Miro Miketic, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo petnaesti – NA PUTU SMRTI, PA KO PREŽIVI

0

…Pošto ovdje ima naroda iz svih srezova Crne Gore, vi ćete se grupisati po srezovima. Iz svih srezova da se po jedan javi ko zna da piše, te da upiše sve vas. Jedan od naših drugova će vam dati papir i olovke, tako da znamo koliko vas je i ko ste. Za nekoliko dana ćete morati ići pješke, pošto su vozovi prezauzeti prebacivanjem naših snaga. Kada se prebacivanje završi, otrpatiće vas u vozove i krenućete dalje. Vas će pratiti određeni sprovodnici sve do ukrcavanja u vozove, a za ostalo ostavljam sprovodnicima da oni po potrebi donose odluke. A sada svi na posao i, kao što rekoh, skoro ćete na put.“

Govornik završi „plameni“ govor, skide se sa klupe i nestade. Uznemirio se narod, grupiše se po srezovima. Javljaju se pismeni. Partizani se razmiljeli kroz narod: „Brže, brže, skoro ćemo ići na put. ‘Ajde, šta čekate?!“ Mašu rukama, automatima. Pokazuju moć i silu.

Meni se čini da je svako razumio riječi govornika, pa se narod uplašio. „Gde je Nikšićki srez?“ neko pita. „Tu smo, Stano, ‘odi ovamo, jadna.“ Drugi traže, zovu, mole. Košmac kao u pčelinjaku. Spiskovi su spremni, a grupe po srezovima isto tako. Čekamo samo na onu riječ – „pokret!“

„Mama, eno tamo na onoj klupi vidim djedo Veka i Branka Đukića, a među njima neki partizan u oficirskom odijelu.“ Mama se iznenadi, vuče majku Vasiliju za rukav, pokazuje na njih. Majka preblijede od straha.

„Jes‘, Anđo, u pravu si, onaj partizan, to je sin Blagoja Lekića, učitelja iz Kralja. To je Nikola Lekić, sjećaš li se, njega je moj Branko ‘vatao dva puta kao partizana, samo ga je razoružao i naredio mu da bježi da i‘ neko ne vidi skupa. On je veliki partizan. Ali, zašto je sada sa Vekom i Brankom skupa, ne znam.“

„Mama, smijem li poći do njih?“ pitam mamu.

„Ne, sine, nemoj da ih uznemiravaš. Viđet‘ ćemo šta je kada krenemo na ovaj novi put.“

„Mama, pa za to ja nijesam vidio djedo Veka i Branka kroz žice, kad sam razgovarao sa ostalim djedovima? Ovo mora da je nešto čudno.“

„Daj, Bože, da je nešto dobro, jer Nikola ne bi sjedio sa njima, ne bi razgovarao sa ’izdajnicima‘.“

„Imaš, Anđo, pravo, mora biti nešto dobro“, kaže majka. „Valjda će se pojaviti i ostali Mirovi djedovi.“

Nije se imalo više vremena za priču. Komanda „pokret“ odvede nas na novi put. Srez po srez, u kolonu dvoje po dvoje napušta park. Napustismo Maribor sa nekom nadom za nešto bolje. Od praznih džakova majka i mama napravile nešto slično rancima, uprtile brašna, šećera, masti. Milorad prebacio Miraša preko leđa, a Miketa drži Milijanu za ruku. I eto, opet se nađosmo u koloni u pravcu gdje će nas ukrcati u vozove.

Sunce pripeklo, znoj već curi, umor, pritisak, odmora nema. Sprovodnici na odmornim konjima prate kolonu. Nema ih mnogo, ali su vrlo glasni, riječi mržnje i drskosti ne fali. Brežuljkasti prostori nižu se pred nama. Prolazimo kroz sela gdje visoke ograde odvajaju kuće od puta. Nižu se polja, šljivici, njive i livade. Tu i tamo krave, ovce, pokoji konj, uživaju u majskoj zelenoj travi. Tu i tamo neko nam preko ograda baca hljeba, a doleti i neko parče slanine.

Slabo se ko može vidjeti, jer sprovodnici na atima jure u pravcu odakle je doletjelo parče hljeba ili slanine. Vidi se uzdignuta ruka sprovodnika, pištolj opali, konj bijesan pod jahačem uznemireno se vrti, treska jahača, a on se sav srećan vraća koloni, uplašio je one iza ograda. Utjerao je strah seljacima za narednih par kilometara ili možda do drugog sela gdje se nadam da će se ponoviti prebacivanje hrane preko ograda. Ali više nikome nije do hrane, jer umor je preuzeo sve u tijelu, nestala snaga.

Prolazi konjanik, konjska kopita udaraju o šoder, varnice skaču, a bijesan jahač gleda u sirotinju. Ne haje, ne osjeća, ne vidi da žene i djeca ne mogu dalje pješačiti.

„Sine, pogledaj ovu đecu, zapela su“, kaže majka Vasilija, „a ni mi odrasli ne možemo više, smilujte se, dajte nam malo odmora da preda‘nemo. Sine, duša ispada, smilujte se bar na đecu“.

Projaha konjanik i ne haje na majkine riječi i molbe. Ode, ali okrenu konja, povrati se do majke, zaustavi konja, gleda u moju umornu majku Vasiliju, pa će drsko, bezobrazno i neljudski:

„Žališ se, baba, da ne možete, a ti si, baba, do juče trčala ka austrijskoj granici da izbjegneš naš sud, da prođeš granicu gdje te kralj čeka. E, nema, baba, toga, sad si u naše šake, čula si riječi našeg komandanta, da ovaj put neće biti ništa bolji nego onaj kojim si bježala od nas. Ovo sada ispaštaš grijehe koje si činila po Crnoj Gori, pa sve dok si nam se predala. A vidim te da si dosta griješila čim se tako stara potucaš po svijetu da bi izbjegla narodnu kaznu. E, zato, šuti i samo naprijed dok nije počelo još gore.“ Ošinu konja bičem i odlete naprijed.

Sunce prevalilo svoju polovinu, prašina nas zatrpala, voda iz čuturica nestala, žeđ stegla dušnike, a tamo sa lijeve strane čuje se žubor Drave, koja nas prati i izaziva još veću žeđ i umor. Na glad niko i ne misli. Miketa je oslobodio majku od ranca, a Zora, Milena i Polja ponovo se prihvatile posla pa pomažu majki Vasiliji da hvata korak.

„Odmor, gdje se ko našao, sjedite.“ Uznemirili se jahači, ali moraju da slušaju konadu, što stiže od čela kolone. Andrijevački srez je na začelju kolone, ali se vidi da i oni polako zastajkuju.

Padamo u prašinu. Odmor je jedva dočekan. Niko se ne čuje, nastala je potpuna tišina i mir, samo nedaleko od nas žubori potok.

„Miro, uzmi čuturice i zamoli onog zlikovca da ti dozvoli da doneseš vode. Ne smijem poslati Miketu i Milorada“, kaže mama.

Ustajem, pokupih čuturice. Prilazim konjaniku. Sjahao sprovodnik i zvijeri okolo. „Gospodine, molim te, dozvoli da donesem malo vode, žedni smo.“

„Klipane, nijesam ja gospodin, ja sam drug, zapamti to od sada pa do kraja života. Idi brzo i odmah se vrati natrag.“ Začudih se odobrenju, ali bez riječi odjurih ka potoku.

U međuvremenu se pojaviše djed Veko i Branko. Jadni i umorni. Branko drhti od umora a bol u ranjenoj nozi ga davi, kako kaže. „Bolje da me ostaviše u Mariboru sa ostalima nego da prolazim ove muke, a ovo užurbano pješačenje će da me suturiše. Ne mogu dalje.“

Sa dubokim uzdasima i sa nekom poteškoćom, majka Vasilija riječ po riječ, polako, pokušava da tješi Branka. „Sve će proći, Branko, dosta je prošlo, pa će i ovo proći, nego mi recite kako se nađoste sa Nikolom Lekićem i šta se desi sa ostalima?“

„Nijesmo ga mi našli, Vasilija, on nas je prepoznao u logoru. Pozva samo nas dvojicu da ga pratimo. Izveo nas je iz logora i došli smo do onog parka. To se desilo poslije, pošto vas, žene i djecu, izvedoše iz žica. Tamo smo sjeli, a on nije dužio mnogo sa pričom. Meni je kazao da sam učestvovao u ustanku 1941. godine, da sam ranjen i da mi ta rana spasava život, premda smatra sramnim moje četnikovanje…

Veku napomenu da ga je Branko dva puta spasio, a mogao je da ga likvidira. Radi zahvalnosti je riješio da pošalje Veka za Andrijevicu, da mu se tamo sudi a ne u Mariboru. Napomenu da je tvome Branku presuđeno ako ga uhvate, dok za ostale nije ništa rekao, jedino je napomenuo da su to odluke centralnog rukovodstva partije i države. Vjerovatno će svi ići kućama ili u zatvore, kako je ko zaslužio. Napustio nas je bez pozdrava. Vojnici su nas zgrabili i naprijed za vama.“

Završi Branko, škripnu zubima a nekom močugom udara po ranjenoj nozi. „Još jedno da napomenem, kao što si i sama viđela, svi će biti strijeljani. Ne sudi se ljudima u logorima ograđenim čeličnim žicama, opkoljenim odredima partizana. Moja Vasilija, njima je presuđeno i bez suda, a svi su u logoru svjesni toga. Shvatili su stvarnost i ostaše da čekaju taj trenutak.“

Kratki odmor se završi i opet naprijed. Noć se spustila, umiješala se u bijedu i prašinu pa maršira skupa sa nama. Vrijeme promiče. U mraku počivaju sela, ograde, šljivici, mještani spavaju, sanjaju snove, dok kolona preostalog izbjeglog naroda maršira na putu smrti.

„Prolazimo kroz mjesto Ptuj“, obavještava nas Miketa, iako nikog ne interesuje mjesto, samo se čeka željeni odmor i san.

Dok hodam u koloni sanjam Bosnu, Semeću, sanjam Miliju i konopac, kako me je uvijek vukao ako bih izletio iz prtine, zalutao u duboki snijeg i vraćao me ponovo u dvojne redove.

Padaju umorni, djeca i žene. Sprovodnici viču, urlaju, ali uzaludno, kolona je sve manja i kraća. Prosuti po džadi poluleševi ne mrdaju i ne čuju komandu jer vjerovatno ne osjećaju bol. Majka se ispusti iz Mileninih ruku, lupi o džadu i tamo ostade. Ja iskoristih priliku i spustih se pored nje, a šta se dalje radilo, ne znam.

Bude nas, po običaju komande, vika i psovke, a narod teško ustaje. Sunce se prosulo po ljudskoj bijedi. Vidim da smo tu svi prespavali, znači nijesu nas mogli terati dalje jer sigurno nijesu imali koga tjerati, sve je popadalo od umora kao zaklana stada ovaca.

Na putu stoje poređana konjska kola, a partizani kupe djecu i trpaju u konjska kola. Jedan me partizan uhvati za ruku i ubaci me u kola gdje su već bili Miraš i Milijana. Osta kolona žena sa nekoliko ljudi. Vidim Branka i djedo Veka u dugoj, žalosnoj koloni samrtnika. Partizani su bez konja i svaki ima batinu od vrba u rukama. Izgleda taktika je promijenjena.

 

 Smrt jednog Njemca

 Kola sa djecom su krenula. Šestoro kola puna djece koja gledaju u kolonu svojih majki, mučenica skoro razapetih na krstu. Što se više udaljavamo, pozadi kolone izostaju oni koji se teže kreću. Vidim Branka Đukića, a pored njega majka Vasilija, poslednji su u dvojnoj koloni. Kola u kojima smo Milijana, Miraš, Miško, Pero i ostala poznata djeca su na čelu petoro konjskih kola koja nose preživjelu djecu.

Viču sprovodnici:

„Brže, marvo, brže, profuge, izrodi.“ Vrbova batina puca po majkinim i Brankovim leđima. Sprovodnici izgleda ne dozvoljavaju da niko nikome pomaže. Srce me boli, a jadne suze kvase moje osušeno lice. Udaraju po majki i Branku kao da su životinje, obična stoka.

„Naprijed, izdajnici, morate pratiti kolonu ili ste gotovi.“

Branko povio glavu, od bola otegla mu se ranjena noga. Vuče je kao mrtvu, podupire se štapom. Milijana plače, Miraš pokrio rukama oči da ne gleda kako partizani batinaju našu babu i Branka.

Ne vidim mamu, ne vidim Miketu i Milorada, negdje su naprijed. Kraći odmor, pa opet naprijed. Sve se isto ponavlja. Među sprovodnicima koje mogu da vidim naročito se ističe jedna partizanka, pritegle ju pantalone, a oficirski kajiš svjetluca od užarenog sunca. Udara sve redom, a meni se krv u žilama smrzava i mržnja sve više nadolazi. Rado bih smrvio partizanku, jer udara moju majku Vasiliju, ženu koja je sve dala za vjeru i krst, a evo sada dobija batine i to od neke popišulje čija glava vrije od partijske mržnje. Udara moju majku, kao krvnici što su tukli Isusa Hrista na putu ka raspeću.

Promiču odmori, prolaze umorne i teške noći. Prolazimo sela i varoši, ograde, njive i pašnjake. Umorna kolona crnogorskih patnica sa djecom od šest pa do petnaest godina svojim znojem i mukama kvase prašinu Božje zemlje.

Ne volim više ni svitanja, niti Sunce sa istoka koje ne grije više, nego gori, kuva nas djecu u kolima, a naše majke, mame, stričeve i braću peče u prašini. Ne volim ni Mjesec, jer mjesečina dozvoljava partizanima da kolonu tjeraju da  putuje i noću. Što se tiče hrane, za nas djecu nije loša, dobijamo mlijeka i hljeba. Ne mogu da jedem radi velike boli i radi žalbe mojih u koloni. Gutljaj mlijeka se zaustavlja u grkljanu i neće dalje, pa me svaki gutljaj davi, jer mislim na majku, na mamu, Miketu, Milorada, na djeda, na Branka, na sve ostale, na tužnu kolonu. Tuga i bol ne dozvoljavaju da uživam u svom zalogaju.

Evo ga opet Sunce, opet će biti topao i vreo dan. Pred jednim selom zaustaviše kola. Nekoliko partizana ubaciše između nas jednog njemačkog oficira. Ubaciše ga kao vreću. Pade među naše noge. Čini mi se da je mrtav. Krv mu se zamrzla okolo usta. Ne vidim da diše. Malo smo se uplašili. Prigrlih Miraša, okrenuh mu glavu da ne gleda. Vidim i siguran sam da je njemački oficir, na ramenima epolete, ali odijelo blatnjavo, lice pokriveno prašinom koja je upijala njegovu krv. Oči zatvorene.

Znam, Njemci su nam dosta zla nanijeli, porobili našu zemlju, kasapili je godinama, ubijali na hiljade žena, djece, staraca i boraca. Ali ipak je čovjek, treba da mu se sudi, da plati svoje grijehe, kako reče onaj u Mariboru, a ne ovako, vjerovatno mrtva čovjeka baciti među djecu, pod dječje noge, da gledamo. No, vlast i sila ne gledaju na djecu, nijesu to gledali ni Njemci, a evo ne gledaju ni partizani. Nastavismo put kroz selo, konjska se kola treskaju, a iz utrobe ovog Njemca izlijeću nekakvi čudni uzdisaji. Na svakom potresu kola pokoja kap krvi izleti iz usta, pa onda duboki ropac.

„Znači ovaj je živ“, kaže Miško, „vjerovatno će da ga provedu kroz selo, pa će ga izvaditi i završiti njegove muke van sela“. Tako se i dogodilo, čim smo izašli iz sela nekoliko kilometara. Partizani zaustaviše kola, izvukoše Švabu i baciše ga u jaz koji je pratio kolski put. Švaba se skotrlja i zaustavi se na dnu jaza. Partizanka mu priđe, izvadi pištolj i opali pravo u glavu. Njegovo tijelo zadrhta, malo se strese, a iz rane na glavi procuri prvo nešto bijelo a zatim krv.

Prvi put da vidim ovako ubistvo, i da čujem duboki uzdisaj i poslednji izdisaj ljudske duše. Bio sam sa ranjenima, pomagao, napajao, držao glavu u mome krilu, nosio mrtve bez noge ili bez ruke, sa pola vilice i slično, ali ovako nešto nijesam vidio. Iako je Njemac i zaslužuje najtežu kaznu, ali nikako na ovaj način i tu pred tolikom djecom. Mislim da je ovo neljudski, nepošteno, i ne po Božjoj volji. Ali kad čovjek nema Boga u sebi, onda može da radi svakakva nedjela bez razmišljanja. Kola nastaviše put, kao da se ništa nije desilo. Osta Njemac u jazu, a umorna kolona jadnika gazi stazama smrti, a mnogi čekaju isto od bebožnika.

Gledam u nebesa, trčim kroz prošlost, prevrćem stranice života, gledam u likove mojih djedova, mojih sapatnika, žalim se njima na nedjela sudbine, žalim se na stvarnost i patnje što prolazimo i na zlo koje nas proganja. Žalim se Gospodu koji sve vidi, ali je nas ostavio da podnosimo muke sa namjerom da bar neko preživi i priča o putu kroz pakao.

Sunce se rađa, plovi nebesima i zalazi. Mjesec izrasta iz udaljenih vrhova planina, mili nebesima i nestaje. Koliko tih ponavljanja, koliko rađanja i zalazaka, ne znam ni sam. Zaboravio sam da brojim, umukla duša, zanijemilo srce, ušutali se srčani otkucaji, jedino što je živo i mrda su dvojni redovi žena i djece. Koliko sela, koliko varoši prolazimo, koje rijeke, koja uzvišenja, kolike kilometre, sve ostaje nepoznato. Niko neće upamtiti, ili možda neće željeti da pamti ova stradanja, ako neko ostane živ. Jer pamtiti ovo bilo bi samoubistvo a u mislima ponavljati bilo bi za svakog teško.

 

 Batine za nekoliko kapi vode

 Pred Brankom i majkom Vasilijom vidim Miketu, Milorada i mamu. Obradovah se, nijesam ih vidio danima. Znači, još su živi, bore se sa mukama, a posebno moja mama. Sa desne strane puta, na desetak metara, bunar, metalna poluga ukliještena na postolju. Na jednom kraju visi neka žica i nestaje u bunaru, na drugom kraju drška. Trči narod, hoće vode. Jedni podižu polugu, onda je spuštaju. Voda kroz jedan jezičak toči. Sprovodnici zaustaviše naša i ostala kola. Uznemirili su se, tjeraju narod od česme, ali ne pomaže, jer su žene žedne, žedna njihova djeca, vapaj ka nebesima, pa ne čuju komandu. Vidim moju mamu, leti da ugrabi vode, sigurno za Miketu i Milorada. Gura se među ostalima i konačno uspije da natoči vode.

Ali navaljuju i sprovodnici, batinaju, urliču. Priđe i ona partizanka, za nesreću nalete na mamu, zamahnu svojim vrbovakom (vrbovkom ‘vrbovka’lekovita biljka zaštićena vrsta), opali mamu po leđima, ponovi još jednom, dva puta. Od teškog udarca, moja junakinja podiže ruke u vis, neka konzerva izlete iz njene ruke. Voda u mlazu izlete iz konzerve i u polukrugu se prosu po maminoj glavi i od teškog udarca se stropošta na zemlju. Miketa i Milorad trče, a partizanka ne prestaje, mlati kao da mlati snoplje pšenice, a njih dvojica zgrabiše mamu za ruke i vuku što dalje od divljakinje. Udara ona i po njima dvojici, ne bira leđa i ne pita se čija su. Narod se okuplja, pokušavaju da zaštite mamu, Milorada i Miketu. Izvukoše mamu i ponovo u kolonu.

Vidim da Milena donosi vode, peru mami lice, masiraju leđa, popravljaju crnu krpu, pokrivaju maminu ćelavu glavu. Ali rafali automata zaustaviše svaki dah. Narod napušta bunar i vraća se u kolonu. Stvar se stišava. Moja mama i desetak drugih žena skupo platiše nekoliko kapi vode.

Htio sam da iskočim iz kola i da branim moju mamu, ali me kočijaš uhvati za ruku, spusti me dolje na sjedište: „Mali, nemoj da izlaziš iz kola, vidiš da stvar nije baš najbolja. Sjedi i šuti, jer je ona partizanka poludjela, valjda vidiš šta sve radi“.

Sjedoh i mislim o kočijašu, izgleda da ovaj nije baš neki partizan, mora da je seljak primoran da nas prebaci dokle partizani žele. Ostah da tugujem za mojom mamom. Ona opet, uz neku pomoć djevera i sina, nastavi marš smrti. Partizanka pobjedonosno mlatara rukama, maše palicom čiji se kraj već raspao od sirotinjskih leđa. Svraća pored puta, šišem siječe novu palicu i sprema se za nove podvige. Prvi put vidim da za njenim pojasom visi i bomba. Izgleda, ova je spremna na sve, pa čak i bombu da upotrijebi protivu ovih jadnih žena i djece.

 

 Ima i pravde, ode guzica

 Ne mogu da zaboravim na ovu partizanku, a pogotovu na moju mamu koju bih rado zagrlio, poljubio, pao u njena njedra da čujem i osjetim njen bol, a ona ima toliko bolova da se ne mogu nabrojiti. Gospode dragi, koliko će da pati moja mučenica, smiluj se na njene boli, ublaži uvelu dušu, ohrabri njeno srce da može podnositi ove muke. Ako si riješio da je kažnjavaš, osnaži je da lakše podnosi muke. Nemoj nas ostaviti bez nje, naš život bez nje bio bi ništavan, Gospode dragi.

Uprtilo Sunce junske dane, žarom svojim prži nebesa i zemlju. Nigdje oblačka da proviri iza visokih planina koje se ređaju u lancima tamo sa naše lijeve strane. Branko i majka Vasilija i dalje tu pred nama, uvijek na začelju kolone. Vuku se kao prebijeni. A i jesu prebijeni, jer ne prođe sat vremena da im leđa ne mjere vrbljaci(vrbovci). Čudi me otkuda tolika snaga da mogu podnositi ovaj put, a i batine koje se slažu na njihova leđa.

Često se susrećem sa Mjesecom, često gledamo jedan u drugog, ali obojica smo nijemi. Ja pratim njegov put, vidim njegov zalazak. Ne znam šta on misli o meni i da li vidi ovaj jad koji u mukama krade svoje noći.

Ne vidim više partizanku, vjerovatno tamo negdje naprijed zagorčava nekome život. Troši batine na izmučenim leđima umornih i jadnih naših majki. Troši svoju silu i svoju snagu na nemoćne, nedužne duše Božjih stvorenja.

U daljini se naglo sve uzdrma, kao da je bomba eksplodirala, i to daleko ispred nas u pravcu čela kolone. Vjerujem da se partizanka razljutila na nekog i bacila svoju bombu da završi muke mučenici. Kočijaš uspori kola. Konji frkću, tresu svoje dizgine, malo uznemireni.

„O… O… O…, polakote, dečki, polako, dečki“, obraća se kočijaš konjima. Konji su lijepi, zelenkasti, dugih repova, duge grivne vise, ma ljepota od konja. Poskakuju, zatežu dugačke dizgine, čulje uši kao da nešto prisluškuju. Kočijaš ih opet umiruje. Potkovice udaraju u džadu, pa čak varnice skaču. Kola se zaustaviše, a i sva ostala kola iza nas stadoše.

Ostaviše nas sprovodnici i u trku put čela kolone nestaše. Vidim majku i Branka, sijedaju na put, a i ostali su nastavili sijedanje. Sjede kolona sve do tamo dok se može okom vidjeti. Kako sijedaju, tako se i prašina uzdiže uz umorna tijela i polako odmiče gore ka vrelom suncu.

Znači, ona eksplozija je nešto neočekivano. „Gospodine“, obraća se Pero kočijašu, „znate li šta ovo znači, sprovodnici odjuriše, ostasmo sami“.

„Dečko, svete mi Marije, ne znam šta se radi. Ja ne pripadam sprovodnicima, nama je naređeno da vas djecu moramo prebaciti do Koprivnice, a to je oko sto pedeset kilometara od onog mjesta gdje su vas ukrcali u naša kola. Šta sprovodnici rade sa ovim svetom pred nama, ni sveti Antun ne zna. Mi se ne miješamo u njihove stvari. I mi imamo stradalnike gore u Sloveniji, mnogo našeg naroda je otišlo za Austriju, ali smo čuli da su partizani sve povatali, a to su loše vijesti.“

Ušuta se kočijaš, skide se sa svog sjedišta, izvuče dvije zobnice i objesi ih konjima jednu po jednu na glave. Miluje konje, tepa im, ali mi ne čujemo šta im govori, dok njegove ruke klize niz konjske vratove. Miluje konje, oni mašu glavom, odobravaju milovanje i grabaju svoju hranu.

Vraćaju se sprovodnici, mašu rukama, komanduju da se ustaje: „Pokret, bando jedna, dosta lenčarenja, pokret“. Izrasta kolona patnika iz prašine. Nekoliko hiljada žena i djece nastavi put prema Koprivnici, gdje će nas ukrcati u furgone, ako bude slobodnih. Kočijaš skide zobnice, sjede i lagano kamdžijom pomilova konje i nastavismo put.

Na par kilometara, sa lijeve strane, pred jednom kućom, nekoliko vojnika zaklanjaju osobu na stolu. Da li je mrtvac ili ranjenik, ne znam. Kolona prolazi, niko se ne okreće, prolaze i naša kola. Sa čela kolone, desnom stranom, dolazi kamion. Svira, trubi, narod se pomjera udesno. Kamion diže oblake prašine. Stade pred kućom gdje su vojnici. Na stranama kamiona veliki crveni krstovi, znači nije kamion, nego bolnička kola. Vojnici izlaze na zadnja vrata, iznose nosila i trče put mjesta događaja. Kočijaš baš ne žuri sa kolima i on gleda na lijevu stranu, malo se odalji od začelja kolone.

Sprovodnik stiže do nas, psuje kočijaša, viče: „Naprijed, idiote, šta si se zagledao, bitango ustaška, naprijed“. Kočijaš dizginima dade znak konjima da požure i tako ubrzo stigosmo začelje. Kočijaš se postidio, ne gleda u nas. Zabio pogled u konjske sapi, krivo mu je, vjerujem, što mu sprovodnik otkri političku pripadnost, nazva ga ustaškom bitangom. Uskoro su nas dostigla bolnička kola, svira šofer, prođe nas i nestade u pravcu odakle je i došao.

Na prenoćištu smo saznali šta se desilo i ko je nastradao od bombe. Žene koje su u koloni prolazile blizu pomenute kuće vidjele su da se ona partizanka igra sa bombom. „Stavila ruke na dupe, u jednoj ruci drži pištolj, a drugom rukom se poigrava sa bombom. Plaši nas“, priča Milena. „A ja se mislim, daj, Bože, tebi da pukne u ruke a ne među nama. Bila je jedno dvadesetak metara daleko od mene. Pratila je kolonu sa naše lijeve strane. Igrala se sa mladošću, igrala se sa ludošću, igrala se sa silom…

Šta se desilo, nijesam vidjela, samo nas je iznenadila eksplozija. Pala sam na zemlju, pored mene Polja i Zora. U padu sam pogledala u pravcu partizanke. Leđa su se otvorila, tamo gdje je dupe samo se pojavi crvenilo, bomba raznese sve. Od straha sam pala na zemlju, pa nijesam vidjela dalji proces eksplozije. Eksplozija se umiri, prašina se diže. Narod popada po cesti, niko ne mrda. Trče sprovodnici, odnesoše partizanku pravo pred onu kuću. Namjestiše je na nekom stolu ispod loze od grožđa. Većina sprovodnika se vraća, komanduju, viču, psuju. Šta se dalje desilo, ne znam. Vidjeli ste da je u onim kolima negdje odvezena, a da li je živa, to niko ne zna. Ima Boga, a ko ne vjeruje u njega i pravi zla djela, Bog to naplaćuje, ne odmah ali uvijek vraća svakome za svoja nedjela.”

 

 Mamu za grkljan

 „Dečko“, obraća mi se kočijaš, „koga vi imate u ovoj bednoj koloni?“

„Gospodine, ovo mi je sestra Milijana, a ovo najmlađi u familiji, moj brat Miraš. Ovi ostali su moji zemljaci. Svi smo otuda iz Crne Gore, iz varoši Andrijevica. U koloni su moji, baba Vasilija, baš ona po kojoj najviše udaraju vrbovakom, moja majka Anđa, brat Milorad i stric Miketa stari po četrnaest godina. Takođe su tu majke i babe ovih mojih prijatelja. Ovdje nema odraslih muškaraca, osim ovaj što pred nama kriva, to je Branko Đukić, a tu je naprijed i moj djed Veko. Svi drugi preko petnaest godina su ostali u mariborskom logoru, zaokruženi bodljikavom žicom i kordonima naoružanih partizana.

„Žalosno, dečki, žalosno, kak se tak malešni potucate po svijetu. Gledam tak male, pa se molim svetom Antunu da vam pritekne u pomoć, jer samo sveti Antun može to da napravi. Dobro je što vas staviše u kola, drugačije bi vas ovaj put pojeo. Nadam se da ćemo sjutra ujutro stići u Koprivnicu.“ Nešto se kočijaš zamisli, izgubi pogled tamo put Koprivnice, misli kada će se osloboditi nas i vratiti se natrag svojoj familiji i svojim dečkima.

Sprovodnici su nas rano probudili. Kolona se otegla kilometrima. Konji su olakšali korak, jer kolona se ne kreće brzo. Umor je pritegao, kraći odmor bi pomogao, duša bi prikupila malo snage jer su dugi dani i noći iscrpjeli i poslednju trošku moći. U našim kolima moji vršnjaci i mlađi naslonjeni jedno na drugo, svi spavaju. Izgleda kočijaš i ja smo jedini svjedoci patnji ovih jadnika pred nama. Mjesec se rve sa planinama. Malo nestane, pa se ponovo pojavi dok ga na kraju zora ne istjera sa vidika. Rumeno nebo najavljuje još jedan topao dan.

Sa lijeve strane našeg puta se pojavi željeznička pruga. Ocrtavaju se dvije duge paralelne metalne poluge. Osjetih neku radost, jer valjda ćemo stići do tog mjesta gdje će nas ukrcati u vagone. Kako god bude bilo, biće bolje nego ovo. Svi ćemo biti skupa.

„Konačno stižemo gdje trebamo doći“, kočijaš se okrenu k meni i dosta zadovoljno mi saopštava.

Od jedne pruge koju sretosmo, pojavljuju se dvije pa tri, pa četiri. Znači tu smo, stigli na željezničku stanicu. Budim ostale u kolima. Kolona se kreće sve sporije i lakše, dok se na kraju svi zaustavismo. Sprovodnici pozivaju narod da se ponovo grupiše po srezovima. „Kočijaši, skidajte djecu“, naređuje sprovodnik. „Slušajte, mališani, jedno po jedno i pravo svi kod svojih majki ili rođaka, ko koga ima.“ Uzeh Milijanu i Miraša za ruke, pravo kod Branka i majke Vasilije a sa njima odosmo da tražimo ostale i Andrijevački srez.

Jedna lokomotiva kašlje, para kulja iz velike cijevi, a druga se namjestila, sipaju vodu u njen grkljan. Neke kompozicije su okrenute u pravcu odakle smo došli, druge u pravcu gdje treba da idemo. Najviše ima stočnih furgona, vjerovatno da nas što više u njih uguraju.

Grupisao se narod pred željezničkom stanicom, čekamo novosti, komandu ili plameni govor, nije važno šta se planira, za nas je najvažnije da se što prije uvučemo u furgone. U njima valjda neće biti sprovodnika, pa će biti spavanja.

„Narode“, isprsi se jedan moćnik, „zapamtite šta ću da vam kažem, ne očekujte druga objašnjenja. Sada ste svi grupisani po srezovima, koji srez pozovem, ići će u pravcu vagona koji vam se pokaže. Ko pogriješi, zapamtite, teško njemu. Andrijevaški srez, pratite ovih par drugova, oni će vas povesti do vaših vagona. Beranski, Bjelopoljski, Pljevaljski, pa onda Mojkovački i Kolašinski, za ovom grupom drugova.“

Andrijevčani prate sprovodnike, nijesmo imali vremena da dalje slušamo govornika. Kolona polako odlazi do kompozicije stočnih vagona na kojima sprovodnici otvaraju vrata. Jedno po jedno, narod ulazi. Pomažu jedno drugom, podižu djecu, a vagon se puni. Djed Veko, majka, Branko, mama, Miketa, Milorad, Milijana, Zora, Milena i Polja, uglavnom preostali dio Peovčana se ukrca u prvi vagon do lokomotive. Tu su Radojevići, Dragovići, Mićovići, sve poznati. Šta se sa ostalima dalje radi, ne znam. Sprovodnici zatvoriše vrata, čuh neki udarac, kao neka teška brava škljocnu.

Dva prozorčića propuštaju svjetlost. Pri ulazu primijetili smo u jednom ćošku odsječeno bure od benzina iz kojeg se osjeća smrad, nešto kao sumpor. Djed Veko napominje da je to za potrebnu nuždu kome pritegne. Svjetlost kroz prozorčiće nam omogućava da se malo razmjestimo, što dalje od bureta. Mjesta ima dosta, nijesu nas pretrpali.

Vrijeme promiče, a voz i dalje u mjestu. Pored naše kompozicije vrišti lokomotiva, zapinje, nateže i napušta stanicu. Neko otvori vrata od vagona, ulete torba sa hljebom i ponovo se vrata zalupiše. Naša lokomotiva daje znak, jednom pa drugi put. Poče da stenje, da trza. Zviždi para, točkovi škripe, krenusmo, hvala Bogu.

„Neka nam je srećan ovaj put, đeco moja“, umornim glasom nam majka Vasilija čestita put.

Lokomotiva hvata brzinu, frkće, nosi bijedu i ostatke odreda našeg vojvode Pavla, žene i djecu. Više ne vidimo sunce, samo toplota probija kroz ograde govedarnika. Ne znamo pravac, ne znamo vrijeme, ne znamo sudbinu. Tu i tamo lokomotiva objavljuje zastoj, čekamo satima, pa opet naprijed. Zastoja ima toliko da nijesam u mogućnosti da brojim. Kad stanemo, pogledam kroz prozor, da pročitam ime mjesta gdje smo stali, ali uvijek stanemo tamo gdje nema natpisa. Negdje na skretnici, čekamo satima, ponovo se vraćamo sa sporedne trake natrag pa opet naprijed. Kad smo na sporednim trakama, obično čekamo dugo vremena, jer prednost imaju vozovi koji nose partizane ka sjeveru. Projure kao munje.

„Milorade, ja mislim da ovim brzim vozovima prolaze sudije, tužioci, branioci, kako reče onaj u Mariboru“, kaže Miketa, „vjerujem da se žure da sude našima što ostaše u žicama“.

„Moj Miketa, imaš pravo, šta će ovolika vojska tamo kad je već rat završen, nas su zarobili, ustaše su zarobili, dobrovoljce, bjelogardiste, znači sve je zarobljeno, šta onda šalju toliku vojsku za Sloveniju, ako nije ono najgore.“

Svira naša lokomotiva, točkovi škripe, vagoni se ljuljaju, samo što nas ne bacaju iz jednog kraja na drugi. Naglo smo stali. Na drugoj pruzi se odmarala kompozicija puna partizana. Lokomotiva kašlje, vrata se otvaraju. Ulazi jedna partizanka, naoružana, sijaju čizme, kosa potkupljena titovkom, opasač pritegnut, a na njemu visi pištolj, bomba, šiš. Kaiševi preko ramena ukršteni na prsima, skopčani za opasač. Petokrake na rukavima. Opasnog pogleda. Stade na vratima vagona, stavi ruke na kukove i drsko pita: „Je li ovo andrijevačka banda? Ima li ovdje ko od Bandovića, neka se odmah javi da ja ne bih trebala ići okolo da pitam pojedinačno.“

Moja mama polako ustade: „Ja sam od Bandovića, ali sam udata u Miketiće“.

„A ti si, kurvetino njemačka, ti si sestra Mila Bandovića!“ Ne završi šta je imala u glavi, polete pravo mami i rukom za grlo. Nasta rvanje, mama se brani, umorna, jadna, iznemogla, ali Boga mi mama se ne da. Partizanka je uhvati za kosu, misleći da je tako obori i udavi. Ali se prevarila, pošto mama nema kose, otpala joj od tifusa. Mama nju za kosu, titovka odlete, mama pritegnu, savija glavu aždaji.

Psuje partizanka koliko može. Mama šuti, ali se junački brani, još je na nogama. Brani se moja mama od divljakinje. Sva sreća, partizanka ne upotrebljava ono što ima za pasom. Čopli rukama, hvata, dere. Ono mamino malo prnja se cijepa. Uhvati mamu za prsi, neka dotrajala i prljava košulja se pocijepa, ispadoše mamine dojke. Crna krpa još davno odletjela. Koprca se moja mama, brani se. Partizanka usijanim čizmama mlatara, tu i tamo zakači mamu, ali mama izgleda riješila da ne dozvoli propast, zapela kao ranjena zvijer koja je na izdisaju. U vagonu sve se ušutalo, niko se ne pomjera, gleda sirotinja i očekuje najgore. Zavladao je strah, niko se ne mrda. Ulete jedan oficir, komanduje: „Mirno, jednom, drugi put, pa treći put“.

Majka Vasilija prepoznade oficira, potrča prema njemu, pade na koljena, grli njegove noge: „Ne daj, sine, da ova partizanka ubije Anđu, ostaše đeca siročad“. Oficir i dalje viče: „Mirno!“ Partizanka se zaustavi, stade mirno, pozdravi i okrenu se da napusti vagon. Ali se ponovo okrenu put mame koja je stajala kao ukopana, sva pocijepana, dojke vise, grebotine po prsima i dojkama, lice krvari.

„Slušaj ti, kurvetino, odoh ja za Sloveniju da osvetim mog brata Milisava. Svu ću tvoju braću i bratučede da pobijem, da osvetim mog brata, a tebe ću naći ja na Peovcu, još mi imamo dosta da pričamo.“ Okrenu se i napusti vagon.

Majka ponovo priskoči oficiru, grli ga, ljubi: „‘Vala ti, sine“, htjela je još nešto da kaže, ali oficir pogleda po vagonu i bez riječi nas napusti. Majka gleda za njim, spusti raširene ruke i još jednom tiho kaže: „‘Vala, dijete moje“.

Okrenu se narodu, kroz suze kaže: „To je moj sestrić, Vujo Lazović, sin moje najmlađe sestre Ikonije. Od prvi‘ je dana sa partizanima, čak je bio u zasjedu svom ujaku a mome bratu Vasu kad su ga partizani likvidirali. Šta više da kažem, ali ‘vala Bogu, spasi ovu siroticu da đeca ne budu siročad. Ipak mu ‘vala“. Spusti se na pod, nekom krpom čisti suze.

Mami su pomogli da sjedne, a kako je još bilo vode u čuturici, Milena joj očisti lice, prsi, neko donese neku bluzu, pokriše mamine dojke i krvave prsi. Izgleda, nokti ove partizanke su prilično njegovani i pripremani za krvave poslove. Milijana i Miraš je grle, ljube. Vrata se od vagona zatvoriše i naša kompozicija nastavi put.

Prilazi gospođa Dragović i pita: „Anđo, šta bi ovo, ko je ova žena?“

„Gospava, to je Mileva Bakić-Ćulević. U jednu akciju narodne milicije poginuo je njen brat Milisav. Pronijela se vijest da ga je moj brat Milo ubio, ali vijest nije tačna jer ga je ubio Nović Pajović iz Konjuha. Moj otac Peko je molio Mila da idu kod Ćulevića da razjasne situaciju, ali Milo nije htio. ’Nijesam ga ubio, i ne želim nikom da se pravdam. Ćulevići i Bakići znaju istinu‘. I tako se to završilo, ali izgleda Mileva ne prihvata istinu, ode za Maribor da pokolje Bandoviće.“

 

 Osta Zora

 Lokomotiva opominje, zove, javlja svojim zvucima nekome da stiže, nekada da staje, nama da se kreće, da žuri. Smiješali se dan i noć u jedno, ne zna se više da li mrče ili sviće. Drijemamo, spavamo, ljuljamo se. Život u vagonu se ugrijao od sunca, tako da toplinu ni noći ne mogu da ohlade. Probudim se i osjećam da se voz odmara. Ukopala se kompozicija na sporednu liniju i ne miče se. Onda opet naprijed.

Slabo ko razgovara, sve se uvilo u smradu vagona. Smrdi na svinje, smrdi na krave, smrdi na konjske baljege, na sumpor, na pišaću. Smrdi bure u ćošku, ne može da se diše.

Čujem da se Zora žali majki Vasiliji na bol u stomaku, ali ne može da koristi bure: „Vasilija, moram ići napolje ili ću umrijeti“.

„Kad voz stane, vas dvojica“, majka pokazuje na Miketu i Milorada, „probajte da li se mogu otvoriti vrata, Zora mora izići“. Čekamo voz da stane. Zora se presavija, drži se za stomak. Poslije dužeg vremena, škripe točkovi, lokomotiva se glaska da staje i na kraju kompozicija stade. Miketa i Milorad nategli leđima vrata, sa škripom vrata se polako otvaraju. Stružu točkovi vrata svojim ležištem. Spustiše Zoru. Znak za polazak, podižu Zoru u vagon. Na nekoliko stajališta Zora izlazi i ulazi. Opominje je majka: „Zore, nemoj da ostaneš, molim te, ne idi daleko od voza, odmah tu pred vratima radi šta treba i natrag“.

Opet  Zora moli da se otvore vrata, spuštaju je „posilni“, čekaju da se vrati Zora. Voz svira, točkovi zapeli, škripe po šinama, a Zore nema. Miketa zove: „Zore, požuri“, ali Zore nema. Voz ubrza, a Zora ostade.

U vagonu žalost. Svi nekako osjećaju nelagodnost, a jedan od razloga je što ona prvi put ide za Andrijevicu, pošto je Peovačka snaha. Inače je rodom iz Zete. Prepričavaju se lijepe i dobre priče o Zorinom karakteru, o njenoj dobroti i valjanoj bolničarki, o njenoj hrabrosti, požrtvovanosti, poslušnosti. Meni izgleda kao da su je ostale žene u vagonu sahranile u velikoj žalosti.

„Miro, dok se ne sastanemo sa Zorom, ti moraš da vodiš računa i da nosiš ovaj Zorin ranac. Šta je u njemu nije važno, važno je da stigne do Peovca. Ranac se ne smije otvarati, neka ga Zora otvori ako stigne živa ili njena svekrva Migica. Ranac mora stići u Peovac“, napominje majka Vasilija.

Umorni smo od priče, smrada, umorni od bijede, od klepetanja točkova, umorni od zviždanja lokomotive, od stajanja, pomjeranja, vraćanja sa pomoćne linije. Od stanice do stanice, možda od grada do grada, od sela do sela, do varoši. Ali nam je ta mogućnost oduzeta da vidimo da li je selo, varoš ili grad, jer uvijek stajemo daleko od natpisa da se vidi ime mjesta.

Vrata se otvaraju, dvojica ulaze i zovu Veka Miketića i Branka Đukića. „Vas dvojica sa nama, ‘ajte odmah“. I tako izvedoše djedo Veka i Branka, ubaciše torbu sa hljebom i vrata se ponovo zatvoriše. Ostaše djed Veko i Branko možda da čekaju Zoru. Šta će biti sa njima ne znamo, samo Gospod zna.

Voz po starom, zapeo kao konj, u pravcu nove stanice.

 

 Iznosite bure sa đubretom

 Lokomotiva vrišti, točkovi škripe, osjeća se da kompozicija ponovo skreće sa glavne linije na sporedni dio. Stadosmo. Vrata se otvaraju, sprovodnik sa vrata saopštava da se benzinsko bure, ili bolje reći klozet, sa smećem mora izbaciti. Ostavi vrata otvorena, izgleda ide od govedarnika do govedarnika da svima izda isto naređenje. Ustaju Miketa i Milorad, ustaju Pero, Mitule, Milena, Polja i ostali. Bure je teško, puno tečnog đubriva, pa neće biti tako lako da se iznese.

Ustaje naša majka Vasilija, prilazi buretu, objašnjava kako to da se iznese, a da se ne prospe. Objašnjava da se bure ne smije dizati nego da se polako okreće u pravcu vrata. Prilaze momci, ali smrad davi. Ne mogu prići buretu. „Nevjeste, dajte kakve krpe da zamotaju đeca usta i nos, da ne udišu veliki smrad.“ Ustaje mama, Gospava i druge, skidaju krpe sa glava i motaju preko nosa i usta spremnim momcima za težak posao.

Uznemiriše bure, smrad još više ispunjava naš govedarnik. Počeo sam da kašljem, izleteh napolje jer me kašalj davi. Topao zrak i manji povjetarac ublažiše muke, kašalj prestade. Toplo sunce žari. Lokomotiva se puši, i ona kašlje, dimovi kuljaju u prostor.

Tu smo izbačeni na jednu sporednu traku. Okolo nas nema ni kuća, ni naselja, jedino šuma na desetak metara krije nas kao da će skoro „saveznici“ stići sa svojim letilicama. Druga traka se pruža u nedogled i naprijed i nazad. Zaustavili su nas baš tu gdje nema nikog, ama ni žive duše, da istresamo svoje otpatke. Vidim da se bure primiče vratima. Okreću momci kao ludi.

„Šta sad“, pita Miketa ostale, „kako da se spusti bure?“

„Đeco, nema spuštanja, pošto smo na ovu stranu pruge, ne preostaje ništa nego da ga gurnete dolje, ali prvo da ste sigurni da će gornji dio bureta izlećeti prije dna, tako da đubre odleti od pruge tamo put šume. Ako se to ne uradi, mogu nas ovi sprovodnici natjerati da čistimo traku.“

Miketa i ostali poslušaše majku Vasiliju, gurnuše bure i Bogami kako je majka naredila, tako i bure slete, đubre kao neka kaša se prosu prilično daleko od traka. Smrad izlete, kao da je do sada namjerno čekao da baš sad iskaže svoju „veličinu“. Težak i nepodnošljiv smrad. Tečnost u dobrom dijelu napravi mlazeve, ali se na kraju sve umiri. Momci sačekaše kraće vrijeme da se bure iscijedi, pošto se nema čime oprati, navalili kao kurjaci i bure se vrati na svoje mjesto u određeni ćošak.

Čujem dalje kod drugog vagona, kod trećeg, stenju, zapomažu. Guraju se burad. Čuje se udarac, mlazevi đubreta iskaču iz bureta. Uze vremena, vojnici naređuju da se ide unutra. Lokomotiva ubrza kašljanje i ponovo se nađosmo na glavnoj traci, i naprijed.

„Milorade, ja mislim da bi trebali skoro proći kroz Beograd“, kaže striko Miketa, „jer ovaj voz nas vodi u tom pravcu“.

„Trebalo bi, ali kad i kako ne znam, premda bih želio da prođemo danju da vidimo taj naš mučenički grad, glavni grad Srpstva. Taj grad, koliko se sjećam lekcija, od svog postanka pa do nedavno je krvario, gubio slobodu, padao, uzdizao se, postajao slobodan, rastao u svetskoj veličini, ali nikada nije pao nikom na koljena da moli, da plače, da tuguje. Uvijek je uzvišeno, iako u mukama, pokazivao i dokazivao svoju veličinu pred osvajačima. Mnogi su padali na svojim nosevima pred braniocima slavnog Beograda. Bilo je slučajeva kada su na hiljade branilaca brisani sa spiskova živih da bi odbranili svoj voljeni grad.“

„E, moj Milorade, sve je to tačno, ali izgleda ovaj put mu je sudbina drugačija, sloboda zamandaljena debelim lancima prokletih komunista, srce mu je iščupano, koljena polomljena. Pao je naš Beograd, Milorade, pao, a kada će se dići, uskrsnuti, stati opet na svoje noge, to samo Gospod zna.“

Miketa ustade, priđe prozorčiću, gleda napolje, trlja se rukom po čelu, okreće se put nas pa opet gleda. „Milorade, uzaludne su naše želje da vidimo Beograd, prošli smo mi Beograd. Dosjetili su se sprovodnici šta nam je želja, pa su sačekali noć i proveli nas kroz Beograd.“

„Kako znaš, Miketa, da smo prošli Beograd?“

„Milorade, sad prođosmo pored raskrsnice, piše da tamo na lijevu stranu vodi put za Smederevo, a znamo da je čuveno Smederevo, grad Jerinin, poslednja odbrana srpske države poslije Beograda. E, tako znam da smo prošli Beograd“, duboko uzdahnu naš stric Miketa. Vjerovatno mu pred očima lete lekcije istorije.

Voz je jurio kroz Šumadiju, prolazimo sela i gradove, sa jedne i druge strane pruge vide se vinogradi, pitomi brežuljci, šljivici. Avala, Rudnik, cerove šume, jablani kite Karađorđevu kolijevku. Bogata Šumadija umorna od ratova i neprijatelja, drijema u šakama novog režima čiju će silu tek iskusiti na svojim leđima. Njena rođena djeca će je u njihovom „miru“ u crno zaviti za duga vremena, sve dok se ne rodi neko novo pokoljenje i iznjiha novi „bič tirjana“.

„Eno, vidi se Oplenac“, kaže Milorad. „Visoko put nebesa se uzdiže zadužbina kralja Petra Karađorđevića. Krst na vrhu još postoji. Kako lijepo odsijava jutros na ovom vedrom i sunčanom jutru.“

Miketa i Milorad se krste, čitavi narod u vagonu ustaje, krste se.

„Miketa, sine, pomozi mi da ustanem i da osjetim bar malo te radosti, da podgrijem ovu uvelu dušu, da osnažim moje želje, da podmladim moju ljubav prema Višnjem.“ Miketa i Milorad pomažu majki Vasiliji, privedoše je prozoru. Jednom se rukom uhvatila za prozor koji nema stakla, a drugom se krsti. Šapuće, ali njeno šaputanje je glasno, čujemo, vidimo i osjećamo svaku njenu riječ, njen uzdah, njen bol.

„Vidim, Gospode, kako si ukrasio vr‘ te planine, kako Tvoj simbol vjere i istine jutros sija nad srpskim narodom koji se našao u lancima nevjernika. Gospode, sijaće taj krst vjekovima, ako ne baš tamo gdje si i‘ uzdigao, a ono bar u našim dušama, gdje si i‘ ukopao, tu će se sačuvati istina o Tebi i vjera u Tebe. Pala je vojska Tvoja, Gospode, okovana u debelim žicama, pao je narod Tvoj, Višnji, u lancima nevjernika, ali vjerujem, Gospode, da će se iznji‘ati neko novo pokoljenje pa će sveti Krst opet sijati kao što ovaj na Oplencu danas sija, ali se pitam još za koliko?“ Uzdahnu duboko, naša majka Vasilija, zamoli da je vrate gdje je sjedela, nestade u svojim mislima.

Putujemo kroz Srbiju, istoričari se raspričali, u pomoć prišli i ostali njihovi vrsnici. Pada znanje, lekcije se ponavljaju, započeli od Duklje i Nemanje, od Pive, Tare, Lima, preko Ibra, Morave pa sve dalje. Kosovo, Obilić, Branković, nigdje kraja. Propast, pa novo rađanje, novo cvjetanje države, nove radosti, pa albanska golgota, pa ova nova bosanska golgota. Turci, Austro-ugarsko carstvo, Njemačko carstvo, a najgore ispade Hitlerovo, Staljinovo i na kraju Titovo sa partizanima. Dok voz juri kroz Srbiju, u našem vagonu se ispriča srpska slavna i tužna istorija.

„Dozvolite mi da vam se obratim“, zamolih istoričare, „čuh i divim vam se znanju, kako lijepo protrčaste kroz našu prošlost. Trudiću se da se ovih priča sa ovog žalosnog i mučnog puta sjetim kad odrastem malo viši; ako bude sreće, sretaćemo se u životu i neka ostane onako kako ispričaste, ali da budemo ono što se naša majka Vasilija u jednom smislu obrati Gospodu i obeća da ćemo ostati vjerni toj našoj i slavnoj i žalosnoj istoriji na čijem vrhu će uvijek biti onaj odsjaj krsta sa oltara vjere naše.“

 

 Prašak protiv vaši

 Smrad i dalje guši. Iz nepoznatog razloga kompozicija se više trese i ljulja, odskače preko spojnica, a bure u ćošku poludjelo. Prepunjeno ljudskim otpadom, prska sve više i više. Narod se udaljava od bureta tako da se prostor u vagonu za življenje sve više i više smanjuje. Prolazimo kroz gradove. Tu i tamo ko priđe prozoru, proziva mjesta, Lapovo, Paraćin, eno tamo na lijevo Aleksinac. Opet skretnica, izbacivanje đubreta. Prolaze vozovi u suprotnom pravcu, dok naš govedarnik počiva na jednoj ili drugoj sporednoj liniji. Noć i umor pritežu bijedni život. Vrijeme promiče vrlo lagano. Nijesu više u pitanju sati nego dani i noći. Ne zna se više kad smo napustili Maribor, koliko smo dana i noći proveli u društu bureta i smrada. Zora se rađa, a neko ponovo najavljuje Niš, Prokuplje.

Vinogradi, pašnjaci, dosta ruševina, dosta ostataka još svežih rana naše Srbije, nude se našem pamćenju. Dosta znakova patnji našeg naroda prelaze u naš suševni nemir. Lokomotiva piskom daje znak, točkovi škripe, brzina sve manja. Staje umorna kompozicija. Lokomotiva kašlje preumorna od ljudskog tereta koji vuče.

„Evo stajemo, mjesto se zove kako piše na jednoj tabli – Kuršumlija“, najavi nam Mitule.

„Ništa novo“, odgovara striko Miketa, „ništa novo, Mitule, sačekaćemo taj drugi voz da nas prođe, pa opet, kao i uvijek, polako naprijed skupa sa našim buretom“.

Vrata se otvaraju, vojska pred vratima. Jedan se silnik pope i traži tišinu na našim licima.

„Bando, spremite se za izlaz. Ovdje u Kuršumliju ćete ostati da vas proturimo kroz mašine za čišćenje smrada, za čišćenje prljavštine i sveg drugog nepoželjnog neprijateljstva koje vam još leži na srcu i u duši, a protiv je naše nove socijalističke zemlje. Sve ćemo da operemo iz vaših duša, sa vašeg tijela i kad to uradimo, poslaćemo vas tamo odakle ste i došli. Sada, dvoje po dvoje u kolonu, sprovodnici će vas povesti u peraone prljavštine.“

Čudo jedno, ne pominje hranu, doručak, odmor, ne pominje nešto lijepo, prijatno, nego kao i svi dosada silnici, čita nam lekcije. Ne razumijem ništa: pobjednik prijeti, hoće da nam čisti duše, da nas pere, da nas protura kroz njihove peraone, kao da je sve vrijeme ovoga svijeta rezervisano za nas.

U kolonu po dvoje za sprovodnikom gazimo prašnjavu ulicu. Uvode nas u žicu. Neke barake se nanizale kao fišeci. Pred njima dosta poređanih klupa. Zaustavljaju nas.

Jedan sprovodnik se pope na klupu, objašnjava da su ove barake vojne, da tu ima specijalnih prostorija sa tuševima za kupanje i kotlovima za pranje robe.

„Svi ćete se ovdje skinuti goli. Ostaćete samo u svojoj koži. Robu ćete u grupama ponijeti tamo u onu baraku, tamo su kotlovi za pranje robe. Poslije toga, po grupama ćete ići u onu baraku“, pokazuje prstom, „tamo su ti tuševi za kupanje. Poslije kupanja, biće vam pokazano kudije da iziđete da podignete svoju robu. Tako čisti, sprani kao novorođeni, idete dalje za Crnu Goru, jer vidim da ste svi Crnogorci. Bez priče, bez gunđanja, na posao.“ Okrenu se grupi sprovodnika, pokaza rukom ko koju grupu da predvodi.

Uskomešale se žene, neprijatno da se skidaju gole, a tu pred njima mnogo vojnika. Skidanje robe ide vrlo teško. Primijetiše vojnici, pa jedan od njih se izdabri, drsko: „Nemojte da dozvolite da vas mi skidamo, biće vam bolje, jer ćemo mi to skidanje malo drugačije obaviti. Na posao, vremena nema, voda je spremna i za kupanje i za pranje robe, ne želimo da trošimo struju za džaba, na posao, bando jedna.“

Majka Vasilija ustade, poče da se svlači, a u isto vrijeme se obraća: „Nevjeste i đevojke, evo ja ću prva, a vi za mnom. Nije sramota, Bog nas je stvorio takve i neće nam zamjeriti, a pogotovu kad vidi i čuje šta nam se može desiti. Sa ponosom i vedra lica stanite u Božjim ‘aljinama, jer vaša čistoća kože i duše je Njemu na nebesima poznata. Čista je vaša duša, iskreno vaše srce, a koža samo to sve spaja u jedno, jedno Božje tijelo. Nema srama, vremena su tak‘a.“

Htjede majka da nastavi sa dužom pričom, ali je prekide jedan od sprovodnika: „Slušaj, babetino, nemoj da nam prosipaš kojekakve predike, da pominješ bogove. Sa tim smo prekinuli, zar ti to nije jasno, skidaj se i zaveži, da ne dobiješ ponude naših bogova, pa ćeš upamtiti Kuršumliju“.

Golaći se nanizali u redovima, žene pritežu koljena, neke prekrstile noge, druge kriju prsi. Djevojke plaču. Mi mališani koristimo jednu ruku i krijemo sramotu da se ne vidi. Žalost i sramota, ako toga još ima na ovom svijetu.

Majka sjela na klupu, prihvatila se igle i nekog konca, koncem spaja ono malo robe što imamo, Miketino, pa Miloradovo i ostalih redom, tako da bismo robu lakše pronašli poslije kupanja i pranja. Majka pokazije i ostalim ženama da isto rade. Ubrzano se posluje. Golotinja se prosula po klupama. Padaju na gomilu spojeni vežljaji robe. Miketa, Miloprad, Pero, Mitule i mnogi ostali po naređenju grabaju zavežljaje i nose u baraku gdje su kotlovi za pranje, kako nam rekoše. Šiju žene, prave zavežljaje, momci nose, razradio se ovaj prostor kao u pčelinjaku.

Pošto se roba prenese tamo gdje su kotlovi za pranje, ostasmo goli na klupama. Novo naređenje: „Sada po dvoje za onim sprovodnikom“, komanduje onaj isti, „tamo su tuševi i tamo je kupanje, naprijed“.

U kolonu po dvoje, ja sam po običaju sam tu pozadi Mikete i Milijane.

„Striko Miketa, reci mi molim te, šta su to tuševi?“

„Vidjećeš, Miro, to su specijalne metalne česme iz kojih izlazi voda iznad tvoje glave, sipa po tebi i tako se pereš. Vjerujem da ti je sada jasno, a skoro ćeš i vidjeti.“

Prihvatio sam objašnjenje. Ulazimo kao ovce u tor. Vidim tuševe, nanizali se jedan do drugog, manja udaljenost, po četvoro-petoro se ređamo pod tuševima.

„Voda dolazi“, najavljuje sprovodnik negdje sa ulaza. I zaista, opali voda po nama, prvo vrlo hladna. Narod poče da vrišti, hladna voda nas probudi. Vriska, a voda šušti, udara, prska. Mama nas trlja po glavi, pere nam leđa, pere noge. Stiže malo toplija voda. Majka pomaže mami, a i mi rukama spiramo, peremo prljavštinu skupljanu od davnih dana i poslednjeg pranja majkinim cijeđom. Polako se voda mali i na kraju tuševi presušiše.

„Polako u kolonu po dvoje, za mnom“, čuje se komanda. Prolazimo jedna vrata. Čekaju nas desetak vojnika sa nekim metalnim flašama u rukama. Čudne flaše, vojnik drži flašu u jednoj ruci, a drugom izvlači i uvlači jednu dršku. Iz jedne rupice izlazi nešto kao brašno. To brašno se prosipa po onima koji prilaze.

„Podigni ruke, raširi noge, sagni se naprijed“, komanda je. Osjetih smrad, nešto kao sumpor se prosipa po meni, pod pazuha, među noge, otpozadi tamo po guzi, sipaju po glavi. Prska li prska, prolazim, drugi nailaze. I tako dobro oprašeni izlazimo napolje. Opet na one klupe, ali nam roba nije još stigla. Prostrla se golotinja, prašnjava, bijela, bijedna, jadna po prostoru. Čujem smijeh sprovodnika, komentari, dobacivanja.

„E, sad su bar čisti od prljavštine, stresli smo sa njih svu nevaljaštinu, ode sa vodom i ono poslednje što su imali na njihovoj koži. Ono u duši što nose, to će vjerovatno čistiti njihovi rođaci a naši partijci kada stignu u svoja mjesta tamo u tu Crnu Goru.“

Jedan prekide komentare i pozva nas da podižemo opranu robu. Odosmo u pravcu barake gdje su kotlovi. Iznosimo robu, sve se stavlja na nekoliko gomila. Prilazi narod, podižu se zavežljaji, a i dosta pojedinačnih djelova. „Čiji je ovo zavežljaj, čija je ovo bluza, čarape, kaputi, gaće, čije su ovo cipele, raspali opanci?“

Javljaju se pojedinci, teško se prepoznaju djelovi robe, kotlovi su napravili svoj neprijateljski posao, a i sva je roba poprskana praškom koji je upotrebljen i na nas. Skoro sve postalo bijelo. Uze dosta vremena da se razdijeli roba. Dobio sam svoje stvari. Bluza još više pocijepana, nogavice pantalona se skratile, košulja izgubila boju, kožnjaci jedva u životu. Vruća voda ih razgnječila i ne liče više na one bijedne kožnjake. Sada su još bijedniji, a i mi smo bijedniji iako oprani i poprskani.

Povedoše nas u one barake, gdje je bilo dosta daščanih kreveta bez ikakve postelje. Umorni i tužni, a uz pomoć onog praška koji smrdi kao sumpor, svako je nestao u svojim snovima.

Bez neke nježnosti i pažnje, bude nas: „Ustajte, bijedo, na noge, izdajnici, pokret, izrodi. Brzo i u kolonu po dvoje“.

Zaboravljaju da sam ja sam na začelju moje familije, nemam drugog pored sebe, jedino Zorin ranac se oteže niz moja leđa. Onda krenusmo: pravo na željezničku stanicu gdje nas čeka pripremljeni govedarnik.

Govedarnik, kako mi ispričaše moji istoričari, samo je upotrebljavan za stoku, za konje, svinje i ostalu živinu a ne za narod. Ali ovog puta u njemu su ostaci Vojvodinog odreda, ostaci od trideset hiljada krstonosaca, žena i djece, u rukama bezbožnika pa su nam dobri i govedarnici.