„Vala prođosmo Bosnu, Hrvatsku a evo nas u sred Slovenije. Izbjegosmo mnoge teškoće“, dobacuje Tomo, „mnoge katastrofe, nadam se da ćemo i iz ovog kotla izići pobjednici“.

„Vala Tomo“, nadodaje Milić, „imaš pravo, slažem se, pa zato požurimo da se ne odvajamo od većine“.

Prođosmo Zidani Most, put se račva. Na raskrsnici nekoliko vojnika, bez kapa, naoružani do zuba, rukama pokazuju pravac put Ljubljane. Djed Veko primijeti jednom vojniku kapu prikačenu za kožni pojas.

„Branko sine, vidiš li da su ono partizani, eno se vidi petokraka“, šapatom djedo kaže tati i djedovima.

Tata ima Miraša na leđima, jednom rukom okrenu automat u pravcu tih vojnika. Djedovi shvatiše tatinu namjeru pa i oni uperiše automate put grupe nepoznatih. Striko Miketa do tate sa automatom, prst na obarač i čeka komandu.

„U ovom pravcu, na lijevo, pratite te Njemce“, obrati nam se jedan od tih partizana. Tata ne sluša, prvi je pred nama, nastavlja put na desno, ali prolazeći ne skida pogled sa grupe vojnika a ni ruku sa obarača. Djedovi prate tatinu pripremnu ruku, niko ne odgovara partizanima. Prati nas velika grupa naroda i trećepozivaca. Raskrsničari ne reaguju, siguran sam da su shvatili da sa ovom grupom nema šale. Tako se mi odaljismo od prvog susreta oko u oko sa jamarima.

Sa naše desne strane huči neka rijeka, krivuda kroz kanjone koji se nižu pred nama. Stegli rijeku, pritegli put, uzdižu se visoko, samo što se u visinama ne dodiruju… Duša stigla u grlo, strah me prihvatio, noge podrhtavaju. Pomoći više nemam od Radula niti od Milovana. Oni su na začelju, pritegli automate, spremni na sve. Branko Đukić žuri, štap udara po džadi, a u lijevoj ruci izvadio svoj pištolj, škripi zubima i napreduje. Osjećam da je ovo pravi usiljeni marš. Pred nama, a i pozadi, čuju se plotuni. Mitraljezi, automati, bombe, kuva kotao kroz ove klisure a i mi se kuvamo u svom znoju a bogami i u strahu.

Izgubili smo vezu sa vojskom. Kako koja krivina nailazi, tako se oni sve više i više udaljavaju. Majka i mama sa Milijanom zapele, gube korake. Umor ih vjerovatno pritiskao, teško se kreću. Tata opominje: „Naprijed, naprijed, nema izostajanja niti čekanja, naprijed, mama, Anđo, pridajte korak“.

Sati prolaze, trka za spas je u jeku, želja za što skorije približavanje Austriji u nekom smislu hrabri. Dolje se i dalje čuju uznemireni talasi rijeke Savinje, kako rekoše da se zove. Izlazimo iz jedne klisure, pred nama poljana i mjesto Laško. Okolo tog mjesta se vode teške borbe. Znamo da su pred nama naši četnici, a takođe su u tom pravcu ustaše i domobrani sa teškim naoružanjem. Vide se tenkovi kako mile poljanom, tuku tamo u pravcu tog Celja, kako napomenu moj otac.

Kao po Božjoj volji, pored jedne kuće stoje konjska kola, a nedaleko od njih pasu dva konja, sa punom opremom za vuču. Milovan i Radule trče put kola i konja, uprežu konje, doteraše ih do nas.

„Branko“, kaže Milovan, „namjesti đecu, Vasiliju, Anđu u kola, a Veka pored tebe, i ‘ajde, Branko što prije naprijed. Neka i Branko Đukić ide sa tobom“.

Tata ne pristaje na to: „Neću da se odvajam od vas. Krenuli smo skupa na ovoj put i idemo skupa“.

„Nemoj, Branko, tako, molim te“, upada Radovan, „vidiš Miro i Milijana ne mogu više, takođe Vasilija ne može više, podustala, a o Anđi i da ne govorim. Tebi Miraš na leđa, onemogućava ti da staneš na njihovom braniku, trebaš da oslobodiš ruke, da žuriš naprijed. Mi ćemo vas pratiti, mi smo izdržljiviji. Nećemo izostati.“

„Radovane, molim te, nemoj da me na to tjeraš, ne mogu da odem, ostajem sa vama i ja i žene i djeca, ostajem sa vama.“

„Branko, Vojvoda ti je naredio da spasavaš đecu, a i ja ti naređujem iako sam samo vodnik a ti kapetan. Više ođe nema činova, ođe sam ja najstariji, bar po godinama, pa prema tome, moraš da me poslušaš. Mi smo za vama, laki smo, spremni smo, voljni smo, pa druge nema. Tovarite ljudi, u kola Miketu, Mira, Milijanu, Miraša, Vasiliju, Anđu, Veka i Branka, a ti, Branko, dizgine u ruke i naprijed.“

Tata je morao da posluša, utrpasmo se u kola. Djed Veko pored tate, automat u ruke, Miketa na kraju konjskih kola sa spremnim automatom. Takođe utrpaše Branku Đukiću automat. I tako naoružani, tata prihvati dizgine, opali kandžijom konje i naprijed.

Borbe i dalje traju, granate razbijaju prostor pred nama, šarci paraju uznemireni vazduh. Vjerovatno se gine više nego ikada.

Konji jure, točkovi kola odskaču, bacaju nas u vis, pa opet dolje. Tata viče na konje, ne vidi šta se pozadi radi. Jurimo kao ludi. Konji napreduju, a moj otac postade kočijaš. Dobro se snalazi sa dizginima i upravljanjem konja.

Tata se sve više i više udaljava od mojih djedova. Gledam put njih, srce se kameni, suze bez pitanja rominjaju niz moje lice. Pogled se objesio na moje djedove. Prva krivina zakloni moje voljene ratne borce, moje omiljene djedove, moje drage Peovčane. Koliko će sati, dana i noći proletjeti ovim klisurama dok ih ponovo sretnem, dok im još jednom ugledam uvela ali draga lica? Noć se spušta sa ovih vrhova, osjećam je jer donosi sa sobom ne samo mrak nego i prohladni vjetar.

Put nastavlja dolje ka rijeci Savinji. Čujem kamdžiju kako puca po konjskim leđima, a kopita potresaju džadu. Ti konji, vjerovatno njemački, potkinutih repova i griva, daleko od svoje zemlje, u galopu pod bičem moga oca nose dio izbjeglog naroda i trećepozivaca. Lete, kao da su razumjeli o čemu se radi, da su nam oni spasioci i da će nas prebaciti u tu švapsku Austriju, gdje ne idemo voljom nego pritegnuti nevoljom, pa zato s tugom, kao jedinim zavežljajem napuštamo našu voljenu zemlju.

„Nema stajanja, tata“, kaže moj otac djedu Veku. „Nema stajanja dok ovi konji mogu ovako naprijed.“

„Branko, radi što misliš da je najbolje“, odgovara djed Veko. „Guraj dok konji mogu.“

Noć se udubila u ovim kanjonima, slabo se šta vidi. Vjetar jauče, studen ovladala, strah pritegla, partizani na umu, tijelo podrhtava, glad iz dubine života priteže stomak. Usamili se na ovom nepoznatom putu. Pred nama se zemlja trese od eksplozija. Izgleda niko više ne poštuje noć, niko se ne odmara.

Meni se smučilo od treskanja kola. U stomaku mi nešto poigrava kao da su se crvi pojavili pa glođu. Milorad mi je na pameti, gdje li je on sada? Malo mi je krivo na mog oca što ga posla sa ujacima i vojskom. Bože dragi, da li ćemo se ikada opet vidjeti? Strah me je da do toga neće doći. Vjerovatno i ujaci i tata su isto mislili, da Milorad pođe sa njima, jer možda će oni proći za Austriju, pa bar da Milorad preživi, da neko ostane da ispriča naš put kroz pakao. U tom slučaju i ujaci i tata znaju da mi nećemo preživjeti. Možda je trebalo da i striko Miketa pođe sa njima, tako da moji istoričari prežive ovu golgotu i da pišu našu istoriju, jer vjerujem da je ovo dovoljno kroz šta prolazimo za njihovu priču. Možda će negdje i mene pomenuti, bar sa par riječi da sam bio kroz golgotu, dosta sa suzama ali junački išao naprijed.

Zora nas je susrela na ulazu grada Celja. Tata zaustavi konje. Udaraju kopitima, frkću, a znoj se slijeva niz vrat, preko sapi. Drhte, vjerovatno premoreni, gladni, sa brazdama kandžije preko rebara. Tamo put grada sastavila se zemlja sa nebesima, mitraljezi, bombe ne prestaju. Nastavljamo, konji polako pa sve brže i brže. Ulice pred nama okićene crvenim zastavama na kojima su zašivene petokrake, ogromni srp i čekić postavljeni na gornji lijevi ćošak zastava.

Po ulici dosta mrtvih, naslonjenih na zid koji štiti džadu sa lijeve strane. Naiđosmo na leševe po džadi, pocijepani, samljeveni, prikovani na put, vjerujem da su to ustaški tenkovi prštili, gnjavili. Mama prebacuje dio šatorskog krila preko Milijaninih i Miraševih očiju da ne gledaju strahotu, da ne vide prosutu krv, ugašene živote po ulici. Majka Vasilija se moli, krsti se i to ne jednom, dva ili tri puta. Krsti se neprestano, pogleduje gore, opet se krsti. Šapuće, moli, kune, preklinje. Naša konjska kola odskaču preko prepolovljene glave, preko pocijepanih prsiju. Konji jure, frkću, prosto njište. Vjerovatno osjetili krv, osjetili mrtve, izbjegavaju da gaze po njima. Čas desno, čas lijevo, pa izgubili zajednički kas. Tata pokušava da ih smiri, ali uzaludno, konji jaki a strah ih uhvatio.

 

Vjerujem da će nas prevrnuti.

 „Branko, pa mi upadosmo partizanima u ruke“, kaže djed Veko.

„Miketa, Branko i ti tata pripremite automate“, kaže tata, „a ja ću sa konjima što mogu brže, pa ako poginem, tata, ti prihvati dizgine i nastavi put, nemoj da se zaustavljaš, samo naprijed.“ Izađosmo iz grada. Pristigosmo ustaške tenkove, mile i pucaju. „Idemo za njima“, kaže tata djedu Veku, „oni neće da se predaju partizanima, pa mislim da je to najbolje rešenje, za njima pa šta bude.“

„U pravu si“, kaže Branko Đukić mom ocu. „Prati njih dok se može.“

Izlazimo iz grada. sa desne strane puta ogromna šuma, a nešto dalje neprestani rafali. Tata zaustavi kola, skide se sa njih, sa automatom u rukama ode naprijed. Prođe desetak minuta, vrati se, saopštava da su kamioni sa municijom zapaljeni sa desne strane puta, pa municija eksplodira.

Okreće se tata put nas, naređuje da se premjestimo na lijevu stranu kola. „Polijegajte, a ja ću da probam da što prije projurim kolima“. Opali konje kamdžijom, „O, o“, viče na konje. Planuše kao ludi, iz mjesta neopisiva brzina. Primičemo se plotunima. Zabili glave što dublje, majka i mama polijegale preko nas. Zvižde meci, topoti konja, tata viče na njih, puca kamdžija, kuršumi cijepaju vazduh, udaraju u kola. Majka Vasilija nada mnom, obraća se Višnjem, moli, kumi, preklinje. „Gospode, prvo mene.“

Tih nekoliko stotina metara biše duži nego čitava Bosna. Sa lijeve strane potporni zid. Drži čitavo brdo na sebi. Pored njega opet leže mrtvi, desetine i desetine mrtvaca kiti kameni zid. Ko su i šta su niko ne pita, vremena nema. Konji jure, kamdžija fijuče, a tamo dalje pred nama ustaški tenkovi razbijaju nečiji front.

Nikoga nema za nama. Nema mojih djedova. Nema ostalog zbjega. Ostali smo sami. Ovaj moj otac nas odvede u nepoznato. Samo čujemo ustaše, tenkovske gusenice, eksplozije topovskih đuladi.

Juče čitavi dan, sinoć čitavu noć i evo danas skoro će noć.

„Ja mislim“, probudi tišinu Branko, „vjerujem da treba da smo skoro do granice, valjda ćemo skoro napustiti teritoriju Jugoslavije.“

„Daj Bože“, izvuče se majka Vasilija ispod pokrivača, krsti se, „e, Branko, iz tvojih pa u Božje. Ja mu se pomolih, i evo dovede nas dovde žive i zdrave, a nadam se u Njega da će nam sačuvati i dovesti Mirove djedove i sve ostale u naš bratski zagrljaj.“

Tu smo stigli u neko mjesto Velenje. „Tu ćemo se malo odmoriti“, kaže tata, „samo jedno pola sata, pa opet naprijed. Ne smijemo mnogo izostajati pozadi ustaša. Ja mislim da smo mi pogriješili put dolje kod Celja, nijesmo pošli za našom vojskom i suviše smo otišli u desno i za ustašama. No sad je sve kasno, naprijed pa šta Bog da.“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *