Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo dvanaesti – SLOBODA ILI SMRT

0

„’Uglavnom nijesu pošli za nama‘, rekao mi je ustaša, ’birali su različite pravce. Kud su pošli, ne znam. Vi ste pogriješili u Celje, nijeste pošli za vašim četnicima, nego ste pratili našu borbu. Ovdje ste samo vi, pa predlažem da nas pratite. Ako uspijemo da oslobodimo most preko Drave kod Dravograda, onda će sve biti dobro, austrijska granica nije daleko odatle.‘ …Reče nam i da je juče, 9. maja, Njemačka kapitulirala. Zato Njemci polažu oružje i skreću tamo put Ljubljane. Prema tome“, nastavlja tata, „nas trojica moramo donijeti odluku, da li nastavljamo put za ustašama ili da se vratimo da tražimo naš narod i naše jedinice.“

„Ja smatram“, kaže Branko Đukić, „da nastavimo put za ustašama. Mi smo i ovako gotovi, ne vjerujem da nam ima spasa. Ako se vratimo, gubimo vrijeme, a i pitanje je da li ćemo ikoga stići. Ovo izgleda meni kao pošljednji trzaji za spas. Vojska će i nekako proći, a narod, bolesnici i ranjenici ne vjerujem, pošto partizani drže čitavu Sloveniju. Idemo naprijed, pa šta Bog da.“

„Šta ti tata misliš?“, pita moj otac djedo Veka.

„Ja se slažem sa Brankom, naprijed pa šta nas snađe. Kud god idemo, ja vjerujem, biće kraj. Rado bi‘ predložio da se vraćamo, da se spojimo sa Peovčanima pa bar zajednički, bratski i komšijski da idemo tamo đe nam je suđeno, no pitanje je da li ćemo u tome uspjeti, već smo dan i noć odvojeni od nji‘. Idemo naprijed!“

„Idemo“, tata se složi, priteže dizgine konjima, mahnu bičem, pravo za ustašama.

Tamo pred nama i dalje grmi, „lome koplja“ partizani i ustaše. Izgleda nema više ljubavi među njima. Jedni hoće sve da pohvataju, a drugi uporno žele da izmaknu hvatanju. Igra živaca, snage se mjere i to teškim naoružanjem. Tenkovi naprežu snagu, zasipaju tuđe položaje, ali se veoma polako pomjeraju naprijed.

Noć nas ponovo osvojila, nada za odmor nestala, život se pretvorio u neku ludost. U kolima tišina, čak nema ni uzdaha, nema molbi, prestale želje, nade uvenule, Sunce zašlo, Mjesec visi tamo negdje iznad te Austrije, topovi razaraju, a Branko Miketić sa ocem Vekom, majkom Vasilijom, suprugom Anđom, sa bratom Miketom, sa troje djece i prijateljem Brankom Đukićem, jezdi na konjskim kolima u pravcu željene slobode.

 

Nema odstupanja, samo naprijed

 

Duga i umorna noć krije našu sudbinu. Mrak guta želje, Mjesec se smješka, broji naše trenutke. Još gleda na nas, na bijedu koju prati mjesecima. Spavanja nema, konjska kola i truckanje su izbrisali želju za snom. Strah je prevazišao sve želje, sve nade, istjerao glad i žeđ i umor.

Stižemo u polja pred Dravogradom. Držimo se zapadno od grada, uglavili smo se u nekim šljivicima.

Borbe i dalje traju. Tenkovi su tamo na desno od nas. Među nas se umiješala ustaška pešadija. Pucaju automati, puške. Čuju se komande „naprijed“.

Kuršumi lete kroz granje, među nama. Tata stade sa kolima. „Jedan konj je ranjen“, kaže. Nesrećna životinja pade na zemlju. Drugi pokušava da vuče i kola i konja. I on pade. „Napolje“, viče tata, „iskačite iz kola“. Skačemo iz kola, djed Veko zgrabi mene i Milijanu, vuče nas.

Trčimo od šljive do šljive. Tata nosi Miraša, pomaže mami, Miketa pomaže majki Vasiliji. Branko od šljive do šljive skakuće, psuje: „Eh, što me ovo zrno ne pogodi, nego mi prozuja pored uveta“. Kuršumi zuje, fijuču, ali vidim niko ne pada, svi žurimo naprijed. Djed Veko trči i vuče nas, čas lijevo, pa desno, malo se povije, prikupi malo snage pa opet naprijed. Nešto priča sa sobom, ali ga ne čujem.

„Kuda ćeš, majku ti je…, natrag, natrag, nema odstupanja. U borbu, kukavice“, čuje se nedaleko od nas. Neko psuje: „jeb….. ti sve po spisku, i oca i majku… Naprijed, ne može natrag, samo naprijed.“ Vjerovatno ustaše osjetile strah, htjeli bi natrag, a neki oficir naređuje „naprijed, nazad nemamo kud bez u smrt“.

„Tata, što više lijevo, lijevo, da se odbijemo od ove vatrene linije, izgibosmo“, dobacuje moj otac djedu Veku. „Branko, ovamo, ovamo.“ Tata potrča put Branka, zgrabi ga za pocijepani kaput i vuče jednom rukom dok drugom pridržava Miraša. Zalamamo što više na lijevu stranu. Izvukosmo se iz šljivika, plotuna i kuršuma.

Mjesečina nam ocrtava poljanu pred nama, sredinom put se penje uz padine. Noć se pretvorila u dan, raketna svijetla paraju nebesa, paljba haubica i plamen iz cijevi blješti, jedan za drugim, lančano se protežu tamo put istoka. Čujemo da pred nama rijeka ratuje sa svojim obalama, iskače iz korita. Naša duša, bar meni, iskače iz mog života. Osjećam da sam u zraku, ne dodirujem zemlju. Djed Veko ne popušta, vuče nas dvoje, okrene se, pogleda u nas pa na ostale. Zna koliko nas je, na brzinu prebroji i zadovoljan brojem nastavlja put tamo ka toj rijeci.

Čuje se galama ljudi izmiješana sa žuborom bijesne rijeke. Ovaj „odred“ od osmoro čeljadi zaustavi se poslije tolikog usiljenog marša.

„Branko, ‘ajde malo naprijed i pogledaj kakva je to galama pred nama. Izvidi ko je to. Pogledaj da slučajno ne padnemo u partizansku klopku.“

Tata pripremi automat, okrenu leđa, ali prije nego nas napusti, pogleda u svog oca Veka: „Tata, ako se ne vratim, znači tamo su partizani. Predaje nema, ovo metaka i ovih par bombi ću upotrebiti, to je sve što mogu da napravim. Tebi, tata, i Branku dajem odriješene ruke da donesete odluku šta ćete raditi. Ako riješite na ono najgore, neka vam Gospod oprosti, a ja vam sada opraštam.“

Završi i ode naprijed da ispita ko galami. Protura se moj otac kroz mjesečinu i nestade. Branko, djedo, majka i mama posijedaše. Mama stavi Miraša u krilo. Niko ni riječi, tišina. Mjesec gore, okrugao kao lopta, stoji na jednom mjestu. Vrhovi planina ga sakriju, nestane pa opet proviri. Dok je za vrhovima planina, tama nas zakloni, ne vidi se ništa. Ponovo svjetlost se prospe po nama, ali i dalje tišina.

Majka Vasilija duboko uzdiše, pa se, sama za sebe, da niko ne čuje, moli. Mjesec je osvijetli tako da vidimo kako se krsti. Mama se ljulja, vjerujem da nije zadovoljna tatinim riječima, u mislima lista stranice života provedene sa tatom, a sada ču, kako reče, ako se ne vrati, šta da se radi. Svi smo razumjeli šta je tata mislio i kakvu odluku djed Veko i Branko Đukić treba da donesu.

Vrijeme promiče, vječnost nas okupirala a iščekivanje pritislo premorene živote. Noge ne osjećam, a potajni strah me prihvatio i glođe. Striko Miketa se primače do mene, prebaci ruku, zagrli me. Priteže me i bez riječi sluša, sa nestrpljenjem očekuje tatin povratak. Tamo put istoka i dalje grmi teško naoružanje.

Mjesec zađe, proguta ga još jedan planinski vrh. Čuju se koraci, neko nam prilazi. Djed Veko, Branko, a takođe i striko Miketa, koji me ispusti iz zagrljaja, polako prihvatiše automate. Čekamo. „Lezite“, kaže djed Veko, „lezite dolje i tišina“.

„Tata, tata, jeste li tu?“, čuh mog oca. „Ja sam, ne bojte se, imam društvo“.

Mjesec izroni, a desetak ljudi stadoše pred nama. Ispred njih se u mjesečini ucrta lik mog oca. Ustajemo, gosti prilaze. Poznadoh Zeja i Mirka Đukića, Vlada i Dana Kastratovića, striko Miša, striko Leku i još neke. Druge ne poznajem. U mjesečini topli pozdravi, stisci ruku, duboki uzdasi, veliko iznenađenje. Radost nas prihvati.

 

 

Preko mosta ka slobodi

„Nemamo vremena za gubljenje“, kaže tata, „sve sam objasnio gostima u vezi Mirovih djedova, pa kako smo zalutali i pošli u ovom pravcu. Sve znaju, a sad moramo naprijed, jer jedan dio ustaša je uspio da napravi prolaz preko mosta, ta rijeka pred nama je Drava, divlja, bijesna, ako ne prođemo preko mosta, prolaza drugog nema. Moramo da žurimo. Ako uspijemo, čućete priču naših gostiju kako su stigli dovde. Sada naprijed.“

Tata zgrabi Miraša, prebaci ga na leđa. Dano, jak i visok, prihvati mene, neko Milijanu, neko mamu pod ruku, drugi majku Vasiliju pod ruku. Zejo prihvati Branka i naprijed. Žurimo, ne dodirujemo zemlju. Grabimo put tog mosta.

Prilazimo rijeci, talasi se razbijaju dolje o obale, kao naš Lim na putu ka Drini. Iznad nas Mjesec, osvjetljava nam i pokazuje most. Žurimo, jer neko napominje da su to poslednje ustaške jedinice, pa je vrlo važno da prođemo sa njima. Prvi koraci na mostu. Ovaj se most ne ljulja kao onaj viseći u Priboju. Ovaj se skamenio i čudi se ovom svijetu koji ga gazi. Ko smo, šta smo, odakle smo i kuda žurimo. Pod nama Drava drhti, talasi se ljute, a naš se život još produžava. Nastavlja se sa mukama.

Pakao nas uprtio i nosi u nepovrat, gura u nepoznato. Toliko puta smo bili na ivici života, i opet nas neka sudbina čuva, i šalje nas u nove muke, privodi kraju, pa opet mijenja mišljenje i gura nas naprijed. Pa evo i ovaj put ne dozvoljava da završimo sa životima i ostanemo na grudi Kraljevine Jugoslavije.

Prođosmo most. Jedan od nepoznatih ljudi kaže: „Moramo što dalje ovamo ka zapadu“, pokazuje rukom, „pa onda uz ona brda. Granica nije daleko. Vremena za odmor nema, nego naprijed.“

 

Granični kamen sa dvije streljice

Odvojismo se od ustaša. Penjemo se uz planinu. Nailaze šumarci, pa onda sve gušće i gušće šume, jelari, borovi štrče ka nebesima. Vjetar duva, hladan, probija se kroz jelovo granje. Bože mili, za koliko se to sati, koliko noći, koliko dana, sve pomiješalo, i umor i glad i vrijeme i strah, i zgužvalo u mom dušniku? Ne mogu da dišem, a Dano ne reaguje, ne popušta, nosi me naprijed. Više nemam ni vremena da osjećam korake, ako koračam, više osjećam da letim. Dano visok, jak, umoran, ali ima namjeru da prođemo sva zla koja su navalila na nas.

Pred nama se ukaza jedna omanja ornica, usadila se u ovim vrletima i među šumama, drijema. Čelni stadoše. Prilazimo, Dano me polako spusti na travu. Ostali opkolili neki kamen. Jedan od njih objašnjava da je to granični kamen. Dvije strijelice gledaju svojim vrhovima u dva pravca. Jedan tamo dalje u nepoznato, a druga strijelica gleda u našem pravcu, otkuda smo došli. Interesuje me, ustadoh i priđoh tom kamenu. U svom podnožju, gdje se naslanja na zemlju, četvrtast je. Po jedna strana ima skoro po pola metra. Uzdiže se u mojoj visini. Na vrhu skoro tri puta tanji od osnove, vrh zašiljen. Lijepo oglođani kamen, specijalno napravljen.

„To je granični kamen, ljudi, prošli smo jugoslovensku granicu“, kaže onaj isti. „U pravcu onih planina je Austrija. Sada idemo malo tamo desno i uz one šume što visočije, pa što dublje da uđemo na austrijsku teritoriju.“

Svi prihvatiše predlog, uprtismo svoju bijedu oznojeni, umorni i opet naprijed. Vjetar duva, hladno. Jedan od ovih naših vojnika izvadi njemačkog hljeba i podijeli svima. Nijesmo imali zalogaja za dugo, pa nam ovaj hljeb dobro dođe. Dano me opet prihvati za ruku, vuče, a ja desnom rukom prinosim hljeb ustima. Žurimo vrletima Austrije kroz borove i jelove šume . Sloboda je tu. Ostaše partizani, osta grmljavina teškog naoružanja, osta Drava. Osta naša draga otadžbina za našim petama.