Promičemo kroz jelare koji nam propuštaju tu i tamo po koji zračak sunca. Kolona se umirila, niko ne priča, svako se zavukao u svoje misli i pokušava da pronađe pravu istinu sopstvenog tereta. Vjerujem da većina njih, naročito ovi mlađi, misle da li su napravili pravu odluku da ne pođu sa mojim ocem i Brankom Delevićem, ili je to možda odluka osnovana na osjećanju djece prema roditeljima, pa i ne misle šta će se desiti sa njihovim životima. Vjerujem da svima njima u ušima zuje riječi Branka Đukića: „Vaši očevi su došli sa vama…“ Sve ih žalim, jer ipak mislim da je moj otac bio u pravu, ili to mislim što je on moj otac i sve mu vjerujem. Ali sve je pred nama, saznaćemo istinu uskoro – ko je u pravu i zašto se tu na kraju rastavismo da ovako u grupicama padamo u ropstvo naših neprijatelja.

Sati odmiču, vrijeme prolazi, a sunce se i dalje probija kroz granje. Osjećam da se sažalilo nad nama pa bi htjelo da nam ugrije smrznute duše, da rastopi led u našim prsima, da osvježi uvelu mladost.

Djed Veko i Branko pred nama. I jedan i drugi su bacili svoje automate, Branko se vratio svom štapu, svojim škriputanjem zubi, ali nema psovki, ne psuje više, vrijeme se mijenja, žurimo u ruke onih koje smo mjesecima i godinama psovali. Djed Veko odlomio neku granu, služi se njom umjesto štapa. Mladi i dalje sa naoružanjem, spremni za dejstvo.

Izlazimo iz šume, strmeni proplanak se prostire daleko pred nama. Na vidiku nema nikog. Pa gdje su ti partizani, pitam se, da se što prije predamo, jer duševno čekanje je mnogo duže i teže nego fizičko čekanje. Želio bih da se sve što prije završi, da vidimo šta će biti sa nama. Smrt od koje se ne plašim, jer toliko puta je bila tu preda mnom, toliko puta smo je mimoišli da nema broja – ako dolazi, neka što prije dođe da se i to jednom skonča.

„Eno, neko dolazi put nas“, kaže Zejo, „ide nam u susret jedan čovjek. Zaustavićemo ga da se raspitamo šta se dešava dolje u te doline.“

Nijesmo ga trebali zaustavljati, stiže pred nas, zastade i sa „Dobar dan“ pozdravi nas. Mlad momak, oficirski ga kaiš obmotava na kojem visi pištolj. U lijevoj ruci drži kapu, vidi se da je partizanska sa petokrakom.

„Dobar i tebi bio, sine“, odgovori djed Veko. I ostali otpozdraviše. Niko se ne hvata za naoružanje. Gledamo u njega, on gleda u nas, osjećam da svi čekaju dalji razgovor.

„Ja vjerujem da ste vi zalutali“, kaže nam partizan. „Vi ste sigurno Crnogorci, krenuli ste za Austriju. Dobro je što ste zalutali i vraćate se svojoj zemlji. Došlo nam je naređenje iz naše Vrhovne komande da se svi četnici koji se predaju, uključujući žene i djecu, pošalju za Maribor, a odatle ćete svi svojim mjestima za Crnu Goru. Političari i vođe će sigurno na narodni sud dokazivati svoju nevinost, a vi ostali kućama. Mladi, kao što ste vas petnaestak, odmah ćete u našu vojsku da tjeramo Njemce iz naše zemlje.“ Partizan se ne zaustavlja, priča kao mašinka.

„Vjerujem da se čudite što sam sam. Znate, nema razloga da se plašim, mi smo svi svoji, tu sam samo da pomožem. Glavni razlog je to što se mnogi vraćaju, a pošto je ovo ratna teritorija pod upravom bugarskih snaga, mi ne želimo da se vi predate Bugarima. Oni su nezgodni i ko zna šta se sa vama može desiti. Ima nas dosta pojedinaca koji zalazimo put ovih šuma da bismo vas sretali i izvodili sa ove „bugarske“ teritorije. Zato ćemo se mi spustiti dolje do glavnog puta i tu ćemo čekati kamione sa našim jedinicama koji treba skoro da ovuda prođu. Utrpaću vas u te kamione da vas provedu kroz bugarske straže. A kad to prođete, vojska će vam pokazati put kuda da idete, a to će biti put za Maribor. Tu je glavno skupilište svih vaših snaga odakle će se ići vozovima, kao što rekoh za Crnu Goru.“

„Šta da rade ovi momci sa naoružanjem, trebaju li da ga ostave ođe, pošto nam ne treba više?“ pita djed Veko.

„Vi zadržite svoje naoružanje, ne treba da ga bacate. Pošto napustite bugarsku teritoriju, naši borci će vam reći gdje da ostavite oružje, a možda će vas mlade odmah povesti sa njima u jedinicu. Razumije se, ostavljam višim oficirima da rešavaju tu stvar.“

Čekamo pored puta. Partizan se umiješao među naše, vodi se rasprava. Partizan objašnjava kojekakve stvari, maše rukama, pokazuje gore put Austrije. Čuh samo nešto da pominje kralja i nekog Šubašića. Zejo, Dano i ostali sa pažnjom slušaju. Djed Veko i Branko stoje sa strane i misle svoje misli.

Sve je prirodno. Nema uzrujavanja, poneki se osmijeh vidi na licima naših momaka. Gledam i mislim, pa zar je stvarno ovako sve lijepo kako nam ovaj samac objašnjava. Zar je ovo moguće da će sve dobro i lijepo da prođe kako nam ovaj partizan objašnjava? Zar su se partizani promijenili? Zar su odbacili vučju kožu? Zamisli, kao da je znao, sreo nas i hoće da nas spase od Bugara. Baš lijepo od njega.

Izgleda, stvar je zadovoljavajuća, ali za mene žalosna, jer osjećam da će povjerenje u mog oca biti poljuljano. Moram biti realan, dosta je puta bio u pravu moj otac, hvala Bogu ako sada bude pogriješio, jer će onda dosta naroda preživjeti predaju partizanima, kako nam objašnjava ovaj oficir. Daj Bože! Ali moje razmišljanje prekide tresak i dreka motora.

Kamioni pokriveni ceradama jure put nas. Crvene zastave se lepršaju na jarbolima koje vojnici drže stojeći na papučama kabina. Naš pratilac podiže ruku. Kamioni jedan po jedan se zaustavljaju. Pratilac prilazi kabini ne prvog nego drugog kamiona. Priča, pokazuje rukom na nas.

Razgovor se završi, partizan se vraća ka nama, zove nas da se mi djeca, majka i mama penjemo u četvrti kamion. „Vi ostali se penjite u treći kamion.“

„Molim vas, recite nam zašto odvajate djecu i žene od nas, možda će im trebati pomoć da se popnu na kamione, pa da se spuštaju i slično?“

„Strikane, nemojte da se sjekirate, to odvajanje je samo radi slobodnog mjesta u kamionima. Treći kamion je poluprazan, znači vi možete tu jer ima mjesta. Ove dvije žene i četvoro djece idu u ovaj kamion, jer u njemu nema dovoljno mjesta. Kad se prođu bugarske straže, opet ćete biti skupa na putu za Maribor.“

Moj djed Veko spuštanjem ramena prihvati objašnjenje, a u mojoj duši neki led mi promiče. Zamisli, nas šestoro ostasmo sami a bilo nas je u koloni na hiljade. Sad se predaju majka Vasilija, mama, stric Miketa, Milijana, Miraš i ja.

Cerada od kamiona se otvara pred nama, par partizana iskočiše iz kamiona, podižu Miraša, Milijanu i mene, dodaju drugima koji su se previli preko karoserije i uniješe nas u kamion. Pomogoše mami i majki da se ukrcaju. Posijedaše nas blizu izlaza, spustiše ceradu. Mrak zavlada. Kolona krenu i evo po prvi put se vozim u kamionu i to sa partizanima. Mrak u karoseriji. Niko ne pita ništa, mi šutimo i čekamo sudbinu. Partizani se odmiču od nas. Osjećam da se pravi neki fizički razmak među nama. Čujem neko šaputanje.

Načuljio sam uši i upotrijebio svu snagu da čujem šta se šapuće. Teško, ali ipak poneka riječ uleti. Ne pominje se ništa sudbonosno. Shvatio sam da se žale na neki smrad. Jedan kaže da ne može da diše, ne može da podnosi ovaj smrad koji stiže od nas. Osjećam da crvenim, osjećam da umirem od srama. Zamisli, smrdimo. Možda, ali pošto smrdimo svi onda i ne osjećamo. Ponavlja i drugi vojnik „smrad“. Jedan od njih se oglasi: „Ššš, ššš…, dosta sa pričom, nećemo dugo sa njima skupa, trpi.“

Vjerujem da je i majka čula riječ smrad, pa se malo uzvrpoljila, čujem ono njeno: „Trpi, Vasilija, trpi“. I zaista je u pravu. Trpimo i ono što nijesmo trpjeli, uvijek smo se branili od prljavštine i vaši iz mnogih razloga. Smrad se nije osjećao mjesecima. A evo nam ga sad partizani pripisaše. I još jedna muka nas pritisla, još jedna riječ u partizanskom rečniku, smrdljivci

Motor brekće, kamion trese, samo što crijeva ne izlete. Brzina se mali, pojačava i to ide satima. Ali šta je sat, više nam nije poznato. Iz kamiona se ništa ne vidi, cerada nas zatvorila, ne osjećamo da li je noć ili dan. Kamion mali brzinu. Kreće se polako. Osjećamo da prolazimo pored neke kolone. Topoti koraka, opomene: „Držite se desno. Naprijed, inače će vas kamion pregaziti“. Prilično dugo vremena prođe kako slušamo topote tih koji hodaju. Ko je to, ne znamo. Ceradu pritegli partizani, a i strah u meni pa ne smijem pomisliti da provirim. Nestaše koraci, ne čuje se više komanda. Kamion pridade brzinu. Jedan vojnik podiže ceradu. Svjetlost dana ulete u karoseriju. „Tu smo“, daje znak udarcem pesnice u krov kabine.

 

 Ostasmo sami

 I zaista, kamion se zaustavi. Par vojnika iskočiše iz kamiona. Kao što su nas ubacili tako nas izbaciše, bez riječi i pozdrava. Oslobodiše se smrada.

Ipak, prije nego nastaviše put, jedan partizan se okrenu i kaže: „Čekajte tu, skoro će stići kolona ostalih pa sa njima za Maribor.“ Povuče ceradu, prekri karoseriju, kamion pridodade brzinu i nestaše iz vidika.

Istovariše nas kao smeće na ovoj prostranoj livadi, kroz koju vijuga put kojim stigosmo. Nađosmo se nas šestoro nasred puta bez igdje ikoga. Nema kamiona ni pred nama ni za nama. Nema naših, Branka, djedo Veka i ostalih. Gdje su njih poveli ni Bog sam ne zna. Pred nama nikog. Tamo pozadi nas put vijuga i nestaje iza planina. Sa naše desne strane razbacana ratna sprema, topovi, tenkovi, kamioni koji se još dime, puše, sagorijevaju ostaci švapskog naoružanja. Eto i konjskih kola pokrivenih ceradama. Konji vuku za sobom svoju opremu i pasu svježu proletnju travu. Uhvatio nas strah. Zubi cvokoću iako nas popodnevno sunce nesebično grije. Kud god se okolo pogleda, samo se visoke planine udubile u nebesa i drijemaju, zatvorile ovaj prostor svojim visinama. Jedino majka Vasilija se razgovara sa Gospodom.

„Gospode, što nas ostavi same, što nas rastavi od ostali‘ sa kojima prođosmo neopisive muke? Pogledaj nas šestoro, kao da nas prokletstvo izbljuva na ovoj ledini da skapavamo. Zar smo to, Gospode, zaslužili? Možda si, Gospode, u pravu, davno su počele naše muke, patnje, naš pakao a sve Tebi u slavu. Ako je tako, pa neka bude, jer ako je to Tvoje iskušenje ovog naraštaja, valjda vidiš da se ne žalimo. Naše žrtve su već prislonjene na žrtvenoj vatri spasenija. Put naše golgote neka bude istina naše vjere u Tebe. Ako si riješio da nas do kraja vodiš u propast, onda sam sigurna: sa našim nestankom nestaće i pokoljenje Tebi vjerno. Neće biti boraca i žrtava u Tvoju slavu, kao što su bili ovi vjernici i žrtve. Gospode, poslije nas, sigurna sam da će Tvoje ime, tvoje učenje, Tvoja propovijded biti zamračena za mnogaja ljeta, sve donde dok se ne rodi neko novo pokoljenje vaspitano na pepelu naši‘ žrtava. Ipak Ti ‘vala, Gospode, jer drugačije ne mogu i ne smijem da mislim.“

Prekrsti se moja majka Vasilija, rukama prevuče preko lica da bi otklonila nekoliko usamljenih suza, okrenu se mami, naređuje: „Anđo, sine, ‘ajde sa Miketom i Mirom, pokušajte da u‘vatite dva konja, pa da upregnemo, jer ko zna koliko je taj Maribor daleko. Nadam se da će Miketa umjeti da i‘ upregne. Nemojte se plašiti ti‘ konja, oni su švabski konji, vaspitani da slušaju gospodara.“

Mama bez riječi predade Miraša majki u naručje i sa nama dvojicom pođe da okušamo sreću sa švapskim konjima.

„Striko Miketa, imamo neku sreću da se uvijek koristimo švapskim konjima. Jedino što nijesmo naučili njemački, a Bogami ni oni srpski.“ I poslije svih muka i ove samoće, mama i Miketa se nasmijaše.

„E moj Janko Kicoviću, uvijek imaš neke duhovitosti na koje se čovjek mora nasmijati. Žao mi je što Milorad nije sa nama da i on čuje ovu izjavu.“

„Striko Miketa, zapamti je, pa kada ti i Milorad budete pisali vašu istoriju, ubacite i moje šale.“

Dok se mi zabavljamo pričom, mama vuče oglave dvojice švabovana koji bez uzrujavanja prate novog vlasnika, Anđu sa Peovca. Smješka se mama: „Đeco, slušaju kao da su sa mnom od rođenja. ‘Ajte da pokušamo da zakačimo desetine ovih kožnih kaiševa, da upregnemo konje i Bogami polako za taj Maribor. Možda će nam partizani dozvoliti da ih vodimo za Peovac.“

„E, moja Anđo, daleko si otišla, a Peovac je još dalje“, uzvraća Miketa, „ko zna šta nam partizani pripremaju. Ne vjerujem ja da će sve ovo lijepo i lako proći. Pun sam ja neke zebnje i potajnog straha. I oni, i onaj partizan što nas lijepo dočeka, utrpa u kamione, rastavi nas od naših odraslih, i evo, kako sama viđe, nestaše. Sumnjam ja u njihovu finoću i iskrenost. Lukavi su oni, moja Anđo, kao što sama znaš, mjerila si se ti na njihovom kantaru. Ali, daj Bože da bude tako kako ti reče.“

Uspjeli smo da povežemo sve dizgine, upregli konje. Sjedosmo pored mame i pravo put majke, Miraša i Milijane. Naša je sreća što su švapski konji mirni, slušaju i na svaki potez dizgina idu tamo kuda ih dizgin vodi.

Stigosmo. Mama zateže dizgine i konji stadoše. Kola su prekrivena specijalno spremljenom ceradom. Otvorena su samo pozadi sjedišta kočijaša, šatorska krila prelomljena nakoso i prave ulaz u kola. Miketa i ja uđosmo u unutrašnjost kola da vidimo čega sve tamo ima. Nađosmo hljeba, onog tvrdog kojeg smo mnogo puta žvakali kroz Bosnu. Ima i sira kačkavalja, tvrd kao i hljeb. Ima i robe njemačke i obuće.

Nađosmo cipele za Miketu skoro k‘o salivene, za mene nekoliko brojeva veće. Skidoh svoje propale kožnjake, poljubih oba opanka i zavukoh ih u jedan ćošak od kola. Nijesam htio da ih bacim, mnogo su mi valjali. Promijenio sam tri para od kazamata Marije Terezije pa dovde; manje-više sva tri para su nosili naši borci, pali u krvavom boju, a ja sam ih nasleđivao. Obuh cipele i kao neki oficirčić počeh da se krenišem pred mojima.

 

 Evo naših robijaša

 Sunce je davno nestalo za planinama. Utrpali smo se svi u kola. Mama konjima popusti dizgine da se zabavljaju sa travom. Konji podignu glave, frkću, opet nastave pašu. Korak po korak prate travu, sva sreća u tom pravcu ka Mariboru. Mama osta na sjedištu kočijaša, izvadi nož i reže hljeb i sir. Dodaje parče po parče. Majka pomaže Mirašu, lomi sir i hljeb na male djeliće.

„Majko“, obraća se mama majki Vasiliji, „evo vidim neku kolonu kamiona koja nam se primiče otuda odakle smo mi došli, vjerovatno oni kamioni sa našima“.

Majka ustade, izlazi vani, mi za njom, jedino Miraš osta u kolima da se zabavlja sa svojom večerom.

Mjesec izronio otuda od Austrije, prosuo se po prostoru ove doline, vidi se kao u podne, a kamioni brekću i primiču nam se sve bliže.

Samo su dva kamiona, prolaze pored nas. Karoserije otkrivene, nekoliko partizana razapeli mitraljeze i gledaju povorku koja prati kamione. Sa strane kolone konjanici sa automatima. Mjesečina se prosipa sa petokraka.

„Šta je ovo, crna moja Anđo, pa nijesu valjda ovo naši četnici? Kukuuu nama dovijeka.“

„Šuti, mama“, opominje je Miketa. „Šuti, vidiš da su to naši, propast.“

Čelo kolone prolazi pored nas. Sa obje strane konjanici. U redovima prepoznajemo naše četnike. Bijedni, gologlavi, većina bosi, tužni, povijenih glava. Mnogi krvavi, nekom krv niz lice, nekom se crveni rana na glavi. Mnogi ramlju. Ovo mnogo lošije izgleda nego kada su Švabe sprovodile jugoslovensku vojsku niz Đurake.

Nepregledna kolona prolazi. Vidim sudiju Golubovića, potrčah da ga pozdravim, ali jedan konjanik sjaha sa konja, uhvati me za uho, mislio sam da ga iščupa, povuče me i nogom u zadnjicu, jedva sam se zaustavio blizu švapskih kola.

Okrenuh se i gledam u sudiju, podiže ruku, vjerovatno me je prepoznao, ali ovaj idiot koji mi iščupa uho pojuri put sudije Golubovića, kundakom automata ga opali po leđima. Sudija se postače, ali prijatelj do njega ga uhvati i pridiže. Nijesam smio više da se pozdravljam.

Poznajem dosta naših Andrijevičana, Božićana, Uločana, poznajem, za nesreću, mnoge od njih. Izgleda, ovo su dvije andrijevačke brigade koje su bile strah i trepet za partizane, a evo ovog predvečerja, na prostoru put Maribora, prolaze pored mene kao sužnji, robovi zlog doba. Majka i mama plaču. Mama tiho i nečujno kuka, pominje imena, nariče a donedavno srpski sokolovi nekada slavne Crne Gore kao robovi gaze zemlju za koju su se borili.

„Samo naprijed, izdajnici svega narodnog, sluge švapske, samo naprijed.“

Promiče kolona, nailaze Zejo, Vlado, Dano, Mule, Vlado i Svetozar. Eno ih moji saborci, Radule Đukić i Milovan Žulević. Primakao sam se do kolone, konjanik nailazi, bježim u stranu pa ponovo što bliže koloni. Vidim Zonjiće.

Mjesec zanijemio i čami nad nebesima, čudi se čudu. Ne vjeruje ovakvoj propasti jer Mjesec se nas sjeća kada nam niko nije mogao ništa, kada smo krvavili ali uvijek pobjeđivali. Ne mogu da vjerujem svojim očima, nailaze moji djedovi, opet su skupa, Radovan, Milić, Miaile, Gajo, Tomo, Milija, evo ga i djed Veko, Branko.

Nijesam mogao izdržati, vidim konjanika malo dalje, zaletim se i pravo među moje djedove. Jadna izgleda i žalosna slika. Gledam u jednog pa drugog. Hvatam ih pogledom, jer vidim da je došao kraj. Milujem, ljubim, stežem nekom ruku, nekom nogu, osjećam da grabam poslednju želju. Blagi osmijeh, umorni osmijeh, žalosni osmijeh, bijedni osmijeh mojih djedova curi niz njihova lica, kaplje u mojim njedrima.

„Miro, drago naše unuče“, obrati mi se Radovan, „nećemo te tako lako zaboraviti, tvoju ljubav, dobrotu, pažnju, tvoje šale. Obećao si nam dosta, sačuvaj ono najmanje, a to je – pomoli se Gospodu za naše premučene duše, jer kao što vidiš ovo je poslednje…“ Htio je djed Radovan da još nešto kaže, ali ga prekide udarac kundaka. Posrnu, pade, Radule i Gajo ga podigoše.

„Svaki će dobiti svoju porciju ko nastavi priče“; partizan prebaci automat preko ramena i skoči na konja kao da se nije ništa desilo.

Ja sam iskočio iz reda, žalostan, i uvijek ću ostati sa tom boljkom na svom srcu. Ti su moji djedovi za mene bili sve i svja na ovom putu golgote, a sad gledam kako ih sprovode, maltretiraju, pokazuju svoju obijest, svoje divljaštvo nad ljudima kojima su krst i vjera bili sve.

Prođoše moji djedovi, prolaze stotine i stotine nekadašnjih junaka Pavlovog odreda. Rasplakani, bijedni, poniženi krenusmo put švapskih kola.

„Milorade sine, jesi li ti to, sine, čujem mamu, blago meni kad te vidim, mislila sam da si prešao sa ujacima granicu.“

Okrenuh se i vidim mama ulete u kolonu, uhvati Milorada za ruku, vuče napolje. Pored njega ujak Miloš i ujak Bojo. Trčim ka njima. Grlim Milorada, grlim ujake. Mama i dalje vuče Milorada iz stroja. Ujak Bojo gura ujaka Miloša: „Milošu, idi i ti sa Miloradom, ti si mlad, dako preživiš ovo zlo.“ Miloš posluša, zagrli me i za mamom.

Tek se primičemo kolima, pristiže nas partizan na konju, sjaha, graba mamu za ruku, čupa Milorada iz maminih ruku, viče, psuje: „Izdajnici moraju u kolonu.“

„Ovo su samo moja đeca, četrnaest godina, valjda nijesu đeca kriva. Vodite mene a pustite đecu na miru. Đeca su išla po roditeljskoj volji“, nastavlja mama. Partizan pogleda u ujakovo i Miloradovo lice, pljunu na njih, okrenu se i ostavi nas na miru. Brže-bolje mama ih strpa u kola duboko pozadi. Majka i mi ostali posijedasmo pred njima. Tišina zavlada. Konji frkću, tresu dizgine i čekaju neku komandu dok kolona dvojnih redova prolazi.

Majka Vasilija opet ustaje, izlazi napolje, hoće još da čeka i da gleda bijednu kolonu. Vjerujem da se nada da će od tog gledanja njeno srce prepući od bola da ne gleda ovu bijedu i ove mučenike. Noć se zadubila ovim poljem, Mjesec čas proviri, čas nestaje, igra se sa svjetlošću kao svijeća kad dogorijeva. Prohladan povjetarac stiže nam sa tog sjevera.

 

 Stiže i izbjegli narod

 „Anđo, evo nailazi izbjegli narod, dođi da vidimo ko tu ima od naši‘, premda su svi naši i Božji.“ Mama je posluša, pa se i ja se riješih da poslušam majku Vasiliju pa šta bude. Uho me mnogo boli, vjerovatno me onaj partizan dobro poteže za uho; mora da je neki drvosječa, jaka ruka rastegla sve u korjenu uha. Ali ipak je teže gledati naše borce, naš narod, naše muke kako se polako prepleću ovom stazom u pravcu tog Maribora. Prolaze žene i djeca. Pokoji starac objesio svoj život na umornim kostima i nosi ga ka tom Mariboru gdje će izgleda biti kraj staze njegovih snova, koji su počeli Balkanskim ratovima, preko Skadra i Mojkovca, preko Rudog, Lijevče Polja, Zidanog Mosta pa evo dovde.

Nailaze Zora Đukić, Zora Radojević, Milena i Polja Mićović, gospođa Dragović sa Mitulem i Miškom. Dosta vrlo poznatih, premda smo svi poznati jer bolujemo jednu te istu bolest, podnosimo jedne te iste muke, jedna te ista poniženja. Izbjegli narod prate partizani na konjima ali sa većim rastojanjem jedan od drugog. 

Kratki plotun automata uzdrma prostranstvo. Kolona je pješačila u smrtnoj tišini, ali ovaj rafal utiša i ljudska srca, umiri i poslednji damar koji je kucao u bijednom ljudskom životu. Poslije rafala čuje se uzvik: „Izdajnici, gdje se ko našao, sijedaj. Ponavljam, gdje se ko našao, sijedaj. Kretanja, priče, ustajanja nema dok se ne čuje nova komanda“.

Niko nije čekao na dalje naređenje, padaju umorni kao trupine, naslažu se paćenička tijela jedno pored drugog u prašini.

„Miro, ‘odi sa mnom“, pozva me majka. Trčkaram i pratim njene korake. Prilazimo švapskim kolima. „Milošu, Milorade i Miketa, vadite taj sir i hljeb, tu je ispod tebe, Milorade“, komanduje moja majka Vasilija. „Vas trojica dodajite Miru i meni, a vi nemojte da izlazite iz kola. Ko zna, ne vjerujem ovim psima ništa.“ Nosimo majka i ja, priskoči mama u pomoć, nosimo hranu našima. „Zore, Milena, Polje, lomite ovo i svakom po zalogaj, koliko može stići. I pola zalogaja je dosta da se osoba povrati“, priča, više komanduje moja majka, sva se uzrujala, trči, donosi i opet ponavlja: „Dijelite, djeco moja, hvala Bogu kad imamo šta podijeliti.“

Mjesec nestade, onaj Mjesec sa kojim sam zimu proveo. Njegova žarulja svjetlosti se slomi o vrhove Alpa, blijedo i tužno prikova dolinu u mraku i bijedi. Čak i nijesam uspio da ga pripitam da li je ovo kraj priče onog lika sa njegovog lica koji mi proreče „propast“. Vjerovatno i jeste kraj priče, pa Mjesec ne želi da bude svjedok propasti srpskog naroda koji je bio prepreka pobjedi komunizma i osvajanja vlasti.

Neko u kolima, neko okolo kola, umor većinu savlada. Misli odoše da traže Mjesec, a ovo malo života osta da tinja na ovim mukama koje vidjesmo večeras. Meni san ne dolazi, otišao za Mjesecom, priklapam očne kapke, ali san nikako da me osvoji. Slike susreta sa mojim djedovima lete pred očima brže od automatske puške. Prvo sudija Golubović, nekada poznati, čuveni, uzvišeni, ponosni i priznati sudija, danas pade preda mnom, obori ga kundak izroda, kundak onih koji ne znaju koga su udarili, koju uzvišenu ličnost su oborili na zemlju, kao da je niko i ništa.

Zatvaram oči, pokušavam da zaspim, ali preda mnom moji djedovi sa kojima se nijesam vidio danima. Tu su preda mnom, stari ratnici, vjernici, Svetosavci. Moji djedovi u koloni po dva opkoljeni ljutim zvijerima i bijesnim konjima. Moj djed Radovan dobi udarac zbog mene. Prišao sam da ga zagrlim, da mu pokažem, njemu i ostalima, svoju ljubav, moje iskreno osjećanje bliskosti unučeta orođenog na ovom putu. A gledam kako ga obori udarcem niko i ništa, čovjek bez vjere, bez osjećaja, jer mu je pokomunizirana krv ušla ne samo u srce nego i u, mržnjom ispunjene, oči. Jer ovi koji udaraju Svetosavce, udaraju u srce Srbinovo, u dušu Srbinovu, jer mi smo to i ništa drugo i ne možemo biti.

Nas je zadojila vjera, prigrlio Gospod, osvetio i prosvetio sveti Sava, uzdigao u nebesa Njegoš, napojio junaštvom i čojstvom Marko Miljanov. I zato će u ovoj bijedi svi ti koje nabrojih, radi ljudskosti i uzvišenosti, dostići nebeske visine tamo put Tebe, Gospode, jedini koji znaš o čemu govorim i zašto ne mogu da zaspim.

Tatin lik je preda mnom, probija se kroz austrijske vrleti, bježi od podivljalih vukova jer su namirisali ljudsku krv, pa krvi žedni jure kroz prostore da hvataju junake zaklete Srpstvu. Pred očima mi onaj samac koji nas srete i nekim toplim riječima ohrabri da će da nas izvuče sa bugarske teritorije i da nas šalje kućama… Slaga nas, prevari nas, znao je kuda nas vodi i gdje nas šalje. Mislio je on sasvim drugo, da ne dozvoli Bugarima da nas oni likvidiraju nego da obračun naprave sa Vojvodinim junacima srpski partizani. Da se oni iživljavaju nad vjeri zakletim Srbima.

I još koliko bi vremena prošlo u mom razmišljanju, ne znam, ali me iz toga probudi rafal automata i riječi: „Pokret, bando, ustajte na noge. Pokret.“ Zar opet ta riječ pokret, ali pod sasvim drugim uslovima?

Zora izvire otuda sa istoka, gomile oblaka nošeni sjevernim vjetrovima se valjaju podno nebesa. Sprovodnici na odmornim konjima alauču, viču, mašu automatima. Tu i tamo pokoji rafal prsne preko umorne i jadne kolone koja u dvojnim redovima gazi sredinu puta. Izbjegli narod je na začelju kolone, djeca, žene, nešto staraca. Milena, Božana, Zora i Polja naizmenično nose Miraša. Ujak Miloš pomaže mami.

Moji istoričari drže majku pod ruke, pokušavaju da prati kolonu. Mama se žali bratu Milošu: „Grom ih ubio, što nam ne dozvoliše da uzmemo one konje i kola, bilo bi lakše, no ovako zamaram sa đecom ove đevojke“.

„Šuti, Anđo, neće ovi vukovi da nam bude lakše, riješili su da na putu pomremo, tako da ne troše municiju.“

Tek što ujak završi, dva partizana ga zgrabiše za ruke, odvojiše ga od mame. „Napolje iz kolone, ti, izdajniče, moraš sa vojskom, ti si u godinama, ti si nas ubijao, zadavao nam dosta muka sa ostalim četnicima.“

Odvukoše ujaka Miloša naprijed, tako da ne čujem dalja objašnjenja. Ujak Miloš ima samo šesnaest godina, jes‘ četnik i ne stidim se toga i to još kakav četnik, jurišlija! Prije predaje na Lijevče Polju pošao je sa ostalim Bandovićima u „Bataljon smrti“ i evo danas ga povedoše partizani u redove ostalih Vojvodinih junaka.

Putuje se satima bez odmora. Narod malaksava. Pored puta vidimo mrtve. Poluživi se još tresu i sa poslednjim uzdasima grabaju vazduh. Sprovodnici viču, psuju, jure sa konjima naprijed pa nazad. Čuje se pucanj iz pištolja. Umiriše jadnika, istjeraše mu poslednji uzdah. Nije jedan, niti dva, sve više i više mrtvih pored puta.

Naređenje je da se držimo dvojnih redova, ko iziđe van kolone je gotov. Stigli smo do jedne električne centrale. Slijedi naređenje da posijedamo na put: „Dvojni redovi se ne smiju kvariti. Gdje je ko zatečen, tu i da sjedne“.

Čekamo u prašini duže vremena. Nailazi kolona jahača, ovi sprovodnici što su donedavno bili sa nama napuštaju nas, a stižu odmorni konji a i jahači. Konji se vrte, dižu prašinu, udaraju kopitima. Jahač, naoružan do zuba, namjerno komanduje uzdom konjima da pokažu svoju obijest i snagu. Utjeruju nam strah u kosti. Sa novim sprovodnicima stigla je nova taktika terora i maltretiranja. Poslije izvršene promjene sprovodnika, glasniji i odmorniji glasovi naređuju: „Pokret u koloni po dva. Bez priče, bez napuštanja redova, samo naprijed, izrodi, izdajnici, švabske sluge“.

Nemam vremena da pamtim pogrdna imena. Nemam snage u duši mojoj da ređam sramote koje se bacaju na ovu tužnu kolonu… Prođosmo neko mjesto, Miketa nam saopštava da se zove Kamnica. Prolazimo pored velikog nedovršenog kamenog mosta. Uzrujali se sprovodnici, konji jure u jednom pa drugom pravcu. Stiže komanda: „Kolona trčećim korakom, naprijed“.

„O, Gospode dragi, ima li te đe, čuješ li ove poma‘nitale zvijeri šta nam naređuju? Ja ne mogu dalje, Gospode, ni polako, a kamoli trk.“ Nije imala moja majka Vasilija vremena ni da se dobro požali, stiže je konjska kamdžija po leđima. Malo posrnu, ali je Zora i Milena pridržaše pod ruke i sa njom u trk. Vuku majku, mijenja Polja, pa gospođa Dragović, pa Božana, ređaju se žene jedna sa drugom, vuku moju majku Vasiliju, neće da je ostave jer bi je tu ovi dželati pritukli.

Sprovodnici podivljalim glasom urlaju, udaraju bičevima pojedince da se brže kreću. Pucaju preko nas, pucaju u pojedince koji ne mogu dalje. Mrtvi, ranjeni i iznemogli padaju po putu. Spotičemo se preko pobacanih i rasturenih stvari, spotičemo se preko palih ljudi, ko zna mrtvih ili na ivici smrti. Trčeći koraci ne prestaju. Duša mi stigla u grlo. Čuje se kamdžija kako puca po nečijim leđima, kao na Kožuhu kad su volovi prebacivali ranjenike i tifusare preko rijeke Bosne.

Milorad pomaže mami Anđi, Miketa vuče Milijanu, majku Vasiliju skoro nose žene na rukama. Koliko to trčanje traje, ne znam, ali kraj dolazi, ne mogu više, nema mojih djedova da mi pomažu, nema Janka, nema Milovana, nema Radula. Ostao sam sâm, a želja mi je da baš tu ostanem, jer vidim da će svi moji dragi ostati tu, možda u tom Mariboru, gdje će naći svoju vječnost i željeni mir i spokoj.

 

 Poslednji pogledi, poslednje suze

 Tu nam je na pomolu neki grad. „To je Maribor, stigli smo“, kaže Miketa. Ulazimo u grad, po naređenju idemo običnim koracima. Znoj curi niz lice, niz leđa. Okupani smo u znoju, vjerujem mnogi i u krvi. Prašina se zalijepila po našim licima, popala po to malo robe što smo imali. Niko nikoga ne može prepoznati. Izgledamo izmučeni i jadni.

Narod izašao na ulice, dijele vodu, neko baci parče hljeba, neko sira. Partizani prosipaju vodu, bacaju hranu, tjeraju narod sa ulice kuda prolazimo. Nestade narod. Nikoga na prozorima, jer tu i tamo pokoji automatski rafal prolama tišinu. Sigurno se narod uplašio, sklonio se u kuće. Ali vjerujem da nas gledaju iz dubine sobe, da ih partizani ne primijete. To je dobri slovenački narod, vjeran narod.

Nailazimo na veliki most koji ide preko Drave. Ime Drava sam dobro upamtio, jer naši putevi se poslednjih dana kreću lijevom ili desnom obalom rijeke Drave. U ovom slučaju prolazimo sa lijeve na desnu obalu rijeke.

Pored mene jedan vrlo mladi partizan Miketinih i Miloradovih godina, drži automat u desnoj ruci. Pogleda u mene pa u moje cipele. Izvuče me iz stroja. „Skidaj cipele, izdajniče, odmah skidaj cipele.“ Nijesam se dvoumio, skidam cipele i pružih ih partizanu. On zgrabi cipele, sjede na most. Ja nastavih put u pocijepanim čarapama.

Skrećemo dolje put juga, stižemo do logora u kojem su pet-šest baraka ograđene visokom bodljikavom žicom. Logor se ispunio. Jedno uz drugo kao šibice. Bože mili, logor opkoljen jatima partizana sa svih strana. Sunce je visoko na nebu, toplinom liječi bolne rane. Zatvori se kapija na Titovim kazamatima i moje sjećanje na švapske cipele koje ostaše uhapšene.

Sunce je prevalilo dobar dio svog puta. Miketa napominje: „Dva sata je poslije podne 18. maja, tačno devet dana od završetka rata, a nas zbili u ovaj logor da pocrkamo žedni i gladni“.

Nije prošlo ni jedan sat, partizani rovare kroz užičeni narod. Glasna komanda: „Žene i djeca na lijevo krug i napolje iz logora“. Ova komanda mi nije pala dobro na dušu, jer sam mislio da ću pronaći ujake, djedove i poznate da nastavimo Radovanovu priču. Ali partizanska komanda je stroga i smrtonosna.

Pozdravljaju se poznati, familije. Zagrljaji, suze, plač, bol. Teško se narod rastavlja. Svima nam je jasno o čemu se radi. Ne vjerujem da neko misli na spas, jer kad pomenuše da žene i djecu treba izvesti napolje iz logora to znači da je presuda pala i bez suda. Strepim i slutim: ovo mjesto, Maribor je sudilište bez suda, gubilište bez pomilovanja. Ovo je kraj pakla i povratka nema.

Vuku partizani nesrećnike, udaraju kundacima, šamaraju, rastavljaju roditelje od djece, žene od muževa, majke od sinova. Rastavljaju one koje je sudbina spojila i veže ih skoro već pet godina za smrt, kao spasenje.

Izvedoše nas na jedan prostor koji mi izgleda kao park za odmaranje u srećnim danima. Žičani kazamati nijesu daleko od nas, možda stotinak metara. Sa one strane mnogi se naslonili na bodljikavu žicu, mašu nam. Okitila se bodljikava ograda Vojvodinim junacima, a danas sužnjima Tita, Đilasa, Dapčevića, Jovanovića, Popovića, Rankovića i ostalih čija imena ne znam.

Žene i djeca se skupljaju u grupama, kao da nam je izdata naredba da se grupišemo po srezovima. Noć nas umiri, umorni i jadni jedno uz drugo polijegasmo. Jaki vjetar sa sjevera poče da duva. Oblaci prašine nas zasipaju, kao da smo u nekom peščanom vrtlogu. Hladna kiša lijepi prašinu. Ne može da se diše, a nemamo ništa da se pokrijemo bar po glavi. U toj prašini i studeni zatekla nas je zora.

Majka, mama i ostale žene već su na nogama. Neko je pronašao stovarište brašna, šećera, masti. Miketa i Milorad skupljaju grane i sve što gori. Nalažu vatru. Plamen se uzdiže put nebesa. Vidim da nijesmo sami sa vatrom. Milena, Polja, Božana, Zora pomažu majci i mami, zamiješale brašno, prave priganice.

Majka Vasilija raširi neku pocijepanu dekicu i kaže: „Stavljajte ovđe, pa da đeca nose onim jadnicima iza žice“. Razmiljele se žene i djeca po logoru. Prve priganice su gotove. Milorad, Miketa i ja uhvatili prslu dekicu za ćoškove i nosimo put žice. Vidimo da stižu i ostala djeca sa ponoskom.

Iza žice poređali se robijaši, kao da su znali da donosimo doručak. Partizani na konjima jure okolo logora, ali nas još ne zaustavljaju. Tu smo uz ogradu. Primijetismo Toma, visok, rastegao se uz bodljikavu žicu, gleda u nas, mjesto riječi blagim pogledom sreta nas. Pored njega su i ostali djedovi. Jedino ne vidim djedo Veka i Branka. Dodajemo priganice. Tu pored njih su i moji ujaci Miloš i Bojo. Ponovo se vraćamo do kuhinje, punimo dekicu i natrag ka žici. „Pozlatili se, momci“, kaže Milija, „dabogda sto godina živjeli. Fala vam za ovu pomoć“.

„Zapamtite, đeco“, upade Radovan, „ove moje riječi koje su važnije od ove ‘rane. Kao što vidite, ovo je kraj pakla. Odavde se ne ide niđe dalje. Nema više pokreta, nema više borbi. Ovo je kraj. Mladiće su sinoć odvojili, poveli i‘ nekuda. Nas su zapisali u svoje teftere. Znači kraj. Ali upamtite jedno, nije nam žao što ćemo biti likvidirani na ovim prostorima i neka likvidiraju. Nijesu nas partizani pobijedili, nijesu nas zarobili. Nas su pobijedili naši ’saveznici‘, oni su nas razoružali, zarobili i predali partizanima. Razoružanu vojsku je lako likvidirati. Partizanska uloga je samo likvidacija. Sjetiće se oni jednog dana da nijesu uništili Vojvodin odred, nego su ga samo skinuli sa liste živi‘. Mi ćemo njima biti možda teži i opasniji kao mrtvi nego kao živi. Drktaće oni a i nji‘ova pokoljenja pred pepelom našeg mučilišta. Naše pogubljenje biće nji‘ov početak kraja, jer neljudskost se plaća polako ali sigurno. E, to je najvažnije da upamtite…“

Htjede djedo Radovan da nastavi, ali jahači nailaze i rasteruju narod, biju kamdžijama, vrište, psuju. „Dalje od ograde, oca vam očinskog. Dalje od ograde, marvo.“ Fijuču kamdžije, pucaju leđa. Uspio sam da proturenom rukom kroz bodljikavu žicu pritegnem ujaka Miloša za ruku. Kamdžija me iščupa iz poslednjeg dodira mojih dragih. Bježimo od žice. Neko ne može da ispusti roditeljske ruke povezane kroz bodljikavu žicu. Ali ipak, bič je jači i od ljubavi. Odvojiše nas.

Poslednjim pogledom sam prikupio moje ujake, moje djedove u svoju dušu i srce. Osjećam da je to poslednja slika mojih voljenih i dragih. Ostaše da čame u Titovim kazamatima, koliko sati ili dana, to će samo Bog znati, jer on je jedini svjedok ove tragedije srpskog plemena.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *