hercegovinu  Uglješa Danilović u svojim «Sjećanjima». On je 1. aprila 1943. godine u Nišićima gdje se tada nalazio, zabilježio sledeće:

          «…Ali sa prvim bataljonom došlo je i jedno veliko iznenađenje za nas. Došao je (Vlatko Velebit) delegat Vrhovnog štaba za razmjenu njemačkih zarobljenika u pratnji dvojice Njemaca, jednog njemačkog kapetana i jednog civila. On nam ispriča stvari u koje u prvi mah nismo povjerovali. Pošto nam je naveo mnoge detalje čime je potvrdio svoj identitet povjerovali smo u ono što nam je ispričao. Radi se o jednoj bitnoj promjeni taktike, ali o tome ću poslije pisati kada za to bude vrijeme…»

           Iz ovoga vidiš  da su partizani na terenu bili zbunjeni, kao i ti malo prije. A, evo, da ti pročitam iz Uglješine knjige i ovaj zapis od 16. aprila 1943. godine iz sela Govza:

         «Desetog  ovog  mjeseca  stigli  smo  konačno   do  V.Š.  (Vrhovnog štaba )…Bili smo ja, Iso i štabovi obje brigade. Poslije podne smo proveli kod drugova (Aleksandra Rankovića) Marka i (Sretena Žujovića) Crnog,  a uveče smo bili  kod Starog (Josip Broz), koji nam je dao pravilno tumačenje onoga što nam je Vlatko (Velebit) ispričao u Nišiću (Nišićima). Tu se ne radi ni o kakvom primirju nego samo o obustavljanju napada na jednog neprijatelja dok se obračunamo sa drugim. Četnici su za sada najopasniji neprijatelj s obzirom na sutrašnjicu…»

            Eto, ako meni ne vjeruješ onda valjda vjeruješ njima kada sami priznaju da su paktirali sa Njemcima i što je još gore sa ustašama.

            Pa, znaš li ti da  je Sava Kovačević na Boračkim jezerima, kada je čuo za ove pregovore pljunuo Đilasa, što mu ovaj nikada nije oprostio. Ko zna, možda je zbog toga i stradao na Sutjesci dva mjeseca kasnije?

            Meni je tek sada jasno odakle partizanima ona silina kada su udarili po nama sa Neretve. Rekao sam ti da sam tada ranjen i da su me odatle jedva živog izvukli prema Brodu na Drini.

             ( Odlomak iz romana Čičina priča)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *